|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
|
|
|
Vjekoslav Zadro, Zagreb, Hrvatska
Zovem se Vjekoslav Zadro i rođen sam 31.07.1980. u Vukovaru, Hrvatska. Zbog ratnih okolnosti, od svoje desete godine odrastam u Zagrebu, gdje i danas živim i studiram. Pjesme pišem od ranog djetinjstva, no intenzivnije u protekle dvije godine. Svoje pjesme sam objavljivao na Facebook statusima i na internetskim portalima za poeziju, a dio mojih pjesama je objavlje u zbirci zajedničkih autora, pod naslovom "Pjesmom se volim", u izdanju "Kulture snova".
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
|
Poetska zvijer
U želji da suočenje sa razočaranjem generacije koja je mladost provela u nadi da svjetlo jeste ČOVJEK (suočen sa sivilom razuma, above all) zamijeni vlastitom sućuti sa žudnjom za pretakanjem u žestinu poetskog izričaja, on postaje zvijer. Slobodna, poetska zvijer koja se otima, bori i žudi za slobodom. Ni ne znajući, jadan, da, jednom uhvaćen u žrvnju poetskih refleksija, vječno tugu tražiš. Ne samo svoju, radosti stremeći. Avaj! Riječ urednika Sabahudin Hadžialić 5.7.2012. |
Poetic beast
Within the wish to confront the disappointment of the generation which spend the youth in the hope that light is the HUMAN BEING (faced with the grayness of thoughts, above all) replace with his own sympathy for the desire for the transferring into the severity of poetic expression, he is becoming a beast. Free, poetic beast who struggles, raves and yearns for freedom. Not knowing even, miserable, that, once caught in millstone of the poetic reflections, seeks for the eternal sorrow of yours. Not only of yours, aspiring towards joy. Alas! Editor's word Sabahudin Hadzialic 5.7.2012. |
|
ZAŠTO?
Zašto ne bih pisao pjesme u kojima cvijetaju livade u cvatu, ptice pjevaju jutarnje pjesme, sve miriše nekim lijepim miomirisima dolaska proljeća? Zato što u nekim pjesmama cvijeće vene, ptice padaju smrtnim hropcima pogođene na pod, šume su posječene u proljeće, a rijeke zatrovane. Zašto ne bih pisao samo ljubavne pjesme, u kojima ona voli njega, a on nju, zašto ne bih dizao na pijedestal vječnu ljubav, prkositu, koja odolijeva svim napadima čežnje? Zato što sam vidio, progledao i onu ljubav od koje srce zebe, od koje čovjeku je hladno, studen ga hladna obuzima i kad vrijeme vani je lijepo, no ništa ne može utopliti njegovu zimogroznu dušu. Zašto ne bi pisao Vjeko, o tom slatkom miru, o čovječanstvu koje se drži za ruke i sklada ode miru, zašto dovraga ne bi organizirao humanitarni koncert? Zato što je i mir krvavo plaćen, i čovječanstvo slijepo je u svojim očima kad mu puške daju u ruke, a humanost pada u vodeni mulj, kad novce ko ukazanje pred sobom ugleda. Ni o svijetlu ne mogu uvijek pisati, kad je uvijek tu netko tko će donijeti mrak ni o vječnom snu ne mogu uvijek pisati, kad će me stvarnost u boli probuditi. I neće moji stihovi nahraniti gladne, neće moj duh osloboditi zarobljene, ni ja u svojim stihovima ljubav neću pronaći, ali ću ostaviti dušu u njima, da me kroz pjesme vodi, pa ću možda i ja na kraju pronaći mir koji vječno tražim. OSTANI Dovraga ženo, izgubljena ženo, prepusti se svitanjima, bez imalo pitanja, prepusti se dodirima, što snivaju u samoći. Misliš li doista da ne vidim tvoj zamućen pogled, drhtave usne i oči koje pričaju priče, o snovima koji su pregaženi teškim koracima, i junacima koji su se, pretvorili u hladne zvijeri? Misliš li da su tvoje suze ostale nezamijećene, da su potekle u bezdan neproživljenog djetinjstva, u ponore hladnih, uspavanih ljudi koji nijemo koračaju pored tebe? Samo se prepusti, bez ikakvih pitanja, tko je spavao s kim, tko je plakao više, kome je život ispunio, grudi s bolom i gorčinom na usnama. Tu sam, prepoznaj moju ljepotu, i kralja koji na sebe preuzima teret zaštite, ljubavi što ne umire, u hladnim grobovima i na kamenim pločama, gdje su ispisana naša imena, već traje, kuca i osluškuje, naša srca… Nakon smrti ostavimo naše duše, da budu vječni podsjetnik iz nebeskih visina, na ljubav koja je živjela jednom, samo me prepoznaj… ROMANTIČNI IDEALI Da mogu birati između tebe i sebe, odabrao bih sebe. Dakle, nek ja budem žrtveni janjac, prinos oltarima na kojima ti planduješ, nek budem zamjena za onu bol koja te uništava. Kada bi mi liječnici došli i pitali me, imaš sada priliku spasiti nečiji život, želiš li žrtvovati vlastito srce za njezino, ja bih mogao bez razmišljanja prihvatiti njihovu ponudu. Mogao bih im reći, moje srce je čvrsto, muško, hrastovo, a njeno nježno, žensko, lako lomljivo, ako će joj to pomoći da preživi, ni trenutka neću čekati. Čak bih mogao i tetovirati tvoje ime na svojoj nadlaktici, to je sad popularno, tetoviranje imena i ispijanje krvi, sve do vječnosti nek me prati, tvoje ime na mom tijelu. Ili bih recimo mogao biti jedan od onih mladića za kojeg su ljudi govorili, znaš on ti je bio stvarno krasan, imao je cijelu budućnost pred sobom, a dopustio je da ga upropasti jedna žena, nesvjesna same sebe i onog što želi. Mogao bih čak pisati i ljubavne rečenice tipa: U besmislu života i prolaznosti lica, pred mojim očima, tvoje lice ostat će mi vječno upamćeno. No ništa od toga neću učiniti. Sve što mene zanima ovog trena, je čisti nepatvoreni fizički čin u dvoje, s puno krvi i mesa, a o emocijama(ako uopće postoje), gradnji kuće i o drugim romantičnim idealima, možemo razmišljati tek nakon toga. Ni ja ni ti, nemamo više trinaest godina. ROĐENJE Muškarac i žena, stvorit će zajedno, u prvoj bračnoj noći dijete, i nadjenuti mu ime Pohlepa. Bit će to njihovo najdraže čedo, obučeno u odijela od novaca, varljivo, ali dijete za pokazivanje. Njihov najdraži sin, koji će svijetu pokazati svu raskoš svoje proždrljivosti, što mu je roditelji dadoše svojim rođenjem. Tlo će podrhtavati od hoda njegovih koraka, koji će zvučati posvuda isto, okretat će se polutke zemlje i svako lice bit će lice, tog voljenog prvog bića, kad dijete odraste. Muškarac i žena će stvoriti netom nakon toga i dijete po imenu Nasilje. Odzvanjat će pucnjevi njegova imena na raznim krajevima svijeta, ljudi će bježati u vlastite skute, bojeći se ruke koja prijeti silom. Bit će to njihovo drugo najdraže dijete, ono će osjećati zavist prema Pohlepi, jer ga roditelji više vole, ali njih dvoje uvijek će ići u paru, i uvijek će se moći pohvaliti svojim roditeljima, koji su im sav život na ruke dali. I na kraju, muškarac i žena stvorit će i treće dijete, kojeg će se odreći već na samom početku. Nadjenut će mu ime Ljubav i tada će ga pustiti da bosonogo hoda svijetom. Nikad ga njegovi roditelji neće priznati, već će naprotiv okretati lice od njega, kao da ga ne poznaju, kao da mu njihove dvije duše nisu udahnule život. Ali dijete će odrasti, i kad ugleda svoje dvoje braće kako se grcaju u pohlepi i nasilju, dijete će reći, hvala Suncu i hvala životu, koji me prihvatio da u njemu slobodno živim. ŠUTNJA Ne rasprostiri zastave mira tu na mojem pragu životnom, kad znam koliko je života plaćeno da bi ti taj mir mogao ispijati, u finim čašama skupog wiskija, zajedno sa krvnicima i zločincima. Ne pričaj mi o toleranciji, tekovini antifašizma, dok kući bacaš ženu niz stepenice valjda misleći, da tko se tuče taj se i voli. Ženo ne govori mi o tvom divnom muškarcu, koji viri iz postelje ljubavnica noći, koji nije vidio tvoje suze, dok sam ih brisao. Ne govori mi o domovini, tisuću divnih otoka čistoga mora, dok ti iz ruku cvate pohlepa da zbrineš svoje kući i opljačkaš, sve ostale iza tebe. Svećeniče ne kucaj na moja vrata s pričama o Kristu, Otkupitelju, koji je umro za mene, dok ti svoje brižno siromaštvo voziš u skupocjenom BMW-u, najnovije klase. Ne zbori o prijateljstvu kojeg nema, koje ostaje samo u popijenim pivama i potrebama da se ispune rupe u samoći teškoj. Pričaj mi o ljubavi ali onoj zaista čistoj besprijekornoj, ne o onoj koja nosi velike riječi dok mi nož viri iz leđa... A i ti što zboriš ove riječi ušuti, umukni s ostalom pučanijom, ako tvoje misli, ne znače baš ništa. 
|
MOČVARA
I tako sam ja odlučio da zavolim nikog drugog negoli baš tebe. Što mi se dogodilo? Možda su sve one pive koje sam naiskap popio, tražeći smisao u dugim noćnim druženjima utjecale toliko na moju percepciju, da primijetim tebe. Neki su mi govorili da si kao močvara i da je bolje ne kročiti tim putevima, možda negdje ugazim u živo blato, pa me proguta mrak. Drugi su se pak svojski trudili da mi ukažu na besmislenost, potrage za svijetlijom stranom tvoje duše, one skrivene oku slučajnog promatrača, istraživača. I toliko pretrpio sam od tebe, padanja, gmizanja, lupanja glavom u zid i srcem, no opet ja vidjeh u svoj toj močvari i dubokom mulju, jedan veliki cvijet, tako raskošna cvata, da ga nisam mogao ne primijetiti. Ne znam samo gdje su to drugi gledali, oni su vjerojatno tražili rijeke u kojima će plivati, vodopade, brzace, a ja baš tražim one rijetke primjerke cvijeća koji mogu uspjeti i u nemogućim uvjetima. Upravo to si ti... Nemoguća, teška, ponekad hladna kao ledena zima, a opet ispod svog tog snježnog pokrivača, vidio sam jednu dušu, tako čistu i snažnu, da nisam mogao odvojiti oči, od nje. I opet ti kažem po posljednji put, prije moje sljedeće pjesme, da si baš ti taj primjerak, koji sam zapravo oduvijek tražio. I što ćeš me više udaljavati od sebe, stvarati mrak da oslijepim u njemu, ja ću te još više vidjeti, onim skrivenim osobinama, što su ih moje oči tako vješto i bez greške prepoznale. ZVIJER Krajičkom oka spazio sam je, po pogledu u očima i blještanju njenih očnjaka, brzo shvatih da je spremna za napad, želi me ugristi, rekoh. Od svih rana što su joj ljudi zadali, pretvorila se u opasnu zvijer, čija pjena je tekla niz usta, u međusobnom prolasku, dana i noći. Nisam čekao ni časa, već je oštrim muškim zahvatom primih za vrat, milujući joj kosu i ljubeći je po vratu. (Zvijer je to jako voljela). Sad hranim tu opasnu zvijer, svojom ljubavlju, darujem joj poljupce ponekad, sve u kapaljkama i sve po zasluzi, ovisno koliko je pitoma i koliko je spremna sebe dati. Ipak, još se ustručavam i ne puštam je van na danje svijetlo, jer kada bih to učinio, vjerujte mi da bi vas zvijer totalno rastrgala, do kostiju. Miruj zvijeri, miruj, ionako svi živimo u istom zvjerinjaku, zatočenici smo istih kaveza, gdje ljudi izjedaju jedni druge, jedu vlastita tkiva, ranjavajući njihove duše, i jedna bijesna životinja, vrlo brzo će ugristi drugu, (Pa pogledaj samo, što su tebi učinili). Rekoh ja tako njoj, tiho joj govoreći, dok ona polako i duboko zaspe na mom ramenu. DJEDU Dragi djede, ako postoje druge dimenzije u kojima stanuješ i ti nadam se da si naćulio uši, nasmijao se onim tvojim nevinim smijehom i da me čuješ. Baš u ovom trenutku palo mi na pamet da te se sjetim tih golemih, divovskih ruku koje motaju duhan stare, bljedunjave francuske kape ali najviše tvog smiješka na licu koji mi je bio najvrjednija igračka u djetinjstvu. Ja nisam imao lego kockice nisam ni gradio kule u pijesku ali s tim smješkom, koji se baš čvrsto odlučio utisnuti u moje sjećanje, mogao sam bezbrižno trčati po cijele dane makar i praznog želuca i ponovo ti se vraćati igra se nastavljala i dalje kao da nikada neće završiti. Pa skočim na tvoja okržljala, izrađena leđa a ti me samo blago pogledaš pogledom koji ne prekorava već dopušta Kaže mama da kada si popio koju čašu više da si znao malo gnjaviti ali meni nikada nije bilo bitno što je u toj čaši meni je bio važan samo svijet koji smo mi stvorili svijet u kojem sam ja bio kralj a ti podanik, ma i dvorska luda u kojem si mi uvijek dopuštao da te “upucam” svojim plastičnim pištoljem na vodu. I zato primi ovu poruku koju ti šaljem u svemir a ja ću te se sjetiti u snovima i danju kada vidim i drugu djecu na ulici kako svojim djedovima bezazleno manipuliraju. I čuvaj me lupežu stari, kradljivče djetinjstva zagrli me barem u mojim mislima tim svojim rukama, ne ispuštaj me u ovaj svijet odraslih u kojem je igra puno nepoštenija i od koje se nekad i pogiba. ODLAZIM Otići ću, oh kako ću nestati, ni najvještiji mađioničar me neće naći kad se skrijem negdje u djetinjstvu. A ne moram ni tamo... I tamo mogu pronaći ljudske štetočine, namete što mi dušu ukrasti žele, dovoljno je da zavirim u sebe i već ću pronaći dovoljno snova premalih za ovaj svijet. Jer tako je lijepo ponekad biti sam, tako je lijepo utihnuti prostranstvima tišina pa stvarati vlastitim očima slike nekog drukčijeg svijeta, u kojem ljudi nisu mrtvaci već nose prava istinska ljudska lica. Muka mi je od ovog sivila neba, trke za srećom, tračeva, pljuvanja, zakulisnih igara, pregriženih usana dok se izobličuju osmijehom, muka mi je od protraćenih duša, koje hodaju poput reklama, pokazujući svoju pravu narav, iako su je pokušali skriti. Uvijek sam to mogao, otići naprosto, zatvorenih očiju probdjeti drukčijim životom, s puno isplakanih suza, osmijeha iskrenih, duša od zlata, što se ne boje živjeti. Bolje je ponekad utihnuti samoćom da te nitko ne vidi i ne čuje, možda uz neku rijeku, planinu ili naprosto u prirodi, osluškivati svoje misli kako teku, slušati srce kako otkucava, daleko od ljudi, prometa, svijeta, sam u svojoj mašti, gdje me nitko ne može raniti, ni povrijediti, dok u tišini stvaram snove, kakve sam želim. MLADOST Hajde još sam mlad još uvijek voljeti znam, znam ja puno toga. Znam se probuditi u krevetu i smijati se bez ikakvog razloga, znam se u tramvaju ustati starijim gospođama, a sve zbog egoističnih ciljeva da bi one vidjele kako sam ja pristojan i fin. Znam noću sanjariti, ostati dugo budan pa promatrati one grane u mraku, kako se pretvaraju u gorostasne divove i onda me odvode u daljine tmina, samo da bi otkrio neke skrivene svijetove, ostvarenih maštanja i snova. Znam čak ponekad i razmišljati, smotam škafetin duhana, ispijajući litre kave i u dimu cigarete, razmišljam o svojim promašajima, o vašim, gledam vas u nekom skrivenom kutu, kako padate pokošeni na zemlju i čekate da vam netko pruži ruku. Znam ja puno toga, nešto sam naučio u knjigama, poneku korisnu stvar sam spoznao slušajući bake na tržnicama, promatrajući lica prolaznika na gradskim trgovima. Kako samo žure, pogledajte, još koji trenutak i vratit će se kroz crvotočinu u neko drugo vrijeme, kad su bili još samo zamisao, ili trag bljeska u očima njihovih roditelja. Sve je dobro dok sam još mlad, dok mogu maštati, gdje ću ovo ljeto otići na more, možda posjetim Pariz, možda skočim na kavu u Amsterdam, lijepo je kad čovjek u svakom trenutku, vidi neku novu mogućnost, teško će biti samo kad ostarim, kad mi tijelo postane onemoćalo i tromo, a ja sam taj koji odlučuje, do kada ću ostati mlad. | ||||
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
