|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
|
|
|
Belmin Biberović, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
(Sarajevo, 1980 ). Diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Duže je vrijeme bio redovan saradnik magazina za alternativnu kulturu “Urban Bug”, a pored toga objavljivao je i u: slovenačkim “Vpogled”, sarajevskoj “Republici poezije”, katalogu Hrvatskog kulturnog društva Napredak “Uskrsna izložba 2008”, kao i u nekim zajedničkim zbornicima. Gostovao je na “Lirikonfest'08” u Velenju i na “Slovenski dnevi knjige 2009” u Ljubljani, te i na brojnim književnim manifestacijama u domovini.
Kao stravstveni zaljubljenik u devetu umjetnost, zajedno sa nagrađivanim bosanskohercegovaćkim strip crtačem Vedadom Šabanadžovićem, učestvovao je i na nekoliko izložbi stripa u Sarajevu.
Trenutno živi na grbači roditelja, u svom rodnom gradu.
Kao stravstveni zaljubljenik u devetu umjetnost, zajedno sa nagrađivanim bosanskohercegovaćkim strip crtačem Vedadom Šabanadžovićem, učestvovao je i na nekoliko izložbi stripa u Sarajevu.
Trenutno živi na grbači roditelja, u svom rodnom gradu.
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
|
Inspirativno pisanje
Suština pojavnosti unutar proznog viđenja realiteta u kojem živimo nisu i ne mogu patetični oblici srcedrapateljskih i/ili tradicionaloističkih vrijednosti. Au contrair, što bi kazao na svom Bantu francuskom Del Boy iz „Mućki“, jer priče Belmina Biberovića su baš to: Drugačije. Sa dozom šarmantnog humora, sakazmom omeđenog ali i dalje pitkog i, ako se to može izdvojiti, sarajevskog 21 stoljeća/vijeka. Po čemu je sarajevski humor drugačiji od bilo koje drugoga. Jer u sebi sadrži smijeh za sebe, po sebi i oko sebe. Jednako. Bez zadrške. Istovjetni odnos prema sebi kao i prema drugome. Ako neko misli drugačije, u tom slučaju još nije shvatio i da Sarajlija, kada kaže piscu Ivi Andriću dok hodi gradom „Pisac, piše li ste šta?“, sav jad i čemer vlastitog bića usmjerava po sebi, oko sebe i za sebe. S druge strane pojavljuje se sirovo surovi Biberović, koji kroz oblik takozvane „šok“ priče (čiji je dostojan reprezent Dušan Cicvara iz Srbije, a kako vidim i Belmin je na dobrom putu da bude ovdašnji stjegonoša) pokušava jednostavnom retorikom unutar banalne radnje objasniti suštinu frustracije modernog čovjeka. I uspijeva. Moram priznati da je ovaj, duhom bogati mladi autor u stvari refleksija svakog od nas. No, on, za razliku od proznih smrtnika posjeduje dar. Inspirativnog pisanja. Riječ urednika Sabahudin Hadžialić |
Inspirational writing
The essence of the prevalence of vision within the realm of fiction in which we live are not and can not be pathetic vision of hearth-breaking forms and / or traditional values. Au contraire, like would be said by Del Boy from „Only fools and horses“ in his French Bantu language , because Belmin Biberović's stories are just that: Different. With a touch of charming humor, sarcastically bounded, but still properly readable and, if this can be sorted out, Sarajevean of the 21st century. In which way Sarajevo humor is different from any other. Because it contains the laughter for yourself, by yourself and about yourself. Equally. Without delay. Identical attitude toward myself and toward each other. If anyone thinks otherwise, in this case has not yet been realized that when the citizen of Sarajevo, when he said to the writer Ivo Andrić, while he was walking around the city streets: "Hello, writer! Do you write anything?", he (citizen) all the misery and gall of his own being is directed towards himself, about himself and for himself as well. On the other hand appears raw and brutal Biberović, which, through the form of the so-called "shock" story (which is a worthy representative: Dušan Cicvara from Serbia, and as I can see Belmin is on a good way to being the local standard-bearer) is trying with simple rhetoric within the banal action to explain the essence of modern man frustration. And succeeds. I must admit that the young author rich with a spirit was in fact a reflection of each of us. But he, unlike the prose mortals has a gift. Of Inspirational writing. Editor's word Sabahudin Hadzialic |
Tramvaj
Bio je tmuran, sarajevski ratni dan. Sunce se pokušavalo bezuspješno probiti kroz oblake sivog neba iznad grada koji je i sam imao oblake od dima i neke izmaglice što se dizala svuda. A kako se spremala zima ništa više i nije moglo obećavati građanima tog izgubljenog svijeta. Dragan, Edin, Dejan i ja tad bili smo još djeca i prijatelji što jesmo i sad. Sjećam se da sam uzeo vreću za drva od prepravljene folije za prozore UNHCR-a i krenuli smo nas četvorica
Izvod iz ratnog dnevnika,15.Oktobar.1992.god.:
Odredište bješe GRAS, vozni park gdje smo inače kupili drva, grane što ležaše ispod visokih debala jablana koji za čudo preživješe, do tad. Na strani što na Miljacku gleda, nalazio se otvor u ogradi i provukli smo se tuda. A prizor bješe strašan i tužan. Sve naokolo zaraslo u korov i šaš iz kojih strše nepokretne olupine mrtvih sarajevskih tramvaja. Njihov izgled sad je bila ružna šarena mješavina boje prijašnje i nove koju podari im rat. Brzo smo pokupili rijetka drva a onda uđosmo u jedan od izgorijelih kostura.
-Ja vozim!- viknu Dejan da smo se uplašili da će neko primjetiti; u šali se baci na mjesto vozača.
-C-c-c pravo dijete- prokomentarisao je piskutavim glasom Edin, najmlađi od nas. On i njegovi izbjegli su sa Grbavice u naš ulaz. Edin bješe debeo i tu rat nije mogao ništa. Kao da se sav prkos ulio u ta dva obraza crvena dok je gazio kroz vozilo ispred nas. Sa kosom nam se igrala promaja a staklo krcaše pod nogama. U unutrašnjosti ostadoše preživjeli i neki grafiti.
Skrenuo sam u jedan od redova između klupa i zavalio se preko sjedišta ispod imena neke Maje iz osmog-tri.
-Sjedni slobodno, nema revizora.
Dragan i Edin zauzeše mjesta preko puta
-Šta misliš, da li će ovo ikad ponovo proraditi?- sa nevjericom upita Dragan, aludirajuči očima na tramvaj. Na to vozač okrenu glavu, istaknuvši oči na svom mršavom crnomanjastom licu odgovori:
-Radi čovječe, vidiš da vozim?!
-Ne stvarno, kada bi mogao da pokreneš ovaj tramvaj, šta bi učinio, gdje bi nas to odvezao?
-Šta bi učinio? Zaletio se na Ilidžu pa rasturio četnicima barikadu!- bio je uporan ovaj. Ja pomislih kako je sreća što se ne može pokrenuti.
-Moj stari kaže, kad proradi tramvaj, prestaće i ovaj prokleti rat - javi se sada piskavi glas ponovo - i sve će biti kao prije.
Ulio je vozaču nadu pa ga ovaj zamoli nek izađe da nas malo pogura. Prasnusmo svi u smijeh.
I onda, ne znam zašto, pokušah da zamislim to prije. Zatvorio sam oči čvrsto a išlo je sporo i teško jer da mrtve uskrsnu slike tražila je svijest. Jednog običnog jutra, oko šest, zvuk tramvaja zvanog trica na relaciji Ilidža-Baščaršija i mnoštvo lica što se tiskaju unutra. Njihov je govor kao žamor. S vremena na vrijeme začuje se smijeh. Ja tad ni slutio nisam da može mi nedostajati taj pomješani miris parfema i znoja, neke smiješne brige, škola i gužva.
Sjetih se i jednog vica. Žena utrči u tramvaj i pita nekog momka
-Sine, jel trica?
-Nije gospođo, nagazili ste na liniju.
Ovaj rat mora stati, debeli je u pravu. Da je to tačno potvrdiše i detonacije par granata negdje u pravcu Otoke.
-Da mi ne ostanemo ovdje, ako počnu granatirati- zabrinuo se za trenutak Dejan a onda dodao višim glasom -Skenderija, imal izaći !?
-Tiše čovječe!- upozori ga punih usta, najpuniji član naše družine -Što ti je ? Hoćeš da nas istjeraju zbog tebe?
Prizor je bio očekivan. Edin sjedi na sjedištu i jede suh uštipak slatko. Očito nije s njim, pa makar i na kratko, pošla samo prazna vreća za drva. A brk tu je omastio i Dragan. Sad je kažiprstom od uštipka masnim, zamišljen i visok, crtao nekakve apstraktne šare na jedinom preostalom, tramvajskom prozoru.
-E, znate li za Borisovu novu ideju?- prenu se on naglo.
-Koju?- sad je bilo svima drago da čuju. Našeg vršnjaka Borisa smo zvali još i Naučnik Boris. Slavu tog imena doniješe mu još i prije rata, njegovi u najmanju ruku čudni izumi o kojima je maštao ili pokušavao da ih ostvari.
-Prije neki dan,na parkingu, analizirao nam je kako da na nekog razvaljenog fiću ugradi krila.
-Fiću?!- Edinove oči napokon dobiše više mjesta na licu.
Da- nastavi Dragan dok mu je osmijeh igrao na usnama-
-uz neke prepravke na motoru, trupu, akumulatoru..., tvrdio je, može da poleti!
-Ha, ha da poleti, sa njim stvarno nešto nije u redu- zaključi Dejan.
-Šta ćeš, učinio rat svoje.
Smijeh se oteo kontroli. Smijali smo se na sav glas. A onda se začuo jedan drugi glas. Na vratima zadnjim stajao je brkat čovjek u neurednom crnom džemperu i hlačama maskirne boje.
-Šta je ovo, ovdje?!- prodera se on ponovo i opsova. U ruci je imao pušku sa cijevi prema dolje. Mi poskakasmo sa svojih mjesta, pa brže bolje kroz poluotvorena prednja i srednja, zaglavljena vrata izjurismo napolje. Trčali smo i kroz prašumu od trave i šiblja sve do frontalne ograde GRAS-a, ne iz straha od čuvara, nego što nam je tako bilo draže. A negdje na pola puta do kuće Dejan shvati da mu je vreća sa drvima ostala da leži na prašnjavom podu tramvaja. No u vrećama našim bilo je dovoljno za sve pa i podijelismo drva sa njim. Sretno smo stigli u ulaz a nebo se crnilo sve više. Kiša se spremaše da sapere garotinu i krv sa ulica što je proljevaše kiša granata. Sarajevski ratni život tekao je dalje a ja sam te noći glupo sanjao kako svi mi sa porodicama zajedno Borisovim fićom letimo negdje put Australije.
***
Guranje
Oliver nije na ovaj način zamišljao pakao. Savršeno pravilne formacije, nesagledivo dugih, redova sačinjenih od ljudi što su u kamenitom pejzažu stajali ispred ogromnih, crnih vrata. Od čovjeka do čovjeka razmak po četiri, pet stopa, dok red sporo odmiče jer niko se ne žuri da uđe. Beskrajna tišina – bez priče, bez hitnje i bez guranja ... Možda ovo i nije pakao.
Već je pao mrak. Inspektor Volter je upravo namjeravao svom uredu da okrene leđa. Ogrnuo je kaput na svoja široka ramena, prišavši prozoru kako bi bacio još jedan pogled. Četrnaest katova ispod njega tekao je njujorški večernji promet, vukao se kao kakva svijetleća, drhtava zmija ulicama grada. Trubljenje i buka motora slabo mu je dopiralo do ušiju. Stajao je tako i gledao još par trenutaka prije nego što odluči da napokon krene i utone u gradsku venu koju je maločas posmatrao kroz uredski prozor.
Inspektor Volter bio je visok, težak četrdesetogodišnji čovjek, široka lica i sitnih sažalnih očiju. Volio je odavati izgled da je nepristupačan, strog i arogantan muškarac, da je pripadnik onog reda ljudi koji se nikom nisu dopadali. Nakon provedenog radnog dana njegov ured izgledao je poput stratišta iz drugorazrednih vestern filmova gdje su se sukobile dvije zaraćene strane. Tako je bilo i ovaj put, no za nered uopće nije mario.
Četiri minute poslije 20. sati, te februarske večeri izašao je iz postaje gdje je šesnaest godina radio, zadnjih nekoliko godina na visokom položaju – i ušao u podzemnu željeznicu na postaji između 79-te ulice i Brodveja. Vlakovi koji su pristizali bili su krcati ljudima. Ušao je u vagon i našao se među masom, koju je jako mrzio, isto kao što je mrzio i taj lijeni pomješani miris, vonj parfema i znoja. Stisnuo je usnice a savijene novine iz ureda nesvjesno pritisnuo na prsa tako da se napola riješena križaljka mogla vidjeti. Vrata su se zatvorila a vlak je mirno krenuo.
Brzina je rasla, vlak je prolazio kroz mračni tunel. Zatim je buka postala glasnija. Mutno svjetlo obasjavaše vagon, a napolju su se nejasno vidjeli samo reklamni plakati, pored kojih se brzo prolazilo, stopljeni u jedan. Lica putnika izgledala su jednako umorno kao i inspektorovo, osim možda bubuljičavog lica jednog mladog muškarca koji je bio priljepljen za ogromnu stražnjicu debele, crne gospođe sa isto tako jakim grudima - ono je imalo glupav izraz.
U mnoštvu tih od samog života iscrpljenih lica nalazilo se i Oliverovo. Oliver Beomis imao je četrdesetosam godina. Od toga već dvadesetosam koristi njujoršku podzemnu željeznicu dva puta na dan, ujutro i naveče kao i većina ljudi, koji svoj kruh moraju zaraditi u gradu. Bio je izrazito mršav muškarac, sitne građe i kovrčave, crne kose, a ogromne naočale, koje je protiv volje nosio, davale su njegovom licu pomalo naučan ali više izraz nesigurne i uplašene osobe koja možda izgleda i kao da nije pri čistoj svijesti. Nije volio situacije koje bi ga dovodile u tjelesni dodir sa drugim ljudima. Ipak, u njujorškoj podzemnoj željeznici prinuđeni ste na takve kontakte. Najmanje dva puta na dan dolazio je u sukob s tuđim mesom i nije bilo nikakve mogućnosti da se te situacije izbjegnu.
Večeras, Oliver Beomis jedno je čvrsto odlučio: prva osoba koja će ga gurnuti u podzemnoj željeznici mora - umrijeti.
Nije tu bilo riječi ni o kakvoj nepromišljenoj odluci, niti se radilo o nekom bez razloga iznjedrenom planu, već bio je to naum što ga je dvadesetosam godina u sebi skrivao i potiskivao. Guranje i stiskanje za njega odavno nisu predstavljali samo dodir, nego uvredu bez imalo poštovanja. Bio je tih i miran čovjek, ali dvadeset i osam godina je više nego dovoljno!
Na samom početku je želio da to učini na tih i nesumnjiv način, brinući se za vlastitu sigurnost. Preispitivao je i odbacivao različite zamisli. Ako bi svoju žrtvu pratio, saznao gdje živi, pažljivo proučio njeno kretanje i navike i zatim načinio savršen plan, bio bi to prilično siguran način, sve to moglo bi da se učini da izgleda kao nezgoda, ili u zbrci koja bi smišljeno nastala on bi mogao sigurno i neprimjećen da umakne. No, sve je to iziskivalo mnogo vremena i strpljenja, a na kraju uvijek postoje nepredvidive okolnosti ili bi se on sam mogao da predomisli. Napokon, bijes i želja da konačno ubije u potpunosti su nadvladali Oliverov oprez da treba izbjeći svaki rizik, te je odlučio da oružje kojim će ostvariti svoj naum bude dugačko sječivo noža, a osoba koju će na smrt da izbode - ona koja se prva neprimjereno ponese prema njemu tog dana, bez obzira koliko teške posljedice to imalo. Za Olivera, naprotiv, sve je ovo, postepeno, postalo jedan vid duhovne utjehe i zadovoljstva. Ako već ne može biti poznat po dobrim djelima, ako već nije stvoren da bude filmska zvijezda, zašto onda ne ostaviti traga u nečemu lošem na ovom svijetu. Mislio je, ovaj svijet i ovi bijednici to svakako zaslužuju.
Uostalom kakav je, uopće, i bio njihov odnos prema Boemisu, nisu li se odnosili prema njemu kao da je vreća za šutiranje. Ismijavali su ga kad god je postojala prilika za to. Koliko je samo puta debeli Barni, šef računovodstvenog odsjeka na kojem je radio, svom svojom silinom spustio tešku šaku preko njegovih leđa uz tobože prijateljski pozdrav, i dok bi on zbunjen i crven podizao naočale s poda i stidljivo otpozdravljao, svi ostali bi se ludo smijali i zabavljali. Skidali su nogu s njegove stolice, stavljali rajsingle na stolicu, dodjeljivali mu kojekakve nadimke, skrivali papire, pripisivali njegove zasluge sebi i sve ostalo što bi moglo da im padne na pamet u toku dana koji je provodio s njima. Oni su imali stvarno pravo na to da dodiruju, uzimaju i mijenjaju svijet oko sebe, pravo koje on Boemis nije imao. Barni je mogao da stavi ruku na njega kad god poželi, mogao je da ravnopravno dodiruje i ostale, da se rukuje sa šefovima, zavlači svoje dlakave, poput kobasica debele prste pod Elizinu majicu i kratku suknju. A ona Eliza, kolegica sa odsjeka, imala je pravo da se pri tom kikoće kao i pravo da kaže da su joj Oliverovi dodiri odvratni. Oliver je to poštovao, poštovao je tuđe pravo, ali je čvrsto odlučio da od tog jutra i sam uzme svoje pravo.
Probudio se sa jasnom namjerom i znao da će ovaj dan biti drugačiji od svih ostalih u njegovom životu. Stavio je hladno sječivo u unutrašnjost kaputa i izašao napolje. Nije bilo zajedljivih susjeda na stubištu, nije bilo guranja u metrou, nesmotrenih pješaka na ulici, čitav dan je čekao Barnijevu šaku i sada se vraćao kući.
Nekoliko centimetara ispred njegovih očiju bila je šija jednog muškarca; masni nabori, kratka kosa. S druge strane naslanjala se jedna žena. Zatim je osjetio nametljiv parfem jedne djevojke. S lijeve strane vidio je veoma visokog mladog čovjeka, sa šeširom, koščata lica, a pored njega stajao je inspektor Volter koji se upravo spremao da izađe. Gurao se kroz mnoštvo, koristeći svoja moćna ramena za oštro odbacivanje muškaraca i žena kako bi što prije došao do vrata. Čim ga je ugledao, Oliveru se nije svidjelo njegovo lice.
– Da - mislio je Oliver - to su ti tipovi koji se guraju posvuda, u podzemnoj, poduzećima i uvijek stignu do najboljih mjesta. Mirno je i opušteno čekao, a inspektorovo rame zadalo mu je ozbiljan udarac.
- Jako dobro - pomislio je Oliver. - On će umrijeti!
Vlak je usporio i zaustavio se na postaji Vest Fort Strit. Vrata su se otvorila a bitka ljudi je započela. Jedni su iskakali kroz vrata vagona, dok su drugi borili se da ostanu u unutrašnjosti ili da uđu s perona u vagon. Oliver nije očekivao da će se njegova žrtva tako brzo iskrcati. Nije smio umaći, bude li potrebno slijedit će ga u beskraj. Uspio je nekako da se progura kroz masu ljudi i provukao se kroz napola zatvorena vrata vlaka. Nastavio je gurati se laktovima i tražio svoju metu. Kao da se neobjašnjiva sila ulila u njegove udove, kretao se gipko i bez napora, poput lovca u šumi ljudskih tjela, hvatao svaki centimetar slobodnog prostora.
Nešto mekano i bolno odskočilo je pod njegovim naletom, s boka. U svoj toj buci začuo se i krik neodobravanja i kao da masa ljudi za trenutak zastade. Oliver Boemis je pogledao: njemu s desna na podu prašnjavog njujorškog metroa ležao je sitan čovjek, skoro čovječuljak Bio je izrazito mršav muškarac, sitne građe i kovrčave, crne kose, upalih, izboranih ali jako uredno izbrijanih obraza. Čovječuljak se nespretno ustade otirući svoje ogromne naočale maramicom i zbunjeno se osmijehujući promuca: - oprostite, nisam pazio, veoma mi je žao.
Uhvatio je par sažaljivo - ljubaznih pogleda ljudi oko sebe i masa se pokrenu, dok je čovječuljak otresao i popravljao rever njegovog kaputa i dalje se ispričavajući nepovezano. Boemis je zaustio nešto da kaže, ali ne reče ništa. Osjetio je samo da ga napušta onaj osjećaj, da mu slabi grčeviti stisak šake oko drške oštrog sječiva u naborima postave kaputa, i kao kroz neku maglu do njegovog mozga stiže svijest da će ta gusta , topla tekućina što mu curi od stomaka, preko butine i naniže, uskoro prepuniti cipelu.
Inspektor Volter zastade i okrenu se na vrhu pokretnih stepenica. Dole ispod njega vrvilo je sve od ljudi, pored vlaka koji se spremaše da krene. Bezoblična, brujeća masa sa bezbroj glava, ruku, nogu, groteksnog, šarenog tijela, poput goleme hobotnice pružala je svoje krake i gore prema njemu. Neka, tom dobu godine neprimjerena, sparina, zbog zatvorenog prostora, širila se zrakom i on je udisaše punim plućima.
- Kao u paklu - pomisli a onda, u sebi se nasmijavši, doda: - možda previše filozofiram, ovo i jeste pakao!
Bio je tmuran, sarajevski ratni dan. Sunce se pokušavalo bezuspješno probiti kroz oblake sivog neba iznad grada koji je i sam imao oblake od dima i neke izmaglice što se dizala svuda. A kako se spremala zima ništa više i nije moglo obećavati građanima tog izgubljenog svijeta. Dragan, Edin, Dejan i ja tad bili smo još djeca i prijatelji što jesmo i sad. Sjećam se da sam uzeo vreću za drva od prepravljene folije za prozore UNHCR-a i krenuli smo nas četvorica
Izvod iz ratnog dnevnika,15.Oktobar.1992.god.:
Odredište bješe GRAS, vozni park gdje smo inače kupili drva, grane što ležaše ispod visokih debala jablana koji za čudo preživješe, do tad. Na strani što na Miljacku gleda, nalazio se otvor u ogradi i provukli smo se tuda. A prizor bješe strašan i tužan. Sve naokolo zaraslo u korov i šaš iz kojih strše nepokretne olupine mrtvih sarajevskih tramvaja. Njihov izgled sad je bila ružna šarena mješavina boje prijašnje i nove koju podari im rat. Brzo smo pokupili rijetka drva a onda uđosmo u jedan od izgorijelih kostura.
-Ja vozim!- viknu Dejan da smo se uplašili da će neko primjetiti; u šali se baci na mjesto vozača.
-C-c-c pravo dijete- prokomentarisao je piskutavim glasom Edin, najmlađi od nas. On i njegovi izbjegli su sa Grbavice u naš ulaz. Edin bješe debeo i tu rat nije mogao ništa. Kao da se sav prkos ulio u ta dva obraza crvena dok je gazio kroz vozilo ispred nas. Sa kosom nam se igrala promaja a staklo krcaše pod nogama. U unutrašnjosti ostadoše preživjeli i neki grafiti.
Skrenuo sam u jedan od redova između klupa i zavalio se preko sjedišta ispod imena neke Maje iz osmog-tri.
-Sjedni slobodno, nema revizora.
Dragan i Edin zauzeše mjesta preko puta
-Šta misliš, da li će ovo ikad ponovo proraditi?- sa nevjericom upita Dragan, aludirajuči očima na tramvaj. Na to vozač okrenu glavu, istaknuvši oči na svom mršavom crnomanjastom licu odgovori:
-Radi čovječe, vidiš da vozim?!
-Ne stvarno, kada bi mogao da pokreneš ovaj tramvaj, šta bi učinio, gdje bi nas to odvezao?
-Šta bi učinio? Zaletio se na Ilidžu pa rasturio četnicima barikadu!- bio je uporan ovaj. Ja pomislih kako je sreća što se ne može pokrenuti.
-Moj stari kaže, kad proradi tramvaj, prestaće i ovaj prokleti rat - javi se sada piskavi glas ponovo - i sve će biti kao prije.
Ulio je vozaču nadu pa ga ovaj zamoli nek izađe da nas malo pogura. Prasnusmo svi u smijeh.
I onda, ne znam zašto, pokušah da zamislim to prije. Zatvorio sam oči čvrsto a išlo je sporo i teško jer da mrtve uskrsnu slike tražila je svijest. Jednog običnog jutra, oko šest, zvuk tramvaja zvanog trica na relaciji Ilidža-Baščaršija i mnoštvo lica što se tiskaju unutra. Njihov je govor kao žamor. S vremena na vrijeme začuje se smijeh. Ja tad ni slutio nisam da može mi nedostajati taj pomješani miris parfema i znoja, neke smiješne brige, škola i gužva.
Sjetih se i jednog vica. Žena utrči u tramvaj i pita nekog momka
-Sine, jel trica?
-Nije gospođo, nagazili ste na liniju.
Ovaj rat mora stati, debeli je u pravu. Da je to tačno potvrdiše i detonacije par granata negdje u pravcu Otoke.
-Da mi ne ostanemo ovdje, ako počnu granatirati- zabrinuo se za trenutak Dejan a onda dodao višim glasom -Skenderija, imal izaći !?
-Tiše čovječe!- upozori ga punih usta, najpuniji član naše družine -Što ti je ? Hoćeš da nas istjeraju zbog tebe?
Prizor je bio očekivan. Edin sjedi na sjedištu i jede suh uštipak slatko. Očito nije s njim, pa makar i na kratko, pošla samo prazna vreća za drva. A brk tu je omastio i Dragan. Sad je kažiprstom od uštipka masnim, zamišljen i visok, crtao nekakve apstraktne šare na jedinom preostalom, tramvajskom prozoru.
-E, znate li za Borisovu novu ideju?- prenu se on naglo.
-Koju?- sad je bilo svima drago da čuju. Našeg vršnjaka Borisa smo zvali još i Naučnik Boris. Slavu tog imena doniješe mu još i prije rata, njegovi u najmanju ruku čudni izumi o kojima je maštao ili pokušavao da ih ostvari.
-Prije neki dan,na parkingu, analizirao nam je kako da na nekog razvaljenog fiću ugradi krila.
-Fiću?!- Edinove oči napokon dobiše više mjesta na licu.
Da- nastavi Dragan dok mu je osmijeh igrao na usnama-
-uz neke prepravke na motoru, trupu, akumulatoru..., tvrdio je, može da poleti!
-Ha, ha da poleti, sa njim stvarno nešto nije u redu- zaključi Dejan.
-Šta ćeš, učinio rat svoje.
Smijeh se oteo kontroli. Smijali smo se na sav glas. A onda se začuo jedan drugi glas. Na vratima zadnjim stajao je brkat čovjek u neurednom crnom džemperu i hlačama maskirne boje.
-Šta je ovo, ovdje?!- prodera se on ponovo i opsova. U ruci je imao pušku sa cijevi prema dolje. Mi poskakasmo sa svojih mjesta, pa brže bolje kroz poluotvorena prednja i srednja, zaglavljena vrata izjurismo napolje. Trčali smo i kroz prašumu od trave i šiblja sve do frontalne ograde GRAS-a, ne iz straha od čuvara, nego što nam je tako bilo draže. A negdje na pola puta do kuće Dejan shvati da mu je vreća sa drvima ostala da leži na prašnjavom podu tramvaja. No u vrećama našim bilo je dovoljno za sve pa i podijelismo drva sa njim. Sretno smo stigli u ulaz a nebo se crnilo sve više. Kiša se spremaše da sapere garotinu i krv sa ulica što je proljevaše kiša granata. Sarajevski ratni život tekao je dalje a ja sam te noći glupo sanjao kako svi mi sa porodicama zajedno Borisovim fićom letimo negdje put Australije.
***
Guranje
Oliver nije na ovaj način zamišljao pakao. Savršeno pravilne formacije, nesagledivo dugih, redova sačinjenih od ljudi što su u kamenitom pejzažu stajali ispred ogromnih, crnih vrata. Od čovjeka do čovjeka razmak po četiri, pet stopa, dok red sporo odmiče jer niko se ne žuri da uđe. Beskrajna tišina – bez priče, bez hitnje i bez guranja ... Možda ovo i nije pakao.
Već je pao mrak. Inspektor Volter je upravo namjeravao svom uredu da okrene leđa. Ogrnuo je kaput na svoja široka ramena, prišavši prozoru kako bi bacio još jedan pogled. Četrnaest katova ispod njega tekao je njujorški večernji promet, vukao se kao kakva svijetleća, drhtava zmija ulicama grada. Trubljenje i buka motora slabo mu je dopiralo do ušiju. Stajao je tako i gledao još par trenutaka prije nego što odluči da napokon krene i utone u gradsku venu koju je maločas posmatrao kroz uredski prozor.
Inspektor Volter bio je visok, težak četrdesetogodišnji čovjek, široka lica i sitnih sažalnih očiju. Volio je odavati izgled da je nepristupačan, strog i arogantan muškarac, da je pripadnik onog reda ljudi koji se nikom nisu dopadali. Nakon provedenog radnog dana njegov ured izgledao je poput stratišta iz drugorazrednih vestern filmova gdje su se sukobile dvije zaraćene strane. Tako je bilo i ovaj put, no za nered uopće nije mario.
Četiri minute poslije 20. sati, te februarske večeri izašao je iz postaje gdje je šesnaest godina radio, zadnjih nekoliko godina na visokom položaju – i ušao u podzemnu željeznicu na postaji između 79-te ulice i Brodveja. Vlakovi koji su pristizali bili su krcati ljudima. Ušao je u vagon i našao se među masom, koju je jako mrzio, isto kao što je mrzio i taj lijeni pomješani miris, vonj parfema i znoja. Stisnuo je usnice a savijene novine iz ureda nesvjesno pritisnuo na prsa tako da se napola riješena križaljka mogla vidjeti. Vrata su se zatvorila a vlak je mirno krenuo.
Brzina je rasla, vlak je prolazio kroz mračni tunel. Zatim je buka postala glasnija. Mutno svjetlo obasjavaše vagon, a napolju su se nejasno vidjeli samo reklamni plakati, pored kojih se brzo prolazilo, stopljeni u jedan. Lica putnika izgledala su jednako umorno kao i inspektorovo, osim možda bubuljičavog lica jednog mladog muškarca koji je bio priljepljen za ogromnu stražnjicu debele, crne gospođe sa isto tako jakim grudima - ono je imalo glupav izraz.
U mnoštvu tih od samog života iscrpljenih lica nalazilo se i Oliverovo. Oliver Beomis imao je četrdesetosam godina. Od toga već dvadesetosam koristi njujoršku podzemnu željeznicu dva puta na dan, ujutro i naveče kao i većina ljudi, koji svoj kruh moraju zaraditi u gradu. Bio je izrazito mršav muškarac, sitne građe i kovrčave, crne kose, a ogromne naočale, koje je protiv volje nosio, davale su njegovom licu pomalo naučan ali više izraz nesigurne i uplašene osobe koja možda izgleda i kao da nije pri čistoj svijesti. Nije volio situacije koje bi ga dovodile u tjelesni dodir sa drugim ljudima. Ipak, u njujorškoj podzemnoj željeznici prinuđeni ste na takve kontakte. Najmanje dva puta na dan dolazio je u sukob s tuđim mesom i nije bilo nikakve mogućnosti da se te situacije izbjegnu.
Večeras, Oliver Beomis jedno je čvrsto odlučio: prva osoba koja će ga gurnuti u podzemnoj željeznici mora - umrijeti.
Nije tu bilo riječi ni o kakvoj nepromišljenoj odluci, niti se radilo o nekom bez razloga iznjedrenom planu, već bio je to naum što ga je dvadesetosam godina u sebi skrivao i potiskivao. Guranje i stiskanje za njega odavno nisu predstavljali samo dodir, nego uvredu bez imalo poštovanja. Bio je tih i miran čovjek, ali dvadeset i osam godina je više nego dovoljno!
Na samom početku je želio da to učini na tih i nesumnjiv način, brinući se za vlastitu sigurnost. Preispitivao je i odbacivao različite zamisli. Ako bi svoju žrtvu pratio, saznao gdje živi, pažljivo proučio njeno kretanje i navike i zatim načinio savršen plan, bio bi to prilično siguran način, sve to moglo bi da se učini da izgleda kao nezgoda, ili u zbrci koja bi smišljeno nastala on bi mogao sigurno i neprimjećen da umakne. No, sve je to iziskivalo mnogo vremena i strpljenja, a na kraju uvijek postoje nepredvidive okolnosti ili bi se on sam mogao da predomisli. Napokon, bijes i želja da konačno ubije u potpunosti su nadvladali Oliverov oprez da treba izbjeći svaki rizik, te je odlučio da oružje kojim će ostvariti svoj naum bude dugačko sječivo noža, a osoba koju će na smrt da izbode - ona koja se prva neprimjereno ponese prema njemu tog dana, bez obzira koliko teške posljedice to imalo. Za Olivera, naprotiv, sve je ovo, postepeno, postalo jedan vid duhovne utjehe i zadovoljstva. Ako već ne može biti poznat po dobrim djelima, ako već nije stvoren da bude filmska zvijezda, zašto onda ne ostaviti traga u nečemu lošem na ovom svijetu. Mislio je, ovaj svijet i ovi bijednici to svakako zaslužuju.
Uostalom kakav je, uopće, i bio njihov odnos prema Boemisu, nisu li se odnosili prema njemu kao da je vreća za šutiranje. Ismijavali su ga kad god je postojala prilika za to. Koliko je samo puta debeli Barni, šef računovodstvenog odsjeka na kojem je radio, svom svojom silinom spustio tešku šaku preko njegovih leđa uz tobože prijateljski pozdrav, i dok bi on zbunjen i crven podizao naočale s poda i stidljivo otpozdravljao, svi ostali bi se ludo smijali i zabavljali. Skidali su nogu s njegove stolice, stavljali rajsingle na stolicu, dodjeljivali mu kojekakve nadimke, skrivali papire, pripisivali njegove zasluge sebi i sve ostalo što bi moglo da im padne na pamet u toku dana koji je provodio s njima. Oni su imali stvarno pravo na to da dodiruju, uzimaju i mijenjaju svijet oko sebe, pravo koje on Boemis nije imao. Barni je mogao da stavi ruku na njega kad god poželi, mogao je da ravnopravno dodiruje i ostale, da se rukuje sa šefovima, zavlači svoje dlakave, poput kobasica debele prste pod Elizinu majicu i kratku suknju. A ona Eliza, kolegica sa odsjeka, imala je pravo da se pri tom kikoće kao i pravo da kaže da su joj Oliverovi dodiri odvratni. Oliver je to poštovao, poštovao je tuđe pravo, ali je čvrsto odlučio da od tog jutra i sam uzme svoje pravo.
Probudio se sa jasnom namjerom i znao da će ovaj dan biti drugačiji od svih ostalih u njegovom životu. Stavio je hladno sječivo u unutrašnjost kaputa i izašao napolje. Nije bilo zajedljivih susjeda na stubištu, nije bilo guranja u metrou, nesmotrenih pješaka na ulici, čitav dan je čekao Barnijevu šaku i sada se vraćao kući.
Nekoliko centimetara ispred njegovih očiju bila je šija jednog muškarca; masni nabori, kratka kosa. S druge strane naslanjala se jedna žena. Zatim je osjetio nametljiv parfem jedne djevojke. S lijeve strane vidio je veoma visokog mladog čovjeka, sa šeširom, koščata lica, a pored njega stajao je inspektor Volter koji se upravo spremao da izađe. Gurao se kroz mnoštvo, koristeći svoja moćna ramena za oštro odbacivanje muškaraca i žena kako bi što prije došao do vrata. Čim ga je ugledao, Oliveru se nije svidjelo njegovo lice.
– Da - mislio je Oliver - to su ti tipovi koji se guraju posvuda, u podzemnoj, poduzećima i uvijek stignu do najboljih mjesta. Mirno je i opušteno čekao, a inspektorovo rame zadalo mu je ozbiljan udarac.
- Jako dobro - pomislio je Oliver. - On će umrijeti!
Vlak je usporio i zaustavio se na postaji Vest Fort Strit. Vrata su se otvorila a bitka ljudi je započela. Jedni su iskakali kroz vrata vagona, dok su drugi borili se da ostanu u unutrašnjosti ili da uđu s perona u vagon. Oliver nije očekivao da će se njegova žrtva tako brzo iskrcati. Nije smio umaći, bude li potrebno slijedit će ga u beskraj. Uspio je nekako da se progura kroz masu ljudi i provukao se kroz napola zatvorena vrata vlaka. Nastavio je gurati se laktovima i tražio svoju metu. Kao da se neobjašnjiva sila ulila u njegove udove, kretao se gipko i bez napora, poput lovca u šumi ljudskih tjela, hvatao svaki centimetar slobodnog prostora.
Nešto mekano i bolno odskočilo je pod njegovim naletom, s boka. U svoj toj buci začuo se i krik neodobravanja i kao da masa ljudi za trenutak zastade. Oliver Boemis je pogledao: njemu s desna na podu prašnjavog njujorškog metroa ležao je sitan čovjek, skoro čovječuljak Bio je izrazito mršav muškarac, sitne građe i kovrčave, crne kose, upalih, izboranih ali jako uredno izbrijanih obraza. Čovječuljak se nespretno ustade otirući svoje ogromne naočale maramicom i zbunjeno se osmijehujući promuca: - oprostite, nisam pazio, veoma mi je žao.
Uhvatio je par sažaljivo - ljubaznih pogleda ljudi oko sebe i masa se pokrenu, dok je čovječuljak otresao i popravljao rever njegovog kaputa i dalje se ispričavajući nepovezano. Boemis je zaustio nešto da kaže, ali ne reče ništa. Osjetio je samo da ga napušta onaj osjećaj, da mu slabi grčeviti stisak šake oko drške oštrog sječiva u naborima postave kaputa, i kao kroz neku maglu do njegovog mozga stiže svijest da će ta gusta , topla tekućina što mu curi od stomaka, preko butine i naniže, uskoro prepuniti cipelu.
Inspektor Volter zastade i okrenu se na vrhu pokretnih stepenica. Dole ispod njega vrvilo je sve od ljudi, pored vlaka koji se spremaše da krene. Bezoblična, brujeća masa sa bezbroj glava, ruku, nogu, groteksnog, šarenog tijela, poput goleme hobotnice pružala je svoje krake i gore prema njemu. Neka, tom dobu godine neprimjerena, sparina, zbog zatvorenog prostora, širila se zrakom i on je udisaše punim plućima.
- Kao u paklu - pomisli a onda, u sebi se nasmijavši, doda: - možda previše filozofiram, ovo i jeste pakao!
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
