|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
|
|
|
Petar Pismestrović, Klagenfurt, Austrija
Petar Pismestrović rođen je 1951. godine u Sremskoj Mitrovici. Nakon mature u Zagrebu upisuje Fakultet političkih nauka, a od 1972. radi kao profesionalni karikaturist. Jedan je od osnivača i idejni tvorac Hrvatskog društva karikaturista (HDK). Sarađuje sa više od 60 različitih magazina i dnevnih listova. Do sada je imao preko 30 samostalnih izložbi.
Sudeluje na mnogobrojnim svetskim i domaćim festivalima karikatura. Osvajao nagrade na festivalima karikatura u Tolentinu, Ankoni, Tokiju, Devi, Seulu, Splitu, Zagrebu, Beogradu, Istanbulu.
Do sada mu je izašlo sedam knjiga karikatura. Karikature mu se pojavljuju u mnogim zajedničkim knjigama, magazinima, dnevnim listovima širom sveta.
Takođe je ilustrovao knjige, pravio plakate, omotnice za ploče, maskote i sl.
Član je tri sindikata karikaturista i to Cartonost&Wrighers sindicat- New York Thimesa, Polticalcartoons i Artizans.
Pismestrovic živi u Austriji i radi za „Kleine Zeitung“.
Zamjenik je glavnog i odgovornog urednika MaxMinus magazina, Sarajevo, Bosna i Hercegovina od 2010.g.
Sudeluje na mnogobrojnim svetskim i domaćim festivalima karikatura. Osvajao nagrade na festivalima karikatura u Tolentinu, Ankoni, Tokiju, Devi, Seulu, Splitu, Zagrebu, Beogradu, Istanbulu.
Do sada mu je izašlo sedam knjiga karikatura. Karikature mu se pojavljuju u mnogim zajedničkim knjigama, magazinima, dnevnim listovima širom sveta.
Takođe je ilustrovao knjige, pravio plakate, omotnice za ploče, maskote i sl.
Član je tri sindikata karikaturista i to Cartonost&Wrighers sindicat- New York Thimesa, Polticalcartoons i Artizans.
Pismestrovic živi u Austriji i radi za „Kleine Zeitung“.
Zamjenik je glavnog i odgovornog urednika MaxMinus magazina, Sarajevo, Bosna i Hercegovina od 2010.g.
Petar Pismestrović i naš urednik, Sabahudin Hadžialić u prostorijama Društva pisaca Slovenije, oktobra 2011.g.
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
|
Nikada zgasnuta luč
Zbog čega, Petre Pismestroviću? Možda je odgovor u nenametnutom stihu, vezanoj misli koja ništa drugo ne želi do osjećaje pretočiti u realnu sliku prostora i vremena u kojem obitava. Njegov ljudski lik odavno je prevazišao balkanske norme, ne samo ponašanja, već i djelovanja. Čovječnosti je usmjeren. Baš kao i njegov kist, koji teži satiričnom oblikovanju sumnjive stvarnosti koja nas okružuje, i njegova olovka ne odstupa od želje da, sa jedne druge strane mosta kojim hodi, ukaže, naglasi, moli, i voli...od strane nekoga ko zaista malen, u svojoj veličini, hoda ispod zvijezda. Zavidim mu. Zaista je izuzetan pjesnik, a veliki čovjek. Petar. Iako je tek kročio na put pjesništva, popločan žutom ciglom. Neka! Moj je drug. I saborac. Riječ urednika Sabahudin Hadžialić 10.9.2012. |
Never doused sliver
Why, Peter Pismestrovic? Perhaps the answer is in the non-inciting verse, related thought that does not want anything else that than to decant emotions into a realistic picture of the space and time within which he inhabits. His human character exceeded, long time ago, the Balkan standards, not only within behavior, but also within action. He is directed towards humanity. Just like his brush, heading for satirical shaping of dubious reality that surrounds us, his pen also does not deviate from desire to, from one other part of the bridge on which he walks, to point, underline, pray for, and love ... by someone who is really tiny, in its big size, walking under the stars. I envy him. Truly, he is a remarkable poet and a great man. Peter. While he just made a step on the poetry way, paved with yellow brick. Let it be! He is my comrade. And co-warrior. Editor's word Sabahudin Hadzialic 10.9.2012. |
|
A nova godina korača
Pada tiho bezbroj pahulja, zabijelili se krovovi u noći. Žmirkaju blijeda ulična svjetla, prozori umorno sklapaju oči Hodam sam opkoljen mislima, snijeg škripi pod mojim cipelama A ti negdje izvan ove idile Stalno se pitam, jesi li sama? Da li i u tvom gradu sniježi Vodiš li svoga psa u šetnju Čitaš li kakvu lijepu pjesmu Dok te muzika tiha nosi Il si se pred televizor stisla Pa dremaš u deku zamotana Kažu na jugu je vrijeme kiša I bura puše svakoga dana Ako već moraš izlazit van Nemoj ići bez kišobrana Dok ti caruješ mojim mislima Osjećam kako netko me prati Zastanem, palim cigaretu Al nema nikog, kasni su sati. Nova godina je nečujno došla Pred očima titraju kazaljke sata Sa tornja crkve ponoć se čuje U mislima mi čaša šampanjca Ja stojim sam zagrljen tamom I boga molim da budeš samnom *** Arena Prazan, bez misli, sjedim na kamenim zidinama iz prastarih rimskih dana, i gledam prema moru. Volio bih da si uz mene, ali me plaše uspomene, strah me da ne ponovim greške To što je bilo, možda je samo meni nešto značilo. Kad pomislim zasječe me kao mačem da su neke tuđe ruke grlile tvoje tijelo, od nemoći plačem, ludim što sam pustio da odeš, ali te nisam mogao vezati. Grleći gurao sam te od sebe. Ti si se otimala kao dijete iz ruku nepoznata čovjeka, a ja sam te volio kao dijete kad raširi ruke, teške su moje muke... Bila si moja, a ipak nisi. Kao da si neko strano biće. Curila si mi između prstiju poput pjeska Nestajala kao fatamorgana Znao sam što gubim ostajući bez tebe a ti ćeš, mala moja, saznati jednoga dana... možda isuviše kasno, ali bit će ti jasno to što je meni sada. Naučit ću živjeti bez tebe u nadi da bar ti nećeš patiti. Ali se plašim, duplo će ti se vratiti, pa zbog toga još više patim. Zašto si otišla one noći u onom čudnom gradu dok su se drugi zabavljali gledajući filmski festival... Naša drama doživjela je kulminaciju. „Comedia e finita“, od danas živimo tragediju. taj grad me podsjeća na onu noć, što se stalno ponavlja kao pokvarena ploča. Opet sam tu, samoća me prati strmim ulicama uz arenu, u polumraku vidim nas dvoje kako glumimo kraj nama nije bio namjenjen sjaj reflektora nije zbog nas publika još dugo pljeskala ali zavjesa je pala, moja mala... moja nesreće je bila što sam pamtio samo kraj, a tvoja što ti je bio važan početak. Naš film se viđa samo jednom, bez reprize. Velikim platnom vuče se beskonačno odjavna špica... pročitao sam tek prva dva lica ostala su zamutile suze *** Arsenu U mraku zaborava Još tinja sjećanje na jedno poznanstvo i susret slučajan, bez plana. On na vrhuncu slave u sazvježđu velikana. Ja na početku neizvjesnosti, tek me vodila nada. Susret dva svijeta istih iskona iz dva udaljena grada. Njega su muze napajale glazbom, riječ mu oštrija od mača i teža od šestopera. Moja muza se skrivala u bespućima tajnim za njom sam lomio pera. Luč njegova stiha svjetlost je mome mraku bila. Još nisam bio spreman za let, Al su mi rasla krila Pozvao me večeri jedne u svoj dom mnogima nedostižan pokazujući običnost velika čovjeka. Ukazao mi kao sebi ravnom na radost stvaranja i smisao postojanja. „Za početak je dobro znati“, reče, „Sam ćeš biti kovač svoje sreće, prijatelju moj. Neka te linija vodi, a ti je prati rukom lakom. I kad ti ne bude išlo, znaj Taj dar nije podaren svakom.“ Rijetko nam se putevi približavaju, a križaju još rijeđe, ali nas nevidljiva nit veže i mi jedan za drugog znamo. Moji su snovi postali javom. A njegovi stihovi ovjenčani slavom Još blješte kao putokazi. *** Beznađe Ona i ja starimo polako. Put nam je sve strmiji, korak sve kraći, riječi sve škrtije. Gledam je ispod oka, pitam se što li očekuje? Isprazne riječi, Nepotrebne, razbijaju našu šutnju. Miris kave ili pogled u stranu, volio bih da može biti drugačije. Da se mojim dosjetkama smije, ali ja ih i nemam više. Iscurile su kroz vrijeme... Prošlo je, prošlo... Nismo još stari, nismo za otpad, ali ono što se ljubav zvalo, sad je još samo olupina nekog nasukanog broda. Oko nas prljava voda... Gledam je i tražim naše dane, pokušavam u njenim očima vidjeti plamen...ili bar njegov trag, ali u njima pogled ravnodušan. Ima li još zrnce radosti za mene, pitam se, pitam... Što me još uz nju veže? Navika, uspomene, strah, strah da ne ostarim sam. Dozivam je, kričim, jaučem, ali iz mojih usta nema glasa kao da sam zatvoren iza debelog stakla. Tonem u beznađe, gušim se u samoći nemoćan, da zaustavim vrijeme... *** Ima i sretnih ljubavi Gledam zaljubljen par na stijeni uz more. Ona mlada i nježna i tako griješno lijepa, on još nedozrijeli mladić, tek prve brkove brije. Gledam ih sretne stisnute jedno uz drugo, ljube se zagrljeni. Bože, kakva prekrasna slika, more, stijene i ljubav. Sve me podsjeća na mene, na nas...i moje snove. Koliko puta sam vidio sebe i tebe ovako pored mora, ali sreća se ostvarila nekome drugom. More nas nikada zajedno obgrlilo nije, zalazak sunca namjenjen je drugim očima. Ti i ja i more...to nikada nije bilo sretno trojstvo, a mladost pred mojim očima pokazuje... ima i sretnih ljubavi *** Put bez cilja Godine huje nepovratno… Netko je otišao, a netko ostao. Netko još čeka, netko se nada. Netko pati, htio bi više znati... Što bi bilo, da se nije zbilo, što bi se zbilo, da nije ni bilo? Pitanja bez odgovora Postaju noćna mora. Smijenjuju se dani s noćima život bježi pred očima. Zemlja se vrti polako. Mora li biti baš tako? Kad bi makar na tren mogla stati, da se na početak vrati, da se više ne vrti i da nestane smrti. Da li bi drugačije bilo, bili se ponavljale greške? Zašto se čovjek rađa. Zbog čega živi i pati. Da li je to smisao besmisla Na dugom putu bez cilja Tko će ga znati? *** u noći vještica u noći vještica susretoh tvoje oči buktale su plamenom požude pogodila me strijela prokletog amora tvoj ples čarobnice misli je moje pretvorio u uzburkano more pogledom si mi srce čupala savila ruke oko moga vrata grleći ti si me gušila patnjom si mojom dušu hranila pio sam nektar sa tvojih usana prepun opojnog otrova u zlatni kavez si me bacila i teške okove o noge vezala u roba me pretvorila i slugu vjernog do groba ubit ću malog amora ako me samo pogleda njegova otrovna strijelica još moje srce probada u noći vještica čini si na mene bacila obilazim liječnike hodže mi prave zapise vračare spravljaju protuotrove al' nema lijeka protiv tebe *** Uz more do zore Sjedim uz more s čašom vina. Milina. Gluha tišina. Ni mora šum, ni maestrala , ni najmanjega vala. Samo pučina mirna beskrajna, spava i meni postaje sve teža glava. Ko babim zub se klatim pozivam kelnera da platim. Polazim uzanom kalom, brojim skalu za skalom. Pitam se u snenoj glavi, zašto se more plavi? Zašto se sunce žuti? Zašto se zamlja vrti? Što mi još život sprema, dok moja duša drijema? Kamo putuje ova planeta? Što je postalo od ovog svijeta? Zapad se lagano gasi, dopiru rđavi glasi. Istok se ponovo budi, rumena zora rudi. Dolaze nova vremana ili se takvima čine. Svijećom rastjerujem tmine. Skitam se, pa se pitam Što noć u naprtnjači nosi? Zaspao mjesec u kosi . Teturam pomalo pjan noge mi sapliće san. Poslat ću ovu pjesmu na nepostojeću adresu neka je ptice odnesu Odgovor unaprijed znam . Palim još jednu svijeću da malo produžim dan. |
Konfuzija
Nema više čistih riječi Nema više čistih tonova Izmješane su rečenice Pobrkane su oktave Slušam violinistu na radiju... Njegova violina čudno škripi, zavija... Nije to fina melodija, ni tihi jecaj što srce para. Violina u njegovim rukama Zapomaže, stenje, grebe, rida, kao da notu po notu kida i razbija... Čitam pjesme mlade pjesnikinje... slavljene od strane kritike. Njene riječi su jasne, svakidašnje, jednostavne, ali su joj misli nejasne, konfuzne, grube, Vrijeme sadašnje, njena je opsesija Krvavi prohujali rat... kriminal... korupcija... bolesti, smrt i bijeda njezine omiljene teme. Zar se život sastoji samo od takvih riječi? Htio sam uživati u zvuku violine, ali me muči turobna poezija... Htio sam pročitati ženski stih, ali me truje violina *** Nada umire posljednja Ležim pored tebe. Jutro se šulja kroz prozor, Proviruje, kulturno, kako i treba. Tvoja ruka na mome trbuhu počiva, mirna, nepomična. Budan sam i napet. Kako bih volio da krene, ta mala topla i meka, na moja skrovita mjesta. Kako bih volio. Palim se poput lustera od kristala. Jedna po jedna sijalica. A tvoja ruka miruje. Bože pokreni je. Ti spavaš i ne slutiš što se u meni zbiva, a ja sam budan, ljubavi žedan. Ne mičem se, samo duboko dišem. I da ti kažem o čemu snivam, što bih u tom trenutku htio, ti to razumjela ne bi. Ti ništa ne razumiješ. U meni želja polako nestaje, umire sa prvim zrakama sunca. Prošla je još jedna noć isčekivanja. Uzalud...ne želim da te budim. Sanjaj svoje snove, u svome svijetu, ja ostajem u praznini Sam...nada umire posljednja. *** Navika Ručamo za istim stolom Spavamo u istoj postelji Koristimo istu kupaonicu Ne razgovaramo puno Ne gledamo se, šutimo Zar je sve što ostane Kad prođu godine Samo navika Donosiš jelo po navici Pričaš o nevažnim stvarima Svejedno meni ili zidovima Nema više smijeha u našem domu Nema sretnog pogleda Što sam se vratio s puta Pozdravljamo se ne Čekajući odgovor Ne znam više ni da li si lijepa Vodimo ljubav radi reda Skriveni mrklim mrakom Kad prođe sve Ostaje navika Ti i ja i ništa više *** Pamtim samo sretne dane Kažu ljudi: „Pamtim samo sretne dane“, i ja bih volio isto tako. Čudno....ali u mojim sjećanjima kao da su urezani samo oni tužnjii dani. Htio bih da se sjetim onih trenutaka sretnih kad smo držeći se za ruke trčali livadama cvjetnim. Bezbrižno si se smijala kao prvi ljiljani... Ubrao sam ti par crvenih makova, koje sam zvao lalama, a ti si oko vrata nosila vjenčić bijelih tratinčica. Na jezercetu u srcu Maksimira dao sam da piješ iz moga dlana. Sjela si razdragana i gledala zaljubljene viline konjice kako se vole u letu. Pogled ti je letio za ljubavnim parom Nazvala si ih Ivicom i Marom, čak si i lopoču dala ime... Ja sam bio tvoj Romeo, a ti moja Julija, mogli smo biti i Hamlet i Ofelija ali to bi bila prava tragedija. Bili smo djeca puna mašte, park na Tuškancu bio je naš raj. S jeseni kad je sunce gubilo snagu, a lišće poprimalo nove boje i tvoje oči su postajale zlatno- žute. Tvoju kosu su kitili tamno crveno listovi, ili su to bili pramenovi tvoje kose u kojima je sunce zaboravilo sjaj... Bacali smo opalo lišće u zrak, skakali po njemu, ono je radosno šuškalo pod nogama... Skupljali smo šumom kestenje. A kad je novembar sitne rasipao kapi, hodali smo stisnuti pod kišobranom. Ti si u malu baricu stala i tiho zapjevala „O, singing in the rain...“ Ja sam se smijao i poljupcem ti zatvarao usta... Kišu su zamjenile prve pahulje zime Lovila si ih i puštala da ti se tope na jeziku U dubokom snijegu Jezusa smo pravili i malenog snješka. Rekla si to je naš mali sin. Sa tvoga lica nije nestajalo smiješka. Bila si moja proljeća, ljeta, jeseni i zime... I moj maj, mesec u kome sam rođen, koji za mene ima najljepše ime. Pitam se, zašto se sjećam tužnih dana kad su u meni toliki trenuci sreće? Od danas brišem iz memorije sve one tužne godine pamtit ću samo sretne dane i naše ludorije. *** Pjesnici nikad ne umiru Riječ po riječ, stih po stih, strofa po strofa, pjesma po pjesma. Kao kapi života, kaplje iz tebe pjesme ljepota, što u tebi zrije. Tvoje stihovi bude emocije kojima srca u titraj tjeraš. Postaješ suza vrela, i uzdah što se otima iz grudi. I kad odeš ti ćeš ostati vječno u svakoj riječi, u svakoj pjesmi. Pjesnici nikad ne umiru U svojim pjesmama žive. Onaj što bude tvoje čitao rime neće ni znati da govori tvojim riječima, da njegovo srce kuca u otkucaju tvoga, da i ti njegovim dahom dišeš. Pretvaraš se u svoje pjesme dok ih pišeš. One počinju živjeti, a ti nestaješ polako. Na kraju, kad ispišeš zadnja slova, ostat ćeš samo pjesma, izatkana od snova. *** Zagreb i ja na početku Jutro sumorno, sivo, sedamdest druga na vratima. Izlazim iz pospanog vlaka, na peron zagrebačkog kolodvora. U torbi nosim par sitnica, velike snove u glavi i tihu zebnju u srcu. Uz pomoć starijeg brata ulazim na mala vrata, ali to me ne smeta. Trg Republike bez jahača u meni želja sve jača da osvojim ovaj grad. Nije važno što sam nitko, važno je što sam mlad. Govorim hleb i belo mleko nekim podozrivim očima i trpim pogled, iz inata, potiskujem ljutnju, što me hvata. U tramvaju kažem čovjeku do sebe: -Molim, mrdnite se napred, Mislim, takav je red. Ošinu me pogledom kao bičem, -Stoka se mrda, a ja se mičem, procijedi gospodin sjed. Što me se tiče, važno da se razumijemo. Sutradan u autobusu zamolim: - Drugarice, pomaknite se malo. -Ne govori ništa, šuti, budalo, reče mi ujak jednog dana, -U ovom gradu još nisu smirene strasti, još krvari rana od proljetnih dana, mogu te neke pogrešne uši čuti. Nisam znao o čemu sluti..., ali sam znao, nešto nije kako treba, kad moram reći kruh da bih kupio hleba. Grad me je gledao mrko kao uljeza, strogo. -Što ti iz provincije ovdje tražiš? kao da pita, a moja duša zagrebačkim ulicama skita. Iz malog stana podno katedrale, sa vrha Stare Vlaške, jurim ka Mažurancu, da sretnem vesele oči, koje sam cijele noći u svojoj samoći snio. Za mene nije važan grad, ni mjesto gdje sam nekad bio. Tu sam sad, a sutra tko zna gdje ću biti, kamo ću poći? Ako jednom odem, neću se vratiti više, isprat će zagrebačke kiše moje stope sa asfalta i moj trag, ali sad, Zagreb je i moj grad. Čak da mu nisam drag naviknut će se na mene, znam. Masarikovom hodam, u Blatu, za stolom, uz čašu vina, čitam stihove velikog Tina. Stari konobar, ispod oka mjerka malo se nakašlja, pa priđe: -Za ovim stolom, nekad, je sjedio Tin, a ja se pravim fin, kao da znam i samo kimnem glavom. -Teško se nosio sa slavom... Put do trona je mukotrpan, ali se prečicom pada.., još samo doda. I što da kažem sada, nazdravim pjesnikovoj sjeni i ona se nasmiješi meni. Pitam se zašto ljudi od sitnica, velike stvari prave... dalek je put do slave. Poslije Hrvatskog proljeća, dolazi zagrebačka zima Hladnoća se u kosti uvlači Da li me zbog te hladnoće Zagreb tako hladno prima? Tko bi to znao? Prolaznike veselo pozdravljam. Čini se da sam jedini sa osmjehom na licu. Drugačije i neznam. Tako je od uvijek u mome kraju, pozdravljaš ljude koji te znaju a ostlima daruješ osmijeh. Sedamdest prva se bliži kraju, a ja sam tek na početku ... *** Šutnja Tišina. U nama odjekuje muk, Kakav stravičan zvuk Ne govoriš ništa, šutiš. Znam da se ljutiš. Šutim i ja Bez volje da išta kažem. Tako je najbolje. Što da te lažem Riječi bi bile suvišne u ovom trenu kad čovjek ne može shvatiti ženu predobro se znamo Riječ koju bi sada rekla Možda bi jako zapekla Ili bi bila kriva Neka je šutnja skriva Šuti ne zbori više Molim te, šuti još tiše 
Petar Pismestrović
| ||||
ART WORK OF PETAR PISMESTROVIĆ
in DIOGEN pro art magazine
No 20.
March 2012.
By Sabahudin Hadzialic in DIOGEN
200 pages, published 9/17/2012
DIOGEN pro art magazine No 20 special march 2012...Playful cruelty of sincerety... While dancing on the lines of open wisdom thatleaves no doubt that the message, sent from his hand, and very important to reflect the world and life within it, Petar Pismestrović is smiling. Not with malicious smile, hypocrisy kind and / or those famous South Slavic pathology of envy that addresses to all the others and says. "I AM ...! And you…
|
|
,
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
