|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
Preporuka za 2014 - Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
|
|
|
William Bilkić, Boston, USA
Piše kratke priče i živi i radi u Bostonu.
Po godinama računa se u ljude srednjake.
Ove priče su iz njegove prve (još uvijek neobjavljene zbirke):
Smrt u hotelu Boston i druge short-prozikanke.
Po godinama računa se u ljude srednjake.
Ove priče su iz njegove prve (još uvijek neobjavljene zbirke):
Smrt u hotelu Boston i druge short-prozikanke.
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
|
Priče koje putuju
Stara izreka kaže: "Jednoga dana kad se otisneš od doma svoga, ne prestaješ putovati." Upravo se to i dešava Williamu Bilu Bilkiću koji pričama putuje. Svojim snovima, nadama, težnjama, sjećanjima. Ali i potrebama. Da moli, upozori i voli. U maglinama izgubljene domovine ljudonostalgijom izrečen, on kao Feniks, ruku pod ruku sa Sizifom i dalje vapi. Za čime? Za onim što LJUDIMA na ovom svijetu se ne dešava. To je prepušteno NELJUDIMA, čije ime nije vrijedno pomena. Reci, brate dragi, više...Za čime? Za srećom, dragi moj profešure...za srećom. Riječ urednika Sabahudin Hadžialić gl. i odg. urednik 23.12.2011. |
Stories that travels
An old proverb says: "One day when you imprint of your home, you never cease to travel." That is precisely what happened to William Bill Bilkic who travel, through the stories. Of his dreams, hopes, aspirations, memories. But, also the needs. To beg and pray, to alert and to love. In the mist of the lost homeland stated with human-nostalgia, he, as the Phoenix, hand in hand with Sisyphus still crying for. For what? For those which does not happen to the HUMANS in this world. It is left to NON-HUMANS, whose name is not worth mentioning. Tell me, dear brother, more, tell me ... For what? For happiness, my dear professor ... for happiness. Editor's word Sabahudin Hadzialic Editor in chief 23.12.2011. |
Bijeg iz Slobine slobode
Poslije 20 godina...
Samo nekoliko short stories....iz zbirke: Smrt u hotelu Boston
-----------------------------------------------------------
1991-2011
----------------------------------------------------------
Exit Kelebia
Jedna me posebno nervirala jer je startovala iza obrve, između kose i očiju, tako da se lako skotrljala do početka obraza, blizu desnog uha, na udubljenu, na onom osjetljivom mjestu gdje zastane svaka kapljica pa zbog zaokreta na licu ne zna gdje će, već se ukotvi i polako grebucka, škaklja, mrljavi i iritira sve ćelije kožne i zahtjeva trzaj ruke, brzi trzaj, najbrži, kratak, običan, o kojem se ne misli; onaj koji je milijuniti u nekom danu, u običnoj šetnji, dok se gleda život unaokolo, bez razmišljanja - samo jednostavan pokret i ispružen prst, kako se radi made in Tokyo, Berlin, New York, Ljubljana, Kopenhagen, Sao Paolo, Perth, everywere, prst ili dva, ili čitavim dlanom, u sekundu, ili možda u pola sekundice ili četvrt sekunde - sekundičice, a već je jutarnji mrak, ili mrklo jutro; jutro u mraku sa ove strane granice, sa ove strane gdje se znoj skuplja i ljudi se skupljaju da idu, na granici, između svjetla i tame: Subotica 2:15 AM , gluho doba, a čuje se pucketanje suhih grana ispod teških čizama iz daleka, ili ja počinjem čuti ono što nitko ne čuje sada već će slušati poslije i klimati glavom, a ja, ja ću biti, nadam se, nadam se sa mojom majkom, nadam se... Vježba - kazivaju, kraj kolovoza 1991-ve, kraj godišnjih odmora, kaže se kaže, trebam samo sekund da obrišem kapljicu i nitko , nikada više ne bi razmišljao o tome, čak ne bi mislio o tome više ni automatski reflex koji je sve to uradio i naredio bez mene i bez sebe i bez dvojice tipova u vojničkim uniformama koji su baš zastala ispred mene da se osvrnu za djevojkom što je upravo izišla iz vlaka koji je uporno kasnio i napravio veliku kap znoja, tešku kao moja glava, ali nije moja glava i ja ne čekam njen vlak; čekam glupi, spori, medjunarodni vlak, bivši socijalistički koji treba da proputuje kroz Makedoniju, Srbiju, Mađarsku, Češku, okrzne Poljsku, pa onda se zaleti kroz istočnu Njemačku koja je tek startovala i zaljubila se u drugu zapadnu, svoju polovinu i još uvijek su komadići berlinskog zida bili interesantni, a ja sam bio dvadeset godina mlađi i pekao me je listić u džepu, na listiću je pisala godina 91'va; ispred Miloševićevih vojnika je prošla majka s djetetom i čuo sam njene ukore i čuo sam njen mađarski: Gyere ide, gyermekem! Dijete se teglilo lijeno i pospano o njenoj ruci,o njenom tijelu, žmirkajući i trljajući nadlakticom nos i lice i noć, i ja sam bio u tom momentu miran i bijesan i nisam imao srca koje je pobjeglo iz moga tijela i već putovalo prijeko, u vlaku što smrdi na prošlost i pokidanu, vrelu paučinu - čuo sam mog oca kako priča o ratu koji galopira iz daljine; šta ću, u momentu, htjelo bi da zalupa srce koje se sakrilo u predgrađu daleke Budimpešte... "Ja za pušku i povlači okidač, nema se vremena ni za srce ni za glavu", očeve ratne priče iz davnog, velikog rata vrludaju okolo zaključanog prijelaza Kelebia - moje srce niti je kucalo , niti se javljalo, mislio sam samo na jednu jedinu kapljicu znoja što se smjestila na najosjetljiviji dio lica, a ja ne smijem maknuti ni prst, moram biti ležeran, usred perona, na svjetlu ' jer na svjetlu nisam sumnjiv, jer onda nisam onaj koji ima vojni poziv u džepu i vojna policija vjeruje da putujem poslovno, na određeno vrijeme, na kratko, pa ću opet biti tu, zauvijek s njima, njihov; vojna policija se šetka ispred mene, gore-dolje, po peronu, pričaju viceve, ko bajagi bez plana i reda i lovu ribe koje su sakrile negdje izmedju krljušti ili između nožnih prstiju poziv za vojsku, poziv za vojne vježbe u Slavoniji i Bosni i pokušavaju prijeći znojnu granicu u vlaku i vozu koji nikako da dodje...
...Glas preko razglasa se čuje: ” Vlak kasni ,bla, bla, bla, 35 minuta”, stiže u 2:45 AM na treći kolosjek; Ja sam još uvijek na prvom, treba sići na tračnice, jedanput, dvaput i stajati na širini, na svjetlu 35 minutnih godina i čekati sjebani, okašnjeli vlak koji ide preko Subotice, preko crte, preko Madjarske i ostalih bivših siromašnih, socijalističkih komada, u Europu!, "Slobodane, sloboda Ne, majčin sine!" U Njemačku: Deutschland, Deutschland, meine Liebe! –Pa preko ljubavi, svjetskom putovnicom u Dansku i Švedsku gdje me čekaju obitelji stare četiri tisuće godina.
***
Dva jutra
Kupei su siromašne studentske sobe s prozorskim staklima od putujućeg mraka. Duguljaste neonke mirišu na mađarske kobasice, slavonsku papriku, sarajevsku pivu i zagrebačke križaljke. Sve je smuljano i poluzamotano izmedju sjedišta, pritisnuto nervoznim toptanjem nogu što se međusobno kopitaju u svjetlucavom polusnu:
“Hoćemo li nekako prebjeći u život?”
S vanjske strane neopranog prozorskog stakla od kupea ostadoše nebrojene i ljubomorne bivše istočne stanice koje su danonoćno, vješto i besmisleno znale zadržati vlakove s ulupljenom oznakom medjunarodni...
Hrvatska.
Krnja Yu.
Bosnia.
Vojvodina.
Hungary.
Praha.
Polen.
Bivša Istočna Njemačka...
I mi ispod lažno sanjivog svjetla od kupea, novokompovani nacionalisti i bivši Jugisti i trenutačni kupeisti u bježaniji i tko zna što još, u špricavom svršavanju balkanskog stoljeća samo mehrere Jahre prije ujedinjenja Europe. Meškolje se neispavani džemperi, škripe jeftine košulje, zviždukaju šuplji i sneni zubi u iščekivanju Crte.
Izbrijani i zakopčani do nosa u graničarske uniforme boje zdrave trave službeno pozdravljuju nekog nevidljivog u prepunom kupeu. Oštro se zagledaju u izbjeglička lica, pitaju za putne isprave, takmiče se medjusobno koji će od njih duže da zagleda u bljedunjave fotografije s velikim crvenim pečatima u čoškovima.
A mi, davni i crno-bijelo uslikani i bosonogi jurimo pasoše i putovnice po zgužvanim džepovima i tražimo naše cipele zgurane pod plastičnoduguljastim sjedištima kupea.
Crnila i sumnjičavosti u njihovim pogledima nestaje - ugledavši u mojoj putovnici veliku naljepnicu iz njihove ambasade – smiješe se na...Visum i svijetleće slovo, ko svjetionik: D.
Sa Deutsch-službenicima i njihovim četvoronožnim pomoćnicima sa lijepo podignutim ušima slažu se u moja čula prvi svježi kristali stranog zraka.
Tri i trideset…
Iz metalne stonoge u prvoj gomili izlaze moji saputnici s muškim djetešcem u rukama. Oni ne mogu naprijed. Zabranjena im je vožnja zmijom snova; umjesto passport-viseimali su samo ispečatiranu nadu.
Sve više bunovnih i nepočešljanih je bilo ispred vlaka, a sve manje unutra. Izlaze nesvezane, polunavučene cipele. Izlaze prazne stranice u putovnicama.
Izlaze oznojena dugmad na poluizvučenim košuljama.
Nepoznata lica su gomilala kroz duguljasto vozno crijevo pored kupea. Treća i četvrta skupina nepoželjnika je već pripadala ostalim vagonima i njihovim crijevnim sudbinama.
Kada god sam zbunjen i ne znam šta treba raditi, gledam u sat na ruci. Zvjeram u brojke. Iza smudjavog stakla, vani, na ničijoj zemlji, u sredini zadnje decenije dvadesetog stoljeća, izmedju Češke i Njemačke, izmedju svijetova, miješaju se dva iznenadjena jutra.
Udarala je petica u skazaljku na mom mokrom ručnom kada se napokon krenulo uz kratke zvižduke i lupnjavu vrata. Tek tada mi se učini da će moji ispečatirani ostaci konačno prejahati zlatnu granicu…
Kazaljke su se sljubile.
Stopile u jedno.
“Netko misli na mene!”
Kroz staklo jutri.
Uveliko.
U Europi.
***
Europske klaonice
Prvi dan i prvu noć poslije Crte sam prespavao u komadu. Drugog dana navečer nazva me rodijak:
- A, pobiga si, pobiga moj profesure iz lipe Vojvodine! Reka san ti ja odavno da je vrime za našu ‘rvatsku državu! Ti i ja i svi ostali ‘rvati, ‘ercegovci i dalmatinci! Odmori, dan-dva, a onda ćeš sa mnom u taxiste, da skupljamo marke, ne poštanske, već njemačke, he, he!
Četvrtog dana, u rano jutro, nazva rode sa očeve strane i reče mi:
-Ej, bolan, dobro je što nisi otiš’o s njima ratovati protiv moga brata, a tvog rodijaka, jeb’ ga ne bi bilo fino… sada je dobro, sutradan dolazim po tebe idemo u Radio Slobodnu, znam žensku u Dusseldorfu, sada samo Sarajlije i pomiješani k’o ti, prolaze; ti si za tamo, tamo ti trebaš…
***
Kada nešto hoćeš raditi, to nešto prvo uradi tebe.
Eh, što me naradiše obješena goveda, šira od radničkog restorana i duža od nečijeg gladnog sna, u četrdeset i devet krvavih dana mog prvog zaposlenja iza sanjane zlatne granice, u najdebljoj mesnici NorthRain Westenhoff, sjeverne Njemačke.
U četiri smjene četrnaest stotina radničina iz bivših i sadašnjih država Europe i Azije i ja, kolju, režu, čiste i sijeku tjelesine i danonoćno u smjenama peru krvave podove što se ne daju oprati.
I u sebi riču i muču jedino što moraju znati:
“Klanje, pranje! Klanje! Pranje!”
Sedam sedmica sam volovski uporno išao na posao u klanicu koju možeš brzo preći s kraja na kraj samo ako koristiš dvosjede: uslužna, tvrtkina, mala vozila. A i pješke možeš krenuti, ako si budala.
Krvav do podnožja trepavica zavlačio sam se u obješene kravetine i volovske tjelesine, tražeći drobove i džigerice, plave i mlake, smrdljive i zelene.
Šef je divljao na njemačkom, poljskom, turskom i podnaški. Urlao je s kraja kolone:
- Gore, kolji! Dolje, operi!
- Koliko ruku vam nedostaje? Schnell! Schnell! O, sveto zlatno tele, pretvori nam u treću rukicu onu nožnu i neopranu iz gaća, da više radimo, da više zaradimo. Više klanja i pranja, više para brojanja!
- Bujrum!
- Export! Export!
- Schnell!
Uz šefovo cerekanje od jutarnjeg do večernjeg mraka, dodatna tuširanja naših duša su bila nerazumljiva dojčtamburanja sa razglasa i svakodnevne radio-vijesti u šest, na kraju smjene. O raznim, svježim iznutricama i klanicama u svijetu.
Kao, na primjer, o onoj…
U bosanskoj balkanuši.
***
Život bez naslova
Nema odluka, nema rješenja, nema novih prijedloga.
U mojoj glavi se ništa ne događa.
Izvan moje glave isto se svašta ne događa.
Ukoliko otvorim glavu da izvana može pristići pomoć koje nema, uzaludno je; istovremeno se mogu uplašiti da ne iziđu iz moje otvorene glave sve one odluke koje nemam i sva rješenja na koja se nisam odlučio.
Priznajem:
Otvaranjem i zatvaranjem glave nešto se radi, ali, razmjenom onog čega nema niti oko mene, niti u meni, ne stvara prirodno stanje koje mi je potrebnije više nego kisik.
Da, ponavljam, nešto se radi, odnosno: nitko i ništa se ne radi. Ne mogu se uvjeriti da će se nešto dogoditi ili uraditi samo od sebe ako se non-stop ništa ne događa.
Da li sam samo ja pokupio svu pamet nedogađanja i životne čamotinje?
“Odakle sam to primio kao svoje?”
Ono što sam prikupio, odnosno, što nisam prikupio, moralo je biti rasprostranjeno oko mene, kao recimo lišće, cvijeće, muhe, kava ili društveno mišljenje.
Ako sam nešto i prihvatio s vana, to znači: oko mene se svašta događa! Bože mi ‘prosti!
Postajem dosadan.
Samom sebi…
Sve ovo je suviše nalik na nešto. Moram se prestati jasno ne izjašnjavati, jer to ne smije biti predmet neke prave minijature i ovog životinjarenja, bez naslova.
***
Izlet u Reich
U Weimar sam doputovao s njemačkom kišom u kosi i tranzistorom Grundig u torbici o ramenu. Olujno nebo i tabla pored auto-puta: Weimar – Kulturstadt Europas, su upozoravali da se ulazi u Reich, jedino živo groblje u ovom dijelu svijeta.
Ulicama grada šetaju Nietzsche, Herder, Liszt, Bach, Van der Velde, Kandinsky, Goethe...Weimar, gradić od osamdesetak tisuća stanovnika je muzej pismenih brkova ispod svih dosadašnjih germanskih šljemova...
Stajao sam pred Goetheom i Schillerom.
Spomenik je bio previsok.
Gledao sam ih pravo u čela i kisnuo i po obrvama i po obrazima.
Znam da pokisla istina u priči uvijek ima ukus spravljene riblje čorbe, ali bez ribe.
Prebiram prstima po džepovima i pecam po njima šarane i somove za ovu čorbastu rečenicu; uključujem Grundig, uši mi popunjene svršavanjem dvadesetog stoljeća: friške news iz usta urednice Slobodne Europe o najnovijim operacijama na živim Bosancima, Ruandcima i ostalim svjetskim Indijancima.
Slušam kišne vijesti i sve više krivim vrat ka gore.
Od bronce ka nebeskim kišnim mamama: iz oblaka lije sada direktno na moju Adamovu jabučicu. Uporan sam, znam šta mi je činiti. U kišu preda mnom i u spomenik pljusnuo sam gnusnu laž:
- Draga gospodo, ovo su karte za vas dvojicu, za dva Moby Dicka! Napuštajte to što imate!
- Krećete preko oceanaaa! U nove i mokre zavičajeee!
Urlao sam, jezik mi je pokisao.
Nisu trznuli.
Nije mi uspjelo.
Rastvorio sam šaku desnicu. Na vidjelo izbi moja američka, putna karta i jednosmjerni, saobraćajni znaci.
Prije nego li zaglavinjam u red sa koferom u rukama i udicama umjesto naušnica u ušima, moram još jednom upitati Goethea und Schillera:
-Da li i vas dvojica možete da se hvališete i blebećete unaokolo kao ja i moje jato? Jeste li znali da naše duše od samog rodjenja tajno dišu i na škrge!?
Odskakujući zvonko od neumoljivih statua, luda kiša je bobonjala:
- Plivajte, balkanski šarani! La-la-la!
- Poribljavajte Australije i ostale Lije! ...Li-li-li!
***
Der Bezuh
Ipod je cvrckao, crveno svjetlašce je titralo, imao sam poruku.
Nisam se okliznuo, nisam opsovao od iznenadjenja. Samo sam zinuo. Pljuvačka je curnula na moju tehno-stvarčicu, poklon onog genijalca Stevea Jobsa za nebrojene običnjake kao što sam i ja.
„Thomas!“
Poslije trećeg preslušavanja ukapirao sam da je riječ o sinu njegove žene koju nikada nije oženio.
Zadnji trzaj Istočnog Berlina. Predbračna ljubav. G-dja Schmaus je rodila sinčića, naravno devet mjeseci poslije rušenja Berlinskog zida i sve je bilo toliko jasno da su mu dali ime Wand; mož‘ misliti! Slavlje, razvaljivanje zida, rakija i pravljenje nove Germany od pomiješanih Švaba i Nijemaca sa Istoka i Zapada i sve što ide uz rušenje starih sistema u zadnjem decenijskom špricanju prošlog stoljeća.
Dolaze u Boston, hoće vanbračni da magistrira daleko od kuće. To je prilika da sve troje budu pet-šest dana zajedno. Inače, obitelj nije zajedno. Thomas je uposlen u Berlinskoj tvrtki koja je otvorila predstavništvo u Hrvatskoj i njega su poslali tamo. Živio je u Opatiji već četiri godine. Telefonsku poruku je završio na hrvatskom. Lud čovjek. Po mom brojanju, to mu je peti jezik koji je počeo učiti.
Thomas Schmaus, g-dja Schmaus s velikim zubima i student Zid koji je podobro izrastao iz trećeg osnovne i iz jedinog susreta u kojem ga je ostavila okačena slika u moje sjećanje prije moga prelijetanja preko Atlantika...
Berlinski aerodrom pun limenih ptičurina, leteće jeze i skupih sendviča.
Germany. Kraj siječnja i kraj mog izleta u novi Reich. Moja treća kutija cigareta u jednom popodnevu. Moj presavijen air ticket uguran u nepostojeći prostor izmedju plastične omotnice i kutije od cigareta. Tri utega izmedju stomaka i prepona kojih nikako da se oslobodim iako sam išao u wc već cijelo prije podne.
Pet demostranata u crnim mantilima i sa ljubičastim kosama. Sa natpisima: ‘Grune Planet,” “Hilfe!” ...Ili nešto slično. Kiša i vjetar i ledenoća iza debelog stakla.
Ja.
Obitelj Schmaus. Moji Berlinci.
Dvoje zaljubljenih iz dvije Njemačke i mali Žujan što raste ko iz vode...
Zakazali smo zajednički ručak u hotelu Hilton, gdje sui odsjeli. Došao sam sam; moja je od prošlog stoljeća službeno odlučila da ne bude više moja, nego svoja.
Ostala mi je neuslišena želja čitavog života: preskočiti onih prvih pet minuta iz svih mojih sadašnjih i budućih susreta.
Izgrlili smo se i umrljavili iskrenim poljupcima u obraze. Bio je zadovoljan, mahao je rukama.
Grlio je naizmjenično debelu Schmausovku, mladog dugonju i mene, kao da je i s njima prvi put kao i sa mnom, poslije toliko godina. Opet je sa čovjekom iz zemlje u kojoj se godinama tako dobro ratovalo i o čemu su njega i njegove iscrpno izvještavali u televizijskim programima. Tjerao me je da njemu, njegovoj dragoj i kljusastom, istetoviranom sinu sve opet pričam, potanko.
„Jesi li me zbog toga zvao? Da zabavljaš familiju? Dok žderu da imaju rijetku zvjerku što je pobjegla iz seoske zabrane? Jebem li ti berlinsku šumetinu odakle si doš’o!“
Crven sam bio kao da sam sjedio na wc-šolji od jučer. Doktor rek’o kulturno i kratko. Jedini lijek. Isprazni se dobro. ..Sastavile mi se obrve ko dvije gladne godine.
Jad i očeva zatvorenička priča mi izbi kroz zjenice. Zadnji put sam se upeo, da mu objasnim, a da ne shvati šta mislim.
„Gost je , ipak.“ Bio sam fin.
- Rođen sam tamo, odrastao, živio i na vrijeme otišao. Dragi moj Thomas. Nemoj više o tome. Ima novih ratova u svijetu. Afganistan , Irak. Sudan. Libija. Šta ćeš ljepše? Izaberi, pa se zabavljaj. Pusti Balkan! Nemoj udaviti skroz. Opusti mi malo škrge, da mrdam, jebo ga ti! Ako ne znaš šta drugo da pričaš, a ti šuti.
Koristio sam sve jezike koje sam znao. Uz to sam pjenio i mahao rukama.
Objašnjenje mu se nije sviđalo i bio je natmuren ko malo dijete.
Opet me pitao, da li sam netkog izgubio?
„To sam ti poodavno rekao, prokletinjo, u Berlinu.“
Tutnjalo mi je u glavi, ko nekada. Rekao sam mu da zadnji telefonski razgovor s majkom nikada neću zaboraviti. Niti njenu posljednju rečenicu:
- U osamdesetoj se ne ide od svoja četiri zida, sine, taman da je doš’o sudnji dan!
- To je bilo prije osamnaest godina!
Nije reagovao. Mrdao je ramenima i krivio lice. Smješkao se i poručivao znakovima svom internacionalnom studentu:
”Gledaj i uči se. Kako da te drugi zabavljaju u životu!”
Student je smandrljao čorbu u dva srka. Potom je poručio pečene kobasice i švapsku salatu, a g-dja Schmaus se čudila troduplim zavjesama na visokim prozorima hotelskog restorana i gutala govedji steak. Poručio je dvije ogromne krigle piva u koje bi stala moje stopala ko u nove čizme. Onda je nepotrebno i glasno požurivao konobara. Uporno je pokušavao da mi objasni kako se malim prstom mjeri nivo pjene u dobroj, švapskoj, uvoznoj pivi.
Rekao sam Thomasu da ne zaboravi odakle sam i da se Balkan i dalje tako zove. Nasmijao se na to kao na dobro ispričan vic, lupio me odlučno po leđima, što nije običaj njegovih zemljaka, govoreći:
- Ne brini, svijet može opstati bez država i careva, ali ne može bez siromaštine i srčanih ratnika. Hoćeš li mi dati taj tvoj dnevnik, te priče, da pročitam? Učim taj tvoj maternji i svidja mi se. Imaš li nešto na njemačkom? Na engleskom? Nećeš mi dati da vidim ni kada završiš? Šta ti je?
Nisam izdržao više; puk’o sam:
- Slušao si one ubijajuće vijesti iz Hrvatske i Bosne, pa ste vas dvoje lakše varili vaše problemčiće ujedinjenja s obe strane Zida. U isto vrijeme su moji roditelji, rodjaci, zetovi, sestre, moji školski, a s njima i ja, žestoko navalili na domaću zadaću: Kako što krvavije izići u iz soc-cirkusa! Pri tome ne propustiti priliku: čitav svijet zabavljati.
Probao sam udahnuti malo zraka:
- Ne zovi me više!
Kriglu nisam pipnuo. Slagao sam mu da mi je doktor zabranio pivu, zbog stolice.
Neka je podijeli sa Zubatom.
Neka poloče njegova vanbračna zidina od sina. Do mene nije da odlučujem.
Do mene je odlazak, opet, zauvijek.
Prije nego li sam im okrenuo ledja i otišao, rekoh onom smandrljanku, budućem internationalnom studentu: Ne brini, vanbračni. Nije do tebe, nisi ti kriv što su te takvog napravili.
***
/Iz ciklusa: Summers u Baškoj/
Duhovi u Šumarevoj kućici
“Eto je, ništa se nije prominila”, prokomentarisao je djeda Mate, mahnuo joj i nasmijao se slatko, a Mikanova mama je otključala vrata koja nitko nije otvarao od kako se moj stariji brat rodio, a on je sada u prvoj godini pomorske akademije i stariji je od mene jedanaest godina i pravi se važan i ja ga mrzim, jer mi ne da da brzo odrastem pa da sutra budemo isto godište; možda da ja budem dvije, tri godine stariji, da mu pokažem, “sve svece i svetu Mariju, lipoticu našu”, kako kaže pradjeda Mijo. Naravno, toga dana ništa nisam znao, niti Mikana niti njegovo ime, niti da je njegova učiteljica mama, a njegova mama, u stvari, nova učiteljica; niti to da se on rodio u dalekom Novom Sadu, daleko, u drugoj državi; samo sam znao da više neće biti prva kuća do nas stalno u mraku i da “pijani furešti tresu ga iz gaća noću i da je moram čistiti ujutru da ne smrdi cila ulica na austrijsku, češku i njemačku ispišanu pivu i udara mi pravo u nos dok provodim moje zadnje dane na ovom jebenom svitu”, psovao bi pra-pradjeda Jure po milijuniti put, koga smo svi zvali samo pra-Jure, a njegova stara ljubav pra-Kata, s kojom, uz put rečeno, nikada nije stao pred oltar, pa onda ispada da smo svi mi kopilad , kako nas djeda Mate, kada popije više od demižane, zove , ne po kući, već po ulici… Dakle, gdje sam stao...Pra-Kata bi zakriještala iz trapa:” Ne laži, morsko pašče, ne čistiš ti, već ja se plazam okolo i polivam klorom po smradu. Ti zapišavaš isto misto u mraku već godinama i liti, a i zimi, kada furešti pišaju po Juropi, ja čistim tvoju žutu bevandu! Hvala bogu što se ona lipota od mlade profesurke pojavila u svojoj kući, to je njena i njenog Ćaće imovina!”
Nova-stara, naša učiteljica se vratila i dovela sina, a svi koji bilo gdje odu, mogu da se i vrate, a ona je bila otišla s mužem, kada je počeo rat u Slavoniji u kojoj, pored ostalog, nikada nisam bio, niti sam znao gdje je; onda svako zlo mora dotrajati kako kaže moja baba, uz redovno: “U ime Isusovo!” i malo po malo onima kojima se nije svidjalo prije, počeli su opet da nam budu susjedi, kao što su i bili, samo je Šumareva kućica na Velikom Rogu izgorjela i od nekadašnje ljepote koju ja nisam vidio (samo sam čuo da stariji uzdišu), nije ostalo bog zna što... To je bilo mjesto za randevu: sve je bilo u cvijeću...ali, što sam ja vidio, kada bih otišao se igrati gore, a da ne zna moja mater...Sve u svemu, ostadoše četiri zidine.
Dječak koji je bio meni do očiju i plavkaste, oštre kose rekao je da su ga svi školski drugari od tamo odakle je došao zvali Mikan, da mu je ime Miroslav i ja sam mu rekao da mi se svidja njegov nadimak i da će tako ostati, ali sam pomislio da će ga drugi zvati Heravi, jer je moj novi susjed Mikan imao “rastavljen pogled na svit”(pradjeda Mijo); gledao je češće u more nego li u mene dok je pričao sa mnom na obali.
Došao je s učiteljicom, a ja sa mojom mamom,jer je moj stari opet potegao natrag preko Biokova u Hercegovinu, jer baš tog dana su se moji roditelji posvadjali opet po 365-ti put “pa na kvadrat” kako bi kazao naš bezubi nastavnik Einstein na satu matematike , koju, ne smijem zaboraviti napomeniti: mrzim više od ledene vode iz pokvarenog tuša kada se trebam kupati u kadi. “Ne vodite politiku doma, jebem vas pametne!” urlao je pra-Jure, ali, nije vrijedilo, moja mater i moj stari su psovali jedno drugom državu i sve sve što svatko od njih dvoje ponaosob ima u državi, a ja sam odavno shvatio da sam iz dvije države i “da mogu kako hoću,” što je prababa rekla i krstila se, a pra-Jure je dodao:”Možeš da jebeš u obje države i da govoriš, ja sam naš, daj mi još!” Što ja baš nisam razumio skroz, jer me je otac često znao da opauči s lijevom preko desne što sam raširio oba uva pa slušam “jarca Juru” (kako je mog pradjedju moj tata zvao) zato što zadnjih 99 godina nije prozborio normalnu riječ ( nikada nisam razumio zašto moj stari mene krivi: kao da je do mene koliko mogu da otvorim uši ili da ih mogu zatvoriti i otvoriti ko da su vrata!), dakle, sastavio bi me lijevom preko desne, jer je desnu izgubio boreći se, davno, prije nego što sam se rodio, to se razumije, jer mi je već došlo prijeko glave, stalno, ti si najmladji, sve što se desilo, desilo se prije tebe, sada se ništa ne dešava, zato budi sretan.
Pitao bih onda, pa kako , ništa se ne dešava, dosadno je, a ja treba da budem sretan?
” 'Ajde mali vani pa se igraj. Ništa ne shvataš, trči oko turista dok se šetaju ulicom gore, dolje i slikaju se ispred naše kuće!”... I crkve Sv. Nikole preko puta, za koju je i moj pradjeda prodao stari brod Bonaza i dao pola para, pa mu sada ime mogu svi čitati na ploči gdje prvo veliko piše: Hvala!, a onda sitno, puno imena naguranih na ploču: “Jebo ga onaj što ih nagurao toliko na tako malu ploču!” Naravno, ko bi drugi psovao nego moj pijani djeda Mate. (Mislim da jedino zbog toga naš fra-Grga, kada bi dolazio iz Mostara, preko Livna, nikada nije htio posjetiti u kući u Baškoj Vodi, već smo morali ići svi zajedno u crkvu da se pozdravimo, ali to je već drugo kazivanje i pametovanje!)
Tako smo se ja i Mikan, trebao bih napisati: Mikan i ja, znam to (jer ni meni nije trljala guzica džabe drvo od klupe), ali neću da sada gonjam pravopis i jezik i kako se lijepo kaže – nabroje se svi, pa onda na kraju ja, a ja se sjećam samo da sam zapamtio ovako: ...Tako smo se ja i Mikan upoznali, držeći svako svoga za ruku: ja moju mamu, a on svoju mamu, moju učiteljicu, koja se nasmijala slatko kada sam shvatio da je u stvari Mikan njen sin i da je učiteljica isto mama i da svaka učiteljica može biti mama; za mene su sve učiteljice i učitelji do tada bili samo samci i samice, nekako ih nisam mogao uklopiti u obitelj nikako, negdje su bili gore u zraku, niti su jeli, niti pili, niti spavali – samo su bili učitelji i učiteljice i tako je to bilo u mojoj glavi do Mikanove matere, koju sam prvi put čuo da se ne kaže “mliko” ko što kaže moj djeda Mate i moj pradjeda Mijo i moja pra-Kata i moj pra-Jure, niti se kaže “mlijeko” kako kaže moj stari i moja mama i ja u školi kada se vratimo drugoj kući, i očeva braća, i njegov susjed Šepavi i njegova žena što je Šepavi viče preko cijele glavne, Livanjske ulice: “ Ajde, kući rospijo, nema više jebača u Livanjskoj čaršiji, otišli su svi u pizdu materinu! Hajde kući i operi ono sudova na šporetu od jučer, čuju se na zagorjelo mlijeko, evo ovdje, preko ulice!”
Mikanova mater je rekla “Izvinite malo sam zakasnila, još ne znam kako da kupim mleko i sve što nam treba za doručak.” i ja sam se nasmijao na tu čudnu riječ: mleko, a onda zacrvenio, a onda se sakrio iza materine ruke za koju sam se držao, a svi okolo ispred škole su se nasmijali, ali ne učiteljici jer je nisu ni čuli, već meni što sam crven i šutljiv pokušavao da stanem u majčinu sjenku.
Mikan je sjeo do mene u klupu, a njegova mama je došla poslije pola sata pričanja po učioni, pa mu šapnula, nitko nije čuo, ali ja jesam jer sam bacio olovku na pod pa se sagnuo da je tražim: ”Ne brini, njegov tata je pošten i dobar čovjek!”
Pra-Kata nikada nije bila takvog mišljenja o mom starom kao moja učiteljica; uvijek je psovala za njim i govorila da se trebao sakriti kao što nije pa sada nema ni ruku, niti može pare zaraditi i mora stalno državu moljakati za malo invalidnine i svaki put kada se promijeni vlast, mora boga moliti da će ostati isti šoldi ko i prije...Čini mi se, pra-Kata je ponovila je toliko puta koliko ima minuta od kako sam se rodio...
“Triba si otići za Ameriku ko i svi ostali dok revolucija ne prodje, a onda, na kraju ratne balade se pojaviti i maslo sa nje, dlakave, pokupiti.” urlala je pra-Kata presipajući vino iz demižana u burad i okrećući kozje sirove.
“Kakvo maslo? Šta je maslo? Tko je ta, ona dlakava, s tim maslom?” pitao sam babu, a baba je umjesto odgovora dohvatila metlu i bacila je u mene, da nisam pobjegao iza vrata, pogodila bi me pravo u glavu.
Mikan je znao matematiku i volio je šah i donio ga je odmah u školu dok sam mu ja rekao da bi volio da me nauči oboje....Mrzim matematiku: Na primjer, zamisliti neko točku X u zraku, negdje u pizdi materinoj, kako kaže djeda Mijo, pa onda drugu točku Y negdje na tabli, pa računaj onu formulu koju nitko ne razumije! Matematiku nikada nisam naučio, a šah igram od tada često kao i poker što me je djeda Mate naučio i rekao mi: “ Na kartama se lako država može izgubiti i dobiti! Zapamti!” Zapamtio sam, ali nisam razumio, ali nije me bilo ni briga, jer me moj djeda nikada nije upitao: ”Jesi li razumio?”, već je uvijek vikao: “Zapamti!” A o razumijevanju se nikada nije pričalo u djedinoj kući, niti na njegovoj brodici, dok smo se smrzavali po cijelu noć, a jutrom mater moja čekala pred vratima , plačući i psujući: “ Dabogda crko tako star i suh, rekla sam da mi malog ne vodiš u lov na sviću, oči će mu otići gledajući u plamen i smrznut će se u majici, crko dabogda, bar što mu ne daš džemper, zar ti ja trebam kazivati koliko su ljetne noći hladne u ranom, jutarnjem mraku, na otvorenom moru,.!”
Mikana sam naučio poker, pričao mu o mom pra-Juri, a on je meni pričao o njegovom djedu i kako je njegovog tatinog tate tata radio još za kralja, kada Hrvatska nije bila Hrvatska, već je imala zajednički nadimak, ali ja to ne znam, jer mi je moj Jure rekao: “Poker moraš znati, žene moraš znati, povijest i kraljeve ne moraš znati jer povijest nikada nije stajala u mistu i taman što jedno zapamtiš, ono bude drugo i samo trošiš mozak na politiku, a oni to vole, trošiti vrime na njih, a oni će trošiti vrime svoje na sebe, dok ti misliš da troše svoje vrime na tebe! Tko je pametan, proživi, ko sluša vlast, živi za vlast, nema tu lijeka!”
Smijao sam se uvijek dok je Mikan pričao drugačije, a onda sam prestao kada je jednom tiho zaplakao.Pomislio sam da je zbog mene i jezika, ali mi je rekao da bi volio da vidi tatu, ali tata mu je poginuo u saobraćajnoj nesreći, daleko, iza sedam gora i sedam mora, tamo, u Crnoj Gori, negdje u brdima, dok je vozio od Novog Sada za Crnu Goru.
Mikana sam zavolio još zbog nečega: imao je ormarić blizu offica učiteljice Anemarije i zbog toga ga ne mogu nikada zaboraviti, jer moju prvu ljubav Anamariju ne mogu zaboraviti
Imali smo učiteljicu gimnastike, malu Anumariju, koja je rijetko bila ljuta, a kada je bila ljuta, glumila je da je ljuta pa je brzo vikala na talijanskom, što nije bilo nikada strašno već lijepo, a ona mislila da ćemo svi u sali popadati od straha. Inače bi ona govorila polako i fino hrvatskim i svatko je razumio i ja uživao gledajući je u kosu, u ramena, u lijepi triko, u noge , u lijepe usne, u čiste zube, a mala Anamarija je dobila nadimak “mala”od školskog, košarkaškog sudije kome je ona bila do trbuha, ali kada bi on pričao s njom, sav se smiljuljio, saginjao, lomio, pa je izgledao nekada još manji od nje, a mi smo pucali od smijeha iza gimnastičarskih sprava i svetili mu se smijehom za svu njegovu galamu na nas, dok smo se lijepo dovikivali i igrali košarku, a on se žestoko jutio na naše omaške kao da igraju najbolji iz američke NBA lige, a ne osnovci iz Prve primorske osnovne škole.
Anamarija je imala njen office odmah poslije ogromnih trokrilnih vrata za gym, a sljedeći je bio office za našu učiteljicu, Mikanovu mamu, a između je bilo desetak učeničkih ormarića, a onda učiteljski office, pa ormarići i tako sve redom u dugačkom hodniku, a ja bih stajao u dovratku dok bi Mikan nešto tupio svakog časa s njegovom materom, a ona bila tako s njim mazna i slatka; jednom je moja mama komentarisala da mu je ona sada i mama i tata, a ja bih krivio glavu i sjedio i virio u kancelariju Anemarije; između zelenog, navučenog zastora s unutarnje strane vrata i dovratka uvijek bi ostajala duguljasta, providna šupljina, nepokriveni dio stakla kroz koji se moglo vidjeti u prostoriju.
Mala Anamarija se tog ponedjeljka presvlačila kao i uvijek i pripremala se za nastavu, a ja sam samo vidio uvijek pola kose, pola lica, rame, jednu ruku, pola trbuha - ispod trbuha puna šaka frčkavih dlaka - jednu butinu i jednu bosu nogu na kojoj bi malo poslije vidio jednu čarapicu Nike i jednu tenisicu Nike i dio trenerke i znao bih da je sve gotovo za taj dan, Nisam htio da razmišljam niti u glavi da dodajem drugu ruku, drugu njezinu nogu, drugu športsku patiku, već, zna se, samo sam razmišljao o čitavom grmu ispod pola stomaka i onda bih sam noću stajao kod otvorenog prozora i molio Očenaš pet puta jer sam čuo da je mater rekla babi dok je vadila rublje iz perilice:”Ti za te tvoje psovke, što nebo sluša, moraš ići kod fratra, ili odmah navečer izgovori najmanje deset Očenaša, da ti Nebo oprosti”.
Znači, pet Očenaša je bilo dovoljno za desnu polovicu Anamarije, pa sljedećeg ponedjeljka mogu opet da gledam – eh, Anamarija, Anamarija, kako sam te gledao i kako bi to zauvijek trajalo da je mene netko pitao, ali noći su bile dugačke, dok sam bez sna čekao da svi zahrču i brat zaspi, pa bih izgovarao molitvu; hladnoća i nesanica su djelovale na otvorenom prozoru - mater moja je prva primijetila da se nešto dešava, uhvatila je moje obraze s oba otvorena dlana, govoreći da sam blijed ko sir naše koze Kike, “nešto nije redu, dok mi moje dijete ne može da spava kako bog zapovijeda od bezobrazluka i pijančenja u ovoj kući!”
Uplašio sam se da će mama saznati pravi razlog nespavanja kao i uvijek, jer je ona uvijek sve znala.
Prestao sam govoriti Očenaše odlučivši tog zadnjeg, školskog ponedjeljka da Mikanu, crven i znojan, konačno priznam veliku tajnu o najljepšoj Anamariji na svijetu, a on je bio spreman, znojan i crven u licu, da mi prizna njegovu tajnu: mama mu je pričala da je čula priču na tržnici da su se duhovi pojavili u Šumarevoj kućici na Velikom Rogu ...Dok sam mislio na desnu, lijepu polovicu Anamarije si njezinu sisu ko na najljepšu kajsiju, Mikan je uznemiren i blijed ponavljao: ” Hoćemo li ići?”
Onda me vjerovatno pitao i drugi i treći put, jer je četvrti ili peti put dreknuo: “Koji ti je đavo, pitam te već deset puta! Ti ne reaguješ! Uzet ćemo baterije pa ćemo se popeti na Veliki Rog!”
,Kada sam mu rekao: “Ma šta govoriš? Duhovi? Ne budali!” Mikan samo što nije zaplakao.
Da bih ga utješio, nastavio sam brzo: “Nema duhova nigdje, pra- Jure kaže, nema duhova i točka! “
Pra-Kata je druga priča. Ona je vjerovala jer sam je jednom čuo da je materi mojoj rekla:” E, moja lipotice, zato meni nema mira, duh moje matere me kune što se nikada u životu nisam udala, već petero rodila bez oltara.” Znači, pra-Kata je moj dokaz da duhova ima; ona mi je pričala da su joj duhovi tajno pili vino u podrumu; pokušavala je da ih uhvati već godinama, stavljala je i otrova za miševe i stupice za sitne i krupne zvjerke; dežurala je i vidjela nikoga nije, ali vina uvijek sve manje i manje i ona se onda molila u crkvi sv. Ante da joj kaže tko bi to mogao biti, jer bi pra-Kata svako večer točno određivala koliko vina se smije odnijeti gore u kuhinji za one rogate djedove i ostale ukućane, a koliko ostaje u trapu. Onda joj je palo na pamet u crkvi, da bi to mogli biti duhovi, kada su prije petnaest godina djedovi proširili trap i napravili novu sobu za deset novih buradi, duhovi su se uznemirili – nova prostorija gdje ja nikada nisam smio sam ući, pa sam jednom ušao...Ali, o tome, potom.
Sjećam se da je Mikan napravio žalosni izraz lica jer je ponavljao pitanje po tko zna koji put iznova, htio sam ga raspaliti po njegovoj vrućoj glavi punoj duhova.
Bio je presretan kada sam mu obećao da ćemo ići to popodne...O, da, priču o maloj Anamariji sam ispričao početkom sljedeće školske godine, kada smo čuli vijest da se udala u Opatiji i da je otišla tamo da radi i živi...(ali, o tome, poslije).
* * *
Veliki Rog smo ugledali u njegovoj pravoj veličini kada smo prošli dvije zadnje kuće Ninove male, kozje mljekare i uzbrdice od dva sata pješačenja. Bio je to ogroman kamen od prije mileniuma, ni planina, ni brdo, ni uzbrdica, zarastao do pola u travu, masline, konoplje za češljugare, sitno žbunje i dvije razgranate divlje kruške. Zadihani,znojni i žedni smo došli do četiri zidine, gdje bi se kozari i koze odmarali, pametni izletnici koji sa sobom nose vodu (a ne kao nas dvojica!), zastajali popiti gutljaj vode i gdje su se djeca najradije igrali kauboja i indijanaca...I svi zajedno, kao po dogovoru, zvali kućicu Šumarevom kućicom, a Šumara i kućice nigdje ne možeš vidjeti, već nagorjela četiri zida, četiri rupe kao bivši prozori i provaljena vrata, napukla i do pola pojedena od raznoraznih, nevidljivih i vidljivih kukaca i godina.
Mikan je prvi došao do kućice, ali da udje unutra, usred vrućeg svijetlog popodnevlja, nije htio, samo je stegao dugačku bateriju u rukama govoreći:”Šta ako ih vidimo?”
”Hajde, ulazi,” ponovih nekoliko puta obraćajući se Mikanu, sjećam se, htio sam misliti na pra-Juru i o tome što je on govorio o duhovima, ali nisam mogao; mislio sam na moju pra-Katu i njeno lice dok je govorila o duhovima i o duhu njene matere...Baš kada sam htio zatvoriti oči i zakoraknuti u Šumarevu kućicu, u prostor između gole četiri zidine, moj školski prijatelj povika iza mene u silnom strahu: “Hej, mrda se nešto! To su četnički duhovi!”
U momentu sam se sledio, ali ko i uvijek, ko što kaže moj Jure:” Kada je najgore, nasmij se i okrenu sve na šalu! I ne zaboravi! Kada budem umirao, nasmij se moj Crni - tako ću ja znati na onom svitu da je sve u redu ovdje i da bi bilo bolje vratiti se natrag! Ako budeš plakao, nećeš me viditi nikada više!”
“Ne bih rekao moj Mikane!” Rekoh Mikanu, a ledeni tuš me polivao po ledjima.
Pokazao sam kažiprstom negdje u zidinu: ”Ono je moj čukundjeda Cvitan iz ustaške Bojne što je davno, još kad je pra-Jure bio u četvrtom, poginuo na Velikom Rogu! Eno ga, protrča!”
Dva puta sam ponovio kao Clint Eastwood u njegovim kaubojskim filmovima, da bude istinitije, ali je Mikanu bilo dosta i jednom .
Zaplakao je kao da ga deru živa, a ja sam zaurlao, jer se uplaših i ja: “Mikane, stani, šalio sam se, šalio, kao i ti! Hej, nema nikoga, pa znaš da je moj čukun-Cvitan u Australiji, da je najstariji od Cvitanovića i da je u Australijskim novinama bio! On nije duh! Mikane, stani, plašiš me, što si zavrnio očima?”
Onda sam se i ja rasplakao, ali ono pravo.
Sišli smo s Velikog Roga uplakani, zagrljeni, preplašeni, umrljanih obraza, gledajući na sve strane. Sunce je bilo blizu mora, glasovi kupača i djece u moru su odjekivala u visini i u žestini vrućine oko nas. Nas dvojica smo bili smrznuti i noge su nas jedva nosile. Srećom, nijedan vrabac nije dživdžiknuo, niti je graknula iz grma nijedna švraka ili čavka - mislim da bismo poletjeli odozgo, u momentu, bez krila.
Vrijeme je prolazilo i neprimjetno nestajalo kao vino iz našeg podruma i razredi su se nizali, Šumarevu kućicu su srušili i napravili izletište u prirodi i sve je bilo kao što je bilo i prije, samo je moja stara Kata sve češće romorila i šuškala u trapu mirišući burad: “ U ime Isusovo, jel' više vrime za onog malog da nadje žensku, jebla ga škola, šta će mu toliko razreda u životu? On je isti ko ja, pljunuti Cvitanović! Neću valjda 'vako stara i neudata otići na onaj svit, a da ne vidim koju će dovesti doma?!”
Mater bi mi uvijek davala oštar znak prstom da se odmaknem od podrumskih vrata i da je ne slušam.
O Velikom Rogu ja i moj prijatelj, susjed Mikan više nikada nismo pričali, a ni o ustašama, niti o četnicima; evo nas svatko na svom sveučilištu: Mikan tjera prvu godinu povijesti na fakultetu u Zadru, a ja Višu školu za sjećanje, dalmatinsko vino i karte, u Bostonu, ovamo...Pored Atlantskog oceana...
Nikoga od mojih ovdje nema, jedino moja mater, koja me prati po cijelom svijetu i svuda kuda sam prošao do sada , evo, stoji pored mene i govori mi za pra-Katu i njene psovke, kao i ranije” Da je nisi slušao nizašta na ovom svijetu i da nisi pamtio šta mrmlja stogodišnja koza!”
Klimam glavom i lažem duhu:” Mama, ne brini! Ne pamtim ja ništa!”
Poslije 20 godina...
Samo nekoliko short stories....iz zbirke: Smrt u hotelu Boston
-----------------------------------------------------------
1991-2011
----------------------------------------------------------
Exit Kelebia
Jedna me posebno nervirala jer je startovala iza obrve, između kose i očiju, tako da se lako skotrljala do početka obraza, blizu desnog uha, na udubljenu, na onom osjetljivom mjestu gdje zastane svaka kapljica pa zbog zaokreta na licu ne zna gdje će, već se ukotvi i polako grebucka, škaklja, mrljavi i iritira sve ćelije kožne i zahtjeva trzaj ruke, brzi trzaj, najbrži, kratak, običan, o kojem se ne misli; onaj koji je milijuniti u nekom danu, u običnoj šetnji, dok se gleda život unaokolo, bez razmišljanja - samo jednostavan pokret i ispružen prst, kako se radi made in Tokyo, Berlin, New York, Ljubljana, Kopenhagen, Sao Paolo, Perth, everywere, prst ili dva, ili čitavim dlanom, u sekundu, ili možda u pola sekundice ili četvrt sekunde - sekundičice, a već je jutarnji mrak, ili mrklo jutro; jutro u mraku sa ove strane granice, sa ove strane gdje se znoj skuplja i ljudi se skupljaju da idu, na granici, između svjetla i tame: Subotica 2:15 AM , gluho doba, a čuje se pucketanje suhih grana ispod teških čizama iz daleka, ili ja počinjem čuti ono što nitko ne čuje sada već će slušati poslije i klimati glavom, a ja, ja ću biti, nadam se, nadam se sa mojom majkom, nadam se... Vježba - kazivaju, kraj kolovoza 1991-ve, kraj godišnjih odmora, kaže se kaže, trebam samo sekund da obrišem kapljicu i nitko , nikada više ne bi razmišljao o tome, čak ne bi mislio o tome više ni automatski reflex koji je sve to uradio i naredio bez mene i bez sebe i bez dvojice tipova u vojničkim uniformama koji su baš zastala ispred mene da se osvrnu za djevojkom što je upravo izišla iz vlaka koji je uporno kasnio i napravio veliku kap znoja, tešku kao moja glava, ali nije moja glava i ja ne čekam njen vlak; čekam glupi, spori, medjunarodni vlak, bivši socijalistički koji treba da proputuje kroz Makedoniju, Srbiju, Mađarsku, Češku, okrzne Poljsku, pa onda se zaleti kroz istočnu Njemačku koja je tek startovala i zaljubila se u drugu zapadnu, svoju polovinu i još uvijek su komadići berlinskog zida bili interesantni, a ja sam bio dvadeset godina mlađi i pekao me je listić u džepu, na listiću je pisala godina 91'va; ispred Miloševićevih vojnika je prošla majka s djetetom i čuo sam njene ukore i čuo sam njen mađarski: Gyere ide, gyermekem! Dijete se teglilo lijeno i pospano o njenoj ruci,o njenom tijelu, žmirkajući i trljajući nadlakticom nos i lice i noć, i ja sam bio u tom momentu miran i bijesan i nisam imao srca koje je pobjeglo iz moga tijela i već putovalo prijeko, u vlaku što smrdi na prošlost i pokidanu, vrelu paučinu - čuo sam mog oca kako priča o ratu koji galopira iz daljine; šta ću, u momentu, htjelo bi da zalupa srce koje se sakrilo u predgrađu daleke Budimpešte... "Ja za pušku i povlači okidač, nema se vremena ni za srce ni za glavu", očeve ratne priče iz davnog, velikog rata vrludaju okolo zaključanog prijelaza Kelebia - moje srce niti je kucalo , niti se javljalo, mislio sam samo na jednu jedinu kapljicu znoja što se smjestila na najosjetljiviji dio lica, a ja ne smijem maknuti ni prst, moram biti ležeran, usred perona, na svjetlu ' jer na svjetlu nisam sumnjiv, jer onda nisam onaj koji ima vojni poziv u džepu i vojna policija vjeruje da putujem poslovno, na određeno vrijeme, na kratko, pa ću opet biti tu, zauvijek s njima, njihov; vojna policija se šetka ispred mene, gore-dolje, po peronu, pričaju viceve, ko bajagi bez plana i reda i lovu ribe koje su sakrile negdje izmedju krljušti ili između nožnih prstiju poziv za vojsku, poziv za vojne vježbe u Slavoniji i Bosni i pokušavaju prijeći znojnu granicu u vlaku i vozu koji nikako da dodje...
...Glas preko razglasa se čuje: ” Vlak kasni ,bla, bla, bla, 35 minuta”, stiže u 2:45 AM na treći kolosjek; Ja sam još uvijek na prvom, treba sići na tračnice, jedanput, dvaput i stajati na širini, na svjetlu 35 minutnih godina i čekati sjebani, okašnjeli vlak koji ide preko Subotice, preko crte, preko Madjarske i ostalih bivših siromašnih, socijalističkih komada, u Europu!, "Slobodane, sloboda Ne, majčin sine!" U Njemačku: Deutschland, Deutschland, meine Liebe! –Pa preko ljubavi, svjetskom putovnicom u Dansku i Švedsku gdje me čekaju obitelji stare četiri tisuće godina.
***
Dva jutra
Kupei su siromašne studentske sobe s prozorskim staklima od putujućeg mraka. Duguljaste neonke mirišu na mađarske kobasice, slavonsku papriku, sarajevsku pivu i zagrebačke križaljke. Sve je smuljano i poluzamotano izmedju sjedišta, pritisnuto nervoznim toptanjem nogu što se međusobno kopitaju u svjetlucavom polusnu:
“Hoćemo li nekako prebjeći u život?”
S vanjske strane neopranog prozorskog stakla od kupea ostadoše nebrojene i ljubomorne bivše istočne stanice koje su danonoćno, vješto i besmisleno znale zadržati vlakove s ulupljenom oznakom medjunarodni...
Hrvatska.
Krnja Yu.
Bosnia.
Vojvodina.
Hungary.
Praha.
Polen.
Bivša Istočna Njemačka...
I mi ispod lažno sanjivog svjetla od kupea, novokompovani nacionalisti i bivši Jugisti i trenutačni kupeisti u bježaniji i tko zna što još, u špricavom svršavanju balkanskog stoljeća samo mehrere Jahre prije ujedinjenja Europe. Meškolje se neispavani džemperi, škripe jeftine košulje, zviždukaju šuplji i sneni zubi u iščekivanju Crte.
Izbrijani i zakopčani do nosa u graničarske uniforme boje zdrave trave službeno pozdravljuju nekog nevidljivog u prepunom kupeu. Oštro se zagledaju u izbjeglička lica, pitaju za putne isprave, takmiče se medjusobno koji će od njih duže da zagleda u bljedunjave fotografije s velikim crvenim pečatima u čoškovima.
A mi, davni i crno-bijelo uslikani i bosonogi jurimo pasoše i putovnice po zgužvanim džepovima i tražimo naše cipele zgurane pod plastičnoduguljastim sjedištima kupea.
Crnila i sumnjičavosti u njihovim pogledima nestaje - ugledavši u mojoj putovnici veliku naljepnicu iz njihove ambasade – smiješe se na...Visum i svijetleće slovo, ko svjetionik: D.
Sa Deutsch-službenicima i njihovim četvoronožnim pomoćnicima sa lijepo podignutim ušima slažu se u moja čula prvi svježi kristali stranog zraka.
Tri i trideset…
Iz metalne stonoge u prvoj gomili izlaze moji saputnici s muškim djetešcem u rukama. Oni ne mogu naprijed. Zabranjena im je vožnja zmijom snova; umjesto passport-viseimali su samo ispečatiranu nadu.
Sve više bunovnih i nepočešljanih je bilo ispred vlaka, a sve manje unutra. Izlaze nesvezane, polunavučene cipele. Izlaze prazne stranice u putovnicama.
Izlaze oznojena dugmad na poluizvučenim košuljama.
Nepoznata lica su gomilala kroz duguljasto vozno crijevo pored kupea. Treća i četvrta skupina nepoželjnika je već pripadala ostalim vagonima i njihovim crijevnim sudbinama.
Kada god sam zbunjen i ne znam šta treba raditi, gledam u sat na ruci. Zvjeram u brojke. Iza smudjavog stakla, vani, na ničijoj zemlji, u sredini zadnje decenije dvadesetog stoljeća, izmedju Češke i Njemačke, izmedju svijetova, miješaju se dva iznenadjena jutra.
Udarala je petica u skazaljku na mom mokrom ručnom kada se napokon krenulo uz kratke zvižduke i lupnjavu vrata. Tek tada mi se učini da će moji ispečatirani ostaci konačno prejahati zlatnu granicu…
Kazaljke su se sljubile.
Stopile u jedno.
“Netko misli na mene!”
Kroz staklo jutri.
Uveliko.
U Europi.
***
Europske klaonice
Prvi dan i prvu noć poslije Crte sam prespavao u komadu. Drugog dana navečer nazva me rodijak:
- A, pobiga si, pobiga moj profesure iz lipe Vojvodine! Reka san ti ja odavno da je vrime za našu ‘rvatsku državu! Ti i ja i svi ostali ‘rvati, ‘ercegovci i dalmatinci! Odmori, dan-dva, a onda ćeš sa mnom u taxiste, da skupljamo marke, ne poštanske, već njemačke, he, he!
Četvrtog dana, u rano jutro, nazva rode sa očeve strane i reče mi:
-Ej, bolan, dobro je što nisi otiš’o s njima ratovati protiv moga brata, a tvog rodijaka, jeb’ ga ne bi bilo fino… sada je dobro, sutradan dolazim po tebe idemo u Radio Slobodnu, znam žensku u Dusseldorfu, sada samo Sarajlije i pomiješani k’o ti, prolaze; ti si za tamo, tamo ti trebaš…
***
Kada nešto hoćeš raditi, to nešto prvo uradi tebe.
Eh, što me naradiše obješena goveda, šira od radničkog restorana i duža od nečijeg gladnog sna, u četrdeset i devet krvavih dana mog prvog zaposlenja iza sanjane zlatne granice, u najdebljoj mesnici NorthRain Westenhoff, sjeverne Njemačke.
U četiri smjene četrnaest stotina radničina iz bivših i sadašnjih država Europe i Azije i ja, kolju, režu, čiste i sijeku tjelesine i danonoćno u smjenama peru krvave podove što se ne daju oprati.
I u sebi riču i muču jedino što moraju znati:
“Klanje, pranje! Klanje! Pranje!”
Sedam sedmica sam volovski uporno išao na posao u klanicu koju možeš brzo preći s kraja na kraj samo ako koristiš dvosjede: uslužna, tvrtkina, mala vozila. A i pješke možeš krenuti, ako si budala.
Krvav do podnožja trepavica zavlačio sam se u obješene kravetine i volovske tjelesine, tražeći drobove i džigerice, plave i mlake, smrdljive i zelene.
Šef je divljao na njemačkom, poljskom, turskom i podnaški. Urlao je s kraja kolone:
- Gore, kolji! Dolje, operi!
- Koliko ruku vam nedostaje? Schnell! Schnell! O, sveto zlatno tele, pretvori nam u treću rukicu onu nožnu i neopranu iz gaća, da više radimo, da više zaradimo. Više klanja i pranja, više para brojanja!
- Bujrum!
- Export! Export!
- Schnell!
Uz šefovo cerekanje od jutarnjeg do večernjeg mraka, dodatna tuširanja naših duša su bila nerazumljiva dojčtamburanja sa razglasa i svakodnevne radio-vijesti u šest, na kraju smjene. O raznim, svježim iznutricama i klanicama u svijetu.
Kao, na primjer, o onoj…
U bosanskoj balkanuši.
***
Život bez naslova
Nema odluka, nema rješenja, nema novih prijedloga.
U mojoj glavi se ništa ne događa.
Izvan moje glave isto se svašta ne događa.
Ukoliko otvorim glavu da izvana može pristići pomoć koje nema, uzaludno je; istovremeno se mogu uplašiti da ne iziđu iz moje otvorene glave sve one odluke koje nemam i sva rješenja na koja se nisam odlučio.
Priznajem:
Otvaranjem i zatvaranjem glave nešto se radi, ali, razmjenom onog čega nema niti oko mene, niti u meni, ne stvara prirodno stanje koje mi je potrebnije više nego kisik.
Da, ponavljam, nešto se radi, odnosno: nitko i ništa se ne radi. Ne mogu se uvjeriti da će se nešto dogoditi ili uraditi samo od sebe ako se non-stop ništa ne događa.
Da li sam samo ja pokupio svu pamet nedogađanja i životne čamotinje?
“Odakle sam to primio kao svoje?”
Ono što sam prikupio, odnosno, što nisam prikupio, moralo je biti rasprostranjeno oko mene, kao recimo lišće, cvijeće, muhe, kava ili društveno mišljenje.
Ako sam nešto i prihvatio s vana, to znači: oko mene se svašta događa! Bože mi ‘prosti!
Postajem dosadan.
Samom sebi…
Sve ovo je suviše nalik na nešto. Moram se prestati jasno ne izjašnjavati, jer to ne smije biti predmet neke prave minijature i ovog životinjarenja, bez naslova.
***
Izlet u Reich
U Weimar sam doputovao s njemačkom kišom u kosi i tranzistorom Grundig u torbici o ramenu. Olujno nebo i tabla pored auto-puta: Weimar – Kulturstadt Europas, su upozoravali da se ulazi u Reich, jedino živo groblje u ovom dijelu svijeta.
Ulicama grada šetaju Nietzsche, Herder, Liszt, Bach, Van der Velde, Kandinsky, Goethe...Weimar, gradić od osamdesetak tisuća stanovnika je muzej pismenih brkova ispod svih dosadašnjih germanskih šljemova...
Stajao sam pred Goetheom i Schillerom.
Spomenik je bio previsok.
Gledao sam ih pravo u čela i kisnuo i po obrvama i po obrazima.
Znam da pokisla istina u priči uvijek ima ukus spravljene riblje čorbe, ali bez ribe.
Prebiram prstima po džepovima i pecam po njima šarane i somove za ovu čorbastu rečenicu; uključujem Grundig, uši mi popunjene svršavanjem dvadesetog stoljeća: friške news iz usta urednice Slobodne Europe o najnovijim operacijama na živim Bosancima, Ruandcima i ostalim svjetskim Indijancima.
Slušam kišne vijesti i sve više krivim vrat ka gore.
Od bronce ka nebeskim kišnim mamama: iz oblaka lije sada direktno na moju Adamovu jabučicu. Uporan sam, znam šta mi je činiti. U kišu preda mnom i u spomenik pljusnuo sam gnusnu laž:
- Draga gospodo, ovo su karte za vas dvojicu, za dva Moby Dicka! Napuštajte to što imate!
- Krećete preko oceanaaa! U nove i mokre zavičajeee!
Urlao sam, jezik mi je pokisao.
Nisu trznuli.
Nije mi uspjelo.
Rastvorio sam šaku desnicu. Na vidjelo izbi moja američka, putna karta i jednosmjerni, saobraćajni znaci.
Prije nego li zaglavinjam u red sa koferom u rukama i udicama umjesto naušnica u ušima, moram još jednom upitati Goethea und Schillera:
-Da li i vas dvojica možete da se hvališete i blebećete unaokolo kao ja i moje jato? Jeste li znali da naše duše od samog rodjenja tajno dišu i na škrge!?
Odskakujući zvonko od neumoljivih statua, luda kiša je bobonjala:
- Plivajte, balkanski šarani! La-la-la!
- Poribljavajte Australije i ostale Lije! ...Li-li-li!
***
Der Bezuh
Ipod je cvrckao, crveno svjetlašce je titralo, imao sam poruku.
Nisam se okliznuo, nisam opsovao od iznenadjenja. Samo sam zinuo. Pljuvačka je curnula na moju tehno-stvarčicu, poklon onog genijalca Stevea Jobsa za nebrojene običnjake kao što sam i ja.
„Thomas!“
Poslije trećeg preslušavanja ukapirao sam da je riječ o sinu njegove žene koju nikada nije oženio.
Zadnji trzaj Istočnog Berlina. Predbračna ljubav. G-dja Schmaus je rodila sinčića, naravno devet mjeseci poslije rušenja Berlinskog zida i sve je bilo toliko jasno da su mu dali ime Wand; mož‘ misliti! Slavlje, razvaljivanje zida, rakija i pravljenje nove Germany od pomiješanih Švaba i Nijemaca sa Istoka i Zapada i sve što ide uz rušenje starih sistema u zadnjem decenijskom špricanju prošlog stoljeća.
Dolaze u Boston, hoće vanbračni da magistrira daleko od kuće. To je prilika da sve troje budu pet-šest dana zajedno. Inače, obitelj nije zajedno. Thomas je uposlen u Berlinskoj tvrtki koja je otvorila predstavništvo u Hrvatskoj i njega su poslali tamo. Živio je u Opatiji već četiri godine. Telefonsku poruku je završio na hrvatskom. Lud čovjek. Po mom brojanju, to mu je peti jezik koji je počeo učiti.
Thomas Schmaus, g-dja Schmaus s velikim zubima i student Zid koji je podobro izrastao iz trećeg osnovne i iz jedinog susreta u kojem ga je ostavila okačena slika u moje sjećanje prije moga prelijetanja preko Atlantika...
Berlinski aerodrom pun limenih ptičurina, leteće jeze i skupih sendviča.
Germany. Kraj siječnja i kraj mog izleta u novi Reich. Moja treća kutija cigareta u jednom popodnevu. Moj presavijen air ticket uguran u nepostojeći prostor izmedju plastične omotnice i kutije od cigareta. Tri utega izmedju stomaka i prepona kojih nikako da se oslobodim iako sam išao u wc već cijelo prije podne.
Pet demostranata u crnim mantilima i sa ljubičastim kosama. Sa natpisima: ‘Grune Planet,” “Hilfe!” ...Ili nešto slično. Kiša i vjetar i ledenoća iza debelog stakla.
Ja.
Obitelj Schmaus. Moji Berlinci.
Dvoje zaljubljenih iz dvije Njemačke i mali Žujan što raste ko iz vode...
Zakazali smo zajednički ručak u hotelu Hilton, gdje sui odsjeli. Došao sam sam; moja je od prošlog stoljeća službeno odlučila da ne bude više moja, nego svoja.
Ostala mi je neuslišena želja čitavog života: preskočiti onih prvih pet minuta iz svih mojih sadašnjih i budućih susreta.
Izgrlili smo se i umrljavili iskrenim poljupcima u obraze. Bio je zadovoljan, mahao je rukama.
Grlio je naizmjenično debelu Schmausovku, mladog dugonju i mene, kao da je i s njima prvi put kao i sa mnom, poslije toliko godina. Opet je sa čovjekom iz zemlje u kojoj se godinama tako dobro ratovalo i o čemu su njega i njegove iscrpno izvještavali u televizijskim programima. Tjerao me je da njemu, njegovoj dragoj i kljusastom, istetoviranom sinu sve opet pričam, potanko.
„Jesi li me zbog toga zvao? Da zabavljaš familiju? Dok žderu da imaju rijetku zvjerku što je pobjegla iz seoske zabrane? Jebem li ti berlinsku šumetinu odakle si doš’o!“
Crven sam bio kao da sam sjedio na wc-šolji od jučer. Doktor rek’o kulturno i kratko. Jedini lijek. Isprazni se dobro. ..Sastavile mi se obrve ko dvije gladne godine.
Jad i očeva zatvorenička priča mi izbi kroz zjenice. Zadnji put sam se upeo, da mu objasnim, a da ne shvati šta mislim.
„Gost je , ipak.“ Bio sam fin.
- Rođen sam tamo, odrastao, živio i na vrijeme otišao. Dragi moj Thomas. Nemoj više o tome. Ima novih ratova u svijetu. Afganistan , Irak. Sudan. Libija. Šta ćeš ljepše? Izaberi, pa se zabavljaj. Pusti Balkan! Nemoj udaviti skroz. Opusti mi malo škrge, da mrdam, jebo ga ti! Ako ne znaš šta drugo da pričaš, a ti šuti.
Koristio sam sve jezike koje sam znao. Uz to sam pjenio i mahao rukama.
Objašnjenje mu se nije sviđalo i bio je natmuren ko malo dijete.
Opet me pitao, da li sam netkog izgubio?
„To sam ti poodavno rekao, prokletinjo, u Berlinu.“
Tutnjalo mi je u glavi, ko nekada. Rekao sam mu da zadnji telefonski razgovor s majkom nikada neću zaboraviti. Niti njenu posljednju rečenicu:
- U osamdesetoj se ne ide od svoja četiri zida, sine, taman da je doš’o sudnji dan!
- To je bilo prije osamnaest godina!
Nije reagovao. Mrdao je ramenima i krivio lice. Smješkao se i poručivao znakovima svom internacionalnom studentu:
”Gledaj i uči se. Kako da te drugi zabavljaju u životu!”
Student je smandrljao čorbu u dva srka. Potom je poručio pečene kobasice i švapsku salatu, a g-dja Schmaus se čudila troduplim zavjesama na visokim prozorima hotelskog restorana i gutala govedji steak. Poručio je dvije ogromne krigle piva u koje bi stala moje stopala ko u nove čizme. Onda je nepotrebno i glasno požurivao konobara. Uporno je pokušavao da mi objasni kako se malim prstom mjeri nivo pjene u dobroj, švapskoj, uvoznoj pivi.
Rekao sam Thomasu da ne zaboravi odakle sam i da se Balkan i dalje tako zove. Nasmijao se na to kao na dobro ispričan vic, lupio me odlučno po leđima, što nije običaj njegovih zemljaka, govoreći:
- Ne brini, svijet može opstati bez država i careva, ali ne može bez siromaštine i srčanih ratnika. Hoćeš li mi dati taj tvoj dnevnik, te priče, da pročitam? Učim taj tvoj maternji i svidja mi se. Imaš li nešto na njemačkom? Na engleskom? Nećeš mi dati da vidim ni kada završiš? Šta ti je?
Nisam izdržao više; puk’o sam:
- Slušao si one ubijajuće vijesti iz Hrvatske i Bosne, pa ste vas dvoje lakše varili vaše problemčiće ujedinjenja s obe strane Zida. U isto vrijeme su moji roditelji, rodjaci, zetovi, sestre, moji školski, a s njima i ja, žestoko navalili na domaću zadaću: Kako što krvavije izići u iz soc-cirkusa! Pri tome ne propustiti priliku: čitav svijet zabavljati.
Probao sam udahnuti malo zraka:
- Ne zovi me više!
Kriglu nisam pipnuo. Slagao sam mu da mi je doktor zabranio pivu, zbog stolice.
Neka je podijeli sa Zubatom.
Neka poloče njegova vanbračna zidina od sina. Do mene nije da odlučujem.
Do mene je odlazak, opet, zauvijek.
Prije nego li sam im okrenuo ledja i otišao, rekoh onom smandrljanku, budućem internationalnom studentu: Ne brini, vanbračni. Nije do tebe, nisi ti kriv što su te takvog napravili.
***
/Iz ciklusa: Summers u Baškoj/
Duhovi u Šumarevoj kućici
“Eto je, ništa se nije prominila”, prokomentarisao je djeda Mate, mahnuo joj i nasmijao se slatko, a Mikanova mama je otključala vrata koja nitko nije otvarao od kako se moj stariji brat rodio, a on je sada u prvoj godini pomorske akademije i stariji je od mene jedanaest godina i pravi se važan i ja ga mrzim, jer mi ne da da brzo odrastem pa da sutra budemo isto godište; možda da ja budem dvije, tri godine stariji, da mu pokažem, “sve svece i svetu Mariju, lipoticu našu”, kako kaže pradjeda Mijo. Naravno, toga dana ništa nisam znao, niti Mikana niti njegovo ime, niti da je njegova učiteljica mama, a njegova mama, u stvari, nova učiteljica; niti to da se on rodio u dalekom Novom Sadu, daleko, u drugoj državi; samo sam znao da više neće biti prva kuća do nas stalno u mraku i da “pijani furešti tresu ga iz gaća noću i da je moram čistiti ujutru da ne smrdi cila ulica na austrijsku, češku i njemačku ispišanu pivu i udara mi pravo u nos dok provodim moje zadnje dane na ovom jebenom svitu”, psovao bi pra-pradjeda Jure po milijuniti put, koga smo svi zvali samo pra-Jure, a njegova stara ljubav pra-Kata, s kojom, uz put rečeno, nikada nije stao pred oltar, pa onda ispada da smo svi mi kopilad , kako nas djeda Mate, kada popije više od demižane, zove , ne po kući, već po ulici… Dakle, gdje sam stao...Pra-Kata bi zakriještala iz trapa:” Ne laži, morsko pašče, ne čistiš ti, već ja se plazam okolo i polivam klorom po smradu. Ti zapišavaš isto misto u mraku već godinama i liti, a i zimi, kada furešti pišaju po Juropi, ja čistim tvoju žutu bevandu! Hvala bogu što se ona lipota od mlade profesurke pojavila u svojoj kući, to je njena i njenog Ćaće imovina!”
Nova-stara, naša učiteljica se vratila i dovela sina, a svi koji bilo gdje odu, mogu da se i vrate, a ona je bila otišla s mužem, kada je počeo rat u Slavoniji u kojoj, pored ostalog, nikada nisam bio, niti sam znao gdje je; onda svako zlo mora dotrajati kako kaže moja baba, uz redovno: “U ime Isusovo!” i malo po malo onima kojima se nije svidjalo prije, počeli su opet da nam budu susjedi, kao što su i bili, samo je Šumareva kućica na Velikom Rogu izgorjela i od nekadašnje ljepote koju ja nisam vidio (samo sam čuo da stariji uzdišu), nije ostalo bog zna što... To je bilo mjesto za randevu: sve je bilo u cvijeću...ali, što sam ja vidio, kada bih otišao se igrati gore, a da ne zna moja mater...Sve u svemu, ostadoše četiri zidine.
Dječak koji je bio meni do očiju i plavkaste, oštre kose rekao je da su ga svi školski drugari od tamo odakle je došao zvali Mikan, da mu je ime Miroslav i ja sam mu rekao da mi se svidja njegov nadimak i da će tako ostati, ali sam pomislio da će ga drugi zvati Heravi, jer je moj novi susjed Mikan imao “rastavljen pogled na svit”(pradjeda Mijo); gledao je češće u more nego li u mene dok je pričao sa mnom na obali.
Došao je s učiteljicom, a ja sa mojom mamom,jer je moj stari opet potegao natrag preko Biokova u Hercegovinu, jer baš tog dana su se moji roditelji posvadjali opet po 365-ti put “pa na kvadrat” kako bi kazao naš bezubi nastavnik Einstein na satu matematike , koju, ne smijem zaboraviti napomeniti: mrzim više od ledene vode iz pokvarenog tuša kada se trebam kupati u kadi. “Ne vodite politiku doma, jebem vas pametne!” urlao je pra-Jure, ali, nije vrijedilo, moja mater i moj stari su psovali jedno drugom državu i sve sve što svatko od njih dvoje ponaosob ima u državi, a ja sam odavno shvatio da sam iz dvije države i “da mogu kako hoću,” što je prababa rekla i krstila se, a pra-Jure je dodao:”Možeš da jebeš u obje države i da govoriš, ja sam naš, daj mi još!” Što ja baš nisam razumio skroz, jer me je otac često znao da opauči s lijevom preko desne što sam raširio oba uva pa slušam “jarca Juru” (kako je mog pradjedju moj tata zvao) zato što zadnjih 99 godina nije prozborio normalnu riječ ( nikada nisam razumio zašto moj stari mene krivi: kao da je do mene koliko mogu da otvorim uši ili da ih mogu zatvoriti i otvoriti ko da su vrata!), dakle, sastavio bi me lijevom preko desne, jer je desnu izgubio boreći se, davno, prije nego što sam se rodio, to se razumije, jer mi je već došlo prijeko glave, stalno, ti si najmladji, sve što se desilo, desilo se prije tebe, sada se ništa ne dešava, zato budi sretan.
Pitao bih onda, pa kako , ništa se ne dešava, dosadno je, a ja treba da budem sretan?
” 'Ajde mali vani pa se igraj. Ništa ne shvataš, trči oko turista dok se šetaju ulicom gore, dolje i slikaju se ispred naše kuće!”... I crkve Sv. Nikole preko puta, za koju je i moj pradjeda prodao stari brod Bonaza i dao pola para, pa mu sada ime mogu svi čitati na ploči gdje prvo veliko piše: Hvala!, a onda sitno, puno imena naguranih na ploču: “Jebo ga onaj što ih nagurao toliko na tako malu ploču!” Naravno, ko bi drugi psovao nego moj pijani djeda Mate. (Mislim da jedino zbog toga naš fra-Grga, kada bi dolazio iz Mostara, preko Livna, nikada nije htio posjetiti u kući u Baškoj Vodi, već smo morali ići svi zajedno u crkvu da se pozdravimo, ali to je već drugo kazivanje i pametovanje!)
Tako smo se ja i Mikan, trebao bih napisati: Mikan i ja, znam to (jer ni meni nije trljala guzica džabe drvo od klupe), ali neću da sada gonjam pravopis i jezik i kako se lijepo kaže – nabroje se svi, pa onda na kraju ja, a ja se sjećam samo da sam zapamtio ovako: ...Tako smo se ja i Mikan upoznali, držeći svako svoga za ruku: ja moju mamu, a on svoju mamu, moju učiteljicu, koja se nasmijala slatko kada sam shvatio da je u stvari Mikan njen sin i da je učiteljica isto mama i da svaka učiteljica može biti mama; za mene su sve učiteljice i učitelji do tada bili samo samci i samice, nekako ih nisam mogao uklopiti u obitelj nikako, negdje su bili gore u zraku, niti su jeli, niti pili, niti spavali – samo su bili učitelji i učiteljice i tako je to bilo u mojoj glavi do Mikanove matere, koju sam prvi put čuo da se ne kaže “mliko” ko što kaže moj djeda Mate i moj pradjeda Mijo i moja pra-Kata i moj pra-Jure, niti se kaže “mlijeko” kako kaže moj stari i moja mama i ja u školi kada se vratimo drugoj kući, i očeva braća, i njegov susjed Šepavi i njegova žena što je Šepavi viče preko cijele glavne, Livanjske ulice: “ Ajde, kući rospijo, nema više jebača u Livanjskoj čaršiji, otišli su svi u pizdu materinu! Hajde kući i operi ono sudova na šporetu od jučer, čuju se na zagorjelo mlijeko, evo ovdje, preko ulice!”
Mikanova mater je rekla “Izvinite malo sam zakasnila, još ne znam kako da kupim mleko i sve što nam treba za doručak.” i ja sam se nasmijao na tu čudnu riječ: mleko, a onda zacrvenio, a onda se sakrio iza materine ruke za koju sam se držao, a svi okolo ispred škole su se nasmijali, ali ne učiteljici jer je nisu ni čuli, već meni što sam crven i šutljiv pokušavao da stanem u majčinu sjenku.
Mikan je sjeo do mene u klupu, a njegova mama je došla poslije pola sata pričanja po učioni, pa mu šapnula, nitko nije čuo, ali ja jesam jer sam bacio olovku na pod pa se sagnuo da je tražim: ”Ne brini, njegov tata je pošten i dobar čovjek!”
Pra-Kata nikada nije bila takvog mišljenja o mom starom kao moja učiteljica; uvijek je psovala za njim i govorila da se trebao sakriti kao što nije pa sada nema ni ruku, niti može pare zaraditi i mora stalno državu moljakati za malo invalidnine i svaki put kada se promijeni vlast, mora boga moliti da će ostati isti šoldi ko i prije...Čini mi se, pra-Kata je ponovila je toliko puta koliko ima minuta od kako sam se rodio...
“Triba si otići za Ameriku ko i svi ostali dok revolucija ne prodje, a onda, na kraju ratne balade se pojaviti i maslo sa nje, dlakave, pokupiti.” urlala je pra-Kata presipajući vino iz demižana u burad i okrećući kozje sirove.
“Kakvo maslo? Šta je maslo? Tko je ta, ona dlakava, s tim maslom?” pitao sam babu, a baba je umjesto odgovora dohvatila metlu i bacila je u mene, da nisam pobjegao iza vrata, pogodila bi me pravo u glavu.
Mikan je znao matematiku i volio je šah i donio ga je odmah u školu dok sam mu ja rekao da bi volio da me nauči oboje....Mrzim matematiku: Na primjer, zamisliti neko točku X u zraku, negdje u pizdi materinoj, kako kaže djeda Mijo, pa onda drugu točku Y negdje na tabli, pa računaj onu formulu koju nitko ne razumije! Matematiku nikada nisam naučio, a šah igram od tada često kao i poker što me je djeda Mate naučio i rekao mi: “ Na kartama se lako država može izgubiti i dobiti! Zapamti!” Zapamtio sam, ali nisam razumio, ali nije me bilo ni briga, jer me moj djeda nikada nije upitao: ”Jesi li razumio?”, već je uvijek vikao: “Zapamti!” A o razumijevanju se nikada nije pričalo u djedinoj kući, niti na njegovoj brodici, dok smo se smrzavali po cijelu noć, a jutrom mater moja čekala pred vratima , plačući i psujući: “ Dabogda crko tako star i suh, rekla sam da mi malog ne vodiš u lov na sviću, oči će mu otići gledajući u plamen i smrznut će se u majici, crko dabogda, bar što mu ne daš džemper, zar ti ja trebam kazivati koliko su ljetne noći hladne u ranom, jutarnjem mraku, na otvorenom moru,.!”
Mikana sam naučio poker, pričao mu o mom pra-Juri, a on je meni pričao o njegovom djedu i kako je njegovog tatinog tate tata radio još za kralja, kada Hrvatska nije bila Hrvatska, već je imala zajednički nadimak, ali ja to ne znam, jer mi je moj Jure rekao: “Poker moraš znati, žene moraš znati, povijest i kraljeve ne moraš znati jer povijest nikada nije stajala u mistu i taman što jedno zapamtiš, ono bude drugo i samo trošiš mozak na politiku, a oni to vole, trošiti vrime na njih, a oni će trošiti vrime svoje na sebe, dok ti misliš da troše svoje vrime na tebe! Tko je pametan, proživi, ko sluša vlast, živi za vlast, nema tu lijeka!”
Smijao sam se uvijek dok je Mikan pričao drugačije, a onda sam prestao kada je jednom tiho zaplakao.Pomislio sam da je zbog mene i jezika, ali mi je rekao da bi volio da vidi tatu, ali tata mu je poginuo u saobraćajnoj nesreći, daleko, iza sedam gora i sedam mora, tamo, u Crnoj Gori, negdje u brdima, dok je vozio od Novog Sada za Crnu Goru.
Mikana sam zavolio još zbog nečega: imao je ormarić blizu offica učiteljice Anemarije i zbog toga ga ne mogu nikada zaboraviti, jer moju prvu ljubav Anamariju ne mogu zaboraviti
Imali smo učiteljicu gimnastike, malu Anumariju, koja je rijetko bila ljuta, a kada je bila ljuta, glumila je da je ljuta pa je brzo vikala na talijanskom, što nije bilo nikada strašno već lijepo, a ona mislila da ćemo svi u sali popadati od straha. Inače bi ona govorila polako i fino hrvatskim i svatko je razumio i ja uživao gledajući je u kosu, u ramena, u lijepi triko, u noge , u lijepe usne, u čiste zube, a mala Anamarija je dobila nadimak “mala”od školskog, košarkaškog sudije kome je ona bila do trbuha, ali kada bi on pričao s njom, sav se smiljuljio, saginjao, lomio, pa je izgledao nekada još manji od nje, a mi smo pucali od smijeha iza gimnastičarskih sprava i svetili mu se smijehom za svu njegovu galamu na nas, dok smo se lijepo dovikivali i igrali košarku, a on se žestoko jutio na naše omaške kao da igraju najbolji iz američke NBA lige, a ne osnovci iz Prve primorske osnovne škole.
Anamarija je imala njen office odmah poslije ogromnih trokrilnih vrata za gym, a sljedeći je bio office za našu učiteljicu, Mikanovu mamu, a između je bilo desetak učeničkih ormarića, a onda učiteljski office, pa ormarići i tako sve redom u dugačkom hodniku, a ja bih stajao u dovratku dok bi Mikan nešto tupio svakog časa s njegovom materom, a ona bila tako s njim mazna i slatka; jednom je moja mama komentarisala da mu je ona sada i mama i tata, a ja bih krivio glavu i sjedio i virio u kancelariju Anemarije; između zelenog, navučenog zastora s unutarnje strane vrata i dovratka uvijek bi ostajala duguljasta, providna šupljina, nepokriveni dio stakla kroz koji se moglo vidjeti u prostoriju.
Mala Anamarija se tog ponedjeljka presvlačila kao i uvijek i pripremala se za nastavu, a ja sam samo vidio uvijek pola kose, pola lica, rame, jednu ruku, pola trbuha - ispod trbuha puna šaka frčkavih dlaka - jednu butinu i jednu bosu nogu na kojoj bi malo poslije vidio jednu čarapicu Nike i jednu tenisicu Nike i dio trenerke i znao bih da je sve gotovo za taj dan, Nisam htio da razmišljam niti u glavi da dodajem drugu ruku, drugu njezinu nogu, drugu športsku patiku, već, zna se, samo sam razmišljao o čitavom grmu ispod pola stomaka i onda bih sam noću stajao kod otvorenog prozora i molio Očenaš pet puta jer sam čuo da je mater rekla babi dok je vadila rublje iz perilice:”Ti za te tvoje psovke, što nebo sluša, moraš ići kod fratra, ili odmah navečer izgovori najmanje deset Očenaša, da ti Nebo oprosti”.
Znači, pet Očenaša je bilo dovoljno za desnu polovicu Anamarije, pa sljedećeg ponedjeljka mogu opet da gledam – eh, Anamarija, Anamarija, kako sam te gledao i kako bi to zauvijek trajalo da je mene netko pitao, ali noći su bile dugačke, dok sam bez sna čekao da svi zahrču i brat zaspi, pa bih izgovarao molitvu; hladnoća i nesanica su djelovale na otvorenom prozoru - mater moja je prva primijetila da se nešto dešava, uhvatila je moje obraze s oba otvorena dlana, govoreći da sam blijed ko sir naše koze Kike, “nešto nije redu, dok mi moje dijete ne može da spava kako bog zapovijeda od bezobrazluka i pijančenja u ovoj kući!”
Uplašio sam se da će mama saznati pravi razlog nespavanja kao i uvijek, jer je ona uvijek sve znala.
Prestao sam govoriti Očenaše odlučivši tog zadnjeg, školskog ponedjeljka da Mikanu, crven i znojan, konačno priznam veliku tajnu o najljepšoj Anamariji na svijetu, a on je bio spreman, znojan i crven u licu, da mi prizna njegovu tajnu: mama mu je pričala da je čula priču na tržnici da su se duhovi pojavili u Šumarevoj kućici na Velikom Rogu ...Dok sam mislio na desnu, lijepu polovicu Anamarije si njezinu sisu ko na najljepšu kajsiju, Mikan je uznemiren i blijed ponavljao: ” Hoćemo li ići?”
Onda me vjerovatno pitao i drugi i treći put, jer je četvrti ili peti put dreknuo: “Koji ti je đavo, pitam te već deset puta! Ti ne reaguješ! Uzet ćemo baterije pa ćemo se popeti na Veliki Rog!”
,Kada sam mu rekao: “Ma šta govoriš? Duhovi? Ne budali!” Mikan samo što nije zaplakao.
Da bih ga utješio, nastavio sam brzo: “Nema duhova nigdje, pra- Jure kaže, nema duhova i točka! “
Pra-Kata je druga priča. Ona je vjerovala jer sam je jednom čuo da je materi mojoj rekla:” E, moja lipotice, zato meni nema mira, duh moje matere me kune što se nikada u životu nisam udala, već petero rodila bez oltara.” Znači, pra-Kata je moj dokaz da duhova ima; ona mi je pričala da su joj duhovi tajno pili vino u podrumu; pokušavala je da ih uhvati već godinama, stavljala je i otrova za miševe i stupice za sitne i krupne zvjerke; dežurala je i vidjela nikoga nije, ali vina uvijek sve manje i manje i ona se onda molila u crkvi sv. Ante da joj kaže tko bi to mogao biti, jer bi pra-Kata svako večer točno određivala koliko vina se smije odnijeti gore u kuhinji za one rogate djedove i ostale ukućane, a koliko ostaje u trapu. Onda joj je palo na pamet u crkvi, da bi to mogli biti duhovi, kada su prije petnaest godina djedovi proširili trap i napravili novu sobu za deset novih buradi, duhovi su se uznemirili – nova prostorija gdje ja nikada nisam smio sam ući, pa sam jednom ušao...Ali, o tome, potom.
Sjećam se da je Mikan napravio žalosni izraz lica jer je ponavljao pitanje po tko zna koji put iznova, htio sam ga raspaliti po njegovoj vrućoj glavi punoj duhova.
Bio je presretan kada sam mu obećao da ćemo ići to popodne...O, da, priču o maloj Anamariji sam ispričao početkom sljedeće školske godine, kada smo čuli vijest da se udala u Opatiji i da je otišla tamo da radi i živi...(ali, o tome, poslije).
* * *
Veliki Rog smo ugledali u njegovoj pravoj veličini kada smo prošli dvije zadnje kuće Ninove male, kozje mljekare i uzbrdice od dva sata pješačenja. Bio je to ogroman kamen od prije mileniuma, ni planina, ni brdo, ni uzbrdica, zarastao do pola u travu, masline, konoplje za češljugare, sitno žbunje i dvije razgranate divlje kruške. Zadihani,znojni i žedni smo došli do četiri zidine, gdje bi se kozari i koze odmarali, pametni izletnici koji sa sobom nose vodu (a ne kao nas dvojica!), zastajali popiti gutljaj vode i gdje su se djeca najradije igrali kauboja i indijanaca...I svi zajedno, kao po dogovoru, zvali kućicu Šumarevom kućicom, a Šumara i kućice nigdje ne možeš vidjeti, već nagorjela četiri zida, četiri rupe kao bivši prozori i provaljena vrata, napukla i do pola pojedena od raznoraznih, nevidljivih i vidljivih kukaca i godina.
Mikan je prvi došao do kućice, ali da udje unutra, usred vrućeg svijetlog popodnevlja, nije htio, samo je stegao dugačku bateriju u rukama govoreći:”Šta ako ih vidimo?”
”Hajde, ulazi,” ponovih nekoliko puta obraćajući se Mikanu, sjećam se, htio sam misliti na pra-Juru i o tome što je on govorio o duhovima, ali nisam mogao; mislio sam na moju pra-Katu i njeno lice dok je govorila o duhovima i o duhu njene matere...Baš kada sam htio zatvoriti oči i zakoraknuti u Šumarevu kućicu, u prostor između gole četiri zidine, moj školski prijatelj povika iza mene u silnom strahu: “Hej, mrda se nešto! To su četnički duhovi!”
U momentu sam se sledio, ali ko i uvijek, ko što kaže moj Jure:” Kada je najgore, nasmij se i okrenu sve na šalu! I ne zaboravi! Kada budem umirao, nasmij se moj Crni - tako ću ja znati na onom svitu da je sve u redu ovdje i da bi bilo bolje vratiti se natrag! Ako budeš plakao, nećeš me viditi nikada više!”
“Ne bih rekao moj Mikane!” Rekoh Mikanu, a ledeni tuš me polivao po ledjima.
Pokazao sam kažiprstom negdje u zidinu: ”Ono je moj čukundjeda Cvitan iz ustaške Bojne što je davno, još kad je pra-Jure bio u četvrtom, poginuo na Velikom Rogu! Eno ga, protrča!”
Dva puta sam ponovio kao Clint Eastwood u njegovim kaubojskim filmovima, da bude istinitije, ali je Mikanu bilo dosta i jednom .
Zaplakao je kao da ga deru živa, a ja sam zaurlao, jer se uplaših i ja: “Mikane, stani, šalio sam se, šalio, kao i ti! Hej, nema nikoga, pa znaš da je moj čukun-Cvitan u Australiji, da je najstariji od Cvitanovića i da je u Australijskim novinama bio! On nije duh! Mikane, stani, plašiš me, što si zavrnio očima?”
Onda sam se i ja rasplakao, ali ono pravo.
Sišli smo s Velikog Roga uplakani, zagrljeni, preplašeni, umrljanih obraza, gledajući na sve strane. Sunce je bilo blizu mora, glasovi kupača i djece u moru su odjekivala u visini i u žestini vrućine oko nas. Nas dvojica smo bili smrznuti i noge su nas jedva nosile. Srećom, nijedan vrabac nije dživdžiknuo, niti je graknula iz grma nijedna švraka ili čavka - mislim da bismo poletjeli odozgo, u momentu, bez krila.
Vrijeme je prolazilo i neprimjetno nestajalo kao vino iz našeg podruma i razredi su se nizali, Šumarevu kućicu su srušili i napravili izletište u prirodi i sve je bilo kao što je bilo i prije, samo je moja stara Kata sve češće romorila i šuškala u trapu mirišući burad: “ U ime Isusovo, jel' više vrime za onog malog da nadje žensku, jebla ga škola, šta će mu toliko razreda u životu? On je isti ko ja, pljunuti Cvitanović! Neću valjda 'vako stara i neudata otići na onaj svit, a da ne vidim koju će dovesti doma?!”
Mater bi mi uvijek davala oštar znak prstom da se odmaknem od podrumskih vrata i da je ne slušam.
O Velikom Rogu ja i moj prijatelj, susjed Mikan više nikada nismo pričali, a ni o ustašama, niti o četnicima; evo nas svatko na svom sveučilištu: Mikan tjera prvu godinu povijesti na fakultetu u Zadru, a ja Višu školu za sjećanje, dalmatinsko vino i karte, u Bostonu, ovamo...Pored Atlantskog oceana...
Nikoga od mojih ovdje nema, jedino moja mater, koja me prati po cijelom svijetu i svuda kuda sam prošao do sada , evo, stoji pored mene i govori mi za pra-Katu i njene psovke, kao i ranije” Da je nisi slušao nizašta na ovom svijetu i da nisi pamtio šta mrmlja stogodišnja koza!”
Klimam glavom i lažem duhu:” Mama, ne brini! Ne pamtim ja ništa!”
| price_william_bilkic.pdf |
28.1.2013.
Sutlijaš & Sushi
Dan je isti, ali je ona u mom danu pa je svjetlost posebnija i moj pogled je drugačiji, iznova rodjen u njenoj ljepoti ispred mene.
Koliko njih namjerava na ovom fakultetu lijepe umjetnosti da piše priče o njenoj ljepoti i njenoj mladosti; njenom slatkom i snenom pogledu, njenom vijugavom, zategnutom tijelu?
„Koliko njih piše priče o njoj?
O zgodnoj, dvadesetčetvorogodišnjoj predsjednici sveučilišnog Asia club? Da li je vole svi? Dvadesetdevet stotina muških, četiri lezbejke i sedam-osam homosa iz studentskog gay cluba. Da li je svi žele podjednako? Čak i homosexualci!?“
Odgovori nikada nisu važni koliko su pitanja važna.
Pitanja kazuju gdje smo i tko smo.
Lukavost koju nemam govori mi da probam trpiti nju bez obzira što me njena mladost i hormoni varaju na svakom koraku. Da li je želim? Da li se moja stalna želja zove ljubav, moja prohujala mladost, ili, moja odškrinuta starost?
Svakim danom sve više pitanja u mom životu. Trebalo bi vremenom da sam pametniji; više iskustva, manje pitanja. Odgovore svi znamo, bježimo od odgovora kao od obale voda u osjeci.
Ako se već uzaludno trošim na kosooku predsjednicu, zašto bih se trošio, na primjer, na predsjednika moje rodjene i zamišljene, može-biti: nacrtane države? Troši li on svoje vrijeme na mene? Nisam glasao za njega. Netko je demokratski javio telefonom iz Svjetske Banke za Predsjednike i Ostale Vodje; treba ga izabrati, najlakše potpisuje u moje ime: i za rat i za mir.
Misliti na nju, ili na telefoniranog predsjednika?
Šta mi donosi zadovoljstvo? Da li sam mazohista pa biram lošiju varijantu? Naravno, ovo nigdje ne zapisujem. O tome se ne piše, to je loša priča; ionako je previše loših žena unaokolo. Treba voljeti zgodne predsjednike. Oko njih se svi smijulje, svi su uzbudjeni. Svi bi da im budu što bliže, pa i ja, jer biti blizu predsjednika - blizu si bogatih; blizu onih koji ne trebaju niti odgovore, niti pitanja.
Sloj bogatih, pa slojevi siromašnih; izmedju, predsjednik.
On je barikada.
Odbrana bogatih od siromašnih. I ostalih, siromašnijih. I onih ostalih, još siromašnijih.
I onih posljednjih, najsiromašnijih...
Onda mi, najsiromašniji od najsiromašnijih, na samom kraju. Ooo, da...
Zaboravih utjehu: Onih na Kraju, najbližih Raju!
Noću i danju ne živim za moju buduću djecu i za mene i za moju obitelj. Živim za vlast i tv-vijesti o vlastima. Zbog toga svaki dan moram misliti drukčije. Politika ispod kože. Svaki dan je isti, ali je svjetlost drugačija.
Kao i naš zajednički ručak. Slučajan?
„ ...Volim te...“
Dvije riječi kao jedino moguće ime pejsaža duše i usamljenog dragog kamena u toj pustolini: želim te, sanjam te, želim te...
U toku dana i u toku noću, u toku jutra i u toku sutra.
U mom starenju koje je za sada u pubertetu i koje se još ne vidi, ali se sve slobodnije i kočopernije uobličava u bijedu godinetina.
Dok sjedimo usred studentskog restorana i žvačemo odvojene zalogaje u ritmu, pita me: - Jesi li čuo da je umro od prekomjerne doze?
Pitanja.
Pokazuje na veliku kopir-sliku, okačenoj o čavlu, na zidu.
- Bio je najbolji sportaš na Sveučilištu...
Žvačem. Jedem lijevom. Ljevak sam.
- Sushi im je danas vrlo dobar!
Pogledavam preko zalogaja u njegov portret. Ne poznajem ga.
- Čak mu se ne sjećam ni lica iz vidjenja. Nije volio knjižnicu. Nije dolazio. -Odgovorim joj.
„ Koliko je mojih prijatelja umrlo u nekoliko susjedskih država od prekomjerne doze zadnjeg, mog-momačkog, balkanskog ratovanja?
Tko ih je brojao?
‚Kako me je to mogla pitati?“
Djevojka koja je otputovala noćnim Expressom u Moskvu. Negdje, gdje ja u to vrijeme ni u snu ne bih pomislio da bih želio otputovati. Nisam je više vidio. Nemam pojma tko je pobijedio koga? Moji, ili moji prijatelji od moje djevojke? Ili su pobijedile djevojke od prijateljica mojih prijatelja?
„Ostalo mi je zauvijek u sjećanju neka vrsta zagonetke-pitanja: da li njena predivna usta imaju i danas vatrenu boju života na usnama? Ili je to bio samo jak premaz karmina ukradenog iz maminog ormarića?“
Prije odlaska ponavljala je ogorčeno i u suzama:„ Na jugu Europe je uvijek neriješeno. Da bi se za 35 godina moglo početi rješavati. I ne završiti. Balkan.“
Umjesto:
... Bog, Chiao, Dovidjenja, Auf Wiedersehen, Tạm biệt, Good Bye...“
Ona je dodala: - Lako je tebi, tvoje podrijetlo je iz dvije-tri države. Izbor za tebe radi uvijek... A za mene, mine i telefoni...
I otišla...
Poslije pet dana i ja sam otišao.
Preko oceana.
- Hoćeš li ići na zadnji ispraćaj?
- Hoćeš li?
Pita me, opet, ponavlja za ručkom. Shvata, negdje sam. Negdje sam dalje nego što ona želi, vidim to po zatamnjenjim dijelovima svjetla u njenim očima.
Sprovod. Mine i telefoni.
Osjećam da bi stvarno želila da idem.
Odupirući se nožnim prstima o pod, ljuljuškam se na dvije zadnje noge od moje stolice.
Kome ići na sprovod?
Jadnom sportašu, mome nestalom bratu ili umrlom predsjedniku kome još ne daju zvanično da umre, iako je moja prva ljubav u njegovo, prije-devetnaestogodišnje gazdovanje, raznesena?...
Zaključio sam nedavno da imam tri vrste godina. Prvu vrstu, redovnu, kožnu, život mi potpisuje.
Drugu, ispod kože, ja zamazujem. Za treću vrstu mojih godina, izvan moga tijela, trudi se moj predsjednik, ili moji predsjednici... To je moja balkanska prednost, objašnjavam joj. Razne vrste godina; danas jesi, sutra nisi. Razni jezici, puno kaldrme i prašine, nigdje asfalta. Godinama su mi bez uspjeha čuvali kuću mirovnjaci: pravi vojnici iz Rokyverstajmenedeaka. Prespavao sam glasanje; nisam ih zvao. Rado su se odazvali pozivu.
- Čiju sahranu?
Ne mogu da pohvatam koliko li ih je već odvalilo na vječnu stranu?
- Misliš li, smaragdu moj, na moga šefa kojeg mrzim, jer mi neće da poveća platu?
Pitam je, smijem se, a ona negativno odmahuje glavom. Malo se ljuti. Ne popušta. Shvatam da treba pričati o našem studentu kojem sudbina bi da mu se devedeseta već računa u devetnaestoj.
Njen pradjed Vijetnamac je poginuo u devetnaestoj u susjednom Laosu prije četrdesetčetiri godine. Uspio je preći vijetnamsko-laosku granicu, ali, avioni nasuli bombama na granicu više nego unutar Vijetnama; izginulo pogranično selo i njen pradjeda Vijetnamac blizu njega sretan jedno cijelo prijepodne što je uspio da izvuče živu glavu iz ratnog pakla. Jednogodišnjaka –njenog tatu, uplakanog i poluzatrpanog u livadskom, blatnom otisku od traga vojnog džipa, spasili armijski bolničari, donijeli u skupljalište Crvenog križa i nekoliko mjeseci kasnije prebacili ga zajedno s ostalim sirotanima u prihvatilište Caritasa, ovdje, u Bostonu.
„Kada otupi život, treba sebe naoštriti i početi nešto drugo, bolje nego prije!“
Odcvrkutah sam sebi u njedra, zadovoljan što sam bio u salonu, ošišao glupe, stare i bijele pramenove, zatamnio kosu i počešljao na glavi novi državno-mladalački početak... Spreman da sljedećeg ponedjeljka idem na tromjesečnu fakultetsku razmjenu u Taganrog, rodno mjesto starog, dobrog Čehova.
Staromlad i ofarban...Treskam sa stolice na pod. Teži sam od krokodila i nisam više za ljuljanje! Ustajem, namještam stolicu. Ponovo smještam moju tvrdu, aligatorsku kožu u sjedište.
Smije se, krivi glavu, zabacuje kosu. Kruži pogledom po meni i okolo mene, po gladnim ustima studenata i ostalih zaposlenih na Boston University. Mladost njena i lukavost žene u njoj kombinovano sa njenim prvim zaposlenjem u mojoj univerzitetskoj knjižnici. Ispituju me unakrsnim pokretima, pitanjima i pogledima.
Gledam je po gornjoj polovici tijela nagnutim nad zdjelom, u dva nabubrela kopljića što bodu u njenu majicu i u moje oči i ne daju mi zadržati zbunjeni pogled duže od sekundice u jednom mjestiću.
- Ti si najmladja predsjednica ujedinjenih naroda Azije. Poslije sjedinjenih američkih, sjedinjenih europskih, na redu su da se ujedine kosooki. Šta će biti onda?
Nasmijana je i slatka ko sutlijaš!
Smijem se i ja.
Osmatram njena usta, mljackam njen mlad govor, želio bih da okusim njene mlade glasne žice što romore u mom pravcu. Ima vijetnamske oči, kinesku boju kože, koreanski osmijeh, japansku susretljivost.
U Aziji čupaju kose zbog moje ideje!
Milijun godina ih razdvaja na Kineze, Vijetnamce, Kambodžance. Japan, Laos, Tailand. Koreju, Južnu i Sjevernu.
Trpam sve u jedno.
- Oni to rade isto sa Balkanom! - objašnjavam joj.
Trpaju Slovake, Srbe i Albance, Hrvate i Austrijance, Makedonce, Čehe i Grke, Rumunje, Madjare i Bosance, Bugare, Slovence i Crnogorce, u jedno. Iz daleka čini se da je sve u jednom komadu, u jednom dragulju.
Jednostavno.
Europski. Mirno.
Azijski. Nezaboravno.
Kao i njena ljepota preko puta dok ručavam japanski Sushi i činim jedino što mi je preostalo. Slažem hitro sve njene sjajne, djevojačke pokrete u svijetlo malenog, vijetnamskog dijamanta u mojoj ljubomornoj desnici. Ljevak sam. Učio sam u školi o Čehovu i njegovom čavlu u zidu i zakonu u kratkoj priči, ali Čehov sada pripada mrtvom taboru.
Nijedna ličnost se nije objesila na kraju o taj klin iz početka pripovijedanja. Nije neko objašnjenje. Ona zna. Samo se jedan student ubio prekomjernom drogeraškom dozom, prošlog tjedna. Može’š misliti; k’o da se nešto desilo strašno?
A, desilo se.
Jagnje sam na vječitoj žeravici zbog moje nesredjene priče i lijepih očiju moje Vijetnamke preko puta, studentskog posljednjeg postera na zidu, nezavršenog ručka i moga japanskog života. U mojim i njenim zemljama Nesretušama, sa Juga i sa Sjevera, Zapada i Istoka - milijuni duša otišlih i obješenih po plakatima i zidovima, a umjesto Čehovljevog klina, zamahnuti čekić, mine i ledina.
Лепа Ајања iz Bijeloga grada
Moj stric Velebit je napunio baš te nedjelje (Lebijem zvanim; podatkom skoro nebitnim za moje pamćenje), pedeset i pet godina i šest mjeseci ("pedesetpet komada u obje njegove glave što ih ima i što ih nema…” moje majke glasna primjedba), kada je doveo dva puta mladju od samog sebe, dugokosu ljepotu nad ljepotama o kojoj nije divljenje prestajalo po Banovom brdu i okolnim manjim i većim pričaonicama te nevesele i čudnovate, nulte 1993-će, zelenooku konobaricu iz hotela Šumadije i svečano objavio svoju petu ženidbu po redu.
Mene nije bilo briga što se stric oženio, ali je zato njegova nova, moglo-bi-se-kazati bračna saputnica, radno-umjetničkog imena Ajanja, bila briga moje matere koja je to sve podvukla glasno i stotinu puta žešće i glasnije nego li sam ja upamtio.
-Jebo te onaj tko te napravi i meni dade takog pijanog! Da ‘oće Sava da te odnese zauvijek; bog mi je svjedok, bože mi oprosti! Da ‘oće grom da te pogodi pravo u glavu i da te više nema! Šta će ljudi kazati? Dovodiš ženskadiju svakih četiri-pet mjeseci i ženiš se kako ti pada na pamet. A ja? Sutra pranje za tobom i tvojim povraćanjem, za tvoj jebeni stan što mi daješ! Vraćam se ja sutra u ‘Rvatsku sa mojim djetetom! Žali bože brata što ti poginu na pravdi boga! Što tebe i tvoje auto nije pokupio netko kamiončinom usred Autoputa, umjesto njega? Samo još jedna godina da mi se ovaj mali izvuče iz škole, neću ja u Dalmaciju; ode ja za Ameriku! Ostavit ću i tebe i tvoje ženidbe! Neka mi ta tvoja ne izlazi na oči dok je ovdje!
- Бре, како се ти зовеш лепотане?
Pitala me Ajanja, a ja sam poslije trinaest puta ponovljenog njenog pitanja počeo izmišljati imena: nije vrijedilo ponavljati moje stvarno ime, a niti moj nadimak koji je, osim moje nove nazovi-strine, svatko znao uzduž i poprijeko Čukarice.
Ona se slatko smijala na moje izmišljotine, zagrtala suknjicu od siline smijanja, a kosa joj se tresla zajedno sa njenim božanskim tijelom… Pokatkad bi zasuzila pričajući mi o Niškoj tvrdjavi i o njenom rodnom Nišu u kojem, uzgred rečeno, nikada nisam bio, “gradu nad gradovima odavde do Crnog mora!”
…Znala bi naglo zastati u šmrcanju, pogledati me onim, njenim smaragdima i dodati:
- Извини...Знам да мрзиш тај Аутопут Београд-Ниш?…Сањам тај исти пут, обасјан светлом...како ћу се вратити мојој кући...једном, заувек.
- А, како се ти зовеш данас, црнокоси лепотане мој?
Moja strina je vodila igru, a ja sam počeo da redam imena svih poznatih glumaca za koje sam čuo od moje matere dok je uz mali televizor u kuhinji šmrcala, filmove ljubavne gledala, crni luk i dugačku mrkvu sjeckala i mrmljala:
“Što njemu pijanom i glupavom život dade toliko žena, a meni oduze muža, ni krivog ni dužnog, onog jednog, jedinog, prije vremena? O, Isuse, Isuse i Marijo sveta!“
A “Najlepša Guza naše države” (opet moj stric!)…se nije postidjela niti za jednu debljinu trepavice zbog njenih mesnatih šampiona Prve klase…Zato sam ja bio rumen ko vrhovi njenih ružičastih, punašnih bradavica što su bježale iz grudnjaka; svatko je znao da posluša na ovom svijetu, ali jabuke i lubenice prelijepe Ajanje nisu nikada i nikoga slušale: gdje, kada, kako i koliko dugo će se pokazivati pred kim, i zašto?
Jednoga dana se sve odmotalo, ljepše bi bilo kazati, jednog popodneva, dok sam se penjao uz stepenice, brojeći koliko mi je još ostalo dana do kraja glupave školske godine i kraja trećeg moje medicinske.
Na sredini stepenica, na zaokretu ka sljedećem uspinjanju, upravo ondje gdje je počinjao drugi dio kuće i ogromni stan koji je pripadao stricu Lebiju i Ajanji…Poluotvorena su bila vrata!
Smislio sam moje novo ime u školi još na prvom satu kemije, ukoliko me ona iznenadi... Ali, sve je bilo tiho; vrata su bila tu, otvorena, ali pitanje nije visilo u zraku, niti je u mene zvjeralo tijelo moje novopečene strine, “filmske dive i najljepše svjetske kurvice,” kako ju je mama moja nazvala, izmedju ostalog, ali da nitko ne čuje.
Stao sam i virnuo u stan, kroz uzak hodnik, u širinu sobe.
Ležala je na trosjedu.
Ona.
Opružena.
Raširena.
Gola.
Gdje sam ostavio torbu s knjigama? Ne znam. Da li je ona rekla nešto, pa sam se pomaknuo korak, dva, bliže?
Ne znam.
Da li je bio još netko u kući?
Ne znam.
Da li je bio još netko u stričevom stanu?
Ne znam.
Njene noge su bile dugačke i široke ko krošnje ispred moje rodne kuće u Dalmaciji; nožni prsti rašireni, a njene ruke su bile dugačke pet-šest metara i zgrabile su me i natjerale na brzo hodanje, na ulazak u stan, u sobu, ka trosjedu.
- Само тако, само тако, о мој боже, што си ми драг!
Rumenila se i meškoljila preda mnom svježa, naprsla voćka usred trosjednog, plavog mora:
- Ajanja, nemoj…eto, neću ja...eto…
Htio sam se vratiti tamo gdje sam stao, u dosadno brojanje zadnjih, sve toplijih dana iz školskog kalendara i razmišljanja o ljetovanju, suncu i moru...
- Не, све је у реду, само тако, одлично, само тако ради ... Сребрени лепотане мој, месецу мој небески!
- Šta treba raditi, šta je odlično?....
Mumlao sam pitanja jer su mi i lice i usta bila usred njenih dlakavih nogu, usred crnice i nepokošene trave i svakojakog mediteranskog cvijeća oko palmi što se ljuljaju tamo-amo ko na jakoj buri, pravo ispred mojih očiju koje sam morao sklopiti na pola; dugačke i kovrdjave dlake medjunožja moje Ajanje su me bockale u zjenice te nisam mogao gledati kako bog zapovijeda.
Onda me je povukla gore i počelal ljubiti i po kosi i po vratu i po ramenima, stiskajući me izmedju nogu da ne pobjegnem.
- Eto nekoga!
Okrenuo sam glavu, izgovorio i - ugrizao se za obje usne.
- Иди!!
Naredila je kratko.
Brzo.
Zadihano.
I sve je nestalo i sve je prestalo i ja sam bio na zaokretu, na stepenicama gdje sam bio dvadesetak minuta ranije. Iščezla je slika mladog, svježeg voća i njenog bilja, njene lelujave livade, bijelih, dlakavih nogu i nasmijanih, nabubrelih bradavica...
Zauvijek.
Lepa Ajanja, ljepota moja sudjena i nesudjena, nestade prije Petrovdana isto onako brzo i nepredvidjeno kao što se bila i pojavila.
Mama je opet počela da pjevuši po kući, samo sam ja plakunjao i uzdisao, da me je mater čitavog ljeta propitivala:
- Šta je? Šta si pojeo da te tako muči?...
- Uzmi koju šljivu i sjedi na šolju dok te ne protjera!
Kroz zadnju godinu moje Medicinske Srednje u Beogradu i tokom mog fakulteta u Bostonu ovdje, sa ove strane Velike Bare, šljiva sam se najeo i prejeo (ne prestajući misliti na njene nezaboravne smaragde što je imala poviše obraza!) dok sam danonoćno smišljao nova imena za moju zlatokosu Ajanju, da budem spreman…Kada odluči da me opet povuče u stan, k sebi, na trosjed…
Ah,da: Dan jedan prije Božića i prvog dana svoje pedeset i šeste, stric se oženio opet…Pa onda, opet…
Poznato je, pomenuo sam; rekao sam već: ta nulta ’93-ća u strikanovom Beogradu je bila godina puna ponavljanja nepoznatih ljudi i bezvrijednih brojeva na obojenim novčanim papirima po mojim džepovima…
Novog lika od šeste, a i sedme nazovi-strine, sjećam se tanjušasto: “Trc ,trc!”… ili…
”Hajde, hajde… Prodji me se!” moglo bi se kazati…Ali njihovih imena i izgleda, da me baš odrediš ubiti, ako se ne sjetim…Ne mogu se sjetiti!
Život bez naslova
Odlično. Pojela si sve. Sada skloni pribor sa stola. Kaže ona. Dijete hoće da ustane. Neka odgleda seriju, pa onda neka skloni. Kaže on. Poslije večere se sklone tanjiri, salama, nož, sir, mayonez. Znam. Odgovori on, njoj. Gleda joj se serija do kraja. Kada budu prve reklame, raspremit će sto. Dijete je ustalo. Gledalo je u tatu. Gledalo je u mamu. Uvijek se miješaš. Cijeli si mi život zagorčao svojim miješanjem u stvari u koje se ne trebaš miješati. Reče žena. Odgovorio joj je odmah jer je znao šta treba odgovoriti. Onda je ona rekla ono što je trebala da odgovori i šta je on očekivao da će ona reći. Požurili su odgovarati jedno drugome. Nisu primijetili da je dijete sklonilo pribor za večeru i da je promijenilo tv-kanal. Njih dvoje su govorili. I govorili. Dijete je otišlo u kupatilo. Obuklo pidžamu. Otišlo na spavanje. Rekao joj je. Eto, sada dijete nije tu, ali da jeste, ručali bismo, večerali bismo, ja bih nešto rekao, ti bi nešto dodala, onda bih ja, onda bi ti…
Da, bilo bi tako! Ti si takav, a takvi kao ti o braku ne znaju ništa! Odgovorila mu je žena. Onda je on već požurio upasti u riječ onim čime je trebalo da se upadne u riječ. Znala je i žena što treba reći. Bilo bi onako, bilo bi ovako, a znaš, kako je bilo isto tako, ono, onda; onda, ono... Uspješno su se dočepali razgovora koji je bio vrlo malo nalik na razgovor, a više na muža i ženu.
Oni o sutra ne znaju i ne misle o tome.
On i ona su jučer.
Moje babe mrtva duša po tavanu skače
Imala je najboljeg trkačeg konja u pola Hercegovine i sve do mora. Bilo joj je punih 89 godina kada ju je na njeno vlastito rođendansko jutro ubio brzonogi ljubimac usred timarenja i jutarnje zobi.
Ovo kazivanje o konjskim tragovima ili priča o babi s očeve strane (priča o babi s materine strane iz Dalmacije je drukčija, ali to nije važno sada u ovoj, s ove strane, priči), djelovalo je kratko k’o konjski njisak...
Nisam ni otpočeo, a već je sve svršeno u ovo mojih redova što istrtljah u pratskozorje. Pomažem sam sebi koliko mogu: Da mi bude lakše, tražim tudje muke po neispavanoj pameti i kažem sam sebi da je i kod mene sve isto kao i kod ostalih šumsko-morskih balvana: Nema babe, nema imena, nema babinog groba, niti babine sestre i njenog groba i njenog imena, niti moga oca, niti moje majke; niti ljudi više s istim prezimenom u mom krajoliku..
Mučno mi nije zbog imanja i zavičaja, otaca, prezimena i grobova; učili su nas da naviknemo svakih četrdeset i pet godina: pali, ubij, piši, briši - piši, briši, tjeraj, pali!!
Navikavali su nas. Navikli su nas. Navik’o sam.
Ma muči me nešto drugo, ne da mi oka sklopiti od kako odoh iz očevog, miniranog krajolika.
Zbog čega i zašto onako pametan konj, najbrži u državi, pravedan i čiste krvi, mlad i plemenit, diže kopito na osušenu babetinu što mu dođe u tri i pol ujutru da ga napoji i nahrani, očisti i pomiluje?
Kako sam upoznao prelijepu Suzanne
Petnaesti pred semaforom. Od sigurnosnog opasača sijeva mi u lijevom dijelu ledja i desnoj sljepoočnici. Crveno nikako da se raskokodače i snese zeleno. Napolju 39 C se popunjava; prošlo četiri poslije podne. Poredane ljudske koske u nekoliko vrućih, limenih redova na Južnoj raskrsnici. Četvrtak u gradu, šest, sedam, osam stotina tisuća stanovnika i milijun pasa, mačaka, aligatora, papaga i nojeva, misli: Samo još sutra! Samo još sutra! Počinje vikend, odmor sve do dragog i mrskog ponedjeljka, bez kaiševa i opasača , bez crvenog, žutog , zelenog i crnog…
Izuo sam cipele i skinuo čarape. Borba sa sigurnosnim je bila ogorčena pri tome; zaboravih ga otkopčati. Stopala su mi se iskreno zahvalila veselim razmrdavanjem prstiju na sve strane svijeta. “Samo stranci, siromaština i svemirci rade godinama tokom ljeta i bez ikakvih planova za godišnji!...” Otkačio sam kaiš, otvorio vrata. Izišao sam i stao u hladić što ga je pravio automobil. Pored mene je kukurikalo sedam-osam vozila u redu za skretanje ulijevo. S desne strane je roktalo dvadesetak u pravcu Glavne.
Gledam u asphalt; sažaljeva me. Odnekuda je pirnuo vjetrić i pomilovao moja kopita i zavrnute nogavice. Sretan, zacerekao sam se. Kada sam se vratio s jednominutnog godišnjeg, sjeo sam za upravljač iskreno uskliknuvši iz svježeg, provjetrenog grla.
Sretno sam prošao. Nijedan policajac mi nije zacvilio iza uva. Nijedna sirena nije zavrištala iza moje glave...
Zeleno se smilovalo, napokon. Kroz prozor susjednog Audia duguljasta ruka mi pruži osmijeh i vizit-karticu.
Sljedeću sekundu smo iskoristili za korsko stiskanje papučica i novo bježanje; do idućeg slaganja limenki.
Church Parking
-Nema!
Gledam upornu trkačicu u visokim potpeticama dok kasa preko travnjaka i ponavlja: “Nema.” Izmedju službenog kostima crnjaka i njenih koljena vidim obećavajućih tri zlatna prsta mišičavog butnog mesa.
-Dakle: ne možemo naći, ne možemo ostati. – Zaključih.
Nije mi padalo na pamet da se pomjerim u sjedištu. Žmirkam u sat. Kasnim samo dvanaest minuta i već nema mjesta.
-Nema!
Ponovila je.
- Gdje si ti parkirala?
- S desne strane, skroz na kraju. Svi su došli.
- I na vrijeme. – njiskala je. Škrgutala zubima.
“Bijesna je!” galopira mi kroz glavu – otpada moja posljednja kuknjavanja; razmišljam o što kraćem izgovoru i mom ubrzanom isparavanju na vrućini.
- Ima li šta na dijelu B?
Njakao sam kroz poluotvoreni prozor žvačući vruć, ljetnji zrak. Znojio sam se po leđima i između nogu.
-Od tamo dolazim. - Kaže visoka engleska kobila. Maše grivom. Čistokrvna i zdravih zuba. Veselih i zelenih očiju sa zjenicama u kojima poigravaju novčanice sa američkim predsjednicima.
- Mogu ti kazati da je to originalno.
-Molim?
Znak pitanja u njenom pokretu, u bijelini obraza i nosa.
Još više je raskrilila oči.
Još više je zasvijetlila u licu. Bez ijedne trake od sunca.
-Pa, to… Što se ne pržiš. Ne teniraš se. To je vrlo lijepo. Dosta mi je sivkastih, polucrnih faca što se peku cijelo poslije podne. Sve dok ih ne opali neki rakić kože.
-Ooo!
U trenutku se ukočila, a onda se nasmijala moja potpredsjednica tvrtke. Skida crni kaputić. Vitku figuru sada pokriva sjajna crna bluza i zategnuta crna suknja. Na vrhu nosa Armani eyeglasses od 700 dolara.
Zahvaljuje mi se na komplimentu odmahivanjem njegovanim i otkrivenim laktom: “Ah, tvoj južnjački šarm iz 101-og Dalmatinca.”
“ Nema parkinga, znači.”
Zasjeo sam autom nasred crvenog, ciglasto uređenog putića dvjesto metara od crkve. Netko će naići od crkvenjaka, nadam se, svirnut će piskavim glasom opomenu, morat ću se trgnuti, dodat ću gaščinu, mahnut ću joj i spasit ću sebi tri-četiri sata mog jedinog života.
Bio sam spreman dodati gas.
Iz hoda krenuti u kas.
Pogledavam u retrovizor.
- Da nisi pomislio!
Odlučno joj je svirnuo glas kroz stisnute, besprekorno namazane usne.
- Ako se ne pojavim u obiteljskom izdanju iza kovčega njegove vještice, dobit ću otkaz! Propade mi povišica, preseljenje u novu kuću! I Kineski plan, ne zaboravi!
„Pročitala mi je misli!“
Dreknuo sam u staklo i zamaglio ga:
- Voziš sat do posla, čitava dva sata, poslije. Ljepoto moja, svakog dana si medju gradskim konzervama do osmice uvečer. Znaš li ti koliko si sati i dana i otkucaja srca izgubila u limenom zatvoru, presavijena za upravljačem? Na auto-putu? Neposoljena. Nepotkovana?
-Otkači!! – uspjela je prozboriti vrlo, vrlo glasno,ne načinivši ni jedan pokret usnama.
Dreknuo sam:
-Vrijeme je da mi jednom i glasno pročitaš misli, pa da ti mogu glasno dodati šta još mislim!
Ne voli moje nabrajanje. Naljutila se. Upozoravajuće lelulaju čelični mišići oko njenih usana. Poplavile su joj od bijesa zeleno-narandžaste robotic-oči.
„ Kada me ne bude više bilo, uostalom, kao i žene njenog bossa, tko će mi izračunati i vratiti sve što nisam proživio zahvaljujući mojoj vladarki? Tada će biti idealna prilika da se spare njen boss i ona, boss nad bossovima. A ja? Njegova žena i ja ćemo mirisati ljubičicu s korijena.“
Uzdahnuo sam.
Slegnuh ramenima i složih se sam sa sobom.
“Zna radnju!”
Svjesno je odlučila baciti po ko zna koji put još jedno moje popodne.
“Da ipak ne otparkiram njeno auto i moje vrijeme? Koliko dugo bi se ritala i vrištala?“
“Da je prevarim, dodam gas i izgubim se…Morala bi sama medju svjetinu; minus velik ko crkva!”
Križ blješti na suncu. Smirujem se. Srećom po nju što se ovog puta sve dešava na crkvenom parkingu. Brišem nadlanicom staklo što se zamaglilo od mog drečanja i puhanja.
Uvijek ljudi iz crkve pametno postavljaju križeve.
Prema svjetlu.
Ugurao sam se autom pola na crkveni parking, pola na travnjak. Računao sam u sebi; koliko ću dolara odvojiti za kaznu, ako naiđe onaj što obično naiđe kada ne treba? Neće mi ostati ni jedan Benjamin Franklin za vruću kinesku patku na koju se oblizujem više nego li ona na očekivanu promidžbu & champagne.
Tresnuh vratima za sobom.
Čulo se kratko, automatsko u zraku: Bip, bip!
Spremih ključ od kola u prvi džep.
Da mi se nadje pri ruci, da ne izgubim ni sekund kada budem bježao. Onda požurih kroz tudji život i negaženi crkveni travnjak za mojom čistokrvnom dugoprugašicom made in sljedeće stoljeće.
Dan je isti, ali je ona u mom danu pa je svjetlost posebnija i moj pogled je drugačiji, iznova rodjen u njenoj ljepoti ispred mene.
Koliko njih namjerava na ovom fakultetu lijepe umjetnosti da piše priče o njenoj ljepoti i njenoj mladosti; njenom slatkom i snenom pogledu, njenom vijugavom, zategnutom tijelu?
„Koliko njih piše priče o njoj?
O zgodnoj, dvadesetčetvorogodišnjoj predsjednici sveučilišnog Asia club? Da li je vole svi? Dvadesetdevet stotina muških, četiri lezbejke i sedam-osam homosa iz studentskog gay cluba. Da li je svi žele podjednako? Čak i homosexualci!?“
Odgovori nikada nisu važni koliko su pitanja važna.
Pitanja kazuju gdje smo i tko smo.
Lukavost koju nemam govori mi da probam trpiti nju bez obzira što me njena mladost i hormoni varaju na svakom koraku. Da li je želim? Da li se moja stalna želja zove ljubav, moja prohujala mladost, ili, moja odškrinuta starost?
Svakim danom sve više pitanja u mom životu. Trebalo bi vremenom da sam pametniji; više iskustva, manje pitanja. Odgovore svi znamo, bježimo od odgovora kao od obale voda u osjeci.
Ako se već uzaludno trošim na kosooku predsjednicu, zašto bih se trošio, na primjer, na predsjednika moje rodjene i zamišljene, može-biti: nacrtane države? Troši li on svoje vrijeme na mene? Nisam glasao za njega. Netko je demokratski javio telefonom iz Svjetske Banke za Predsjednike i Ostale Vodje; treba ga izabrati, najlakše potpisuje u moje ime: i za rat i za mir.
Misliti na nju, ili na telefoniranog predsjednika?
Šta mi donosi zadovoljstvo? Da li sam mazohista pa biram lošiju varijantu? Naravno, ovo nigdje ne zapisujem. O tome se ne piše, to je loša priča; ionako je previše loših žena unaokolo. Treba voljeti zgodne predsjednike. Oko njih se svi smijulje, svi su uzbudjeni. Svi bi da im budu što bliže, pa i ja, jer biti blizu predsjednika - blizu si bogatih; blizu onih koji ne trebaju niti odgovore, niti pitanja.
Sloj bogatih, pa slojevi siromašnih; izmedju, predsjednik.
On je barikada.
Odbrana bogatih od siromašnih. I ostalih, siromašnijih. I onih ostalih, još siromašnijih.
I onih posljednjih, najsiromašnijih...
Onda mi, najsiromašniji od najsiromašnijih, na samom kraju. Ooo, da...
Zaboravih utjehu: Onih na Kraju, najbližih Raju!
Noću i danju ne živim za moju buduću djecu i za mene i za moju obitelj. Živim za vlast i tv-vijesti o vlastima. Zbog toga svaki dan moram misliti drukčije. Politika ispod kože. Svaki dan je isti, ali je svjetlost drugačija.
Kao i naš zajednički ručak. Slučajan?
„ ...Volim te...“
Dvije riječi kao jedino moguće ime pejsaža duše i usamljenog dragog kamena u toj pustolini: želim te, sanjam te, želim te...
U toku dana i u toku noću, u toku jutra i u toku sutra.
U mom starenju koje je za sada u pubertetu i koje se još ne vidi, ali se sve slobodnije i kočopernije uobličava u bijedu godinetina.
Dok sjedimo usred studentskog restorana i žvačemo odvojene zalogaje u ritmu, pita me: - Jesi li čuo da je umro od prekomjerne doze?
Pitanja.
Pokazuje na veliku kopir-sliku, okačenoj o čavlu, na zidu.
- Bio je najbolji sportaš na Sveučilištu...
Žvačem. Jedem lijevom. Ljevak sam.
- Sushi im je danas vrlo dobar!
Pogledavam preko zalogaja u njegov portret. Ne poznajem ga.
- Čak mu se ne sjećam ni lica iz vidjenja. Nije volio knjižnicu. Nije dolazio. -Odgovorim joj.
„ Koliko je mojih prijatelja umrlo u nekoliko susjedskih država od prekomjerne doze zadnjeg, mog-momačkog, balkanskog ratovanja?
Tko ih je brojao?
‚Kako me je to mogla pitati?“
Djevojka koja je otputovala noćnim Expressom u Moskvu. Negdje, gdje ja u to vrijeme ni u snu ne bih pomislio da bih želio otputovati. Nisam je više vidio. Nemam pojma tko je pobijedio koga? Moji, ili moji prijatelji od moje djevojke? Ili su pobijedile djevojke od prijateljica mojih prijatelja?
„Ostalo mi je zauvijek u sjećanju neka vrsta zagonetke-pitanja: da li njena predivna usta imaju i danas vatrenu boju života na usnama? Ili je to bio samo jak premaz karmina ukradenog iz maminog ormarića?“
Prije odlaska ponavljala je ogorčeno i u suzama:„ Na jugu Europe je uvijek neriješeno. Da bi se za 35 godina moglo početi rješavati. I ne završiti. Balkan.“
Umjesto:
... Bog, Chiao, Dovidjenja, Auf Wiedersehen, Tạm biệt, Good Bye...“
Ona je dodala: - Lako je tebi, tvoje podrijetlo je iz dvije-tri države. Izbor za tebe radi uvijek... A za mene, mine i telefoni...
I otišla...
Poslije pet dana i ja sam otišao.
Preko oceana.
- Hoćeš li ići na zadnji ispraćaj?
- Hoćeš li?
Pita me, opet, ponavlja za ručkom. Shvata, negdje sam. Negdje sam dalje nego što ona želi, vidim to po zatamnjenjim dijelovima svjetla u njenim očima.
Sprovod. Mine i telefoni.
Osjećam da bi stvarno želila da idem.
Odupirući se nožnim prstima o pod, ljuljuškam se na dvije zadnje noge od moje stolice.
Kome ići na sprovod?
Jadnom sportašu, mome nestalom bratu ili umrlom predsjedniku kome još ne daju zvanično da umre, iako je moja prva ljubav u njegovo, prije-devetnaestogodišnje gazdovanje, raznesena?...
Zaključio sam nedavno da imam tri vrste godina. Prvu vrstu, redovnu, kožnu, život mi potpisuje.
Drugu, ispod kože, ja zamazujem. Za treću vrstu mojih godina, izvan moga tijela, trudi se moj predsjednik, ili moji predsjednici... To je moja balkanska prednost, objašnjavam joj. Razne vrste godina; danas jesi, sutra nisi. Razni jezici, puno kaldrme i prašine, nigdje asfalta. Godinama su mi bez uspjeha čuvali kuću mirovnjaci: pravi vojnici iz Rokyverstajmenedeaka. Prespavao sam glasanje; nisam ih zvao. Rado su se odazvali pozivu.
- Čiju sahranu?
Ne mogu da pohvatam koliko li ih je već odvalilo na vječnu stranu?
- Misliš li, smaragdu moj, na moga šefa kojeg mrzim, jer mi neće da poveća platu?
Pitam je, smijem se, a ona negativno odmahuje glavom. Malo se ljuti. Ne popušta. Shvatam da treba pričati o našem studentu kojem sudbina bi da mu se devedeseta već računa u devetnaestoj.
Njen pradjed Vijetnamac je poginuo u devetnaestoj u susjednom Laosu prije četrdesetčetiri godine. Uspio je preći vijetnamsko-laosku granicu, ali, avioni nasuli bombama na granicu više nego unutar Vijetnama; izginulo pogranično selo i njen pradjeda Vijetnamac blizu njega sretan jedno cijelo prijepodne što je uspio da izvuče živu glavu iz ratnog pakla. Jednogodišnjaka –njenog tatu, uplakanog i poluzatrpanog u livadskom, blatnom otisku od traga vojnog džipa, spasili armijski bolničari, donijeli u skupljalište Crvenog križa i nekoliko mjeseci kasnije prebacili ga zajedno s ostalim sirotanima u prihvatilište Caritasa, ovdje, u Bostonu.
„Kada otupi život, treba sebe naoštriti i početi nešto drugo, bolje nego prije!“
Odcvrkutah sam sebi u njedra, zadovoljan što sam bio u salonu, ošišao glupe, stare i bijele pramenove, zatamnio kosu i počešljao na glavi novi državno-mladalački početak... Spreman da sljedećeg ponedjeljka idem na tromjesečnu fakultetsku razmjenu u Taganrog, rodno mjesto starog, dobrog Čehova.
Staromlad i ofarban...Treskam sa stolice na pod. Teži sam od krokodila i nisam više za ljuljanje! Ustajem, namještam stolicu. Ponovo smještam moju tvrdu, aligatorsku kožu u sjedište.
Smije se, krivi glavu, zabacuje kosu. Kruži pogledom po meni i okolo mene, po gladnim ustima studenata i ostalih zaposlenih na Boston University. Mladost njena i lukavost žene u njoj kombinovano sa njenim prvim zaposlenjem u mojoj univerzitetskoj knjižnici. Ispituju me unakrsnim pokretima, pitanjima i pogledima.
Gledam je po gornjoj polovici tijela nagnutim nad zdjelom, u dva nabubrela kopljića što bodu u njenu majicu i u moje oči i ne daju mi zadržati zbunjeni pogled duže od sekundice u jednom mjestiću.
- Ti si najmladja predsjednica ujedinjenih naroda Azije. Poslije sjedinjenih američkih, sjedinjenih europskih, na redu su da se ujedine kosooki. Šta će biti onda?
Nasmijana je i slatka ko sutlijaš!
Smijem se i ja.
Osmatram njena usta, mljackam njen mlad govor, želio bih da okusim njene mlade glasne žice što romore u mom pravcu. Ima vijetnamske oči, kinesku boju kože, koreanski osmijeh, japansku susretljivost.
U Aziji čupaju kose zbog moje ideje!
Milijun godina ih razdvaja na Kineze, Vijetnamce, Kambodžance. Japan, Laos, Tailand. Koreju, Južnu i Sjevernu.
Trpam sve u jedno.
- Oni to rade isto sa Balkanom! - objašnjavam joj.
Trpaju Slovake, Srbe i Albance, Hrvate i Austrijance, Makedonce, Čehe i Grke, Rumunje, Madjare i Bosance, Bugare, Slovence i Crnogorce, u jedno. Iz daleka čini se da je sve u jednom komadu, u jednom dragulju.
Jednostavno.
Europski. Mirno.
Azijski. Nezaboravno.
Kao i njena ljepota preko puta dok ručavam japanski Sushi i činim jedino što mi je preostalo. Slažem hitro sve njene sjajne, djevojačke pokrete u svijetlo malenog, vijetnamskog dijamanta u mojoj ljubomornoj desnici. Ljevak sam. Učio sam u školi o Čehovu i njegovom čavlu u zidu i zakonu u kratkoj priči, ali Čehov sada pripada mrtvom taboru.
Nijedna ličnost se nije objesila na kraju o taj klin iz početka pripovijedanja. Nije neko objašnjenje. Ona zna. Samo se jedan student ubio prekomjernom drogeraškom dozom, prošlog tjedna. Može’š misliti; k’o da se nešto desilo strašno?
A, desilo se.
Jagnje sam na vječitoj žeravici zbog moje nesredjene priče i lijepih očiju moje Vijetnamke preko puta, studentskog posljednjeg postera na zidu, nezavršenog ručka i moga japanskog života. U mojim i njenim zemljama Nesretušama, sa Juga i sa Sjevera, Zapada i Istoka - milijuni duša otišlih i obješenih po plakatima i zidovima, a umjesto Čehovljevog klina, zamahnuti čekić, mine i ledina.
Лепа Ајања iz Bijeloga grada
Moj stric Velebit je napunio baš te nedjelje (Lebijem zvanim; podatkom skoro nebitnim za moje pamćenje), pedeset i pet godina i šest mjeseci ("pedesetpet komada u obje njegove glave što ih ima i što ih nema…” moje majke glasna primjedba), kada je doveo dva puta mladju od samog sebe, dugokosu ljepotu nad ljepotama o kojoj nije divljenje prestajalo po Banovom brdu i okolnim manjim i većim pričaonicama te nevesele i čudnovate, nulte 1993-će, zelenooku konobaricu iz hotela Šumadije i svečano objavio svoju petu ženidbu po redu.
Mene nije bilo briga što se stric oženio, ali je zato njegova nova, moglo-bi-se-kazati bračna saputnica, radno-umjetničkog imena Ajanja, bila briga moje matere koja je to sve podvukla glasno i stotinu puta žešće i glasnije nego li sam ja upamtio.
-Jebo te onaj tko te napravi i meni dade takog pijanog! Da ‘oće Sava da te odnese zauvijek; bog mi je svjedok, bože mi oprosti! Da ‘oće grom da te pogodi pravo u glavu i da te više nema! Šta će ljudi kazati? Dovodiš ženskadiju svakih četiri-pet mjeseci i ženiš se kako ti pada na pamet. A ja? Sutra pranje za tobom i tvojim povraćanjem, za tvoj jebeni stan što mi daješ! Vraćam se ja sutra u ‘Rvatsku sa mojim djetetom! Žali bože brata što ti poginu na pravdi boga! Što tebe i tvoje auto nije pokupio netko kamiončinom usred Autoputa, umjesto njega? Samo još jedna godina da mi se ovaj mali izvuče iz škole, neću ja u Dalmaciju; ode ja za Ameriku! Ostavit ću i tebe i tvoje ženidbe! Neka mi ta tvoja ne izlazi na oči dok je ovdje!
- Бре, како се ти зовеш лепотане?
Pitala me Ajanja, a ja sam poslije trinaest puta ponovljenog njenog pitanja počeo izmišljati imena: nije vrijedilo ponavljati moje stvarno ime, a niti moj nadimak koji je, osim moje nove nazovi-strine, svatko znao uzduž i poprijeko Čukarice.
Ona se slatko smijala na moje izmišljotine, zagrtala suknjicu od siline smijanja, a kosa joj se tresla zajedno sa njenim božanskim tijelom… Pokatkad bi zasuzila pričajući mi o Niškoj tvrdjavi i o njenom rodnom Nišu u kojem, uzgred rečeno, nikada nisam bio, “gradu nad gradovima odavde do Crnog mora!”
…Znala bi naglo zastati u šmrcanju, pogledati me onim, njenim smaragdima i dodati:
- Извини...Знам да мрзиш тај Аутопут Београд-Ниш?…Сањам тај исти пут, обасјан светлом...како ћу се вратити мојој кући...једном, заувек.
- А, како се ти зовеш данас, црнокоси лепотане мој?
Moja strina je vodila igru, a ja sam počeo da redam imena svih poznatih glumaca za koje sam čuo od moje matere dok je uz mali televizor u kuhinji šmrcala, filmove ljubavne gledala, crni luk i dugačku mrkvu sjeckala i mrmljala:
“Što njemu pijanom i glupavom život dade toliko žena, a meni oduze muža, ni krivog ni dužnog, onog jednog, jedinog, prije vremena? O, Isuse, Isuse i Marijo sveta!“
A “Najlepša Guza naše države” (opet moj stric!)…se nije postidjela niti za jednu debljinu trepavice zbog njenih mesnatih šampiona Prve klase…Zato sam ja bio rumen ko vrhovi njenih ružičastih, punašnih bradavica što su bježale iz grudnjaka; svatko je znao da posluša na ovom svijetu, ali jabuke i lubenice prelijepe Ajanje nisu nikada i nikoga slušale: gdje, kada, kako i koliko dugo će se pokazivati pred kim, i zašto?
Jednoga dana se sve odmotalo, ljepše bi bilo kazati, jednog popodneva, dok sam se penjao uz stepenice, brojeći koliko mi je još ostalo dana do kraja glupave školske godine i kraja trećeg moje medicinske.
Na sredini stepenica, na zaokretu ka sljedećem uspinjanju, upravo ondje gdje je počinjao drugi dio kuće i ogromni stan koji je pripadao stricu Lebiju i Ajanji…Poluotvorena su bila vrata!
Smislio sam moje novo ime u školi još na prvom satu kemije, ukoliko me ona iznenadi... Ali, sve je bilo tiho; vrata su bila tu, otvorena, ali pitanje nije visilo u zraku, niti je u mene zvjeralo tijelo moje novopečene strine, “filmske dive i najljepše svjetske kurvice,” kako ju je mama moja nazvala, izmedju ostalog, ali da nitko ne čuje.
Stao sam i virnuo u stan, kroz uzak hodnik, u širinu sobe.
Ležala je na trosjedu.
Ona.
Opružena.
Raširena.
Gola.
Gdje sam ostavio torbu s knjigama? Ne znam. Da li je ona rekla nešto, pa sam se pomaknuo korak, dva, bliže?
Ne znam.
Da li je bio još netko u kući?
Ne znam.
Da li je bio još netko u stričevom stanu?
Ne znam.
Njene noge su bile dugačke i široke ko krošnje ispred moje rodne kuće u Dalmaciji; nožni prsti rašireni, a njene ruke su bile dugačke pet-šest metara i zgrabile su me i natjerale na brzo hodanje, na ulazak u stan, u sobu, ka trosjedu.
- Само тако, само тако, о мој боже, што си ми драг!
Rumenila se i meškoljila preda mnom svježa, naprsla voćka usred trosjednog, plavog mora:
- Ajanja, nemoj…eto, neću ja...eto…
Htio sam se vratiti tamo gdje sam stao, u dosadno brojanje zadnjih, sve toplijih dana iz školskog kalendara i razmišljanja o ljetovanju, suncu i moru...
- Не, све је у реду, само тако, одлично, само тако ради ... Сребрени лепотане мој, месецу мој небески!
- Šta treba raditi, šta je odlično?....
Mumlao sam pitanja jer su mi i lice i usta bila usred njenih dlakavih nogu, usred crnice i nepokošene trave i svakojakog mediteranskog cvijeća oko palmi što se ljuljaju tamo-amo ko na jakoj buri, pravo ispred mojih očiju koje sam morao sklopiti na pola; dugačke i kovrdjave dlake medjunožja moje Ajanje su me bockale u zjenice te nisam mogao gledati kako bog zapovijeda.
Onda me je povukla gore i počelal ljubiti i po kosi i po vratu i po ramenima, stiskajući me izmedju nogu da ne pobjegnem.
- Eto nekoga!
Okrenuo sam glavu, izgovorio i - ugrizao se za obje usne.
- Иди!!
Naredila je kratko.
Brzo.
Zadihano.
I sve je nestalo i sve je prestalo i ja sam bio na zaokretu, na stepenicama gdje sam bio dvadesetak minuta ranije. Iščezla je slika mladog, svježeg voća i njenog bilja, njene lelujave livade, bijelih, dlakavih nogu i nasmijanih, nabubrelih bradavica...
Zauvijek.
Lepa Ajanja, ljepota moja sudjena i nesudjena, nestade prije Petrovdana isto onako brzo i nepredvidjeno kao što se bila i pojavila.
Mama je opet počela da pjevuši po kući, samo sam ja plakunjao i uzdisao, da me je mater čitavog ljeta propitivala:
- Šta je? Šta si pojeo da te tako muči?...
- Uzmi koju šljivu i sjedi na šolju dok te ne protjera!
Kroz zadnju godinu moje Medicinske Srednje u Beogradu i tokom mog fakulteta u Bostonu ovdje, sa ove strane Velike Bare, šljiva sam se najeo i prejeo (ne prestajući misliti na njene nezaboravne smaragde što je imala poviše obraza!) dok sam danonoćno smišljao nova imena za moju zlatokosu Ajanju, da budem spreman…Kada odluči da me opet povuče u stan, k sebi, na trosjed…
Ah,da: Dan jedan prije Božića i prvog dana svoje pedeset i šeste, stric se oženio opet…Pa onda, opet…
Poznato je, pomenuo sam; rekao sam već: ta nulta ’93-ća u strikanovom Beogradu je bila godina puna ponavljanja nepoznatih ljudi i bezvrijednih brojeva na obojenim novčanim papirima po mojim džepovima…
Novog lika od šeste, a i sedme nazovi-strine, sjećam se tanjušasto: “Trc ,trc!”… ili…
”Hajde, hajde… Prodji me se!” moglo bi se kazati…Ali njihovih imena i izgleda, da me baš odrediš ubiti, ako se ne sjetim…Ne mogu se sjetiti!
Život bez naslova
Odlično. Pojela si sve. Sada skloni pribor sa stola. Kaže ona. Dijete hoće da ustane. Neka odgleda seriju, pa onda neka skloni. Kaže on. Poslije večere se sklone tanjiri, salama, nož, sir, mayonez. Znam. Odgovori on, njoj. Gleda joj se serija do kraja. Kada budu prve reklame, raspremit će sto. Dijete je ustalo. Gledalo je u tatu. Gledalo je u mamu. Uvijek se miješaš. Cijeli si mi život zagorčao svojim miješanjem u stvari u koje se ne trebaš miješati. Reče žena. Odgovorio joj je odmah jer je znao šta treba odgovoriti. Onda je ona rekla ono što je trebala da odgovori i šta je on očekivao da će ona reći. Požurili su odgovarati jedno drugome. Nisu primijetili da je dijete sklonilo pribor za večeru i da je promijenilo tv-kanal. Njih dvoje su govorili. I govorili. Dijete je otišlo u kupatilo. Obuklo pidžamu. Otišlo na spavanje. Rekao joj je. Eto, sada dijete nije tu, ali da jeste, ručali bismo, večerali bismo, ja bih nešto rekao, ti bi nešto dodala, onda bih ja, onda bi ti…
Da, bilo bi tako! Ti si takav, a takvi kao ti o braku ne znaju ništa! Odgovorila mu je žena. Onda je on već požurio upasti u riječ onim čime je trebalo da se upadne u riječ. Znala je i žena što treba reći. Bilo bi onako, bilo bi ovako, a znaš, kako je bilo isto tako, ono, onda; onda, ono... Uspješno su se dočepali razgovora koji je bio vrlo malo nalik na razgovor, a više na muža i ženu.
Oni o sutra ne znaju i ne misle o tome.
On i ona su jučer.
Moje babe mrtva duša po tavanu skače
Imala je najboljeg trkačeg konja u pola Hercegovine i sve do mora. Bilo joj je punih 89 godina kada ju je na njeno vlastito rođendansko jutro ubio brzonogi ljubimac usred timarenja i jutarnje zobi.
Ovo kazivanje o konjskim tragovima ili priča o babi s očeve strane (priča o babi s materine strane iz Dalmacije je drukčija, ali to nije važno sada u ovoj, s ove strane, priči), djelovalo je kratko k’o konjski njisak...
Nisam ni otpočeo, a već je sve svršeno u ovo mojih redova što istrtljah u pratskozorje. Pomažem sam sebi koliko mogu: Da mi bude lakše, tražim tudje muke po neispavanoj pameti i kažem sam sebi da je i kod mene sve isto kao i kod ostalih šumsko-morskih balvana: Nema babe, nema imena, nema babinog groba, niti babine sestre i njenog groba i njenog imena, niti moga oca, niti moje majke; niti ljudi više s istim prezimenom u mom krajoliku..
Mučno mi nije zbog imanja i zavičaja, otaca, prezimena i grobova; učili su nas da naviknemo svakih četrdeset i pet godina: pali, ubij, piši, briši - piši, briši, tjeraj, pali!!
Navikavali su nas. Navikli su nas. Navik’o sam.
Ma muči me nešto drugo, ne da mi oka sklopiti od kako odoh iz očevog, miniranog krajolika.
Zbog čega i zašto onako pametan konj, najbrži u državi, pravedan i čiste krvi, mlad i plemenit, diže kopito na osušenu babetinu što mu dođe u tri i pol ujutru da ga napoji i nahrani, očisti i pomiluje?
Kako sam upoznao prelijepu Suzanne
Petnaesti pred semaforom. Od sigurnosnog opasača sijeva mi u lijevom dijelu ledja i desnoj sljepoočnici. Crveno nikako da se raskokodače i snese zeleno. Napolju 39 C se popunjava; prošlo četiri poslije podne. Poredane ljudske koske u nekoliko vrućih, limenih redova na Južnoj raskrsnici. Četvrtak u gradu, šest, sedam, osam stotina tisuća stanovnika i milijun pasa, mačaka, aligatora, papaga i nojeva, misli: Samo još sutra! Samo još sutra! Počinje vikend, odmor sve do dragog i mrskog ponedjeljka, bez kaiševa i opasača , bez crvenog, žutog , zelenog i crnog…
Izuo sam cipele i skinuo čarape. Borba sa sigurnosnim je bila ogorčena pri tome; zaboravih ga otkopčati. Stopala su mi se iskreno zahvalila veselim razmrdavanjem prstiju na sve strane svijeta. “Samo stranci, siromaština i svemirci rade godinama tokom ljeta i bez ikakvih planova za godišnji!...” Otkačio sam kaiš, otvorio vrata. Izišao sam i stao u hladić što ga je pravio automobil. Pored mene je kukurikalo sedam-osam vozila u redu za skretanje ulijevo. S desne strane je roktalo dvadesetak u pravcu Glavne.
Gledam u asphalt; sažaljeva me. Odnekuda je pirnuo vjetrić i pomilovao moja kopita i zavrnute nogavice. Sretan, zacerekao sam se. Kada sam se vratio s jednominutnog godišnjeg, sjeo sam za upravljač iskreno uskliknuvši iz svježeg, provjetrenog grla.
Sretno sam prošao. Nijedan policajac mi nije zacvilio iza uva. Nijedna sirena nije zavrištala iza moje glave...
Zeleno se smilovalo, napokon. Kroz prozor susjednog Audia duguljasta ruka mi pruži osmijeh i vizit-karticu.
Sljedeću sekundu smo iskoristili za korsko stiskanje papučica i novo bježanje; do idućeg slaganja limenki.
Church Parking
-Nema!
Gledam upornu trkačicu u visokim potpeticama dok kasa preko travnjaka i ponavlja: “Nema.” Izmedju službenog kostima crnjaka i njenih koljena vidim obećavajućih tri zlatna prsta mišičavog butnog mesa.
-Dakle: ne možemo naći, ne možemo ostati. – Zaključih.
Nije mi padalo na pamet da se pomjerim u sjedištu. Žmirkam u sat. Kasnim samo dvanaest minuta i već nema mjesta.
-Nema!
Ponovila je.
- Gdje si ti parkirala?
- S desne strane, skroz na kraju. Svi su došli.
- I na vrijeme. – njiskala je. Škrgutala zubima.
“Bijesna je!” galopira mi kroz glavu – otpada moja posljednja kuknjavanja; razmišljam o što kraćem izgovoru i mom ubrzanom isparavanju na vrućini.
- Ima li šta na dijelu B?
Njakao sam kroz poluotvoreni prozor žvačući vruć, ljetnji zrak. Znojio sam se po leđima i između nogu.
-Od tamo dolazim. - Kaže visoka engleska kobila. Maše grivom. Čistokrvna i zdravih zuba. Veselih i zelenih očiju sa zjenicama u kojima poigravaju novčanice sa američkim predsjednicima.
- Mogu ti kazati da je to originalno.
-Molim?
Znak pitanja u njenom pokretu, u bijelini obraza i nosa.
Još više je raskrilila oči.
Još više je zasvijetlila u licu. Bez ijedne trake od sunca.
-Pa, to… Što se ne pržiš. Ne teniraš se. To je vrlo lijepo. Dosta mi je sivkastih, polucrnih faca što se peku cijelo poslije podne. Sve dok ih ne opali neki rakić kože.
-Ooo!
U trenutku se ukočila, a onda se nasmijala moja potpredsjednica tvrtke. Skida crni kaputić. Vitku figuru sada pokriva sjajna crna bluza i zategnuta crna suknja. Na vrhu nosa Armani eyeglasses od 700 dolara.
Zahvaljuje mi se na komplimentu odmahivanjem njegovanim i otkrivenim laktom: “Ah, tvoj južnjački šarm iz 101-og Dalmatinca.”
“ Nema parkinga, znači.”
Zasjeo sam autom nasred crvenog, ciglasto uređenog putića dvjesto metara od crkve. Netko će naići od crkvenjaka, nadam se, svirnut će piskavim glasom opomenu, morat ću se trgnuti, dodat ću gaščinu, mahnut ću joj i spasit ću sebi tri-četiri sata mog jedinog života.
Bio sam spreman dodati gas.
Iz hoda krenuti u kas.
Pogledavam u retrovizor.
- Da nisi pomislio!
Odlučno joj je svirnuo glas kroz stisnute, besprekorno namazane usne.
- Ako se ne pojavim u obiteljskom izdanju iza kovčega njegove vještice, dobit ću otkaz! Propade mi povišica, preseljenje u novu kuću! I Kineski plan, ne zaboravi!
„Pročitala mi je misli!“
Dreknuo sam u staklo i zamaglio ga:
- Voziš sat do posla, čitava dva sata, poslije. Ljepoto moja, svakog dana si medju gradskim konzervama do osmice uvečer. Znaš li ti koliko si sati i dana i otkucaja srca izgubila u limenom zatvoru, presavijena za upravljačem? Na auto-putu? Neposoljena. Nepotkovana?
-Otkači!! – uspjela je prozboriti vrlo, vrlo glasno,ne načinivši ni jedan pokret usnama.
Dreknuo sam:
-Vrijeme je da mi jednom i glasno pročitaš misli, pa da ti mogu glasno dodati šta još mislim!
Ne voli moje nabrajanje. Naljutila se. Upozoravajuće lelulaju čelični mišići oko njenih usana. Poplavile su joj od bijesa zeleno-narandžaste robotic-oči.
„ Kada me ne bude više bilo, uostalom, kao i žene njenog bossa, tko će mi izračunati i vratiti sve što nisam proživio zahvaljujući mojoj vladarki? Tada će biti idealna prilika da se spare njen boss i ona, boss nad bossovima. A ja? Njegova žena i ja ćemo mirisati ljubičicu s korijena.“
Uzdahnuo sam.
Slegnuh ramenima i složih se sam sa sobom.
“Zna radnju!”
Svjesno je odlučila baciti po ko zna koji put još jedno moje popodne.
“Da ipak ne otparkiram njeno auto i moje vrijeme? Koliko dugo bi se ritala i vrištala?“
“Da je prevarim, dodam gas i izgubim se…Morala bi sama medju svjetinu; minus velik ko crkva!”
Križ blješti na suncu. Smirujem se. Srećom po nju što se ovog puta sve dešava na crkvenom parkingu. Brišem nadlanicom staklo što se zamaglilo od mog drečanja i puhanja.
Uvijek ljudi iz crkve pametno postavljaju križeve.
Prema svjetlu.
Ugurao sam se autom pola na crkveni parking, pola na travnjak. Računao sam u sebi; koliko ću dolara odvojiti za kaznu, ako naiđe onaj što obično naiđe kada ne treba? Neće mi ostati ni jedan Benjamin Franklin za vruću kinesku patku na koju se oblizujem više nego li ona na očekivanu promidžbu & champagne.
Tresnuh vratima za sobom.
Čulo se kratko, automatsko u zraku: Bip, bip!
Spremih ključ od kola u prvi džep.
Da mi se nadje pri ruci, da ne izgubim ni sekund kada budem bježao. Onda požurih kroz tudji život i negaženi crkveni travnjak za mojom čistokrvnom dugoprugašicom made in sljedeće stoljeće.
| william_bilkic_price.pdf |
|
|
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
