|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
|
|
|
Suzana Oštrić, Zagreb, Hrvatska
Zovem se Suzana Oštrić. Rođena sam šezdesetih godina prošlog stoljeća u Bjelovaru, gradu 80km. udaljenom od Zagreba...u kojem živim od svoje desete godine. Po zanimanju sam odjateljica djece predškolskog uzrasta - radim u vrtiću već 27 godina.
Udana sam, majka troje djece (24g, 19g, 15g.). Pisanje poezije je moja ljubav od trećeg razreda osnovne škole. Nakon duže pauze u dijelu svog života kada sam bila samo majka, supruga i teta u vrtiću...započinjem s pisanjem iznova te otvaram blog na jednom sajtu i tamo pod pseudonimom objavljujem svoje radove (http://hologram.bloger.hr/), kao i na FB stranicama . Zastupljena sam u dvije zajedničke zbirke pjesama, objavljene u Zagrebu, te na pjesničkim natječajima širom regije ex-države. U pripremi je i moja prva samostalna zbirka pjesama. Nadam se njenoj objavi na jesen. Ne volim pričati, a ni pisati o sebi...ja govorim pjesmama.
Prva samostalna knjiga poezije NADGLASANA TIŠINOM - 15.12.2012.
Udana sam, majka troje djece (24g, 19g, 15g.). Pisanje poezije je moja ljubav od trećeg razreda osnovne škole. Nakon duže pauze u dijelu svog života kada sam bila samo majka, supruga i teta u vrtiću...započinjem s pisanjem iznova te otvaram blog na jednom sajtu i tamo pod pseudonimom objavljujem svoje radove (http://hologram.bloger.hr/), kao i na FB stranicama . Zastupljena sam u dvije zajedničke zbirke pjesama, objavljene u Zagrebu, te na pjesničkim natječajima širom regije ex-države. U pripremi je i moja prva samostalna zbirka pjesama. Nadam se njenoj objavi na jesen. Ne volim pričati, a ni pisati o sebi...ja govorim pjesmama.
Prva samostalna knjiga poezije NADGLASANA TIŠINOM - 15.12.2012.
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
|
Mozaik čuđenja
Kao da istovremeno želi biti subjektom, ali i objektom privida. Kao da istovremeno želi biti jin, ali i jang. Kao da... Da, Suzana Oštrić je na raskršću uskrslih nada. Ili će krenuti visokim stazama pretpostavljenih iskrenosti, ili će biti zaustavljena na samom raskršću. Zbog čega? Kako bi izbjegli mediokritetstvo sužanjstva čitaocu. Onoga trenutka kada pjesnik napiše prvih stih, on više ne pripada njemu. Vlasništvo je čitaoca. A kako će ga on čitati, više ne zavisi od samog autora. Zbog toga, Suzana, kretanje je esencijalno. Pjesničko kretanje poetikom uskrslih nada. Početak obećava, ali...pored pisanja, treba i čitati...Čitaoce. Riječ urednika Sabahudin Hadžialić 6.7.2012. |
Mosaic of wonder
As in the same time she wants to be a subject and a object of illusion. As in the same time she wants to be a yin, and a yang. As if ... Yes, Suzuana Oštrić is at the crossroads of risen hopes. Or she will move high slopes of presumed honesty, or she will be stopped at the crossroads. Why? To avoid mediocrity of captivity towards the reader. The moment when the poet writes his/her first verse, it does no longer belongs to him. It is ownership of the reader. And how will he/she read it, no longer depends on the author. Therefore, Susanna, the movement is essential. Poetic movement through the poetic of risen hopes. Start is promising, but...in addition to writing, should read...the readers. Editor's word Sabahudin Hadzialic 6.7.2012. |
|
OSLOBOĐENI ROPSTVA (ILI SPARTACUS)
Snagom uma bacaš oznojenu gomilu u prašinu Arene. Nevješto gmižu spiritualnim hodnicima u ljudskom obličju iz pakla pobjegli demoni, kao sjena podnevna duhovi ih prate istinom okovani, a oni zaslijepljeni svjetlima s planine obećanja ne vide i ne osjete da korijenje sami sebi sjeku. Spartak si moj nadnaravni. Iz zlatnog pehara ispijamo ljubav s Cezarovim biljegom označeno vrijeme. Kristalima posute hodnike gazimo bosi sjeku nam tabane oštri vrhovi bez krvi stigli smo do dvorane sa pocinčanim nimfama na stropu. Rimski nas avatari mirisnim štapićima mame u odaje tajne, na svakoj cigli nacereno okamenjeno lice jednog zloduha. Mi se glasno smijemo zaljubljeni u ljubav Spartak i muza u zagrljaju oslobođeni ropstva pobjednici. NE DAJU MI Bokovima u ritmu zveckaju dukati nanizani oko struka i gležnja svilene marame šuškaju i zrakom lepršaju iznad njih samo oči vidljive neukroćene. Tek miris plijesni u nosnicama i rubovi mojih dugih vezenih haljina uprljani ustajalom vlagom zatvaraju sva vrata i prozore nepostojeće mojim željama nacrtane na pustim zidovima. Već odavno nisam vidjela radost rađanja svakog jutra prvorođene zore. U trenutku sljubljivanja svjetla i tame u prasku dodirivanja i moj mrak postaje manji ustrašen u kutu zatvorenim očima caruje. Zašto su mi odrezali kosu zlatnim oštrim sječivom u obredu krađe duša kradući mi koži oblik.. Spalili je spletenu na užarenoj lomači potpaljujući vatru bolnim lelekom majki. Pepelom posipali nevine djevojke vezane vlastelinskom užadi uzimajući im čednost za noći punog mjeseca. Pa čak je i on tada uspio sakriti pola svoga lica okrenuvši se svemiru tražeći Njegov blagoslov uzalud. Obilaze me svakog jutra stražari sa snopom mjedenih ključeva cereći se podlo oblizuju ispucale usne Okrećem se hladnom kamenom zidu prsima se utiskujem trzajeve posramljenog tijela obuzdavam nadnaravnom snagom dlanova noktima kroz svilene tkanine do kože pribijam tvojih poljubaca tragove. Potiskujem misli u pukotine razuma udarajući čelom o rešetke ritmom pjevanja svećenika s visokih kula. Tvoje korake u silasku dočekujem ponekada sjetiš se i upališ svijeću gledaš moja otkrivena izgrebana leđa ogoljeli vrat i slušaš kako suze kapaju i udaraju bosa stopala metalnim zvukom. Utamničena sam s kapljicom mirisa jasmina na zapešću crvenom bojom ružinih latica na jagodicama prstiju mrvljene na satenskoj postelji tvoje odaje dlanom o dlan iscijeđeni mirisni sokovi. Oh,kako je kamen mekan u stijeni tvoga srca.. Ti nemaš ključ ovih olovnih vrata A oni mi nedaju da te volim. OČI BEZ BOJE Hoće li božice svojim bogovima ikada pričati kako su puzale za njima dok su oni rajskim vrtom jabuke sjekli. Posrnula sam s tobom već na pragu gotovo sagorijele svijeće voskom ostavljam tragove za povratak potajice. Mutnim vodama što poniru odrezanu kosu darujem i vilama bludnicama iskopanih očiju u podzemlju da s njom obnevidjele pletu šalove demonima mojih želja. Tko se to usudio dirnuti u moje božanstvo oskrnaviti jezičcima knjigu našeg postanka lutanja nebesima sve do pakla tamo negdje gdje je groblje umrlih zvijezda Stavljali smo im križeve i mjesec ponekad klečeći dozivali spuštajući se zorom u jutro. Od ruke njene smo usitnjeno smrvljeni prah prahu poklanjamo,rasipamo niz vjetar. Ljubav...nije mijenjala ime još ti titra na vjeđama dok spavaš mene hladnoćom tjera da tražim novi žar i žeravicu pod grudima. Pogledaj što je ostalo.. ni stopa trag,mirisi ishlapljeli plahte oprane na suncu blijede kapaju dodiri upleteni na zemlju u njoj upijanjem sahranjuju se sami Sada lomi drveću grane i zalijevaj jalovu voćku. Cvijetom ne rodila ni plodom ti zasladila nepce nije nikada i neće. Pjesme naricaljke oboji u zeleno mojim očima ostavio si samo sivu. MIRISIMA ME PROBUDI Mirisnim ružinim napitkom omirisana mi nutrina venama drhti. Sa tvojih dlanova zadnje kapi usnama skupljajući vrućinu tijela hladim. Govoriš mi... riječima me pokrivajući blago. Kožom te čujem i slušam sljubljenim trepavicama izdahe ti hvatam. Ostatkom lucidne svijesti bistrim bunilo očajničkom željom nemoć ne uspijevam dignuti iz postelje. Glasovi se miješaju oko vatre poludjeli plešu i griju se poskakuju po krugu žeravice za ruke se drže grčevito lomeći prste. Vriskom se u ponoćnom šapatu smiruju. Budi moja...budi moja... tutnji i struji propinjući se gmiže,ujeda i boli slatko. Znoj sa čela kosu kroti na jastuku prkosno prosutu. Želim ti reći..ali... mrak mi drži prst na usnama pa noktima grebem po zidovima bezdana crtajući misli spašene. Tvoja...jesam... neizrečeno u naramku ti ostalo A gdje sam ja..... ZAVODIŠ ME KRIOMICE... Po crti oblika tvojih usana uspinjem se do očiju ti. Pokušavam zjenicom uhvatiti tvoj pogled U igri koju započinjemo. Pravila i tijek šutke dogovaramo. Gledaš me,kada ja ne gledam tebe. Zaustavljam se u kutu tvojih usana tamo gdje se smiješak ugnijezdio nadmoćno i zavodljivo izaziva me. Ispijena šalica kave reljefima izgatana ova noć u njoj ucrtane radnje,vidljive želje liznutim prstom krug je jasno iscrtan. Na rubu moje haljine dotičeš mi klecava koljena rukom u zraku kojom ovlaš zaglađuješ kosu iza uha. Tvoja se požuda zavukla u moje grudi na bradavicama crveni i bubri osnažuje mojim udisajima. U ogledalu ljubimo se pružajući usne preko tuđih ramena naizmjenično na uglancanoj zrcalnoj površini poljupci putuju sklisko silnicama privlačnosti pronalaze se. Govoreći drugima,pričaš meni Slušam te dok se paralelno hihoćem šalama koje ne doživljavam Vlažeći usne jezikom dotičem poljupce tvoje sinoćnje. Okrećeš mi leđa da ti toplim dahom ravnam nabore košulje. Zakopčavam gumb na dekolteu da bi me ti duže skidao Moja čaša s vinom rose u tvojim rukama je Stiščeš je,ispijaš do kraja Boli me,žedna sam Otvaram staklena vrata pramenom kose zrakom dignutim dižem tebe od stola Pratiš me.... Štikle lupkaju po mozaiku od pločica čipka na mrežastim čarapama klizi niz noge ogrlica hladnoćom ježi kožu mirisi isparavaju toplinom. Krivo si zakopčao košulju ja nisam ružem tvoje poljupce stjerala u kut usana Gledam te kada ti ne gledaš mene..... S TOBOM U SEBI...ROĐENA Ja sam nerođena rodit ću se kada ti probiješ razbiješ raskomadaš smrviš ljušturu oko moga tijela anemičnog od sunca okrenutog svojim rukama me izvučeš ovojnicu s mog tijela poližeš s očiju makneš tamne koprene iza kojih skrivam pogled od pogleda jer u dupljama gdje zelenom bojom obojani svijet iz ponora diže tajni je prolaz darovan mi kletvom u trenutku začeća kada su gromovi razbijali zidove zvukom a munje palile leptirima krila Tko ugleda vidi pa uđe ostaje zatočen i izgubljen Kad oči tek rođene od muka porođajnih u ponoć opet zatvorim nađi neko mjesto manje krvavo postelju napravi blizu žile kucavice ušuškaj se ugnijezdi jer ja tek rođena Svijetu se sutrašnjom zorom pokazujem s tobom u sebi. 
15.12.2012. ZAGREB
|
UTISNI ME MEKO
bosonoga i gola trčim stazom obilježenom tvojim šaptanjima posuo si pamuk po njoj da bude mi meko tabanima dahom zagrijao dlanove da bude mi toplo tijelu na prozore stavio mrak da sakriješ moj sram u haremu djevica odabrao mene kosu mi pustio trepavice povio prizvao me pjesmom usamljenog ratnika moja ljubav i ja držimo se za ruke moja čežnja i ustreptalost uspinjemo se stepenicama moja želja i nemir kucamo ti na vrata moje sve i ja do tvoje postelje stojim oblikuj me po sebi priljubi se smiri usne na meni obljubi me zauzdaj mi drhtaje prebroj uzdahe otete pripitomi me podivljalu raspuštenu umijećem svojim iscrtanog dlana utisni me meko ŠAPNI MI DOK SI BLIZU LICA Trenutak bljeska svjetlosti kada vatrom nikotinsku zedj gasiš u izmaglici tvojih bjeličastih izdaha u tragovima tople čokolade na rubu porculanske šalice Slučajni dodiri nemirnih nam ruku pogled koji se bojažljivo uspinje u paralelu s tvojim uplašen od nepoznatog golicavog osjećaja koji suši usta a vlaži dlanove Osluškujem vlastito glasno hihotanje kao tudje hvatajući uzdama razbježale misli promišljajući što usnama izgovoriti dok one prkosno pričaju neku svoju priču Ogledavamo se u staklu tramvaja jezdimo gradom zaronjenim u noć ogoljeno iznenadjeni uhvaćeni u zamku namjerno tražimo vrt gdje rastu ruže bez trnja Tada se u djeliću vremenskog praska u svjetlucava zrnca rodjene nam želje dogodio taj trenutak zamagljenje vida zaustavljanje uma levitiranje tijela spajanje misli na popločanoj i uglancanoj samo nama vidljivoj uličici hodamo za mirisom vrtne ruže bez trnja na dlan nam sjele riječi njima smo trnje otkinuli u jame vrtloge i bezdane ga bacili Šapni mi sada dok si sasvim blizu moga lica, dok me usnama maliniš.. šapni mi kada su nam nebesa otvorila vrata da prodjemo ispod svodova propupalih želja izgubimo puteve za povratak. NIKAD TVOJA DJEVOJKA Ja s tobom nisam nikada koračala usporedo ovom ulicom mojom ulicom, sa drvoredom divljih kestenova. Susrela prijateljicu slučajno i šutke joj kimnula glavom.. da to je on! Zastala ispred izloga s posteljinom i pomislila... kako su mekani ovi jastuci, jednog dana možda, on i ja., na tim jastucima.... i splela prste s tvojima još jače i dublje toliko jako da te zaboli i da kažeš.... mila što ti je malkice me boli.. uz smiješak kojim me cijelu pokrivaš blago obgrliš sigurno.... I ja se tako nađem u tvom oku pogledu, plivam u njemu zaranjam do moždane tvari. Duboko u tebi tražim neko mjesto gdje me možeš sakriti. Jutarnja kava na trgu golubova sunce mi golica obraze zatvara vjeđe. Topla tekućina klizi posve polako čineći mi okusnu ugodu. U nosnicama miris tvog šampona.. prepoznajem ga zatvorenih očiju.. upravo si stigao još zadihan, topao. Usne mi na trenutak ostavljaš na vratu ježim se... zamjećujem ali ne čujem tvoje savršeno oblikovane riječi koje razigrano ulaze pod moju haljinu poput vjetra podižući je preko koljena.. Oh,moja je koljena vidjelo jutro.. bijela i obla pomilovana djelićem tvoje zjenice, s projekcijom onoga što tog trenutka želiš. Sinoć... Zaboravila sam kod tebe šal s malo čokolade i ulja na njemu. Poslije drhtanja umornih udova i puzanja po podu žednih usta i golih dojki crvenog svjetla i zvukova.. ona pjesma nismo znali koji broj niti koji naslov ali bila je tako uglazbljena našim skladom tišine. Pomislila sam , na prijelazu u drugu dimenziju mijenjajući oblik, sjenu i godine.. u tom trenutku kada sam bila čedno sretna... kako nisam nikada bila tvoja djevojka... NIJE TE IMAO TKO POZVATI Nije te imao tko pozvati da svojim snažnim rukama pokosiš livadu gdje jutrom šetaju izmaglice, skrivaju mjesta na kojima ljubavnici ostavljaju prah svoje sagorjele strasti da ga vjetar ljubi i raznosi šapuće mirisima i zvukovima koje čuju i mirišu samo žene neljubljene. Uberi cvijeće izniklo na rubovima šume opstanka ispleti mi vjenčić okiti me njime. Prste zapleti s mojima nijemo me uzmi dok ravnicom hodam prema obzoru koji mi bježi i izmiče uplašen. Na crti spajanja zemlje i zemaljskog stvarnog i opipljivog od ljudi prihvaćenog i nebeskog zamišljenog slobodnog od čudorednih osuđenog. Moje bose noge rosom oprane napajaju trnje krvlju pa se ono svjetlu okreće i smije se glasno zlokobnom jekom "kažnjena je kažnjena..." Tebe nije imao tko pozvati da pronađeš moj prazan dlan orošen slutnjama, da me povedeš domu svome i prostreš me na prag da ti košulje slažem jastuke gladim. Nije te imao tko pozvati da vrijeme spojiš kada su se desetljeća razdvajala našim rođenjem i kada su nam šumske vile uskratile podoj majčinog mlijeka. Ogladnjelu nahrani me jagodama i kupinama napoji me svojom željom i poškropi crvenim sokom dozrijelih višanja. Zalutaj u meni i izgubi se. Nje te imao tko pozvati da u procijepu vremena čuješ kako pjevam tužaljke i sričem molitve, bogovima se klanjam da jutrom snažnim rukama pokosiš livadu gdje ljubuju i ljube pronađeni ljubavnici… ISPROŠENA TIŠINOM S prozora sobe za dvoje bacila sam ti crni veo s osušenim suzama, koje šušteći padoše pod tvoja stopala. Stojeći u dugoj bijeloj haljini jekom te prizivam da dugačkim hodnicima bez svjetla dođeš skidajući paučinu stida s lica s druge strane moje svijesti u vrijeme kada se trepavice ljube i započinje predstava kojoj nitko neće pljeskati. Scenarij i režija koju nam se njegova gordost život i podanica mu sudbina usudiše uprizoriti, bez teatralnih kostima i smiješno oslikanih lica potpuno ogoljeni spoznajom istine sa svjetlima u očima i rukama nepoznatih koji prstom pokazuju na nas iza teških crvenih tkanina. Slomljenim stepenicama penjemo se nikud. Dan je kada me voliš prstom kao kistom crtaš po meni freske ostakljuješ me zidaš kameni oltar za molitve usnulih posvećuješ ga mojom kosom, svojim znojem. Dok san svoja krila skuplja i njima nam dotiče blijeda lica, na tvojim ravnicama žene u vezenim podsuknjama beru suncokrete Snena gledam kroz zatvoren prozor kako konji čiste krvi jutro češljaju. Njemu sam žena a tebi pripadam tišinom isprošena. U VILINSKO KOLO DOĐI Pozvao si me u svoj dvorac Okovan tajnim putevima Iza šuma gustih,u kojima razodjevene vile Plešu u vilinskom kolu Čaroliju sriču....neljubljenim usnama Tjelesima zavode noć I nemani što vrebaju Svjetlećim pohotnim očima. Izlazeći iz okvira Silazeći iz te slike čistoće Posuta sam prahom bluda I sada posve nemirna U spokoju tvojih odaja Toplih dlanova..i daha Koji luta do visokih stropova Iščekujem dolazak tvoj. Umjesto glazbe uglazbljene su tvoje riječi Jesenjina šapučeš...oh,mili pjesniče moj. Pjevaj mi svoja pjevanja. I mirisom vodke..opij me Umotaj me u svoje želje Zakopčaj me s tvojim tijelom..usporedo U mozaik svog života složi me Jer vrelina što nadolazi Spržit će um i moj pogled na pogledu tvom I glad naša...bit će sita....tada.. Na mojim koljenima,pregibima gibljivim. U kutevima gdje pogled ne dokučuje. Već samo prsti..stižu..i ostaju... Za neko vrijeme...poželjet ću te opet Pozvati u vilinsko kolo S mjesecom na ramenu Bosim nogama..što trče k tebi U tvoje dvore..na tvoju postelju..s Jesenjinom kraj uzglavlja.... | ||||
|
|
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina