|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
|
|
|
Fabijan Lovrić, Knin, Hrvatska
Fabijan Lovrić (Tuzla, 13. rujna 1953.), pjesnik
U Ljubačama i Kiseljaku je završio osnovnu školu, u Tuzli srednju školu i Višu pedagošku akademiju, nakon čega nastavlja daljnji proces usavršavanja te u Beogradu diplomira novinarstvo. U Zadru uspješno završava Visoku učiteljsku školu, a u Zagrebu je odslušao i položio ispite na Poslijediplomskom znanstvenom studiju književnosti gdje radi doktorsku disertaciju.
Radi kao učitelj, novinar, kulturni djelatnik, te je dopisnikom mnogih listova i znanstvenih časopisa, između ostalih: Republika, Osvit, Hrvatska misao, Zadarska revija, Književna rijeka, Zadarski list, Zadarski regional, Hrvatsko slovo, Glas koncila, Naša ognjišta, Zvrk, Cvitak, Modra lasta, itd. Objavljuje znanstvene i stručne radove. Sudjelovao je stručnim radom na Školi učitelja 2005. godine u Lovranu. Za književni je rad nagrađivan te nekoliko puta bio u najužem izboru.
Rado odlazi na književne susrete, 2005. godine je dvadeset peti put posjetio Goranovo proljeće, u Lukovdolu, a na Kijevskim književnim susretima je od početka te manifestacije, te kao predstavljač novih izdanja i likovni kritičar sudjeluje u mnogim kulturnim akcijama.
Pjesme su mu zastupljene u petnaest knjiga s više autora, neke prevedene na: slovenski, češki, engleski, talijanski, albanski jezik. Iako je prvu pjesmu objavio u Modroj lasti (1967.), časopis za djecu, Zvrk, predložio je nekoliko pjesama za obradu na satu hrvatskog jezika u OŠ Republike Hrvatske.
Članom je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Matice hrvatske, Književnog kluba Tin, Hrvatskog književnog kruga Zagreb, Društva hrvatskih haiku pjesnika i Međunarodnog instituta za književnost (International Literary Institute).
U Ljubačama i Kiseljaku je završio osnovnu školu, u Tuzli srednju školu i Višu pedagošku akademiju, nakon čega nastavlja daljnji proces usavršavanja te u Beogradu diplomira novinarstvo. U Zadru uspješno završava Visoku učiteljsku školu, a u Zagrebu je odslušao i položio ispite na Poslijediplomskom znanstvenom studiju književnosti gdje radi doktorsku disertaciju.
Radi kao učitelj, novinar, kulturni djelatnik, te je dopisnikom mnogih listova i znanstvenih časopisa, između ostalih: Republika, Osvit, Hrvatska misao, Zadarska revija, Književna rijeka, Zadarski list, Zadarski regional, Hrvatsko slovo, Glas koncila, Naša ognjišta, Zvrk, Cvitak, Modra lasta, itd. Objavljuje znanstvene i stručne radove. Sudjelovao je stručnim radom na Školi učitelja 2005. godine u Lovranu. Za književni je rad nagrađivan te nekoliko puta bio u najužem izboru.
Rado odlazi na književne susrete, 2005. godine je dvadeset peti put posjetio Goranovo proljeće, u Lukovdolu, a na Kijevskim književnim susretima je od početka te manifestacije, te kao predstavljač novih izdanja i likovni kritičar sudjeluje u mnogim kulturnim akcijama.
Pjesme su mu zastupljene u petnaest knjiga s više autora, neke prevedene na: slovenski, češki, engleski, talijanski, albanski jezik. Iako je prvu pjesmu objavio u Modroj lasti (1967.), časopis za djecu, Zvrk, predložio je nekoliko pjesama za obradu na satu hrvatskog jezika u OŠ Republike Hrvatske.
Članom je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Matice hrvatske, Književnog kluba Tin, Hrvatskog književnog kruga Zagreb, Društva hrvatskih haiku pjesnika i Međunarodnog instituta za književnost (International Literary Institute).
- Monterov san i java (pjesme): biblioteka Paralele; Doboj, 1981.
- Imam i ja svoju cijenu (pjesme za djecu): Napredak; Tuzla, 1993.
- Bljesak potopljenog sjaja (pjesme): MH Orebić; Orebić, 1994.
- Počivaj mirno Zvonimire (pjesme): Narodna knjižnica Knin; Knin, 1998.
- Bljesak potopljenog sjaja (pjesme): izdanje autora; Knin, 1999.
- Rumena matematika (pjesme): KUD Kralj Zvonimir Knin; Knin, 1999.
- Kninski pisci svome gradu (urednik; izbor šest autora): MH Knin; Knin, 2000.
- Gorim li kako treba (pjesme): MH Knin; Knin, 2002.
- Učitelj mudrosti (gnome): Madit; Šibenik, 2003.
- Vječnosti jednoga grada (urednik; jedanaest autora): Madit; Šibenik, 2003.
- Govor cvijeća (Poema o Slavi Raškaj): Verlag Lijepa Naša; Wuppertal, 2004.
- Put križa (sakralne pjesme; poema): dvojezično; hrvatski / talijanski (Via Crucis: prijevod na talijanski Sonja Vrca / prepjev stihova na talijanski Joja Ricov): Matica hrvatska ogranak Knin; Knin, 2004.
- Nemoj, rođo, Danice ti... (monodrama; prema pripovijetkama Ivana Raosa): Vlastita naklada; Knin, 2004.
- Još ću ja dugo hrabar živjeti: ur. Ratko Bijelić: izbor pjesma Fabijan Lovrić (domoljubne pjesme; s Josipom Paladom i ilustracijama Ivana Antolčića i Željka pl. Horvatića Brade): Nova knjiga Rast; Zagreb, 2005.
- Prepoznavanje bitnog (kritike, članci, prikazi, aktovke…; objavljeni radovi): HKD Napredak Ogranak Knin; Knin, 2005.
- A ja klipan (bojanka / pjesme za djecu do 10 godina uz ilustracije Tatjane Jadrić; prepjev na engleski: Graham McMaster): ur. Fra Ivan Nimac: HKD Napredak Ogranak Knin; Knin, 2005.
- Još ću ja dugo hrabar živjeti (drugo izmijenjeno izdanje): Josip Palada i Fabijan Lovrić: INA-NAFTAPLIN; Zagreb, 2006.
- A ja klipan (bojanka / pjesme za djecu do 10 godina uz ilustracije Tatjane Jadrić; prepjev na engleski: Graham McMaster): AGM; Zagreb, 2006.
- Svjedoci vremena (uredio i priredio radove dvadeset autora iz Knina): ur. Fra Ivan Nimac: HKD Napredak Ogranak Knin; Knin, 2006.
- Put križa (pjesme: usporedno, hrvatsko-talijanski / drugo izmijenjeno izdanje): Oslikala Lana Martinović Čala: ur. Grgo Mikulić: Gral; Široki Brijeg (knjiga u tisku)
- U tisku se nalaze pjesme: Poljubac zemlje, o zaštićenim biljkama; dopunjeno izdanje pjesama namijenjenih djeci, Imam i ja svoju cijenu ( treće izmijenjeno izdanje )
|
Klonuti spuštenim veslima
Njegov putokaz je život u svojoj suštini ni jednoga trenuka ne pretjerujući u ljubljenju igrokaza koji mu je namijenjen. Sve je igra, u životu samom, a Fabijan Lovrić se igra mislima unutar poezije trenutka, dok ga njegov tok misli usmjerava ka rješenjima zagonetke. Čega? Života, naravno. Da bi, kao i svi mi, na kraju, klonuo spuštenih vesala. Sa jednim malim otklonom vidljivim u njegovoj poetici: Ona će preživjeti i život u svojoj svojoj punini. Jer je jetka, pitka, razumljiva i inspirativna. Posvećena. I osvjetljena. Riječ urednika Sabahudin Hadžialić 09.9.2012. |
Droop with subdued oars
His milestoneis life in its essence, and not at one instant exaggerating at all in the kissing of the play reserved for him. Everything is a game, within the life itself, and Fabian Lovric plays with his thoughts within poetry of the moment, while his train of thoughts are directing toward solutions of the puzzle. Of what? Of life, for sure. After which he would, as we all do, at the end, collapse with his oars downcasted. With one small deviation visible in his poetry: It will survive even the life in its whole fullness. Because hise poetry is biting, potable, understandable and inspiring. Dedicated. And illuminated. Editor's word Sabahudin Hadzialic 09.9.2012. |
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
Most
U kolijevci od kamena,
jedan most treperi
na zelenom licu rijeke
u vlastitoj sjeni.
I ziba se taj most bijeli,
okamenjen kroz stoljeća
kao stećak da je rijeci
što protječe kroz proljeća.
Nitko nema da ga čuva,
srastao u atmosferi
svih nedaća, on ljepotom
i smjelošću, tek treperi.
Na suncu i mjesečini,
svijetla duga od kamena
treperi u nebu zvijezda
kamena oslobođena.
Graditelj što kamen klesa,
na ljepotu već navik'o
gradio je znojem ljubav,
al' mu ime ne zna nitko.
Most se ziba u kolijevci,
zelena mu voda pjeva
stoljećima svoje pjene
dok on smrti odolijeva.
Uskrsnuo jednog dana,
zelena ga rijeka rodi
iz šapata svojih pjena
gdje kamenje sjenka plodi.
Od kada je, do kada je?
Trajniji je od davnina.
Još ponekad odvoji se
smion letač sa zidina.
Most sve može preboljeti.
Zaliječiti smrtne rane.
U dubini bijeloj sanja:
pomiriti dvije strane.
Knin, 17. rujna 2012.
Ponedjeljak, 22: 54 sati.
U kolijevci od kamena,
jedan most treperi
na zelenom licu rijeke
u vlastitoj sjeni.
I ziba se taj most bijeli,
okamenjen kroz stoljeća
kao stećak da je rijeci
što protječe kroz proljeća.
Nitko nema da ga čuva,
srastao u atmosferi
svih nedaća, on ljepotom
i smjelošću, tek treperi.
Na suncu i mjesečini,
svijetla duga od kamena
treperi u nebu zvijezda
kamena oslobođena.
Graditelj što kamen klesa,
na ljepotu već navik'o
gradio je znojem ljubav,
al' mu ime ne zna nitko.
Most se ziba u kolijevci,
zelena mu voda pjeva
stoljećima svoje pjene
dok on smrti odolijeva.
Uskrsnuo jednog dana,
zelena ga rijeka rodi
iz šapata svojih pjena
gdje kamenje sjenka plodi.
Od kada je, do kada je?
Trajniji je od davnina.
Još ponekad odvoji se
smion letač sa zidina.
Most sve može preboljeti.
Zaliječiti smrtne rane.
U dubini bijeloj sanja:
pomiriti dvije strane.
Knin, 17. rujna 2012.
Ponedjeljak, 22: 54 sati.
|
Hrast
Ja mogao sam, možda, biti onaj hrast što silnom krošnjom po livadi sjeni, ali vjetar, noćnik, što salijeće misli, reče gdje jesmo lažno opčinjeni. Tamo, negdje, u dubini svijesti, znamo, da svi sa zemljom moramo se sresti. Pod krošnjom hrasta ne žive ni trave, pa kada umre, one sunce slave. *** Krug za krugom Sve što ne znam nevažno je, sve što znam proganja me odgovornošću. Liježem, a ništa ne osigurava ustajanje. Moj otac je legao. San je opojan, najbolji analitičar postupaka do opredmećenja. Strah mijenja postupke. Majka poskokova iz straha od ugriza vlastite djece, porađa ih s grane stabla. Čovjek svoju djecu šalje na put koji je izgradilo njegovo iskustvo, ali doživljajni svijet djece ne vjeruje svetosti vatre dok ne opeku prste, zato se u poznim godinama živo sjećaju roditelja, sve više im sliče i sve više čine istih pogrešaka. Stari mornar govori sinu, kako more nema kraja. Sin ne vjeruje, otplovi zaogrnut pjenama. Kada se vrati; nemoćna starost svjedoči moćnoj mladosti. Tako, krug za krugom, krugovi na vodi. Tko ne vjeruje, neka baci kamen. *** Orka Kao orka, imati cilj i ne odustati, smisliti strategiju, mijenjati pristup novom izazovu, vjerovati u uspjeh, um bistriti, nadmudriti, organizirati, podučiti mladost, biti brži kada treba, biti organiziraniji, biti na odabranom mjestu, biti onaj koji zna. Biti orka: nije suđeno najbržima, nije suđeno najvećima, nije suđeno najjačima, nije suđeno bahatima; suđeno je pametnima koji se znaju ponašati u zajednici dogovora, a kada se zasite (jer zatomiti glad njihov je cilj) orke vježbaju loviti i puštaju lovinu da se spasi, da vjeruje kako može, kako orka ne će, kako je dobronamjerna, kako se samo igra, kako ne će zagristi, udarati, bacati, lomiti, pojesti… Kao orka, imati cilj kontrolirane potrebe, radovati se moći lovca, radovati se životu lovine, radovati se učenju, radovati se novom otkriću, kao čovjek što se raduje humanom uspjehu znanosti… Kao orka, imati cilj, plemeniti cilj koji produhovljuje opstanak; kao orka svoje potrebe. Samo je orkama dopušteno, biti kao orka. *** Sitara Sitara liježe u nutrinu tijela svetačkim mirom Bachovih korala. Cvijet se biljke otvara svjetlosti i sasvim bijela, skladba svih morala, odmara se u sferi nirvane. Iz sata u sat, čekamo da svane sazvučje svjetla u žicama psihe, kiše tišine padaju na čula, dok svaki zvuk se pretvara u slike vedske znanosti o snazi života. I ona nota, trzaj u dno sluha, ko medna rosa na uzdahu jutra drži nas budnim u snovima mira, i već bi moglo desiti se sutra da napuste nas kolijevka i bajka? Zaljubila se voćka u cvjetanje. Na svakoj grani zategnuta nota. Svaka sklad traži kroz dvanaest sati; Stvoritelj, stvara čuđenje života, u naše strune, sazvučje Nirvane. *** Zvijezde Ja sam nebo svih onih zvijezda što me obnoć prate i kada mjesec napusti prostranstva u gnijezdo srca sigurno se sjate. Srce kuca njihovim treptanjem kao da život nema drugih nada, u stih se slože ko laste na žici, iz navike, kroz poredak sklada. No čim se sokol pojavi na nebu, što kruži nad sudbinom plijena, raspu se zvijezde u bjelini dana ko jata ptica strahom izgubljena. Izgubljen, u sred pučine života, skupljam zvijezde još opčinjen sjajem. Otvaram srce da se hitro vrate u gnijezdo neba, u kom i sam trajem. *** Bioluminiscencija Zasvjetlucala je u sred ljetnog dana obrisom tijela, stopama u p'jesku, gipka, poput mora brodom uzorana sakrila bjelinom poljubac u sm'ješku. Svaka mazna kretnja u prostoru bočnom bacala je munje, kresiva i vatre, miris se širio ko u vrtu voćnom jedrog tijela sposobnog da satre svu moju opreznost, dostojanstva čini. U trenutku jednog, ustreptalog dana, ostala mi duša vječno izbrazdana. Sad ožiljke l'ječim vinom u tišini. Guram težak kamen bliže bogovima, dok njezino t'jelo svijetli bokovima. *** Cijena Ljubio sam, a spoznao nisam da me cijena strasti otrovala. Ni sanjao u zanosu nisam kako si mi tek povoda dala da u čaši, koja me ne prođe, ispih kapi crnila iz žuči; da riječi što si šaputala nikad nitko unapr'jed ne uči, nego zanos, ko rođenje sunca, nijemo klone spuštenim veslima. Krik se otme ljepoti vrhunca poput p'jeska po kom vlaži plima. Sad robujem u hramu oblina, dok mi razum, izjeda tišina. *** K. nobelovcu Ivi A. Kako je život ponekad okrutan. Ne gledaj na njega ljutito ni usko. Ostani, bori se, budi biće ljudsko, Blistavo ćeš biti u kovčegu sputan. Energijom smisla djelo zaokruži. Lako je umrijeti, živjeti je teže. Ova zemlja, nebo, neka te zaveže Vječnim nastojanjem što zvijezdama kruži. Aortinom krvlju stihove napiši, Crveno nek zvoni glazbeno pramenje, Izvor tako ne će biti tiši, Valjaće koritom ledeno kamenje. Oprosti ljepoti, ne zamjeri zlobi, Anđeo te čuvar kroz dubinu vodi. 
|
Izlazi ruža
Iz svog mirisa ruža izlazi ljepotom i stasom, nježno latice pruža gdje slavuj tužnim glasom dragu dozivlje svoju, tek provjeriti gnijezdo u kom će sretni biti; i tvoje nebo, zvijezdo, uz ružu može sniti usne bijelog pupoljka na razvidnosti dana. Nikada nije lijepo da dama bude sama, i pritom, stasita ruža, i pritom kopljanici trna prijeteći kopljima streme, bocnuti svaku ruku, što želi skute njene. Izlazi ruža: na proplanke, u vrt, uz more, na planine, uz jezera, duž rijeka, viđena u toaletama najljepših boja cvijeta, a samo s proljeća slavuj njen miris čezne, pa se zanese pjesmom, pa sanja gdje se gnijezde on i njegova draga kroz prsten suhih trava. Tamo gdje ruža spava vjetar je rekao: Zbogom, ne treperi lišće, na konac mjesečine zvijezde nanizale rosu i okitile ružu biserima topaza. Prođe li uz ružu netko, za njim se pospe staza najmekšim srcem cvijeta, pa poželimo te ruže, na mokrom tijelu ljeta. *** Jer tebe ljubljah U mojoj zemlji moje sjeme siju i vjetar njiše klasje mojih rima, umjesto da me tvoje usne griju, grije me zemlje vječita tišina, pa korak ćutim koji tvome sliči. U mrtvom tijelu pokrenu se strasti. Obećali smo, ko u vječnoj priči, kako će zvijezde nad grobištem rasti kad malom rukom dotakneš križište, i da ću znati čitati ti misli, u mjesečini izdupsti ognjište uz koje bi se zagrljeni stisli. Vjeruj mi, draga: u sunčevoj mijeni ja još te dišem kroz korijenje trava, rukopis ovaj dok pišem u sjeni, moćna je snaga onog koji spava, i koji reče: U tvom tijelu tijelo posut će ribom uvale od pijeska, u sjaju, tek ćeš poljubiti djelo nad mrtvim morem zagonetnog smiješka. U mojoj zemlji moje sjeme siju. Uberi ružu najsvježije rime, laticama pospi rosnu arkadiju jer tebe, ljubljah, prije ove zime. Mrtav, sebe nosim u dno uspomene, gdje oduvijek živiš mrtvim dijelom mene. U mojoj zemlji, moje pjesme siju. *** Kovanje lanca U sve rukavce moje, lijevkove, mrtvaje, uselila se kiša, pa tako nježno traje po tvojoj kabanici u kojoj tebe nema, u kojoj tvoja duša zaluta kroz rukave, proklizi tijelom do vrata, živci otresu mrave, onda te opet nema, pretvoriš se u rijeku crnu ko tvoje oči, ko tvoje ljupko lice u igri romske djece. Još kovač dok sam bio za tebe netko reče, kako ćeš odnijeti srce zaljubljenom muškarcu kojega odabereš, svi drugi, nemaju šanse, kupovali su ti narukvice, a ti si čekala dok iskujem lanac, smješkala se i čekala, držala malene šake otvorene nad jatom zvijezda dok sam iskivao nakovanj i čekić, za početak, jer nisam imao ništa osim goruće nade čelika, kako će moje strpljenje biti dostojno tvog čekanja. Romkinjo moja, moja najljepša kišna kabanico koju si mi darovala u Rumi, one davne godine, dok sam iskivao lanac kako bih se vezao, za tebe. *** Regina del mar Izašla je s krunom mora, sva u svjetlu. Oblak skriva stopala joj. Prizor stare katedrale život je, il' možda nije, il' Regina izašla je ljepotu da razotkrije. Izašla je. Lik od pjene plavih snova. Ljuljala je zlato kapi na mramornom boku puti. Kristal soli sunce pije, leptir na dlan sletio je: Regina je, ili nije? Izašla je iz dubine plavih želja. Gdje god stane, ne ostavi trag u pijesku. Saveznik joj vjetar nije dok prostore bočno mijenja ljepotu da razotkrije. Izašla je. Kraljica je. Ili nije? Što pojavnost njena znači uzdrhtalom jedru duše spremnom da se grešno skrije? Maestral joj veo nosi, putenost bi da pokrije. Izašla je. Ljeto bješe. More snije. Možda i ja, sanjao sam njen lik, poput mnogih što san vidi; život skrije? To Regina izašla je, ljepotu da razotkrije. *** Tvoja krv Tvoja krv je otkucavala ritam zvijezda. Trebalo je imati obzira. Neskloni mjerenju vremena otkriveni smo u bjelini novoga dana, kao da nam je sve bilo preče od nas samih. Sve satove smo pogubili, osim onoga, kojega je otkucavala tvoja krv. *** Preko suhog lišća Noge bose, što su čekale otići preko suhog lišća duboke jeseni, izgubiše snagu, samo zamišljeni pogled u dalj bludi, kao da će stići dalekog putnika u prostranstvu šuma. To naglo klonuće, ta odluka jasna, kao krasna boja predvečerja kasna plijeni tjeskobu stvaralačkog uma. Razli se svom snagom u sidrištu kretnje, pa poput sjekire koju stablo sretne na muškom ramenu drvosječe dana, zadrhti svim sokom, list zadrhti s grana… Korijen mu ne da, pa u čudu traje, gledajući jesen, kao čovjek da je. *** Šaman Kada sve snage padnu u apatiju, kad ljudski život izgleda izgubljen, pojavi se njegov duh, traži znatniju snagu opstanka. Draži plamen obrubljen crnom slutnjom u kojoj istina gori. Snaga duha, prstima mekim pronađe trag skriven najboljem oku, dok se bori s vjerom i nevjerom kroz bolno beznađe. Samo molitvom, duha doziva, prati na putu kojim svi su klonuli, rekli: „Zar će šaman moći, pri mirisnoj vatri pronaći tragove?“ Dani su protekli snagom volje, slušanju srca kroz protoke. Šaman snagom volje, živi krvotoke. | ||||
Ivo Mijo Andrić (Zagreb), Sabahudin Hadžialić (Sarajevo) i Fabijan Lovrić (Knin) u Galeriji SMRJUHA u Orebiću, Hrvatska, Anno domini 2012, mjeseca avgusta/kolovoza...
|
|
|
|
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina