|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
|
|
|
Mehmed Đedović, Tuzla, Bosnia and Herzegovina
Mehmed Đedović, rođen je 10.01.1971. godine, u Miljanovcima, općina Kalesija, Bosna i Hercegovina.
Piše prozu, poeziju, književnu kritiku, knjige za djecu, esejistiku i novinske tekstove.
Pripovijetke:
Tragovi, Univerzitetska biblioteka Derviš Sušić Tuzla, (2000. godine);
Osluškivanje, Bosanska riječ, Tuzla (2002. godine), rasprodato izdanje;
Kad se Bulbul vratio, Bosanska riječ, Tuzla (2006. godine);
Romani:
Sjena kurjaka (2004. god.) Bosanska riječ, Tuzla.
Ime mi je Pahulja (2008. god.) CPA - roman za djecu
Vodi je da teče (2008. god.) Bosanska riječ, Tuzla
Onaj kojeg nema (2009.godina/roman u pričama) Planjax, Tešanj
Poezija: Svjetlo lampe (2007. god) Maunagić, Sarajevo
Nagrađivan je za pripovijetku, priču, poeziju, roman i radio roman, te zastupljen u antologijama BH proze kao i u školskim udžbenicima.
Član je Društva pisaca BiH.
Piše prozu, poeziju, književnu kritiku, knjige za djecu, esejistiku i novinske tekstove.
Pripovijetke:
Tragovi, Univerzitetska biblioteka Derviš Sušić Tuzla, (2000. godine);
Osluškivanje, Bosanska riječ, Tuzla (2002. godine), rasprodato izdanje;
Kad se Bulbul vratio, Bosanska riječ, Tuzla (2006. godine);
Romani:
Sjena kurjaka (2004. god.) Bosanska riječ, Tuzla.
Ime mi je Pahulja (2008. god.) CPA - roman za djecu
Vodi je da teče (2008. god.) Bosanska riječ, Tuzla
Onaj kojeg nema (2009.godina/roman u pričama) Planjax, Tešanj
Poezija: Svjetlo lampe (2007. god) Maunagić, Sarajevo
Nagrađivan je za pripovijetku, priču, poeziju, roman i radio roman, te zastupljen u antologijama BH proze kao i u školskim udžbenicima.
Član je Društva pisaca BiH.
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
|
OPOMINJUJUĆA SUDBINA
Mehmed Đedović je autor osebujnog senzibiliteta, pisac detalja koje razrađuje do esencije misli. Njegovi likovi, baš kao i priče, su vizije mogućih realiteta sa nadrealnim očekivanjima. Bosanskohercegovačku svakodnevnicu, ali i kontinuitet življenja uz poruke koje egzistiraju kao uspomena, ali i opomena svih vremena, opisuje žarom djeteta, ali snagom čovjeka, pisca, prije svega. Jer sta je književnost do umjetnost riječi. U ovom slučaju Mešinih. Istkanih bolnim realitetom opominjujuće sudbine. Ovdašnje. Riječ urednika Sabahudin Hadžialić |
ADMONISHING FATE
Mehmed Đedović is the author of a peculiar sensibility, the author of the details which elaborates up to the essence of thought. His characters, as well as the stories, are possible visions of reality with the unreal expectations. Bosnian daily life, but also the continuity of life with the messages, which exists as a keepsake, but also the reminder of all time, he describes with the fervor of a child, but with the power of man, writer, first and foremost. For what is literature than the art of words. In this case, the Meša's ones. Woven with the painful reality of admonishing fate. Local. Editor's word Sabahudin Hadzialic |
|
Kakva šuma takvi i zečevi
Zovem se Murat Bukvić i rođen sam dvadeset i osme godine. Otac mi je umro rano, jetru mu pojeo alkohol, a i da nije, u zemlju bi ga povalila tuberna. Kašljao je krv od kada pamtim, a ne pamtim da je bilo dana da se nije napio prije izlaska sunca i pijan gulio drva iz planine da prehrani sitnu djecu. Iz šumskih njedara izvukao je stotine metara drveta i svakom stablu je izmakao da ga ne razmrska, ili su i drva bježala na drugu stranu kad bi padala zemlji, ili ga nešto onako pijanog čuvalo, ja Bog, ja šejtan. Govorio je da seljak i nije seljak dok krv ne propiša, a on je propljuvao. Kad su ga odveli u vojsku, nije ga bilo tri godine i tek tad sam vidio da je bolje imat' babu pa makar i loko po vas dugi dan, nego ga nejmat' nikako. Pojeli smo više žare nego svi Ahmetovi volovi, a mati je odnekud donosila po pregršt klasovna brašna jednom u mjesec dana i hranila nas osmero. Oca smo otpisali, niti se imao kako javiti niti smo šta znali za njega, kad se treće godine dovukao uz Halilove njive, niti smo mi prepoznali njega niti on nas. Brat i sestra su umrli u te tri godine, a babo se kući vratio u debeloj odori, sa rancem punim konzervi graha, pjan i sa tuberkulozom na plućima. Umirao je duže nego što je mislio da će; svake večeri je lijegao da se ne probudi, a svakog sabaha se budio i hlaćao flaše. Ispovraćao je više krvi nego što je Halilova Maculja pustila kad su je priklali uz Bajram. Pamtim da je na izmaku snaga, izmučen bolešću, zaključio da seljak ne umire dok se dobro ne ispati. Jetra je otkazala prije iscijepanih pluća i babo je umro sa osmjehom na licu, sretan što barem smrt za njega nije zaboravila, kad svi drugi jesu. O vremenu provedenom u vojsci nije pričao, ili ja nisam znao da slušam. Sa mrtvim ocem ću se više ispričati, nego dok je patio život, a život patio njega. Obilazio sam panjeve, struhle i rasute, milovao debelu hrapavu koru bukve i tanku ravnu brezovu, umivao se na potoku ispod džamije, a među mezarevima zastajao da ispušim i popričam s babom. Više sam vremena provodio u šumi i u polju i bolje znao jelene i divlje krmke neg' ljude. Kad su me lovci uzeli da čuvam lovište, od mene nije bilo sretnijeg insana, jer, i do tad sam lunjao zbjegovima. Bio sam momčuljak kad sam u čestaru ispod polja, u gustoj šumi ispletenoj ostrugom i niskim žbunjem, pronašao lane kome je zadnja, lijeva noga bila slomljena. Obilazio sam ga i hranio, nogu mu podvezao štapovima i učvrstio, ispleo omanji kućerak u sred gustiša da ga zaštitim od druge divljači i više bdio nad tim lanetom nego nad braćom i sestrama kod kuće. Bilo je proljeće i Fadila je sa trojicom braće kopala krompir u njivi pored šume. Ispod šalčeta su joj bježali pramenovi duge crne kose, a kad bi šalić skinula s glave da otare znoj, zacrnio bi se cio naviljak guste dlake. Najčešće sam je gledao pognutu dok pravi redove za krompir. Gledao sam je i dva puta dok se uvlačila u granje da mokri. Meni je Bog dao krupnu, kockastu glavu, rijetku kosu, debeo mesnat nos, velike uši, debele ispucale usne. Zubi su mi bili polomljeni; nešto od Boga nešto od naroda. Fadilu sam sretao i na putu kad je išla na vodu i dublje navlačio kapu na oči plašio sam se da može vidjeti ono što sam samo ja znao. Božijim davanjem, Fadilinog babu Tahira, dok je drljao njivu, konj je kopitom udario u slabine. Kad je jeknuo i pao po oranju, ja sam izlećo iz granja ko đumle zaboravljajući da se krijem i od sebe i od ljudi. Pomogao sam mu, previo uboj i umot'o travama, i niko me nije pit'o otkud ja u granju. Kad sam opet Tahira zatekao u granju nisam se krio već sam ga poveo sa sobom u šumarak i pokazao mu već zdravo lane. Sjećam se da se Tahir smijao, da mi je govorio da sam dobar čo'jk, i da me za tri dana primio u lovce. Lane sam pustio, a s Fadile i dalje nisam skidao očiju, ko da mi je zapisana. U gustiš ispod polja išao sam slabije, lane je ozdravilo i otišlo. Tahir me predložio za lovočuvara. On je volio reć' "kaka šuma taki i zečevi u šumi", rek'o ljudima da niko bolje od mene ne poznaje planinu i divljač, kako sam dobar čo'jk, al' malo na krivo nasađen, i svi mu povjerovali. Tako sam za svoju samoću dobio opravdanje, a kao lovočuvar od planine i polja mogao i da živim. Lovačka kuća leđima se naslanjala na šumu. Tokom ljetnih večeri vrijeme sam trošio za grubim, bukovim stolom i odmarao pogled na vrhovima drveća što se ko ćilim prostiralo ispod brijega. Nožem sam otkidao treščice sa komada žile i u neko doba bih zadrijemao. Šuma mi je donosila šapat drveća, glasove životinja, mirise trava i lišća, uljuljkivala me u san ko mati novorođenče. Glasove šume razgrnu rika odrasla međeda, koja je jeknula ko kad zimi pukne drvo od hladnoće. Lomile su se sitne suhe grane. Pamtim da sam vrisn'o od straha kad je crna grdosija zarežala ni metar od mene i pao sa klupe na ledinu. Međed se podig'o na zadnje noge, uspravio i kandžama presjek'o mladu brezu pred lovačkom kućom. Vuk'o sam se po zemlji ko pašče i rukom oborio pušku prislonjenu na zid. Pušku sam iz navike drž'o blizu sebe, al' tad ko da je nije ni bilo. Međed je bio iznad mene i mislio sam da je sa mnom gotovo, prepolovio bi me jednim udarcem ko ono drvo da mu na putu nije bio sto. Iz straha sam zažmirio učeći što sam znao i što nisam, vrišteći što sam glasnije mogao nebi l' iko čuo. Moju dernjavu nadjačao je pušćani hitac, i rika krupnog, odraslog međeda pomiješala se sa mojom kuknjavom. Obeznanio sam se. Kad sam otvorio oči, bio je mrkli mrak, a teški međed je lež'o preko mene, mislio sam da sam mrtav. Do sabaha oka nisam sklopio, a sa prvom zorom jedva da sam mogao vjerovati da je međed mrtav, ja, eto, živ. Ja to, more bit', ne bi trebao pričat', al' tog dana su volovska kola kroz Čaniće provukla zvijer kojoj su se ljudi divili i darovali mene Murata Bukvića Mutu, slavljenika. Tolikog međeda rijetko ko je vidio, a samo se, eto, Muratu posrećilo da se i hrve sa njim. Kožu i glavu su preparirali i poslali u Lovački muzej u Tuzlu, a tijelo zakopali ispod pruge, podno Subašića. Poslije sam čuo da su ga još iste večeri iskopali i pojeli Cigani. O mom podvigu priča se i danas. Jedino sam ja znao da je međed ubio sam sebe, ili ga je ubio moj strah, ili je puška sama opalila, u šta je teško povjerovati. Prošle su godine, a ja se nerado sjećam svoje lovačke slave, zbog koje za mal' glavu nisam izgubio. Lovcima je narod dovodio stare, iznemogle i bolesne konje, da se spriječe zaraze i bolesti. Ja sam konje vodio na Mahovinu i Raševljane, trovao i bacao u duboke jame. Trovao sam i ostalu stoku, sve što bi mi davali, da otrujem. Uvijek sam na leđima nosio ranac i u njemu so za divljač, hašov za čišćenje planinskih izvora i kamenja i sikericu za krčenje i panjeve. Pravio sam hranilice i ostavljao sijeno, žito i stari hljeb koji su mi lovci davali. Iz šume nisam dolazio danima i svaki put sam ostajao duže nego ranije; naćao u lovačkoj kući i jeo šta bi mi donijeli ili ono šta mi planina da, od gljiva do malina. Tahir me nije zvao kad mu se udavala šćer, nit' bi' ja oš'o da me i maksuz vikn'o na veselje. Prošlo je više od dva mjeseca kad sam u Avdaginoj kafani od Mustafe ćopavog čuo da se Fadila udala, i nekako mi bilo svejedno. Kad se spomene Fadila, ja se sjetim laneta sa slomljenom nogom, a kad se spomene lane, sjetim se Fadile i one kose crne ko čađ. Jedino me planina primala sebi ko najrođenijeg i samo ona znala sve moje strahove skrivene iza klempavih ušiju, velikog nosa i debelih, ispucalih usta. Te večeri sam u Avdaginoj kafani ost'o do fajronta, i mora da su me iznijeli i ostavili na meraji, jer ne pamtim da sam na nogama iziš'o. Onako mahmuran, otiš'o sam na potok ispod džamije, napio se vode i u haremu se lijepo isprič'o sa babinim truhlim bašlucima. Dvonožni dunjaluk je i zaboravio na Murata Bukvića Mutu iz Zulića jer ga progutala planina, a živ insan nije vidio gotov šest mjeseci. Ispraćao sam i hranio čopore košuta, dobro sam znao na kojoj ispaši pase koji jelen, gdje ima najviše zečeva, kad treba prihranit' fazane, a kad rastjerat krmke. Rat me zatekao u šumi i razvalio moj svijet i mene. Dok su drugi gledali na ljude, ja sam odsamovao svaku ubijenu srnu i srndaća i suzu pustio kad sam u Đedovom polju pronašao velikog jelena i u njemu prepoznao lane čiju sam slomljenu nogu liječio. U ratu je Tahir poginuo, a Fadilu su silovali i zaklali pred čoj'kom i djecom. U ratu su zapalili moje šume i isjekli breze. Kad sam prigrlio šumu, dugo je trebalo da me prepozna isprepadana ljudima. Polomljena stabla su izrasla, košuta je manje, ali ih još ima, kao i fazana i zečeva. Divljih svinja je najviše i njih lovci ubijaju i u lovu i u krivolovu. Od kako Burek Huso, zvani Štuka, čuva lovište, divljači je sve manje, a sve više srnećeg mesa po restoranima i na ražnju uz potoke. Ja sam star čoj'k, al' još mogu da se nosim sa planinom, ko i babo što mi je s tubernom, i ako me vratite tamo gdje sam bio, jeleni će opet hodati našim šumama. Ja pripadam planini a ne ona meni, zato vas kao novog predsjednika lovačkog društva zaklinjem da me pustite divljači, da ostavljam so i sijeno, da čistim izvore, a i štetočine i izrađene konje mogu još trovati. Zapamtite da su zečevi 'naki kaka je šuma. *** Kobra od papira Teško da je neko mogao znati prave razloge za takav nadimak. Dobio ga je u ratu, drugi ordenje i zasluge, on nadimak; i to u vrijeme kad je dobra zajebancija bila jednako važna kao i spašavanje života. Sa ponosom ga je nosao u miru, tiho i odlučno, tako tiho da se počesto nije znalo ko koga nosa. Nizak, mršav do neuhranjenosti, tamne puti, sitnih očiju, mesnata-paprikasta nosa, strašiv i foler u svakoj mogućoj prilici - pa Kobra. U ratu je to moglo, mir je donio neke druge nemani i više nikome nije bilo do zajebancije. Onako kako je Jusuf Konjić dobio zlatnog ljiljana, tako je i Kobra zaradio nadimak, čista šega da brže prođu noći na straži. Mir je Jusufu dao penziju, ne preispitujući mnogo njegovo odlikovanje, a Kobru natjerao da se snalazi kako umije. Da je bio drugačiji, ne bi se nimalo jednostavno izborio sa životom. Srećom po njega, on je sve mjerio nekim svojim mjerama i puštao vjetar da ga, ko perku, nosi tamo gdje mora. Nije se opirao. Tek ponekad, urijetko, kada bi bio satjeran uza zid, pobunio bi se, podigao glavu, zasiktao spreman da ugrize bude li morao; i tada se vidjelo da nadimak ipak nije bez nekog dubokog osnova, nagona koji je uspavan i koji se nije budio bez golema zora. Pa ipak, samo on je znao da ni tada nije dovoljno hrabar i da mu srce udara kao u goluba i da bi prije pobjegao nego napao, jer Kobra je bio najstrašljiviji čovjek nadaleko. Bez velikih ideja, od malih nogu naviknut da se zadovolji sa ostacima, tavrljao je dane ništa ne očekujući. Zadovoljan je bio ako nije morao misliti ima li šta jesti. Zvao se Dželil Dedeić, ali ga je malo ko poznavao po tom imenu. On je bio jedan od onih kojima rat nije teško pao. Imao je šta jesti, gdje spavati, neko drugi se brinuo da mu tu i tamo obezbijedi nešto brašna, koju kilu leće, konzervu ribe, malo šećera i soli; njemu taman. Njegovo je bilo samo da ostane živ. Nije bila bez osnova šala Kobrinih prijatelja iz rova da njega ni dobar snajperista ne bi mogao bez muke pogoditi. Onako mršav i krhak, ipak se pazio, nikad ne srljajući i ne izazivajući sreću. U vrijeme kada su se drugi uzdali u Božiju pomoć, on je samo na sebe računao ne mogavši pojmiti u svojoj glavi da bi se neka viša sila o njemu, jadnom i čemernom, mogla brinuti i čuvati ga od smrti. Prava istina o njegovoj vjeri izaći će dosta kasnije kada je počeo zalaziti u džamije u potrazi za kojim dinarom iz dubokog džepa bogatijih džematlija. Kobra je bio daleko od svake religije, naviknut da pomaže sam sebi, makar to počesto bilo odmaganje. Suljaga je u svoje vrijeme bio poznati violinista, barem u svome kraju i okolnim selima. Bio je znan i kao ženskar koji nije mnogo birao, a ni flaša mu, kao ni većini tadašnjih, priučenih svirača nije bila mrska. Na šerbetu u zaseoku Pjeskovina, koje je trajalo tri dana i tri noći, nije se razdvajao od ciganke Mejene. Kad se slavlje završilo, a Suljo otrijeznio, otišao je iz Pjeskovine i više nikada se nije vratio. Mejeni je nedugo nakon toga počeo rasti stomak. Njeni su krili da im je kćerka trudna dok su sakriti mogli, a onda, kad je bilo očigledno da će roditi, prozvali Sulju kao oca svoga unučeta. Suljo je već bio oženjen i imao četvero djece sa debelom, krezubom, Zamfirom. Nije bilo prvi put da ga optuže da je nekoj napravio dijete pa je to prošlo bez puno ogovaranja. Nikada nije javno priznao da je on otac Mejeninog sina. Ona je poslije poroda otišla iz sela nekud u Srbiju i više se nije vratila. Pričalo se da se udala za nekog ciganina koji je u cirkusu podučavao slonove da stoje na dvije noge i sa njim stalno putovala. Tako je rođen Dželil. Othranili su ga djed i nena, a nadimak ga je čekao u prikrajku rata i da rata nije bilo možda ga nikad ne bi ni dobio, što bi bila golema šteta. Džele su ga zvali dok je išao u školu i završio je zbog dobrodušnih učitelja i nastavnika, mada škola do danas nije zabilježila da je kroz nju prošao slabiji učenik od njega. Jednom je, negdje u trećem razredu, bio neki kontrolni iz matematike. Dželil je, uspješno prepisao što se prepisati moglo od svoje pametne rodice Nivzije koja je sa njim sjedila u klupi. Jedini problem je bio što se toliko zanio da je prepisao i njeno ime, ali dvojku je bez obzira na to ipak dobio. - Salem iz trećeg be ima sedam jedinica, možeš li vjerovati, povjerila mu se rodica Nivzija. - Ja, vala, da imam toliko jedinica, objesio bi se... Kategorično je izdeklamovao Dželil. - Pa koliko ti imaš? - Šest, ponosno će on. Teklo je tek prvo polugodište i broj Dželilovih slabih ocjena se do kraja godine značajno uvećao, no, nije mu palo na pamet da zbog toga paniči. Kraj rata za Dželila je značio početak problema. Valjalo se snaći i obezbijediti hranu. Djed i nena su se, mada u godinama, dobro držali. Čuvao je dvije koze, na brijegu iznad trošne djedove kuće, kada je vidio čovjeka koji je hodao po selu sa nekom sveskom u ruci i ljekarskim nalazima djeteta koje je trebalo operaciju. Sakupljao je novac za liječenje, kucajući na svaka vrata. Dželilova rodica Nivzija se udala odmah nakon škole, a godinu dana poslije dobila dijete, koje je bilo bolesno; ljekari su rekli da ima urođeni šum na srcu. U prodavnici je na veresiju dobio teku debelih korica kakvu nije mogao imati dok je išao u školu; od Nivzije izmolio uputnicu djeteta u bolnicu, mišljenje ljekara i jednu fotografiju, koju mu je Rifat, fotograf besplatno kopirao, i tako je počelo. Dželil Dedeić, zvani Kobra, sa sveskom pod rukom u početku se držao sela oko Sapne i Teočaka gdje ga manje poznaju i njih obilazio. Od praga do praga, od sela do sela, od vrata do vrata, tražio je pomoć za liječenje djeteta i svaki dan prelazio kilometre i kilometre. Svakoga ko mu je šta dao, a ljudi su osjetljivi na bolest i davali su koliko su imali, Dželil je, radi uvjerljivijeg nastupa, zapisivao u onu svoju svesku. S vremenom je sakupio toliku gomilu imena koja bi mogla poslužiti prilikom popisa stanovništva kao potpuno siguran i pouzdan dokument. Trud je bio golem, dosta se hodalo, a para nije bila neka, jedva da se pretavrlja naredni dan. Nekoliko godina nakon rata na igranci u selu Horozi, Dželil je upoznao Sabrinu. Ona je bila njegova suprotnost; niska, debela, krupnih-buljavih očiju, sa sitnim brčićima ispod punih usana, bez velikih zahtjeva. Kada su se njih dvoje vjenčali, pola Pjeskovine i Horoza se napilo. Tako to obično bude kad u zajednički život stupaju siromašni bračni parovi. Dželila su voljeli u njegovoj mahali, a Sabrinu sažalijevali u njenoj, pa svima bilo drago što su jedno drugo usrećili. Sabrina je, doduše, prije stupanja u brak imala jedan zahtjev. Dželil je morao doći na njen posjed, komadić zemlje koji joj je ostavio otac, i da tu, u jednoj maloj drvenoj hudžeri žive. Dželilu to nije smetalo i on je odmah pristao. Ni šest mjeseci od svadbe nije prošlo, a Dželilov djed i nena su umrli. U tri dana oboje su se vratili zemlji i to mu je teško palo; on za druge roditelje osim to dvoje staraca nije znao. Tugu je dočekao i ispratio na nogama, mada će onaj pravi, tupi osjećaj gubitka doći tek desetak dana kasnije. Naviknut da mu čitav život nešto fali, Dželil se, ako ćemo pravo, više plašio sreće, jer od samog rođenja, svijet u kojem se našao nije mu dao da prodiše do kraja. On je mislio, da tako mora biti i nikad ga ni jedan belaj nije polomio toliko da ne ustane na nesigurne noge i krene dalje. Obilazeći sela i sakupljajući sadaku od koje je preživljavao, popio je kafu u kući kod nekog Steve. Fin čovjek taj Stevo, samo naivan. Kupio je Kobra od njega kravu za 2.900 maraka, i dao mu kapare onoliko koliko je sakupio za tri dana, nekih 100 maraka. Ostatak duga za kravu, po dogovoru, mu je trebao donijeti za mjesec dana. Istoga dana kad je kravu dotjerao kući, ne čekajući da mu se noge otekle od hodanja ohlade, prodao je svom badži za 1.800 maraka, plus pet domaćih koka i jednu tuku. Dželil se baš i nije razumio u trgovinu. Prošlo je mjesec dana, a Kobra Stevi nije donio pare za kravu te ga je ovaj tužio. Kada su ga pozvali na sud, došao je i ispričao šta je i kako bilo, ne krijući da je uplašen. Nije imao novac da plati kravu, ali mu je kao olakšavajuća okolnost uzeto to da Stevu nije prevario, a nije je ni ukrao. Pritisnut zakonom uza zid, pristane da Stevi vrati kravu, ali je belaj bio u tome što je kravu prodao, a pare potrošio. Onako ljut, ode čovjeku koji je oženio njegove žene sestru, a svom badž,i na kućna vrata. - Ili mi vrati kravu, ili vodi i moju ženu sebi u kuću pa nek imaš obje sestre, jer ja ću u zatvor i ne mogu je izdržavati. Nije Kobri bilo lahko tih dana. Na kraju ga je neko posavjetovao te je, sa badžom kao žirantom, podigao kratkoročni kredit i Stevi platio kravu. Nije ga to opametilo, nego je nastavio po starom. Hodajući od kuće do kuće, u nekom selu pored Drine naišao je na čovjeka koji je mijenjao prozore i vrata na kući, izbacivao stare a postavljao nove. Trebali Dželilu ti prozori i vrata za njegov kućerak te postigne dogovor sa onim čovjekom: On će dobiti ono što bude zamjenjeno, a u zamjenu za vrata i prozore kupit će tom čovjeku ovna. Još istoga dana njegov badžo je na kolima odvukao je teret do Dželilove kuće. Kad je došlo i prošlo vrijeme dogovora za ovcu, onaj čovjek ga sreo na putu. - Pa što ti, bolan, ne dovede onog ovna, kako smo dogovorili. Ja sam to mislio pokloniti borcima iz svoga sela nek zakolju i ispeku, zaslužili su. - Pa i meni drugi kupuju ovce kada mi zatreba za kurbana. A ako si mislio dati borcima, najbolje je da meni daš, jer i ja sam bio borac. Tako i bi. Kobra dobi prozore i vrata besplatno i izvuče se bez obećanog ovna. Jednom je tako dogovorio da nekom čovjeku uzore njivu koja je bila sve samo brdo. Taj čovjek mu je platio unaprijed. Ujutro je Dželil došao da ore sa mazgom koja je gotovo lipsala i jedva vukla plug za sobom. Gleda ga onaj čovjek kako se pati u brdu i bi mu žao i Kobre i konja koji je bio malo veći od psa. Odgovorio ga od oranja i nije tražio da mu Dželil vrati unaprijed isplaćeni novac. Godine su se slivale niz kišne jeseni. Sve se pomalo mijenjalo, samo je Dželil Dedeić, zvani Kobra, ostajao isti. Istina, već je bio otac dvije djevojčice, ali se likom i stasom jedva trunku promijenio, udovice bi rekle nabolje. Njegova žena, za razliku od njega, od seoskog curetka, pomalo neuglednog i traljavog, postala je debela preko svake mjere i još traljavija. U neko doba je Dželil, stalno odsutan od kuće, posumnjao u vjernost majke svoje djece, ali mu je tu misao ubio umor od pješačenja i otekline na nogama. Dosadilo mu to lutanje selima i sakupljanje sadake. Rado bi se manuo tog zanata i radio nešto drugo, ali mu je trebalo vremena da odluči čime se baviti. Rašid je živio u trećoj mahali, pored samog puta, pa je tu, u svojoj kući, prije četiri godine otvorio prodavnicu i posao je odlično išao. Znao je Dželil Rašida još iz rata i on mu u to vrijeme ni po čemu nije izgledao pametniji od njega. Tako je, doduše, samo Dželil mislio. On mu je davao na čekanje iz svoje prodavnice kad god bi zatrebalo, a Kobri je trebalo često. Jednom su pričali o ratu i ratnim danima i Džele, kako ga je Rašid volio znati, ko da mu neko šapnu na uho reče: - Ja sam samo dobro zauzdao svoje ludilo, što nikako ne znači da mi uzde ne bi mogle ispasti iz ruku, oteti se, skliznuti, a tada bi samo Bog mogao pomoći. Svi koji smo bili u ratu smo budale, veće ili manje, a ja ti možda zbog toga izgledam normalno. Rašid ga gleda i čudom se ne može načuditi. - A, jesi to lijepo rekao, ko da sebe slušam, samo što ja ne bi znao da se izrazim na taj način... - Ne dadoh ti ja svoju pamet, ponosno će Dželil i čitav taj dan je bio raspoložen kao rijetko kada. Doduše, nije mu se često ni događalo da ga neko uspješan i bogat kao Rašid nazove pametnim, ali se, eto, i to desilo. Narednog dana je poranio, ali nije ponio svesku niti je išao obilaziti sela pored Drine. Vratio se ubrzo sa kolima punim okoraka koje je besplatno dobio na obližnjoj brenti. Zasukao je rukave, iz podruma iznio lonac pun starih eksera, od komšije posudio čekić sa plastičnom drškom. Radio je čitav dan pa od okoraka i tanke daske sklepao šupu. Sutradan je razglasio da otvara prodavnicu i da svi iz sela dođu na otvaranje, a on se zaputio u nabavku robe. Pred njegovom prodavnicom sakupilo se nekoliko lokalnih pjana sa namjerom da probaju pivo iz Kobrine prodavnice i nekoliko komšija. Prva roba koju je nabavio u radnju, kako je volio zvati, sastojala se od: gajbe piva, gajbe sokova, dva keksa Linđo, dva pakovanja makarona, dva litra ulja, deset deka kafe i dvije kile šećera. Ono pivo brzo popiše pa mušterije zatražiše još, a Dželil se ponudi da ide kupiti i donijeti iz druge prodavnice, ako plate. Kako ih, dok je on u nabavci nije smio same ostaviti u prodavnici, on svu robu koju je imao, opet nabaca u ručna kolica pa ode da doveze još jednu gajbu piva. Svidio se Dželilu taj posao sa prodavnicom. Na jednom mjestu kupiš na drugom prodaš, bez muke pare zaradiš. Odlučio je da proširi biznis pa od Rašida uzeo veću količinu robe, da mu plati kada proda. Sustradan Rašid vidi Dželila da opet hoda sa onom svojom tekom, pa ga priupita gdje je roba koju je odnio. - Sve sam prodao, radosno će Dželil. Kad je popodne Rašid došao po novac, Dželil mu iznese svesku sa spiskom dužnika. - Svu sam robu dao na kredit, kad oni plate meni i ja ću tebi. Tako se Dželil manuo trgovine jer niko mu od dužnika nije platio uzetu robu. On je, da se opravda, Rašidu dao certifikate koje je dobio za svoj ratni staž i nešto malo ostao dužan, no to mu je Rašid oprostio. Dželil ne propušta priliku da zaradi mimo njegovog osnovnog posla pa često uleti u smiješne situacije. Tako se ponudio nekom čovjeku kojem je trebao zidar da ozida poljski wc. Dželil je kao dijete gledao kako se zida pa mislio da to nije ništa posebno i da on to zna. Onaj čovjek što ga je unajmio ubrzo je vidio da njegov majstor nema pojma o zidanju i da betonske blokove puni malterom samo da što prije potroši i prije završi, kako bilo. Na tom poslu, izgubio je vrijeme, a zaradio nije ništa, pobjegao je prije nego je onaj čovjek dohvatio neki štap kojim ga je htio tući. Kad dođu stranci, oni naši koji za život zarađuju u drugim državama, Kobra je svaki dan na poslu i tada najbolje prođe. On ima jedno pravilo kojega se drži i koje se, za sve ove godine lutanja po selima, po njegovoj logici pokazalo ispravno. Desi li se, da ga, dok obilazi kuće žena pozove da uđe, on prvo pita da li joj je muž kod kuće, pa ako ima onda i uđe, ne ulazi ako je žena sama. Njegova sumnja u vlastitu ženu nije se izgubila. Nešto mu je govorilo i strahovao je od toga da ga ona, može biti, vara. Jednom se vratio kući kasno umoran i jedva čekao da večera i legne u krevet. Tek što su završili sa jelom, Sabrina sakupi ostatke hrane u jedan tanjir sa namjerom da to da psu kojeg je nedavno Dželil donio iz Harčića od jednog svog ratnog prijatelja. Nešto mu tu nije bilo u redu, učinilo mu se sumnjivo, te joj on ote onaj tanjir iz ruku i odnese hranu psu. Odgovarala ga Sabrina da ne ide onako umoran, no, on je izašao u noć i odnio hranu psu. Pored njegove kuće, u mraku, učinilo mu se da vidi sjenu pognutog čovjeka. Uplašio se, uzviknuo, pa potrčao sa druge strane kuće. Sudarili su se negdje na pola puta i onaj hitro uteče u mrak. Izašla je Sabrina i uplašeno upitala šta je bilo, a Kobra joj ispriča da je neko bio pod kućom. - Ko bi bio jadan ne bio, to se tebi učinilo, vidiš da jedva gledaš od umora, hajde lezi i odmori se. Tako mu rekla njegova žena i on poslušao. Rame mu još trnilo od sudara sa onim, koji mu se pričinio. Poslije su ga neki mangupi nagovorili da kupi vreću kreča pa uveče prospe kreč oko kuće, i po tragovima vidi je li ko dolazio i kuda je otišao. Ne zna se je li Dželil poslušao taj savjet, ali ih je pažljivo slušao dok su o tome pričali. Češće je obilazio oko kuće po mrklom mraku, no više nikoga nije vidio, pa pomisli da je Sabrina u pravu, možda mu se stvarno učinilo da je onomad neko bauljao pod prozorom i da se sa njim sudario. U neko doba je skontao da se pare najlakše dobijaju u džamiji. Problem je bio u tome što Kobra nije znao ništa o vjeri, ama baš ništa i što do tada nije ušao ni u jednu bogomolju. Muka ga je natjerala te je i to probao. Došao pred džamiju, a ljudi stoje u safovima i klanjaju, on im priđe sa namjerom da se pridruži i radi što i drugi, a neko mu dobaci: - Jesi li ti uzeo abdest? - Nisam ja, matere mi, evo pretresite me ako ne vjerujete, neko drugi je to uzeo... Ja sad stigao... U toj džamiji nije dobro prošao jer je naletio u vrijeme dženaze, ali jeste u narednoj. Pomogli mu ljudi kad su ga vidjeli sa onom sveskom, uputnicama u bolnicu i fotografijama bolesne djevojčice. U džamiji, dok se klanjalo, Dželil bi stao iza nekoga ko zna klanjati pa radio sve što i ovaj radi. Samo jednom je stao iza nekog starca kojeg je boljela noga i koji je dobro hramao kada klanja, a Dželil mislio da tako treba pa i on sve za njim, pa i ono hramanje. Kad god mu zlobnici kažu da ide džaba u džamiju jer ni abdesta ne zna uzeti, on ih demantuje tvrdnjom da on uzima veliki abdest, da se kupa, svaki put kad misli u džamiju. Po džamijama je Dželil sakupio više novca nego igdje do tada i malo se uplašio da mu to ko ne otme. Planirao je da novac položi u banku, na račun. Njegov povremeni savjetnik i veliki šaldžija Amir Spaho ga je nagovorio da prvo ode na pijacu i kupi onaj mali katanac, pa onda u banku, jer bez katanca ne može zaključati račun. Na šta je ličila scena u kojoj pred službenicu u banci Kobra stavlja katanac i moli je da zaključa njegov račun, to samo on zna. Srećom da je Dželil Dedeić zvani Kobra, bio takav kakav jeste i da je puštao da ga vjetar nosi tamo gdje hoće, u suprotnom zatezalo bi ga dok ne pukne kao što su pukli i mnogi drugi. On ništa nije planirao na duge staze, nije imao ambicije da bude u vlasti, nije želio puno novca, nije imao posao. Njegova žena i dvoje djece bili su i ostali sav njegov svijet i zbog njih ni jedan trud nije bio uzaludan. Prebacila je polovina jula, dani su vreli i sparni i svako se drži hladovine. Kobra nije znao za odmor, vidjeli su da je sačekao rani autobus za Teočak. Stranci su zagazili u Bosnu a to je žetva koju Kobra nema namjeru propustiti, makar ga sunce spržilo... *** Prošla je ponoć Noć ravnodušno prebire suhim listom rasutim po uskom drumu, pa se izmakne, a list dugo i sporo traži put do zemlje. Tišinu remeti puhanje debelog ježa u lovu, sitno pucketanje grana uspavanog drveća i ptica koja prhnu iz žbuna, sanjiva i uplašena. Iz daleka noć namirisa znoj na čovjeku, odhukivanje i zastajanje. Pričao je dugo i otegnuto, mjerio put po širini, često se saplićući, i s mukom ostajao na nogama. Uzvukao se uz brdešce do mjesta koje je doticalo vedro nebo i činilo ga svijetlijim u mraku. Sjede na oboreni debeli hrast, raskopča košulju i u džepu pronađe zgužvane cigare. Jedva plamenom šibice pogodi da oprži vrh duhana, izvuče gust oblak bijela dima pa ga pusti da iz otvorenih usta ističe po volji. Prijeđe rukom po neurednoj kosi i promrmlja. - Jedva se dovuče dovde jado, kako ćeš dalje po ovoj mrakači a. Trlja oči, vrti glavom i bolno stenje. - Aaaa, Bože dragi, glava mi je k'o Nerminova trnka 'čela, biće dobro ako do jutra ostane u komadu. Da mi se barem ne vrti, il' da mogu hodat', ugodit' ovim puteljkom. Da nije živice, Boga pitaj u čijoj bi njivi zaglavio. Odhukne pa nastavi da priča sa sobom. - Neka je blesane, konju prokleti, nit' znaš kad treba počet', ni kad treba stat', ločeš ko da ti je zadnja, ko da nema i sutra dan, hoćeš da sve za noć u sebe saspeš, žao ti da išta ostane. Kad se pravda priča tiše, sporije. - Šta ću, bolan, kad moram. Zbog nje i ločem, zbog ženska ko i svaki normalan insan. Dobra li je Bože dragi. Stisni pa nakoj curi reci koju riječ. Jok, ne znam i ne smijem, sramota me, stariji sam od nje i ne mogu brate. Ali zato mogu pit', sve u nju gledam i šljevam. Lakše mi i slađe kad nju gledam kako se vrti ispred mene, grlo samo traži još. Ušuti baš kada bi trebao nastaviti sa pričom i gleda u nebo, onda tešku glavu vraća među šake i stenje. - Da makar mogu izbljuvat' ovo iz sebe. Puć' će mi glava do sabaha ko lubenica, hoće života mi moga maloga, hoće sigurno. I treba da puca, dugo me je, vala, i služila, naljoskam se svaki put ko da mi je prvi, i da pukne ne bi joj zamjerio. Osvrnu se kao da nešto traži. - Da mi bi malo vode da se napijem ko da bi mi bolje bilo, od nekog zora crkoh, a i glava me more bit' ne bi boljela da je studenom vodom polijem. Sagne se do zemlje, spusti koljena pa čelo nasloni na hladnu travu. - O čemu ja njoj vaki da pričam, o zvijezdama, o mjesecu, o tome koliko sam se puta naloko. Prošo je i taj vakat, moj pobro, cure više niko ne poredi sa zvijezdama, vać za ruku pa u sijeno. Hajd' skidaj se, jebeš romantiku; i najveće seljanke se jebu ko da su u po bijela grada, samo ti ništa. Sa kim to bolan pričaš, koga slušaš, ovog konja pjanog. Sjeti se kako je iz Priboja krenuo pješice za Teočak nakresan u nekoj vlaškoj birtiji brljom od šezdeset stepeni. Na pola puta stao da zapali cigaru, a vjetar mu šamarao lice i gasio plamen. Okrene se, zapali cigaru i opet se vrati u onu istu birtiju, a mislio je da ide kući. Smije se i kljuca glavom po zemlji, smije se a radije bi zaplakao, pustio glas i zadrečao, ali ne može. - E moj Muhareme, moja rano ljuta, i tridesetu preguli a pameti ne dođe, i još trideset da prođe džaba će prolazit', - šapuće, s mukom se uspravi i sjede na panj. - Đe ode ona cigara, majku mu, - vrti se i traži te na kraju potegnu rukom u džep i zapali novu cigaru, gužvajući gotovo praznu kutiju. - Kad mi se puši, nema cigara, kad sam žedan, nema vode, kad bi šta jeb'o ni dušmana u blizini. Da je ona kraj mene da joj se sad ispričam pa nek bude šta bude. Sve bi joj, vala, rek'o kad bi odma' krep'o, kad bi mi zadnje bilo. Na ovoj meraji bi sve prizn'o pa nek radi s mene šta hoće. Nek me jebe il' nek me kući vodi. He, he, he, kući me vala sigurno ne bi odvela, a jebanje joj ne bi smio spomenut' džaba što sam p'jan. Ona je pošteno čeljade, lijepa, jedra, dobra, dobra ja šta radi. Misliš li ti stvarno da bi naka cura s takim hajvanom koji svako veče zoru dočekuje na kakom kladiću, koji nema ni kuće ni oko kuće, ni posla ni plate. Šta bi joj ti, jado, mog'o dat' u životu, šta, jebi ga, eto budi iskren pa reci, al' nemoj da lažeš jer ću te razbit' pa da si sto puta pjan. Vjetar isplete grabove grane i pisnu ko dijete u rog od vrbe, ali Muharem ne diže glavu. Svejedno mu je bilo kada sjena drveća prijeđe preko mjesta na kome je sjedio, a mjesec razrijedi mrak na drugom kraju livade. Ne pomjeri se ni kada zvukovi noći postadoše glasniji. Uveliko je prošla ponoć a on nije mogao ustati i održati se na nogama, nego je skupljen držao ruke pod glavom i slabašno, isprekidano stenjao. Muka ga natjera da se pomjeri i pijani pogled brzo se vrati zemlji. Zaustavi dah i još jednom podiže glavu, ovaj put polahko, trljajući otekle oči. Otvorenih usta gledao je u bijelu haljinu u kojoj je djevojka prešla preko duge njive, a strah ga upola otrijeznio. Nije disao i tek tada osjeti jutarnju hladnoću po vratu i golim prsima. Crnokoso djevojče je hodalo poslije ponoći daleko od naselja, učinilo mu se kao da klizi, ne dotiče vrhove zelene trave. Zastade na putu, vrati se okolo i nijednom se ne sakri njegovom pogledu. Istinski strah je osjetio kada djevojka stade pored suhe, raspukle kruške i brzo se okrenu prema njemu gledajući ga u oči. Ukočen od straha i ne primjeti da su mu izgužvane i prljave pantolone navlažene od mokraće. Negdje zalaja ker. Oglasi se horoz koji je uranio prije svih drugih. Pored raspuklog stabla kruške, osakaćene munjom u oluji prije tri godine, nije bilo više nikoga. Muharem Buštić ranom zorom se uvukao u babe Ismeta kuću i kradom skinuo haljine uneređene mokraćom. Nikome ništa nije govorio. Manje je pio i niko ga više nije vidio da se po mraku vraća iz Priboja. Proći će i tri godine kada mu je Himzo kovač uz čašicu ljute ispričao kako je kraj puta iznad Vilenjaka sahranjena jedna od dvije sestre bliznakinje iz Kovača. - Cura naprosto umrla, niko nije znao od čega. Ljudi su pričali, veli Himzo, da se noćima čula vriska iz tog mezara i da djevojka mora da je došla sebi i shvatila da je ukopana živa. U taj vakat i nije bilo hećima po selima, a svi su znali kad je neko mrtav i kleli se da je ona izgledala kao pravi mrtvac. Njeni su davno odselili u Brčko, a nju viđaju iza pola noći kako hoda i traži ko će je otkopati. - Djevojka još misli da je živa u zemlji, i teško da će naći mir na onom svijetu - reče mu Himzo, a Muharem se zagrcnu rakijom, ostavi čašu i bez pozdrava ode iz kovačnice.   |
Dva Safeta
Buzdo Ljutika nije bio onakav kakvim su ga drugi vidjeli. Nije, doduše, mogao poreći da se tog spornog dana desilo baš to što se pričalo, ali to nije imalo veze sa onim što on jeste. Prvo, on nije imao potrebe da prestaje piti iz prostog razloga što nikada nije ni počinjao, a oni koji bez flaše nisu mogli ni dana odgovarali su ga od pića. I nije bio blesav, ni približno koliko su to bili neki drugi koji su mu, što u šali što ozbiljno, predlagali da posjeti psihijatra. Bio je malo smotan, možda smotaniji od drugih, i jezik mu je počesto bio brži od pameti, no, to još uvijek ne predstavlja krivično djelo. Pravili su zgubidani i zajebanti puno veće gafove nego što je on pravio, ali njegov osta zapamćen i nikako ga nije mogao sakriti. Nakon toga, u Zavidovićima je neko smislio izreku koja je bila rezervisana samo za izuzetne blesane, koju je Buzdo, po nesreći, zapamtio. Da bi tu glupost napravio, morao si biti ili totalni kreten ili Buzdo. On je bio Buzdo... Jeste, to je krenulo od onog dana i održalo se. Buzdo je slutio da je tvorac te kvalifikacije lokalni šaner Hilmo Prco, inače vlasnik ćevabdžinice u kojoj se okupljala Hilmina generacija; odrasli ljudi koji ni od čega nisu prezali da bi se dobro našalili. Šta bi Buzdo Ljutika rekao da ga je iko priupitao: Pa šta ti, pobogu, bi da to uradiš? Toga dana jeste bio pijan, lagao bi kada bi rekao drugačije, i to pijan ko majka; proći će godine prije nego što se opet tako napije. Javilo mu, dok se vraćao s posla, da mu je žena rodila sina i zbog toga se tako žestoko nalokao. Častio redom i sa svakim pio, pa u po puta zaboravio gdje je krenuo. Valjalo mu, sjetio se, već dobro bez pameti, kod matičara Fazlije Softe, da upiše sina. Dijete se rodilo kod kuće i samo ga je on mogao upisati u knjige. Nije se moglo desiti, kad je već prepio, da i Fazlija ode ranije s posla, a on da se vrati kod matičara sutradan, trijezan i još sretniji. Softa je uvijek držao širom otvorena vrata svoje kancelarije pa je tako bilo i ovaj put kada je u nju zakoračio Buzdo Ljutika trudeći se da se ne primijeti da je pijan. Fazlija nije otišao, ali je bilo očito da je žurio, jer je i on nestrpljivo čekao da što prije upiše dijete u debelu knjigu rođenih, pa je i njemu promaklo što nije smjelo promaći. Sjetio se Buzdo svog oca Safeta, dobrog i čestitog babe kojeg je izgubio onda kada mu je najviše trebao. Safet je radio u rudniku. Jednog vrelog julskog dana, krčeći njivu, popustilo mu je srce te su ga tu, na toj njivi, našli mrtvog. Posuzio je Buzdo za babom kao i svaki put kad ga se sjeti. To je bio jedini i najveći razlog zbog kojeg je sinu dao ime Safet, a Fazlija to uredno pribilježio u matične knjige. Na povratku kući, susreo ga Dželil Dedeić zvani Kobra. Nosio je u ruci neku svesku i u njoj nalaze, slike tužne djevojčice i govorio da sakuplja pare za njeno liječenje, a Buzdo mu, ne sačekavši da završi svoju priču, tutnu u ruke više para no što je očekivao. Ode Dželil na svoju stranu, a Buzdo na svoju, obojica zadovoljni i nasmijani. Sutradan se Buzdo otrijeznio. Malo ga je mučila savjest što se onoliko nalokao pa je požurio da pomogne ženi, koja je ležala u krevetu dižući se samo ako je morala. Zadovoljno je dočekivao sve kućne poslove koje je znao i koje nije znao obaviti, radio i pjevao. Treći il' četvrti dan nakon posjete matičaru, ni on više nije pamtio koji, i njemu i njegovim ukućanima i čitavoj čaršiji došlo je da se prepolove od smijeha. Njemu je, doduše, taj smijeh najprije prisjeo, jer se na svoj račun mogao šaliti do određenih granica, a u ovom slučaju, i sad, četiri godine poslije, čuje kako mu se podsmijehuju iza leđa. Na kraju, tješio je sam sebe. Kakve ima veze što mu se obojica sinova zovu očevim imenom? Nikakve, to je lijepo ime. Buzdo Ljutika zaboravio je da je svom prvom sinu dao očevo ime, pa će, pijan i sretan, dati i drugom. Matičaru Fazliji nije smio na oči, niti bi on prihvatio njegovu molbu da ispravi grešku, pa je i odustao od toga, a i čuo je da se Fazlija smijao ko konj, kad je čuo šta je Buzdo uradio. Tako su u njegovoj kući živjela dvojica Safeta i on tu nije vidio ništa smiješno ni budalasto koliko su to drugi dizali na sprdnju. Posebno je bio ponosan, možda i više nego što je bio tužan, a i tužan je bio da ga se utješiti nije moglo, onda kada je umro Safet Isović. U njegovoj kući su, mislio je, ostala sačuvana dva velika imena, ime njegovog babe i ime čovjeka koji je imao glas ko najbolji mujezin; to što su obojica Safet, što to nekome drugom smeta ako već ne smeta njemu. Buzdo je, inače, rijetko pio, samo u posebnim prilikama, no, poslije tog događaja sa upisom djeteta još više je umanjio, i ako mu se pilo, pio je kod kuće, a izbjegavao čaršiju, no, čaršija njega nije ostavljala na miru. Bruka je pukla po njemu, onaj smijeh za koji je mislio da se utišao, vratio se onoga dana kada se udala njegova punica i bio je još glasniji. Njemu ni to nije bilo smiješno, ali se i on zamislio i zapitao, što joj je to trebalo. Buzdina punica Ćaza bila je fina i čestita žena, život je proživjela štiteći ugled i čast familije. Valjda je u starosti teško biti sam, zaključio je Buzdo i odmah joj oprostio. Mogla je Ćaza živjeti kod bilo kojeg od tri zeta i trojice sinova, ali nikome nije htjela biti na teretu. Podsmijeh i podrugivanje familiji izazvala je jer se udala u 73. godini života, za čovjeka koji je bio njen vršnjak. Dvadeset godina je bila udovica i za nju niko ružnu riječ nije mogao reći, a kad je pukla vijest da se udala, smijali su joj se tri puta gori od nje. - Ništa se ti, sine, ne brini, pred svačijom kućom mečka zaigra pa će sutra i onima koji se danas sprdaju sa nama. Tako je rekla žena koja ga je zvala sine od kad je svoju šćerku poslala u njegovu kuću. On joj truna nije zamjerio, a i ženu je uvjerio da udajom nije ništa manje njezina majka nego ranije i da je u starosti teško biti sam, a bila bi sama i da se kod bilo kojeg djeteta uselila. - Ovako je najbolje, rekao je ženi, i ona je znala da je Buzdo u pravu. Bio je u pravu i onda kada se umoran vratio kući s posla i dok je trpao u sebe punjene paprike, ugledavši na zidu dvije smrdibube, jednu pored druge, zaustavio ženu koja je krenula da ih ubije. - Ne diraj te smrdibube, ko što očima gledam, sutra će plata. Plata je kasnila četiri duga mjeseca i u kući su se trošile posljednje zalihe hrane. Sutradan je bilo kako je Buzdo naslutio, samo što nije bila jedna nego tri plate odjednom. Prevrćući zadovoljan kamaru para po rukama, promrmljao je sebi u bradu: - Pored one dvije, u sobi se sklonila i treća smrdibuba, jest sigurno... Nije on bio od ljudi koji su nešto mnogo vjerovali u babije priče i predviđanja, ali je za četerdeset i šest godina života naučio da se u nešto mora vjerovati. Smrdibuba u kući značila je pare, i ne treba je ubijati; ako baš smeta, izbaci je vani, ali ne ubijaj, nije dobro ubijati ni jednu životinju pa ni smrdibubu. Primijetio je i da poklopljene kazaljke na satu nisu uzalud poklopljene, ima tu nešto, Buzdo je vjerovao da ima. - Kako objasniti da se, jesam li pomislio na njih, ispred mene pojave neki moji prijatelji. Recimo, idem ulicom i mislim: Gdje li je sad Fikro da odemo na pivu, kad ono Fikro ide prema meni i smješka se. Ne tražim da drugi vjeruju u moja čuda, jer ni ja, da budem iskren, češće ne vjerujem nego što vjerujem, al' ima tu nešto, ima sigurno. Tako je Buzdo govorio istom Fikri dok su poslije posla, sjedeći na terasi, čekali da im Safet stariji donese pivo iz prodavnice. Fikro je klimnuo glavom. - Može biti da sto puta pomisliš na nekoga i taj neko se ne pojavi, a slučajno se pojavi jednom i odmah misliš: Ima tu nešto. - Može biti i da je tako, pomirljivo će Buzdo. - Ima li gdje onih tvojih smrdibuba? - Nigdje ni jedne, ko da su u zemlju propale. - Šteta... - I ja kažem. - Neki dan, kod mene u komšiluku, sjede u hladu trojica zgubidana i kartaju. Ni jedan ne radi, nikakvih primanja nemaju, a školuju djecu, žive... - Nemaju ni ptice plate pa žive... - Mani se ptica, Buzdo, nisu ljudi i ptice isto, pusti da ti ispričam... - Pričaj. - E, došao drugom komšiji ugalj, deset tona, a on nema kada da unese. Radi u Libiji, pun para i ode do onih što kartaju i zamoli ih da oni unesu ugalj u njegov podrum. Lijepo im čovjek kaže koliko ima uglja, gdje ga treba složiti i uhvati se za novčanik da im plati što će to uraditi. - I šta bi, nestrpljivo će Buzdo. - Ne prekidaj me kad pričam, ljutnu se Fikro. - Dobro, neću, pričaj dalje. - Trebao si ti to nama juče reći da se pripremimo za posao, današnji dan smo već isplanirali, tako mu kažu oni zgubidani ne prekidajući kartanje, i čovjek ode dalje da traži ko će mu unijeti ugalj. Nije mu bilo mrsko da proviri u to što su oni planirali pa ne htjedoše na brzinu zaraditi koji dinar i nimalo se ne iznenadi kad vidje da na bicikla natovariše štapove i odoše na pecanje. - Dobro... - Nije dobro, to ti je naš čovjek, jadan i bijedan, al' neće da radi i zaradi kad može. - Ljudi nisu htjeli da kvare svoj plan... - To hoću da ti kažem, dok mi čekamo da vidimo smrdibubu i nadamo se plati, obistinjuje se ona stara izreka... - Da pogodim koja je... - Haj... - Para na paru... - Uš na fukaru, taman tako. Taj moj komšija što radi u Libiji baš dobro zarađuje i dobro živi. Dođe kući svakih šest mjeseci-godinu, napravio i izgradio sve što mu je trebalo, kupio stan, vozi dobra kola, na selu golema kuća. Kad je došao, ovo zadnji put, otišao sa ženom u Merkator u kupovinu i u nekoj nagradnoj igri za kupce dobije televizor. Isti dan se sa društvom zatekao u kladionici i slučajno se kladio, a ne bi da ga oni nisu nagovorili, i dobije goleme pare, a nit mu trebaju nit ih je očekivao. I to nije sve, prije nego što će se vratiti nazad u Libiju u onoj Coca colinoj nagradnoj igri dobije mobitel... - Para ide na paru... - A oni sa biciklima odoše na pecanje. - Vidiš da ima nešto u tome, ne vjerujem ni ja svemu što čujem, al eto... - Ama, čini mi se da se čuda svuda oko nas i dan-danas događaju, jedino što ih mi ne vidimo... - Narod je postao zao, pogan, više voli tuđe zlo, voli se nasmijati tvom belaju nego struku šorvana... - Ti s tim imaš debelo iskustvo... - Ako ima neko da nema, treba samo biti strpljiv i imat će, nikoga belaj nije obišao... - Hoće l' ovaj tvoj mali s pivama... - Sad će, sad, poslao ga ja da mi kupi i novine, kad već ide... - Čuj, novine, otkad to ti gledaš novine? - Znaš ti onog Kobru, onog što hoda sa tekom i sakuplja pare za liječenje djeteta? - Taj hoda godinama i godinama ljudima na prevaru uzima pare. - Meni ne uzima na prevaru, kad imam ja mu dam, kad nemam nemam... Nego, znaš li ga? - Ne znam, ali sam ga viđao kad hoda od kafane do kafane, od kuće do kuće i traži pare. On je odnekle iz... - E, vidiš, mene je Dželil lijepo posavjetovao i ja sam njegov savjet poslušao... - Ja sam za njega čuo da je prevarant, a, evo, od tebe i da je savjetnik. - Nije on blesav, ne, vidjet ćeš kad Safet donese pive i novine... Ne prođe mnogo, a novine se nađoše u Buzdinim rukama. Dok je Fikro pio pivo, on je listao novine nestrpljivo prevrćući stranice. Zadovoljstvo mu se ogledalo na licu kad je došao do sredine novina. Smješkajući se, spusti novine na sto i zadovoljno pokaza Fikri. - Evo ti, na, ponosno će. U novinama, i to preko čitave strane priča o Buzdi i njegova dva Safeta, a na sred strane slika oca između dvojice sinova. Fikro gleda otvorenih očiju, a Buzdo se zadovoljno smješka. - Šta veliš... - Bogami, lijepo si isp'o u novinama sa djecom. Niko mi neće vjerovati kada ovo budem pričao na poslu, ponesi novine da pokažeš šefu smjene... - Vidiš da Kobra nije blesav i da može biti dobar savjetnik... - Kakve veze on ima sa ovim? - On me je posavjetovao da ovo uradim i novinara poslao da napravi priču, taj novinar je njegov poznanik iz rata. - Kobra ga poslao i on došao? - Došao i priču napisao, te nas i slikao. - Bogami, dobro... Taj novinski tekst o Buzdi Ljutiki i njegova dva Safeta zavezao je usta svima koji su Buzdu ismijavali. Sad su i drugi mogli pročitati Buzdine razloge zbog kojih je djeci dao ista imena i njegov ponos na svoja dva Safeta. U čaršiji mu je porastao ugled preko noći i sve je brzo došlo na svoje. Onim što su se voljeli smijati na tuđi račun, odjednom više nije bilo do smijeha, al' Buzdo je svakoga pa i njih razumio i brzo im zaboravio pasjaluke koje su mu priređivali. Onaj novinski tekst je iskružio iz novina, uokvirio ga i okačio na zid u hodniku nove kuće, da se zna. Ime novinara Rasima Kompirića, starijeg čovjeka, pomalo odsutnog i zabrinutog, upamtio je dok je živ, i molio Boga da što prije ozdravi kada je dosta kasnije čuo da se razbolio. Od tada je počeo više cijeniti novinare te redovnije kupovati i čitati novine. Još nešto mu je u novinama postalo drago i zanimljivo. Ispunjavao je ukrštene riječi sa takvim žarom kao rijetko ko. U neko doba mu je palo na pamet da neko mora i sastavljati ono što on ispunjava i na šta troši sate svog slobodnog vremena. Žena je bila u kuhinji kada joj je doviknuo naget nad raširene novine na stolu u dnevnoj sobi: - Rahima!? - Šta je. - Znaš li ti šta je Ćopak? *** Legenda o zlatnim kašikama U našu podozrensku mahalu te jeseni stigla su trojica stranaca koje do tada niko iz sela nije vidio. Učitelj Mirso, jedini obrazovan među neukim svijetom, poslao je Suljinog malog Emina da obiđe selo i sazove narod pred školu. Bojeći se kakva belaja, ljudi su pustili jesenje poslove u njivama i požurili prema školi, omanjoj okrečenoj kućici u kojoj je osmero seoske djece sticalo osnovno znanje. Dođoše ljudi i iz najudaljenijih njiva jer su znali da ih Mirso ne zove za džaba, a kad on zove red je se i odazvati. Otvori se priča među okupljenim narodom koji se od rada čestito ni napričati nije mogao, te koliko je u koga rodio krompir, te kakvo je žito i jesu li ga krmci bucali, jesu l' bundeve podbacile ove godine, je l' se grah užižio i zamalo se ne zaboravi zbog čega se došlo. U neko doba iz škole izađe Mirso sa onom trojicom i sve se utiša. Gleda narod u lijepo obučene strance i čudi se kako spariše cipele pa sva trojica iste obuli. Gleda odijela, kravate, tanke crne torbice u rukama i ne mogode se načuditi kad jedan od njih izvadi nešto iza pojasa, stavi na uho, izmače se u stranu te poče pričati sam sa sobom, a ono nešto što je držao u ruci nije bilo veće od otučka. Čudi se narod, jer kod nas je sam sa sobom pričao jedino ludi Zedo, a ovaj u odijelu ostavljao je dojam sasvim prisebna čovjeka. Kad stranac prestade pričati i vrati onaj otučak za pojas, Mirso pročisti grlo i graja se utiša. Veli naš učitelj da se bliži vrijeme izbora i da i mi, ko i sav ostali dunjaluk, treba da glasamo, da je tako rekao zakon i da je to nešto naše, naše pravo koje nam niko ne može oduzeti, a za koga ćemo glasati to je, ko biva, naš ćeif. Došla je, eto, gospoda iz grada da nam pomognu da prosječemo put do sela i da ne budemo mimo ostalog dunjaluka, pa da nas zaposle i bolju školu da nam izgrade a i doktora i struju da nam dovedu. Pričala su ona trojica svaki gotov po dva sahata i lijepo ih bilo slušati. Znaju ljudi da pričaju, vidi se to odmah, pred njima je i učitelj Mirso post'o nešto malešan ko zrnka žita. On ih je najviše i slušao, gleda u njih otvorenije usta i ne diše. Vala sam se bio prep'o da ćemo učitelju vode preko mašica morati davati da pije jer je poplavio, pa pozelenio, ko da se prep'o od one trojice. Vala im i ona odijela stoje ko da su u njima rođeni. Jedan lista neke papire i priča kako ćemo imati više žita i krompira, poslaće nam, veli, i ovaca i koju kravu, a narod blene i šuti. Ispade da su džaba pričali više od po dana jer je narod zapamtio samo ono za krave i ovce, posebno za krave. Milun Bumbar cijelu noć nije mogao zaspati misleći kako će mu iz grada poslati kravu pa će imati čime prehraniti onu svoju sirotinju. Nena Nandžija, kad su stranci otišli, priđe meni i šapnu mi tako glasno da su je svi seljani morali čuti. - Šta ono govore sinko, ja malo zadrijemala, a i ne čujem više ko nekad. - Ništa, neno, ništa nisu rekli. Tog dana nismo se vratili na njivu da nastavimo sa poslom. Babo je pred spavanje naredio da ćemo sutra obrati žito i grah, otresti orahe i prostrijeti ih po tavanu da se suše, a ako se stigne mogla bi se osušiti i ona kruška jeribasma. Poranimo ujutro pa na njivu. Ne stigosmo ni do pola puta, sustiže nas onaj Suljin mali i reče da nas učitelj zove da se okupimo pred školom. Babi ne bi pravo, al' kad Mirso zove, selo sluša. Vratimo se, računajući da je dug dan i da ćemo imati kad u kuću unijeti ono što je zemlja dala. Pred školom se okupilo gotov svo selo, nema jedino Esedove Hanife jer treba da se porodi pa su je, ne strahujući, ostavili samu u kući u kojoj je već četvero djece sama rodila. Mirso izađe iz škole sa dvojicom ljudi koje selo do tada nije vidjelo. Oni kratkovidi mislili da su se vratili isti oni od juče, toliko su im ličili. Mrljeknu učitelj dvije, tri riječi, preko volje, vidjelo se, i reče da će haman izbori pa su zbog toga došli ljudi iz grada da nam pomognu da lakše i bolje živimo. Ona dvojica, lijepo obučeni, obrijani do ispod kože, ošišani, kod jednog na očima crne naočari, a drugi miga ko da mu smeta krezavo jesenje sunce. Vele popravit će nam put, dovesti vodu i struju, slat djecu u školu i sve nas zaposliti da imamo od čega živjeti, kao da smo sada mrtvaci. Vidim ja, Milun naćulio uši, pa kad nijedan ne spomenu krave, smrknu se. I ovi su znali lijepo da pričaju, oni pričaju mi slušamo i dan za čas prođe. Kad su ljudi počeli sjedati po meraji, naslanjat se laktovima na travu, a Milun je, koliko sam ga mogao smotriti jer se izmakao u kraj, i prilegao, odnekle iza škole zablejaše dvije ovce. Narod živnu, zaplaka Nazifin mali Ramiz jer ga neko prignječio u onoj gužvi koja se odjednom stvorila, i Milun za tren bi na nogama, al' dok smo se mi snašli, ovce dadoše Hajrinom Neziru, ko veli, da ih smjesti u tor sa onih stotinjak svojih, a kome će pripasti zaprave, vidjet će se poslije izbora. Još nam ona dvojica podijeliše kamaru šarenih papira sa slikama, među kojima su njihove bile najveće. Kad su odlazili, rekoše da za njih glasamo da će nam kad pobjede i dođu na vlast dati zlatne kašike, jer ove naše, vele, više nisu u modi. Odoše ona dvojica niz Biševo, a nama se u njivu nije imalo radi čega ići jer je dan bio pri kraju. Babo šuti i stenje, ništa ne govori i ništa ne planira za sutra. Dugo nam se nije desilo da svih sedmero u kući prispimo i da sunce prije nas izađe. Kad poustajasmo i umismo se na bunaru, otac nešto zateže, ne žuri, ko da nas ne čeka njiva od dvajs i pet duluma puna žita, graha i bundeve. Suljin mali nas je zatekao dok smo se tako razvlačili po avili, od hudžere do podruma i od šupe do štale. Opet učitelj zove pred školu i mi pred školu, jer učitelja valja slušat. I opet se narod zapričao, a Mirso sa četvericom izađe pred nas. U kojoj li prodavnici svi kupuju ista odijela da mi je znati, mumla do mene Milun Bumbar. I oni došli zbog izbora, i mora da ih je neko doveo jer sami teško da bi nabagudali put. Ko, biva, biće i voda, i struja, i taj čemerni put i škola i posla, i krava i ovaca i volova, a naći će se za selo makar jedan traktor. Niko ne govori da je vode uvijek bilo, da nam veća škola ne treba jer nema toliko djece, i ova im je prekomotna, da struja dovde ne mere dobacit i kad bi htjela, a i šta bi neuk svijet sa njom, da put selo nije htjelo i kad je moglo, da traktor ne bi mogao zaći ni u jednu njivu, a da se ne prevrne, jer su strme. Oni pričaju, a narod šuti. Milun se možda ponadao kakvoj obećanoj junici, ali riječi ne progovara, i on vidi da od priče nejma hajra. Podijeliše i oni papire sa svojim slikama i upaljače, a učitelju pred cijelim selom dadoše četiri nove neispisane teke i dvije drvene olovke sa gumicom na vrhu, za djecu. Blagosilja ih nena Handžija, a oni pričaju li pričaju. Onom jednom kravata stoji na krivo pa se žene podsmjehuju. Djeca od onih papira prave rakete i bacaju po meraji. Sve su prilike da bi ovi još pričali jer se sve činilo kao da su nešto zaboravili. Kad misliš da nemaju šta reći, oni udare iznova pa razvežu priču ko da su tek došli. Pričali bi da ne pade kiša i rašćera svo selo. Požurili ljudi kućama i ne gledaju na one u odijelima koji sa Mirsom zamakoše u školu. Padalo je osam dana i osam noći, nebo nakvasilo zemlju pa noge u nju zapadaju. Što se od roda našlo na njivama istruhlo i rijetko ko je uspio nešto od ljetine sabrati i od kiše spasiti. Oni u odijelima iz grada više nisu došli. Neke papire na kojima je trebalo glasati, učitelj Mirso je vratio, a od nekih djeca pravila rakete i igrala se. Jedino je Milun Bumbar gotov do proljeća pričao o junici i čekao je da se uzvere uz Biševo i pravo pred njegovu štalu dođe, pa je i on na kraju odustao. Niko ne zna šta bi sa one dvije ovce koje su ostavili u Nezirovom toru, a Nezir ne progovara. Bila je to jedna od najtežih zima koje pamtim, jeli smo sušenu žaru drvenim kašikama, i to jednom dnevno. Nena Handžija nije dočekala proljeća, a i u mene babo je bio žutno, dobio boju, al' ost'o na nogama, ljepšeg mejta ja vidio nisam. Selo se više nikada nije sakupilo kada bi učitelj Mirso slao Suljinog malog. Pošto niko nije došao u školu onoga dana kada je trebalo glasati, on je vratio kutije sa listićima, neotvorene. *** Očev radni sto Sitne mrlje od šminke ostale bi oko očiju i na obrazima kada je prije odlaska u krevet, umorna od dana, na brzinu skidala hemiju s lica. Tako su se oko usana djevojčice zakačile godine i više nikad ih, koliko god pedantna bila, nije uspjela skinuti. Brak je čudna mješavina sreće i očaja koja u pravilu počinje iz ljubavi a završava u nekom neodređenom stanju sličnom tromosti i pospanosti nakon obilnog ručka, ili bazenu bez vode, kakve je gledala u filmovima koji je ostave između sreće i tuge, ni na početku ni blizu cilja. Djeca postanu džoker koji se izvlači iz rukava kad god zapne između njih dvoje, a zapne počesto. One sitne bore na obrazima, i krive linije na čelu, posluže da lice naprave ozbiljnijim kad dođe do svađe sa mužem ili dijeljenja pedagoških savjeta nestašnoj dječici; te bore kao da su zbog njih baš na mjestima na kojima trebaju biti. - Mama je odrasla a da nikada nije dobila lutku sa kosom, ni onu običnu, plastičnu, sa pijace; a ti, Suada, ne znaš ni koliko imaš barbika i opet ne slušaš šta ti govorim. Život dajem za vas dvoje, radim, radim... - zamuca pa nastavi. - Sve radim da vama ništa ne fali, a vi opet po svome, kao da me i nema, kao da ništa nisam rekla, svaki dan ista priča i svaki dan ponavljate greške od jučer. Je li tako, Suada? Tamnoputa djevojčica okrugla lica, okićenog kovrdžama ko grozdovima, nije se pomjerila sa poda okružena igračkama. - Je l' ko crnac, mama? - Šta? - Radiš ko crnac, tako i otac kaže - pojasni Suada i majčino lice omekša. - Ako otac kaže onda mu valja vjerovati - reče nježno, jedva se suzdržavajući da ne poljubi svoju pametnu curicu. - Kako to crnci rade? Pitanje je zateklo nespremnu, pa zastade zbunjena. Strogo lice se izmijeni, one bore se opustiše, a ona se zamisli. - Paaa..., isto kao i bijelci ili bilo koji drugi... To se ustvari samo tako kaže. - Što se ne kaže k'o Japanci? - Pa kaže se i ko Japanci. Eto baš tvoj otac često zna spomenuti Japance, on ima širok spektar poređenja onih koji rade sa nekim drugim ljudima, i što je zanimljivo on time obično misli na sebe - izbifla ona sa blagom ironijom u glasu. Suada podiže glavu zagledana majci pravo u usta. - Sad si me zbunila, ništa te nisam razumjela. - Ne brini, šećeru - pomilova je po kosi - i mama je često bila zbunjena, najviše kada se probudila pored tvoga oca i shvatila da je od tog jutra udata žena. A iz iskustva ti kažem da nije loše ni ne razumjeti, oni koji ne razumiju najbolje prođu u životu. Ja sam, eto, sve razumjela i vidi gdje sam dospjela. - Šta ti fali? - djevojčica će ljutito. - Ma ništa, srećo, mama se šali. Imam tebe i Asmira i od života mi više i ne treba. Ništa mi ne fali, sve je potaman, - opet će ona sjedajući pored kćerke. - A tata, imaš i tatu? - Tačno, imam i tatu, umalo da zaboravim to intelektualno čudo od čovjeka, svoga dragoga muža, a vašeg oca. Usput, gdje ti je otac, zar nije stigao? Sutra treba da vam kupimo sto za pisanje, stolice, pribor za školu, trebao je doći ranije da sve popišemo i da sutra... Djevojčica je gledala krupnim očima kao da potpuno razumije zbog čega njena majka priča više nego što treba, kao da zna odgovore i na ona pitanja koja nije postavila. Mevlida pomisli kako će sa njom za koju godinu imati silnih problema i kako joj neće moći pričati svoje priče i kriti pravu istinu iza ciničnih primjedbi na račun njenog oca. - Možda su ga zadržali na poslu - dobaci Suada, vraćajući se svojim igračkama. - Jesu sigurno, sav normalan svijet je kod kuće na vrijeme a njega, eto, vječito zadrže. Moj muž spašava svijet, moj privatni supermen, blago meni - Mevlida će, ovaj put dosta tiše. - Šta kažeš? - Kažem da prestaneš zabušavati. Pokupi te igračke, operi, ruke, pozovi brata i spremi sto. - Zar nećemo sačekati taju pa onda večerati? - Hoćemo, ali ćeš ti dotle uraditi sve što sam ti rekla. I još nešto, mlada damo, savjetujem ti da se maneš pitanja svaki put kad ti se nešto ne radi; tvoje fazone mama je prokužila. Sakupi te igračke dok nisam izgubila strpljenje, u suprotnom... - Znam. - Ništa ti ne znaš. - Pretvorit ćeš se u "obiteljsku ženu" i napraviti belaj po kući. - Tačno, a sada kreni, nećemo cijelo veče razglabati. Večera je, protekla dosta mirnije nego što je to bio običaj za stolom porodice Habul. Djeca su majčinu šutnju shvatala kao upozorenje i izostavila svoje redovne izlive nestašluka, bila neuobičajeno mirna i poslušna. Esad je te večeri stigao kasno, i pažljivo ušao u spavaću sobu, pošto se presvukao i neko vrijeme zadržao u kupatilu. U prolazu je zavirio u dječije krevetiće i oboje ih ovlaš poljubio, a sina i pokrio. Krevet ga dočekao umorna i zaspao je prije nego je i poljubio sanjivu ali budnu ženu. Mevlida se okrenu i zavuče glavu pod jastuk. Te noći je sanjala krupne bijele konje, duge grive i jakih nogu, visokih, previsokih za konje. Javila se na telefon koji je cijelo vrijeme neumorno zvonio ali ga nije nalazila jer je ostajala da se divi konjima od kojih se nije mogla odvojiti. Kad se napokon javila čula je svoj glas sa druge strane žice, koji nije izgovorio riječi ali je nekako znala da je onaj dah njen. Jato ptica zaplelo se u mrežu njenoga brata prebačenu preko ograde, ali su se tako snažno opirale i čupale iz zamke da su polomile i krila i noge. Ptice su pale na prljavu ulicu, a crvena fleka pod njima se širila i rasla. Mahala je rukama da neko skloni ptičija polomljena tijela, vikala, a ona fleka se širila i širila. Prije nego što će potonuti, na obali jezera smotri nasmijanog Esada kako priča sa nekom ženom i ne obazire se na nju. Probudila se. Esad je spavao a ona, nakon što je odsjedila na krevetu, uđe u kupatilo i ispljuska lice hladnom vodom. U mraku dnevne sobe zagrlila je koljena i zapalila, jednu, pa drugu cigaru. Načekala se jutra obilazeći sobe ko utvara, i tek sa prvim suncem san se vratio i ona zaspa na njenoj strani zajedničkog kreveta. Probudila su je djeca nestrpljiva da krenu u kupovinu. Iz kupatila je dopirala neka pjesma iz osamdesetih otpjevana u domaćoj radinosti njenog muža, a ona se odvuče do kuhinje da spremi doručak. - Nije ti dobro? - pitao je, a djelovao kao da i nije posebno zainteresovan za odgovor. - Dobro je, malo me boli glava; ništa strašno, proći će. Imala je namjeru postaviti mu neka pitanja ali je odustala svjesna da on uvijek ima pripremljen odgovor u koji nema sumnje. Između njih je treperio nevidljiv zid, ko ljetna jara nad asfaltom, no oni su se pravili da ga ne primjećuju. Ulazeći u golfa dvojku iz osamdeset sedme godine, pošto je djecu smjestila na zadnje sjedište, konstatovala je da njih dvoje odavno ne razgovaraju ni o čemu, što i nije bila bogzna kakva novost. "Jesi li zaključala kuću? Šta je za večeru? Ko mi je premještao knjige? Jel' me neko tražio? Jesi li mi ispeglala onu tamnosivu košulju? Koji film je večeras? Jesu li zaspala djeca? Jesi li svršila?" Teško da se to moglo nazvati razgovorom između supružnika. Sedam godina braka - cijela vječnost navika, mislila je površno zagledajući uglancane komade namještaja za dječiju sobu. Esad nije volio kupovinu, ostao je sa djecom na sladoledu, a ona je obilazila već treće mjesto nezadovoljna jer nije nalazila ono što je tražila. Između dvije robne kuće, zavučena u ulični prolaz, sakrila se prodavnica polovnih stvari koju i ne bi pronašla da od ranije nije znala da je tu. Odlučila je da proviri unutra i ostala duže nego što je planirala razgledajući komade istrošenog namještaja. Visoki prodavac nezainteresovanog pogleda i bez prednjih zuba nije joj smetao dok je zagledala stvari, puštao je da dotakne i pažljivo razgleda sve što bi joj zapelo za oko. Nije bilo bojazni da nešto može iznijeti a da on ne vidi, a pored toga bila je i jedina mušterija. Kući su se vratili kasno po podne, sa punim gepekom sitnica i malim kamionom pretovarenim stvarima potrebnim djeci. U neplanirani trošak ušao je i masivni radni sto, polovan doduše, ali vrlo jeftin i upravo onakav kakav je željela za sebe. Iako joj pisaći sto i nije bio neophodan, uzela ga je jer je mirisao na vrijeme koje je prošlo, na djetinjstvo, na oca. Sa prvim mrakom stvari su uglavnom bile na svom mjestu, Esad ispred televizora, djeca su se radovala novom namještaju u svojoj sobi, a ona zagledala debelu drvenu ploču svog prvog pisaćeg stola. Milovala je drvo čitavim dlanom i obilazila okolo zadovoljna. Svako sjećanje na oca počinjalo je i završavalo se sa jednim sličnim komadom namještaja, za kojim je proveo polovinu svoga života. Na tom stolu su bile novine, obično puna pepeljara, cigarete koje su mu pomogle da umre, gomila knjiga, pisaća mašina marke ²Olimpija², olovke, te fascikle sa njegovim papirima s posla. Sitnice sa kojima se ona kao dijete uživala igrati a on je rijetko sprečavao u tome, iako mu je znala napraviti haos među poslovnim dokumentima. Voljela je tog dragog starca koji je često bježao u samoću i samo njoj dopuštao da ulazi i izlazi iz njegove sobe kad god želi, čak i onda kada je pažljivo proučavao svoje spise i dugo svodio račune na malom digitronu. - To je dobar sto, star i glomazan, takvi su nekada bili na cijeni. Ne znam šta će ti ali mi se sviđa. Esad je stajao na vratima i gledao je kako pažljivo briše drvo. - Možeš ga i ti koristiti, i djeca ako im zatreba. Na momenat je na vratima vidjela onog duhovitog, raspoloženog momka u koga se zaljubila. Ona sjede za sto, a Esad se nasloni na široku ploču. Između njih je stajao teški sto od punog drveta, no činilo se da je to najmanja prepreka. Laknulo joj je kada je shvatila da ni njemu nije svejedno zbog svega kroz šta su prolazili zadnjih dana, što je bio trun nade dovoljan da joj još malo popravi raspoloženje. - Šta nam se to dešava? Krio je pogled i trudio se da zadrži ozbiljnost u glasu, no ona ga je znala i znala da nije navikao na ovakve razgovore, sa njim je dijelila krevet i rodila djecu, znala mu miris kože, znala u pogledu pročitati šta misli, i prvi put poslije dugo vremena bila zadovoljna onim sto je vidjela. - Dešava nam se brak, tako je to valjda, šta ja znam, isto bih ja tebe mogla pitati. Gledam te i mislim gdje je onaj momak za koga sam se udala i jesam li ja još uvijek ona kojom si se oženio. On se osmjehnu. - Sada već jesi, mada me ponekad bude strah da sam te izgubio, i da smo pazeći na djecu prestali paziti jedno na drugo. Dotakli su se rukama, prepleli prste i snažno se zagrlili preko široke ploče radnog stola. Sat je gonio sekunde i jedva se čulo njegovo kucanje u sobi. Prvi poljubac je izbrisao sve mučne dane, obilno začinjene ljubomorom, i nije prestao dok se oboje nisu umorili i izgubili dah. Vodili su ljubav kao prve bračne noći, polahko, nježno, strpljivo, sa užitkom koji su odgađali puštajući da traje, a noć je klizila niz prozore. Kada su, zagrljeni, ostavili komad starog namještaja iza sebe, kao jedinog svjedoka onoga što se desilo, prije nego što će zatvoriti vrata ona još jednom pogleda sto na koji je padala mjesečina. Njen otac iza gomile knjiga i novina podiže naočare sa očiju, namignu joj, prinese prst usnama u znak saučesništva i ponovo se zadubi u svoje papire. Poslao je na deset dana u Austriju radostan što će mu kćerka diplomirati sa najvećom ocjenom i ostao u njenom sjećanju za svojim stolom. Više ga nije vidjela. Umro je tri dana kasnije i ona je stigla jedino na mezar - kamaru zemlje ispod koje su zakopali njenog oca. Večeras ga vidjela ponovo. Ujutro će sto koji je pronašla među polovnim namještajem urediti po svojoj volji. Mislila je da će i život urediti drugačije. Ipak se podsjetila da je u braku, a u braku je sve moguće dok skupa ne ostare, i tu spreman nikada u potpunosti nisi mogao biti. Svi planovi su odgođeni za jutro, jer sada je čekao njen muž i noć puna ljubavi.  |
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
