|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
|
|
|
Aida Zaćiragić, Västeros, Švedska (Jajce, Bosna i Hercegovina)
Rođena je 1965. u Jajcu, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Studirala je turizam u Beogradu i Sarajevu. Od 1992. živi u Švedskoj. Nakon studija teatra 2004. bavi se dječijim teatrom. Radeći na predstavi Svijet Astrid Lindgren počinje se baviti pisanjem za djecu.
Burna prošlost Bosne i Hercegovine, prošlost Jajca u ono vrijeme kada je Bosna bila kraljevina i kada je Jajce bila posljednja prijestolnica bosanskih kraljeva, predstavlja poseban izvor inspiracije za autoricu. Tako je nastala bajka Kraljevstvo bijelih ljiljana koja je objavljena 2010.
Knjiga Žene iz priča i legendi Bosne i Hercegovine iz 2012.g. govori o ženama koje su ostavile traga u historiji i književnosti Bosne i Hercegovine uz koje su vezane mnoge legende.
Burna prošlost Bosne i Hercegovine, prošlost Jajca u ono vrijeme kada je Bosna bila kraljevina i kada je Jajce bila posljednja prijestolnica bosanskih kraljeva, predstavlja poseban izvor inspiracije za autoricu. Tako je nastala bajka Kraljevstvo bijelih ljiljana koja je objavljena 2010.
Knjiga Žene iz priča i legendi Bosne i Hercegovine iz 2012.g. govori o ženama koje su ostavile traga u historiji i književnosti Bosne i Hercegovine uz koje su vezane mnoge legende.
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
|
Žene kao nadahnuće
Prostor i vrijeme u ovome slučaju nisu važni. Iskonska predanost suštini poimanja predanosti domovini/otadžbini je važnija. Istovremeno govoriti o prošlosti radi budućnosti tuzemne je još važnije. No, pisati o ženama unutar bosanskohercegovačke opstojnosti je najvažnije. Aida Zaćiragić je conditio sine qua non budućih metodoloških istraživanja o navedenom?! Ne, ova autorica je modus vivendi u prenošenju nečega što mi ovdašnji, u šumi isključivosti, ne vidjesmo kao drvo ispunjeno godovima hiljadugodišnje/tisućljetnje nade. A kada pročitate i knjigu, upravo objavljenu 2012.g. samo će vam se kazati (i zbog Elizabete Kotromanić, Katarine Kosače, Jelene Grube, Mare-Jelene- Branković...). Mi vam donosimo samo dijelove inspirativne cjeline. Riječ urednika Sabahudin Hadžialić Gl. i odg. urednika-intervjui 26.10.2012. |
Women as inspiration
Time and space in this case is not important. Genuine commitment to the essentially of comprehension for the homeland is important. At the same time to talk about the past for domestic future is more important. But, to write about women in the Bosnia and Herzegovina survival is most important. Aida Zaciragic is a conditio sine qua non for future methodological research on the above?! No, this author is the modus vivendi in the transfer of something what we, the locals within the forest of exclusivity, did not see as a tree full of millenial rings of hope. And when you read the book, just published in 2012 it will be told to you by itself (and hence Kotromanic Elizabeth, Catherine Kosača, Helen Tough, Mara-Helen-Brankovic ...). We bring to you only the parts of the inspiring totality. Editor's word Sabahudin Hadžialić Editor in chief 26.10.2012. |
Esma sultanija
Esme Sultanije džamija nalazila se u centru jajačke čaršije, u glavnoj ulici koja povezuje srednjovjekovna gradska vrata, Travničku i Banjalučku kapiju. Prema tarihu koji se nalazio iznad portala, džamija je podignuta 1749./1953. godine. Tarih ukazuje da je na tom mjestu postojala ranije džamija Mir Mustafe Čehaje Vinačkog, koja je najvjerovatnije izgorjela u velikom požaru krajem XVIII stoljeća.
Pripadala je centralnom potkupolnom tipu džamije, sa natkrivenim sofama i kamenom munarom visokom 29 metara. Prema M. Mujezinoviću ova džamija je spadala među posljednje izgrađene džamije u Bosni i Hercegovini koje su bile pokrivene kupolom. U sklopu džamijskog kompleksa nalazili su se i prelijepi šadrvan, mekteb i mezarje. Objekat Esme Sultanije džamije u potpunosti je srušen 1993. godine. Obnovljen je konačno 2008. godine.
Malo je historijskih podataka o izgradnju džamije Esme Sultanije, a zato legenda o njenoj izgradnji koju je narod ispredao stoljećima spada među najljepše i najpoetičnije legende bosanskohercegovačke tradicije.
Esma Sultanija, kako je narod naziva, bila je kćerka sultana i žena travničkog vezira. Suočena sa teškom bolešću Esma Sultanija je tražila lijeka na sve strane. I onda kada su svi ljekari odustali od liječenja, Esma Sultanija se obratila imamima. Mnogi imami su joj nastojali pomoći, ali sve je bilo uzalud. Napokon jedan od imama je posavjetovao Esmu Sultaniju i kazao joj da ako svojim novcem napravi most preko rijeke koja sa velike visine pada u drugu rijeku, a pored te rijeke džamiju, da se može nadati ozdravljenju. Polovinom osamnaestog stoljeća tursko carstvo je bilo prostrano. Narodno predanje kazuje da se tako jedinstveno mjesto tražilo širom carstva i da je napokon nađeno nadomak Travnika u Jajcu. Esma Sultanija je prodala svoj nakit i tim novcem izgradila drveni most na Plivi, a nadomak plivskog vodopada jednu od najljepših džamija u Bosni i Hercegovini.
Ovdje prestaje narodno predanje, ali historijski podaci kazuju da je u narednim stoljećima džamija Esme Sultanije bila jedina džamija u Bosni i Hercegovini koja je ime dobila po ženi, odnosno njenom imenu. Bila je džamija Esme Sultanije u tom periodu centar vjerskog i kulturnog okupljanja Bošnjaka, koji su uz pomoć imama sačuvali stoljetnu tradiciju.”[1]
XXX
Legenda o Esmi Sultaniji
”Bilo je to u proliće 1747., kad se Esma Sultanija, mlada hanuma namisnika Bosne Mehmed- paše, naglo razboli. Iz dana u dan sve je više slabila, a da je ni jedan hećim nije uzmoći mogao izvaditi. No, bila je u donjoj mahali kaurkinja koja je od soja krstijanskoga, pa je ona posavjetovala da ode lijeka tražit od jedne pametne žene tamo, što u zvizde gledat zna. I uputi se Esma Sultanija u donje kraje i nađe na rečenu ženu, zvizdaricu imenom Ljubu Vidakovu. Esma Sultanija je uhvati za ruku, i zakle je Bogom istinitim da joj kaže hoće li ozdraviti ili neće.
Ljuba listala po nekim tefterima, pa kad završi, pogleda je tužno:
– Neš ozdravit lipa anumo…
Esma Sultanija obori glavu i briznu u plač.
– …dok ne staviš kamen na kamen tamo di se voli, tamo di se mrzi i tamo di se moli! Evo, tako ti je u ćitabu zapisano!
Ali ne tide joj više ništa reći, niti stide zlata ni dukata. I povrati se Esma Sultanija svojim dvorima u grad Jajce, dumajući o svemu što je zvizdarica ispričala. Ni efendija Hadži Lojo nije znao o čemu se tu radi, već samo odmahivao rukom tvrdeći da su to šejtanska posla. A negdi s početkom lita dođe nova sluškinja Halima, da hizmet čini u Esme Sultanije i kad ču za tu priču ponudi se da odgonetne. Esma Sultanija je sve ispitivala od kud je, šta je i ispostavilo se da je i Halima iz donjih kraja. To bi čudno Esmi Sultaniji, ali je pusti da odgonetne.
I Halima joj objasni:
– Eto, tribaš sagraditi ćupriju!
– Ćupriju???
– Dvi ćuprije!
– Baš dvi?
– Dvi?
– I to je sve?
– Nije plemenita hanumo! Jedna ćuprija mora biti tamo di se neko voli, ali ne mere jedno drugom prići. Druga mora biti di je neka omraza nastala, pa će je voda ispod ćuprije odnit. A uz to trebaš i džamiju sagradit, kamen na kamen, tamo di se moli.
Esma Sultanija rasproda sav nakit kojeg je imala i dade da se naprave dvi ćuprije i jedna džamija. Nisu dugo tražili i nađoše misto na kom su se dvoje mladih volili, ali su bili rastavljeni Vrbasom. Tu niče prva ćuprija. Na drugom mistu nađoše braću u omrazi s dvi strane rike i tu podigoše most, i braća se izmiriše i dovika se ne posvađaše.
A u mahali, u bostanu Bibe Selimove, gdje se kazivaju, uz lipu navik molio dedo Idriz, dade Esma Sultanija da se sagradi lipa džamija.
Od tad ona posve ozdravi i dočeka duboku starost na svojoj kuli, a narod pripovida s kolina na kolino priču o Esmi Sultaniji.”[2]
Moram reći da je u narodu uvriježeno vjerovanje da je Esma Sultanija umrla i da nije dočekala da se džamija završi.
XXX
Azra, Indira, Zinaida
U tom istom gradu, mnogo kasnije, rođena je djevojčica toplih smeđih očiju, kojoj su roditelji dali ime Azra.
U sjećanju mi je ostala stara, bosanska kuća Azrine tetke koja je sama u njoj živjela i u kojoj smo rado provodili vrijeme naročito zimi.
Kuća se nalazila na osami, na kraju bašte, uz staru napuštenu cvjećaru. Bilo je nečeg posebno uzbudljivog u toj staroj kući, valjda zbog osjećaja opasnosti, zbog straha da bi neko svaki čas mogao pokucati na niske krhke prozore, pokrivene tankim bijelim zavjesama. Šporet je bio stari, na drva, a naši obrazi su gorjeli što od vatre, što od bezbrižnog kikotanja. Taj veseli kikot prekinulo je saznanje o Azrinoj teškoj bolesti koja je došla neočekivano i unijela tegobu u naše mlade živote.
Čini mi se, desetak mi je godina. Pozvana sam na rođendan kod Alme. Alma je starija djevojčica pa sam uzbuđena što ću sresti Almine drugarice, Silhanu i lijepu Zinaidu. Obukla sam bijele štrample i bež haljinu. Plesaće se uz disco muziku, biraće se i mis rođendana.
Na kraju ta ”laskava titula” pripade meni, potpuno neočekivano, ostavivši me u čudu.
Odrasle smo.
Zinaida se udala i postala majka preslatkih blizanaca. S osmijehom, tužila se da su dječaci nestašni i da ih jedva stiže.
Došla je ’92.
Azra je svoje prve izbjegličke dane provodila u Splitu. Stanje joj se pogoršalo, sjedila je u kolicima nepokretna. Uz sebe je imala jedan video aparat koji je ljubomorno čuvala i koji bi prodala ako joj bude trebalo za liječenja.
Indira je ostala kao jedna od posljednjih u gradu, radeći kao medicinska sestra i njegovala je ranjenike. I ona je napustila grad među posljednjima i stigla u Split. Srešće se s Azrom, ali prvo će otići sa nekim ljudima koje je njegovala na kafu. Desila se saobraćajna nesreća. Svi su preživjeli osim Indire.
Zinaida je otputovala s mužem i dječacima u Njemačku, a kasnije je stigla vijest da je i ona teško bolesna. Po svoj prilici neće preživjeti. Umrla je jednog hladnog, decembarskog dana.
U međuvremenu, Azra je stigla u Dansku na liječenje. Prolazile su godine neuspjelog liječenja. Umorna od svega imala je samo jednu želju, da je sahrane pored Indire i Zinaide. Želja joj je ispunjena.
---------------------
[1] Tekst historičara Enesa Milaka.
[2] http://www.jajce-grad-muzej.com/index.php/ne-zaboravljeno/legenda-oesmihuani.html
Priče koje predstavljamo su iz knjige „Žene iz priča i legendi Bosne i Hercegovine“ (Izdavač „Broarna – Mostovi Meho Baraković, Göteborg, 2012)
Esme Sultanije džamija nalazila se u centru jajačke čaršije, u glavnoj ulici koja povezuje srednjovjekovna gradska vrata, Travničku i Banjalučku kapiju. Prema tarihu koji se nalazio iznad portala, džamija je podignuta 1749./1953. godine. Tarih ukazuje da je na tom mjestu postojala ranije džamija Mir Mustafe Čehaje Vinačkog, koja je najvjerovatnije izgorjela u velikom požaru krajem XVIII stoljeća.
Pripadala je centralnom potkupolnom tipu džamije, sa natkrivenim sofama i kamenom munarom visokom 29 metara. Prema M. Mujezinoviću ova džamija je spadala među posljednje izgrađene džamije u Bosni i Hercegovini koje su bile pokrivene kupolom. U sklopu džamijskog kompleksa nalazili su se i prelijepi šadrvan, mekteb i mezarje. Objekat Esme Sultanije džamije u potpunosti je srušen 1993. godine. Obnovljen je konačno 2008. godine.
Malo je historijskih podataka o izgradnju džamije Esme Sultanije, a zato legenda o njenoj izgradnji koju je narod ispredao stoljećima spada među najljepše i najpoetičnije legende bosanskohercegovačke tradicije.
Esma Sultanija, kako je narod naziva, bila je kćerka sultana i žena travničkog vezira. Suočena sa teškom bolešću Esma Sultanija je tražila lijeka na sve strane. I onda kada su svi ljekari odustali od liječenja, Esma Sultanija se obratila imamima. Mnogi imami su joj nastojali pomoći, ali sve je bilo uzalud. Napokon jedan od imama je posavjetovao Esmu Sultaniju i kazao joj da ako svojim novcem napravi most preko rijeke koja sa velike visine pada u drugu rijeku, a pored te rijeke džamiju, da se može nadati ozdravljenju. Polovinom osamnaestog stoljeća tursko carstvo je bilo prostrano. Narodno predanje kazuje da se tako jedinstveno mjesto tražilo širom carstva i da je napokon nađeno nadomak Travnika u Jajcu. Esma Sultanija je prodala svoj nakit i tim novcem izgradila drveni most na Plivi, a nadomak plivskog vodopada jednu od najljepših džamija u Bosni i Hercegovini.
Ovdje prestaje narodno predanje, ali historijski podaci kazuju da je u narednim stoljećima džamija Esme Sultanije bila jedina džamija u Bosni i Hercegovini koja je ime dobila po ženi, odnosno njenom imenu. Bila je džamija Esme Sultanije u tom periodu centar vjerskog i kulturnog okupljanja Bošnjaka, koji su uz pomoć imama sačuvali stoljetnu tradiciju.”[1]
XXX
Legenda o Esmi Sultaniji
”Bilo je to u proliće 1747., kad se Esma Sultanija, mlada hanuma namisnika Bosne Mehmed- paše, naglo razboli. Iz dana u dan sve je više slabila, a da je ni jedan hećim nije uzmoći mogao izvaditi. No, bila je u donjoj mahali kaurkinja koja je od soja krstijanskoga, pa je ona posavjetovala da ode lijeka tražit od jedne pametne žene tamo, što u zvizde gledat zna. I uputi se Esma Sultanija u donje kraje i nađe na rečenu ženu, zvizdaricu imenom Ljubu Vidakovu. Esma Sultanija je uhvati za ruku, i zakle je Bogom istinitim da joj kaže hoće li ozdraviti ili neće.
Ljuba listala po nekim tefterima, pa kad završi, pogleda je tužno:
– Neš ozdravit lipa anumo…
Esma Sultanija obori glavu i briznu u plač.
– …dok ne staviš kamen na kamen tamo di se voli, tamo di se mrzi i tamo di se moli! Evo, tako ti je u ćitabu zapisano!
Ali ne tide joj više ništa reći, niti stide zlata ni dukata. I povrati se Esma Sultanija svojim dvorima u grad Jajce, dumajući o svemu što je zvizdarica ispričala. Ni efendija Hadži Lojo nije znao o čemu se tu radi, već samo odmahivao rukom tvrdeći da su to šejtanska posla. A negdi s početkom lita dođe nova sluškinja Halima, da hizmet čini u Esme Sultanije i kad ču za tu priču ponudi se da odgonetne. Esma Sultanija je sve ispitivala od kud je, šta je i ispostavilo se da je i Halima iz donjih kraja. To bi čudno Esmi Sultaniji, ali je pusti da odgonetne.
I Halima joj objasni:
– Eto, tribaš sagraditi ćupriju!
– Ćupriju???
– Dvi ćuprije!
– Baš dvi?
– Dvi?
– I to je sve?
– Nije plemenita hanumo! Jedna ćuprija mora biti tamo di se neko voli, ali ne mere jedno drugom prići. Druga mora biti di je neka omraza nastala, pa će je voda ispod ćuprije odnit. A uz to trebaš i džamiju sagradit, kamen na kamen, tamo di se moli.
Esma Sultanija rasproda sav nakit kojeg je imala i dade da se naprave dvi ćuprije i jedna džamija. Nisu dugo tražili i nađoše misto na kom su se dvoje mladih volili, ali su bili rastavljeni Vrbasom. Tu niče prva ćuprija. Na drugom mistu nađoše braću u omrazi s dvi strane rike i tu podigoše most, i braća se izmiriše i dovika se ne posvađaše.
A u mahali, u bostanu Bibe Selimove, gdje se kazivaju, uz lipu navik molio dedo Idriz, dade Esma Sultanija da se sagradi lipa džamija.
Od tad ona posve ozdravi i dočeka duboku starost na svojoj kuli, a narod pripovida s kolina na kolino priču o Esmi Sultaniji.”[2]
Moram reći da je u narodu uvriježeno vjerovanje da je Esma Sultanija umrla i da nije dočekala da se džamija završi.
XXX
Azra, Indira, Zinaida
U tom istom gradu, mnogo kasnije, rođena je djevojčica toplih smeđih očiju, kojoj su roditelji dali ime Azra.
U sjećanju mi je ostala stara, bosanska kuća Azrine tetke koja je sama u njoj živjela i u kojoj smo rado provodili vrijeme naročito zimi.
Kuća se nalazila na osami, na kraju bašte, uz staru napuštenu cvjećaru. Bilo je nečeg posebno uzbudljivog u toj staroj kući, valjda zbog osjećaja opasnosti, zbog straha da bi neko svaki čas mogao pokucati na niske krhke prozore, pokrivene tankim bijelim zavjesama. Šporet je bio stari, na drva, a naši obrazi su gorjeli što od vatre, što od bezbrižnog kikotanja. Taj veseli kikot prekinulo je saznanje o Azrinoj teškoj bolesti koja je došla neočekivano i unijela tegobu u naše mlade živote.
Čini mi se, desetak mi je godina. Pozvana sam na rođendan kod Alme. Alma je starija djevojčica pa sam uzbuđena što ću sresti Almine drugarice, Silhanu i lijepu Zinaidu. Obukla sam bijele štrample i bež haljinu. Plesaće se uz disco muziku, biraće se i mis rođendana.
Na kraju ta ”laskava titula” pripade meni, potpuno neočekivano, ostavivši me u čudu.
Odrasle smo.
Zinaida se udala i postala majka preslatkih blizanaca. S osmijehom, tužila se da su dječaci nestašni i da ih jedva stiže.
Došla je ’92.
Azra je svoje prve izbjegličke dane provodila u Splitu. Stanje joj se pogoršalo, sjedila je u kolicima nepokretna. Uz sebe je imala jedan video aparat koji je ljubomorno čuvala i koji bi prodala ako joj bude trebalo za liječenja.
Indira je ostala kao jedna od posljednjih u gradu, radeći kao medicinska sestra i njegovala je ranjenike. I ona je napustila grad među posljednjima i stigla u Split. Srešće se s Azrom, ali prvo će otići sa nekim ljudima koje je njegovala na kafu. Desila se saobraćajna nesreća. Svi su preživjeli osim Indire.
Zinaida je otputovala s mužem i dječacima u Njemačku, a kasnije je stigla vijest da je i ona teško bolesna. Po svoj prilici neće preživjeti. Umrla je jednog hladnog, decembarskog dana.
U međuvremenu, Azra je stigla u Dansku na liječenje. Prolazile su godine neuspjelog liječenja. Umorna od svega imala je samo jednu želju, da je sahrane pored Indire i Zinaide. Želja joj je ispunjena.
---------------------
[1] Tekst historičara Enesa Milaka.
[2] http://www.jajce-grad-muzej.com/index.php/ne-zaboravljeno/legenda-oesmihuani.html
Priče koje predstavljamo su iz knjige „Žene iz priča i legendi Bosne i Hercegovine“ (Izdavač „Broarna – Mostovi Meho Baraković, Göteborg, 2012)
|
| ||||
|
| ||
|
|
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
