|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
|
|
|
Nura Bazdulj - Hubijar, Travnik, Bosna i Hercegovina
Nura Bazdulj-Hubijar rođena je 20. augusta 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi. Radi kao liječnik, specijalist medicinske mikrobiologije.
Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama. Njezina djela prevođena su na njemački, holandski i norveški, a jedan od njenih romana 1996. snimljen je u tehnici za slijepe osobe. Drama „Braća" izvedena je premijerno u Zenici 1998. Uvrštena je u školske čitanke, Antologiju bošnjačkog putopisa XX. vijeka i u školsku lektiru. Tekstovi Nure Bazdulj-Hubijar uvršteni su u čitanke, a roman "Ruža" u lektiru. Saradnik je dječijih listova "Male novine", "Lastavica", "Vrelo Bosne" i "Palčić", te časopisa "Most", "Odjek" i "Bosanska vila".
Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama. Njezina djela prevođena su na njemački, holandski i norveški, a jedan od njenih romana 1996. snimljen je u tehnici za slijepe osobe. Drama „Braća" izvedena je premijerno u Zenici 1998. Uvrštena je u školske čitanke, Antologiju bošnjačkog putopisa XX. vijeka i u školsku lektiru. Tekstovi Nure Bazdulj-Hubijar uvršteni su u čitanke, a roman "Ruža" u lektiru. Saradnik je dječijih listova "Male novine", "Lastavica", "Vrelo Bosne" i "Palčić", te časopisa "Most", "Odjek" i "Bosanska vila".
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
|
Čitati Nuru...
U današnjem sistemu poremećenih vrijednosti postoje samo „mi“ i „oni“: „Nacionalisti“ i „Komunisti“. No, ponekad ni „mi“ ni „oni“ ne razumijemo (prije namjerno nego slučajno!) da tradicionalnost unutar nacionalne homogenizacije ne mora isključivo značiti puki šovinizam par excellence. Zbog toga upotreba tradicionalnog rakursa, odnosno piščevog otiska u svojim djelima svojstvenog njenom habitusu tradicionaliste, ne mora isključivo značiti obrnutu vrijednost moralnostima, uslovno nazvano, lijeve strane. Nura Bazdulj Hubijar je pisac. Ima čitaoce. Mada neko reče da kada bi se gledalo po broju prodanih knjiga, mnoštvo lažnih proroka bi bilo najčitanije. S druge strane, vole je djeca. Zbog načina pristupa njima kao velikim malim ljudima u svojim djelima. Kako? Neposrednim otklonom od pristupa „JA“ i „oni“. Njene priče u DIOGEN pro kultura magazinu su jednostavne, jasne i čitljive. Šta nam treba više u današnjem vremenu pametnih vladara i glupih naroda? Riječ urednika Sabahudin Hadžialić |
To Read Nura...
In today's system of perturbed values there are only "us" and "them". "Nationalists" and "Communists". But sometimes not either „us“ or „them“ do not understand (before intentionally than accidentally!) that the traditionalism within the national homogenization does not exclusively mean mere chauvinism par excellence. Therefore, the use of traditional perspective, in words the writer's impression within her work with its peculiar habit of traditionalists does need not only to mean the inverse value of the morality, conditionally called, of the left. Nura Bazdulj Hubijar is a writer. Who has readers. Although someone said that if we compare by the number of books sold, many false prophets would be widely read. On the other hand, kids loves her. Because of the way she access to them as towards a big little people in her works. How? Through direct diversion from access „I“ and „them“. Her story in DIOGENES pro culture magazine are simple, clear and readable. What we need more in today's time of smart rulers and stupid people? Editor's word Sabahudin Hadzialic |
PLAVA VENERA
Po nekakvom ustaljenom redu, tačno u podne izronila je Jana iz svoje mahale i uputila se glavnom ulicom ka izlasku iz grada. Lagana šarena haljina obgrlila joj bujno tijelo, na nogama joj iznošene platnene patike, u ruci vrećica. Julsko sunce žestoko pržilo te je ulica bila gotovo pusta. Koračala je brzo, čvrsto, oborena pogleda. Pred kafanom u bašči pod suncobranom sjedili su uglavnom muškarci. Braco, portir u gradskoj gimnaziji, bliži pedesetoj nego četrdesetoj, podbuhla lica i vodnjikavih očiju, neženja, osobenjak, pogleda prvo Janu pa sat na ruci.
- Ljudi moji, po našoj ludoj Jani komotno možeš sat navijati.
Svi se glasno nasmijaše. Uto naiđe Jana. Zaustavi se blizu Bracinog stola uza sam rub trotoara, pogleda ga i ne kao konstataciju, nego kao pitanje izusti:
- Tata?
Mrko ju je pogledao preko krigle piva i grubo kazao:
- Prolazi, luda Jano, prolazi.
- Nije jadnica kriva ni što je luda ni što u svakom zrelom muškarcu traži oca - dodade neko.
Oborila je pogled i nastavila put.
Jana nije znala oca. Njenog oca niko nije znao. Čak ni njena majka. Majku su znali svi. Bila je, ne tako davno, često spominjana u gradu i šire. Ne po ljepoti, iako je bila lijepa, ne po dobroti, iako je imala dobro srce. Bila je poznata kao kurva.
Godine su se nizale. Bore izgužvale lice, povile ramena, zabijeljele se u kosi. Ništa od nekadašnje ljepote ne osta. Javi se nešto novo, zakašnjelo - kajanje, stid.
Pred automatom za sladoled okupila se djeca. Kad spaziše Janu, kao po taktu zapljeskaše dlanovima i stadoše skandirati:
- Lu-da Ja-na, lu-da Ja-na!
Crni izađe iz slastičarne i viknu:
- Idite bestaga! Da znate, nećete dobiti sladoled. Koliko puta vam trebam reći da Jana nije luda.
Djeca su umuknula.
Jana uistinu nije bila luda. Samo slaboumna. Ni takva nije bila oduvijek. Do četvrtog osnovne bila je najbolja u razredu, majci samo petice donosila i maloj naherenoj kući u mahali udahnjivala život svojim smijehom. Kakav je to smijeh bio! Kao da bezbrojni praporci u isti mah zazvone.
Onda je došla bolest. Nenadno, kao što svako zlo dolazi. Jana je danima, noćima, bila u dubokoj besvijesti sa vrućicom koja graniči sa onom koju ljudsko biće može preživjeti.
Majka je zaboravila na posao, hranu i san, sve vrijeme bdjela nad krevetom uz dijete nedostupno njenoj tuzi i teškoj brizi. Stajala i kamenila se. Poslije je odlazila u crkvu, klečala pred raspećem i kao nikad niko molila:
- Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa! - ponavljala bi bezbroj puta da bi, kao kad pred rijekom klone brana, iz nje poteklo:
- Isuse Kriste i Majko Božja, molim da mi ostavite Janu! Ona je sve što imam. Jest, griješila sam, teško sam griješila, ali ne iz želje nego iz nužde. Zadovoljstva u tome nema, samo muka. Više neću. Nikad. Prokleti bili svi muški skotovi... Ako treba prosiću, krasti ću za moju Janu. Samo, nedajte da umre!
I čudo se desilo. Vrućica je prošla, Jana se probudila. Nastavila je živjeti. Tijelo bujalo, jedrilo, sazrijevalo, samo se u glavi nešto pobrkalo. Ništa novo Jana nije mogla upamtiti, ono što je ranije naučila vrućica i bolest su nepovratno izbrisali.
Sa šesnaest godina imala je tijelo žene i dušu djevojčice. I smijeh se utrnuo. Jedino su redovni i svakodnevni bili njeni odlasci tačno u podne na Sokolov greben, stijenu nadnešenu nad Drinom. Od grebena je stršio Kljun, kamena litica uska i oštra baš kao kljun neke ptice grabljivice. Šta je tamo radila niko nije znao.
Naišla Jana pored slastičarne. Crni je dočeka sa sladoledom u ruci. Pogleda ju samo na tren. Oči su u nje bile zelene i neprozirne, kao Drina. U njima ni bistrine ni iskri, samo nešto od tuge tužnije. Pogledala je Crnog, oči se sjetno zacaklile, uzela je sladoled i produžla.
Crni, dvadesetpetogodišnjak, vlasnik slastičarne, tokom cijele sezone sačekivao bi Janu sa sladoledom. Bila je u njegovom srcu golema nježnost za Janu. Ne Janu ženu što je buktala u njenom tijelu, nego ono dijete u njoj izgubljeno i samo. Osjetio bi neobjašnjiv strah svaki put kad bi je gledao gore na Sokolovu grebenu malenu poput mrvice.
Tog dana nije odolio, pošao je za njom. Uspon je bio naporan. Obilno se znojio i teško disao. Tek dašak vjetra donio bi malo svježine.
Sjedila je na rubu stijene, iz vrećice vadila suh hljeb i mrvice bacala u rijeku. Tiha, lijepa, neizrecivo lijepa. Kosa bijela kao lan rasula se preko ramena. Haljina skliznula naviše, otkrila obla koljena.
- Šta radiš ovdje, plava Venero? - izustio je tiho, da je ne uplaši.
Okrenula je glavu i pogledala ga očima zelenila i tuge. Meki luk usana se blago razvukao.
- Pričam sa ribama.
Glas u nje je bio ugodan, blag, kao blaga ljetna noć.
- Ribe ne znaju pričati.
- Znaju mene slušati.
Kao na komandu, iskoči blistavo sjajna pastrmka, proguta mrvicu i nestade. Odmah za njom i druga. Sve se zbilo u trenu. Ostade samo bljesak u očima.
- Vidiš. Izlaze i slušaju me.
- Možeš se okliznuti i pasti. Opasno je ovdje dolaziti. Vidiš, više ne izlaze.
- Čekaju da ti odeš.
- Hoćeš li me nešto poslušati?
- Šta?
- Idi kuda god želiš, samo nemoj dolaziti ovdje.
- Dolaziću.
- Ostaj mi zdravo, plava Venero - reče i krenu nazad unespokojen.
Jana je nastavila bacati mrvice. Nije dugo bila sama. Ovaj put njen mir su narušile snažne muške šake što su je uhvatile za ramena. Okrenula je glavu i iznova, kao pitanje, prozborila:
- Tata? - istovremeno pokušavajući izmigoljiti iz šaka obraslih žutim dlakama.
- Lijepa si - pijano reče Braco. - Lijepa kao slika.
- Nemoj me dirati. Slike se gledaju.
Grohotom se nasmijao. S onu stranu rijeke vratila se jeka.
Odvukao je Janu podalje od ruba stijene i gurnuo je na travu. Vidjela je kako mu se oči zlurado sjaje ispod žutih sastavljenih obrva. Uplašila se i zatvorila oči spremna da vrisne. Nije uspjela. Desnicom joj je čvrsto stegnuo vilice dok je lijevom kidao tanku šarenu haljinu.
Mrak, samo mrak i užas ispunili su Janu. A onda bol, strašan, neopisiv, žestoko zapara prepone, utrobu.
- Najviše volim neispisan papir - mumlao je neljudski ječeći. Jeknu i Jana. Od strave, od bola.
Desnica skliznula s vilice, Braco se skotrljao pored nje. Sad je mogla vrisnuti ali za to više nije imala ni snage ni volje. Ležala je sklopljenih očiju. Sunce je pržilo, u kamenjaru zrikavci zrikali.
Pridigla se i sjela. Pokupila je razderane komade haljine te ih pritegla oko golog tijela. Onda vidje. Nešto ljepljivo i toplo u crveno obojilo bijela bedra. Oči se raširiše.
Razgleda oko sebe. Braco je ležao na leđima zatvorenih očiju. Ni hlače nije navukao. Pored glave mu velik, šiljat kamen. Prišla mu je oprezno, na prstima. Teškom mukom ga izdiže iznad njegove glave pa ispusti. Kamen pogodi lice i skotlja se. Bracino tijelo se u času zgrči pa umiri. Od slike što je iza sebe ostavio kamen Jana se sledi, okrenu glavu. Pokupi rite oko sebe i držeći ih objema rukama prvi put pođe prema Kljunu. Polako, korak po korak.
Dođe do samog ruba. Dole se Drina razlila, mirna, zelena.
Zaboraviti bol. Zaboraviti užas. Zaboraviti unakaženo lice. Da bedra opet budu bijela. Da ribama priča nedosanjane snove. Za sve to treba tek jedan kratak korak. Sklopi Jana oči i zakorači...
Zelenu površinu Drine rasiječe kao nožem. Nakratko. Voda se sklopi. Kao knjiga.
***
LEŠ
Izetu Hozo
- Ubio me Bog ako sam normalna. Do prije dvadeset minuta sam ga proklinjala, žderala samu sebe, a sad od straha da mu se nešto desilo ne osjećam ni noge ni tlo pod sobom - mislila je žureći niz sasvim pustu ulicu. Cijelom njenom dužinom gorjela je samo jedna ulična svjetiljka iako su se nalazile na svakih nekoliko metara. Bilo je mračno i bilo je kasno, negdje oko dva iza ponoći. Mada u biti kukavica, tada nije osjećala strah za sebe, samo strašan, paralizirajući strah za njega. Govorila je samoj sebi da za paniku nema osnova, ta ovo nije prvi put da se ne vrati do tog doba. Ali joj nikada ranije, kad bi nazvala policiju i pitala je li se dogodila kakva saobraćajna nesreća u kojoj je sudionik bio taj i taj, policajac nije rekao da dođe u stanicu.
- Zar do prije dvadeset minuta nisam bila sigurna da mi je omrznuo, zar prije tri mjeseca nisam predložila, a prije dva dana i podnijela zahtjev za razvod braka? Jesam, sve to jesam. Otkud onda ovaj užas u meni? Kako bih dalje bez njega?
U braku su bili osam godina. Nakon kratkog poznanstva, strastvena zaljubljenost se pretvorila u duboku, istinsku ljubav.
Romantično vjenčanje, život udvoje, planiranje porodice. Večeri na balkonu pri svjetlosti zvijezda i mjeseca, uz muziku rijeke što je tekla samo kojih stotinjak metara dalje. Dugi razgovori pri čemu bi redovno jedna glava bila u drugom krilu. Poniranje u nesagledive dubine očiju. Dodir palca na bedru, u polusnu. Poljubac u vrh nosa pri odlascima i povracima s posla. Sijaset sitnih nježnosti. Ruka koja joj mrsi kosu na potiljku dok čita knjigu… Cijela je kuća zvonila smijehom. Nevjerovanje da toliko sreće postoji na svijetu.
Onda je točak napravio okret. Ne cijeli. Zaustavio se na pola. Više mu nije bila dovoljna da bi bio kompletan. Povremena kašnjenja na ručak. Iz dana u dan duža. Onda bi i na večeru zakasnio. Sve dok nije počeo dolaziti između deset i jedanaest uveče. Redovno pijan.
Sumnje. Slutnje. Možda se jednog jutra, nije se mogla sjetiti kad se to moglo dogoditi, probudio i shvatio da je ljubav umrla. Ili se rodila nova.
Ako bi mu to sutradan natuknula, smijao bi se do suza. Nikad i nikom takva ljubav se ne može desiti dva puta u životu.
Život se vraćao u normalu i kad bi već povjerovala da su njegova odsustvovanja iz kuće prošlost, ponovilo bi se. Uvijek ista slika. Sam bi otključao vrata, gotovo neprimijetno se klateći mazno je gledao, umiljavao i izvinjavao se.
Poslije, kad je zatrudnjela, manje je mislila na postojanje neke druge žene. Više se bojala da pripit ne napravi neki kiks u vožnji i strada. Osjetljivija nego prije trudnoće počinjala bi plakati, moliti. I njemu bi suze potekle. Obećavao je da je to zadnji put, dovoljna mu je samo ona, a tek ona i njihovo dijete!
- Kreten sam, eto. Pravi pravcati kreten. Ti sama bdiješ, čekaš, sigurno su ti minute kao sati, a ja s onim bezveznim društvom pričam o svjetskom nogometnom prvenstvu, pravimo kombinacije parova, kladimo se svako u svog favorita. Pa dobro, oni možda u čaši nešto traže, neko lijek, neko zaborav, neko zadovoljstvo. Ja nemam šta tražiti. Sve što mi treba i što želim u ovoj je kući.
Iznova bi se rasplakala na njegovom ramenu, tada od sreće. A kad bi prošle dvije nedjelje, opet ga ne bi bilo do poznih sati. Bile su to njegove periode.
Nikome se nije žalila. Trpjela je, prestala pred njim plakati, moliti, pretvarala se kako joj je svejedno sve do unazad tri mjeseca kad je došao oko ponoći sasvim pijan i gotovo drugi čovjek. Bio je mrzovoljan, saplitao se u hodu i govoru, umivaonik i kadu je začepio smrdljivim sadržajem želuca, nerazgovijetno mrmljao, psovao. Uplašila se kao da je u kuću bahnuo njoj sasvim nepoznat muškarac. Legla je u drugu sobu i zaključala vrata. Do zore oka nije sklopila.
Drhtala je i znojila se.
Kad se to počelo ponavljati u njoj su se vodile borbe, nametala pitanja. Zar da uz takvog čovjeka raste mali budući čovjek koga je nosila?
A šta ako mu se nešto desilo? Je li bolje rješenje da raste bez oca? Zgrozila bi se na takvu pomisao i hvatala telefona. Kada bi iz policijske stanice dobila vijesti da se tom i tom čovjeku ništa nije desilo, napola bi se smirila. Drugu polovinu mira donosila je vijest koju bi dobila iz bolnice - takav nije primljen.
Jedne se noći nešto slomilo. U srcu, duši, ko zna gdje. Povraćao je, ne više u toaletu nego po cijeloj kući, razmahivao rukama i vikao nešto što nije mogla razumjeti. Nepovezane, nesuvisle riječi. Osjećala je jedino gađenje. Cijele noći nije ni na trenutak mogla zaspati. Nijedno nije otišlo na posao. On je spavao do kasno. Probudio se, pogledao je iznenađen i, rekla bi, postiđen. Dok se tuširao, skuhala je jaku kafu. Polako je sjeo, nalaktio se i ostao dugo nepomičan, zagledan u stol. Onda su počele ko zna koliko puta ponovljene priče da je to zadnji put… Prekinula ga je i sasvim mirno saopštila da više ne može i ne želi živjeti s njim, te da će tražiti razvod. Prenerazio se, rekao da ne zna šta priča. Gledala ga je dugo, ravno u oči, i hladno kazala da sasvim dobro zna, te da se neće predomisliti. Prije dva dana otišla je advokatu i uložila zahtjev za razvod braka. Znao je, kazala mu je. Toga dana je na vrijeme došao s posla. Nekoliko puta je pokušao započeti razgovor, svaki put se pravila gluha i nijema. A danas?
Bila je mirna sve do iza ponoći. Onda užasavajući strah. Šta ako…? Šta?
Kao i mnogo puta ranije pozvala je policijsku stanicu očekujući odgovor koji je svaki put dobivala. Prevarila se.
- Ko ste mu vi? - pitao je čovjek s druge strane.
- Žena - izgovorila je teško pomijerajući vilice. - Je li mu se nešto dogodilo?
- Gospođo, morate doći u stanicu.
Spustila je slušalicu i preko trenirke navukla mantil. Kretala se automatizovano, kao robot. Da bar naiđe taksi.
Strah. Strah. Užas koji potapa.
Kad je sjela, dežurni joj se ljubazno obratio i zamolio da sjedne.
Odmah zatim mašio se telefona.
- Mali, je li Leš tu?
- Kakav leš? - procijedila je prije nego joj je cijeli gornji dio tijela tupo pao po stolu. Sve se vrtjelo, gubilo u magli. Ne, Bože, ne! Molim ti se, Bože, da to nije istina.
Kao iz nekog drugog svijeta čula je korake, potom škripu vrata.
- Izvolite - neko je govorio.
Onaj preko puta je kazao:
- Poručniče Leš, dovedite onog gospodina koga su priveli zbog prevelike doze alkohola.
Polako se trijeznila iz stanja sličnog bunilu.
Dok su se vraćali kući držala ga je ispod ruke i šaputala:
- Ma nikada ti više ni riječi neću prigovoriti. Živi kako hoćeš, samo živi, samo me voli.
Dok se tuširala da bar malo opusti mišiće koji su nakon svega strahovito boljeli, on je okrenuo broj policijske stanice.
- Sve je okej. Hvala ti, stari moj. Bez nje ne bih mogao živjeti.
***
PITANJE
ZoriVukobrat-Bijedić
Jedino je prva noć nakon operacije bila kritična. Ne prema vitalnim funkcijama, nego nečem čudnom, nekom neobjašnjivom zbivanju unutarnjega. Sve zbrkano, konfuzno, nejasnih obrisa. Tome je doprinijelo više faktora. Pad tenzije što je najzad gotovo, sumorno kišno martovsko veče, osjećaj da je sam u kosmosu, sve one cijevi i cjevčice kojima je bio prikopčan na različite aparate, jednolični otkucaji srca koji su dopirali sa monitora. Uza sve to, prozor sobe je gledao je prema gradskom groblju na padini iznad bolnice. Tamo je ležao i vječnim snom spavao njegov jedini, prije dvije godine rođeni sin. U jednom času u glavi se uskovitlalo, kao da je unutra puhnuo snažan vjetar i sve rasturio. U magnovenju je vidio nepomično modro tjelešce koje je devet mjeseci čekao i zamišljao kao budućeg čovjeka, sebe nad malenom rakom u koju ga je pokopao sam, zagrljen tišinom. Vidio je otečene oči i prazan pogled voljene žene, pa njen iznova zaobljeni trbuh, u očima vraćeni sjaj, sebe kako se hvata za prsa i pada… Snijeg, mnogo, mnogo snijega. Hoće li i ovaj budući ležati gore na padini? Pa nepoznat glas, dubok, promukao, tih, nije znao čiji je niti odakle dolazi: Voli onu koju je izabralo tvoje, a ne moje srce.
- Bože blagi - prošaputao je prožet užasom, ništa ne shvatajući. Da se bar može uhvatiti šakama za glavu, stegnuti je. Ali ne može ni toliko. Ruke su fiksirane cjevčicama koje su ga vezivale s bocama. Košmar se nastavljao, utroba drhtala, tijelo oblivao znoj, usta se sušila. Skočiti, počupati sve što ga drži vezanim, otvoriti prozor i skočiti… U momentu se to činilo jedinim izlazom.
Tada je ušla mlada liječnica. Dala mu je jak sedativ ali zaspati nije mogao. Do jutra je sjedila pored kreveta držeći ga za ruku.
Novo jutro, prozračno i vedro, kao da je donijelo novo rođenje, i metaforički i doslovce. Obzirom da je operacija u potpunosti uspjela bio je spreman za novi nastup na životnoj sceni.
Povratak kući, dvoma koji su mu bili sve na svijetu - njoj što je nosila i njemu nerođenom. Odmaranje, čitanje, večernje šetnje udvoje. Šetao je i kada je otišla u porodilište, tu preporuku ljekara je ozbiljno shvatio i prihvatio.
Nastavio je i kada se vratila sa sićušnom curicom rumenih obraza i krmeljavih očiju. Osjećao se kao vladar svijeta. I bio je. Čitav njegov svijet bile su njih dvije.
Šetao je tako mjesece, godinu, svaku večer po sat vremena. Uživao je u svakom trenutku kao da mu je samo još on poklonjen.
Nanizale se četiri stotine četerdeset i tri večeri jednosatnih šetnji. Četiri stotine četerdeset četvrta se u početku ni po čemu nije razlikovala od prethodnih. Sve do trenutka dok na klupi nije vidio djevojku. Sjedila je sama, prekriženih nogu, oborene glave s cigaretom u lijevoj ruci. Nešto neobjašnjivo a neodoljivo vuklo ga je klupi, djevojci.
Nije bila lijepa, teško da bi je neko na prvi pogled i registrovao. Imala je dimnosive oči, istu takvu kosu, visoko čelo, blijedu put, pjegice po nepravilnom nosu (mora da ga je nekad slomila). Kad je upitao može li sjesti odsutno ga je pogledala i klimnula glavom pomičući se prema kraju klupe.
Jedva da je vladao sobom. Srce udaralo kao da mu je pretijesno, kao da će iskočiti, u nogama se javila neobjašnjiva obamrlost. Teško se koncentrisao, teško nalazio riječi. Šta uopšte kazati? Zašto se javio do tad nepoznat osjećaj - ako nje nestane, više neće moći živjeti.
Nekoliko kratkih rečenica, zatim dužih, njen nijemi pristanak da jedan dio puta pređu zajedno. Nakon stotinjak metara nešto u njemu se otkočilo i riječi su potekle.
- Ja vas trebam, ja vas volim. Ako me ostavite, moj život više neće imati smisla. Oženjen sam, imam malenu kćerku. Sve do časa kad sam vas ugledao mislio sam, bio sam siguran da su one sav moj život… Sad mi se čine daleko u magli, kao dragi, ko zna kad viđeni znanci. Ostanite sa mnom, uzvratite mi bar nježnošću ako ljubavlju ne možete.
- Stanite, čovječe. Jeste li uopšte normalni? O čemu pričate?
- Ne znam jesam li normalan, ne mogu objasniti otkud se, kako i zašto rodio ovako snažan osjećaj prema vama, kao da postoji neka nevidljiva ali neraskidiva nit koja me vezuje za vas. Kao što pupčanik vezuje majku i plod.
- Pustite me da pođem… Ja, ja vas se bojim. Tako lako izgovarate krupne riječi. Ne, doista vas ne razumijem… Pa vi plačete? Jeste li dobro?… Oh, Bože moj.
- Da, krupne riječi. Ni obične ne izgovaram olako. Nikada nisam imao ni bezazlenu avanturu, živio sam za porodicu, a evo, ovoga bih časa sve ostavio iza leđa i krenuo s vama.
- Zbogom, gospodine.
- Ne idite, tako vam Boga! Ne ostavljajte me sad kad sam vas konačno našao. Mora da sam vas cijelog života tražio.
Pogledala ga je ozbiljnim, dugim pogledom.
- Slušajte, povrijedili ste me već samim tim da kao oženjen čovjek uzimate sebi za slobodu da mi udvarate. Čak i da ste bez obaveza, da ste najnormalniji, najljepši i najpoželjniji muškarac, mene ne možete osvojiti. Ne vi, niko to nažalost ne može. Voljela sam jednom, gorjela i sagorjela. Prazna sam kao olupina. Onaj kome sam se dala cijelim svojim bićem više nije među živima.
- Oh…
- Je li to sve što mi još imate reći? Ako jeste, molim vas dopustite da pođem.
- Nemam ništa reći. Utjehe tu nema. Ni vama, ni meni. I ja ću, valjda, od večeras biti kao vi. Olupina. Nikad i nikog više neću moći zavoljeti.
- Vratite se ženi i djetetu. Vidjet ćete da je sve bilo samo pitanje trenutka.
- Znam da nije. No to vama nije važno. Dozvolite mi bar da vam se predstavim.
Pružio je ruku i izgovorio svoje ima. Stisak je bio čvrst i dug. Ruke kao da su se vezale, kao da se nisu mogle razdvojiti. Gledala ga je. Sjetu u njenim očima zamijenio je čudan bljesak, u blijede obraze navirala rumen. Osjećao je kako i ruka u njegovoj ruci postaje sve toplija. Stajali su tako nijemo se gledajući. Ljudi su ih u luku zaobilazili. Nikoga nisu ni registrovali.
- Da, ovo je zbilja čudan susret - kazala je sasvim novim glasom.
Mjeseci su prolazili kao u snu. Oboma. Htio je da odmah nekamo pođu, bilo kamo, ženi će reći istinu. Jednom je dodirnuo smrt i tek tada spoznao koliko je slatko živjeti. Ima pravo na vlastitu sreću.
- Strpi se još malo - kazala mu je jedne večeri kada se nadao da se i ona konačno odlučila. - Molim te.
- Do kada?
- Do trinaestog marta.
- Zašto?
- Tada će se napuniti dvije godine od njegove pogibije. Do tada želim da mu ostanem vjerna.
- Poginuo je?
- Da. U saobraćajnoj nesreći.
Odjednom su joj grunule suze.
- Uzeli su mu srce… Srce koje je za mene kucalo. Bio je tada u bolnici neko ko je dugo čekao na transplantaciju. Njegovi roditelji su dali pristanak. Šta ti je? Nasmrt si blijed?
- Bit će dobro, bit će dobro - govorio je polako, isprekidano, s rukom na srcu, dok se ona zajedno sa svijetom gubila u tami.
- Bože moj, zar je moguće? Volim li je zapravo ja, ili samo njegovo srce? I voli li ona mene, ili ju je ono privuklo? - bilo je teško pitanje koje ga je zapeklo prije nego je izgubio svijest.
Po nekakvom ustaljenom redu, tačno u podne izronila je Jana iz svoje mahale i uputila se glavnom ulicom ka izlasku iz grada. Lagana šarena haljina obgrlila joj bujno tijelo, na nogama joj iznošene platnene patike, u ruci vrećica. Julsko sunce žestoko pržilo te je ulica bila gotovo pusta. Koračala je brzo, čvrsto, oborena pogleda. Pred kafanom u bašči pod suncobranom sjedili su uglavnom muškarci. Braco, portir u gradskoj gimnaziji, bliži pedesetoj nego četrdesetoj, podbuhla lica i vodnjikavih očiju, neženja, osobenjak, pogleda prvo Janu pa sat na ruci.
- Ljudi moji, po našoj ludoj Jani komotno možeš sat navijati.
Svi se glasno nasmijaše. Uto naiđe Jana. Zaustavi se blizu Bracinog stola uza sam rub trotoara, pogleda ga i ne kao konstataciju, nego kao pitanje izusti:
- Tata?
Mrko ju je pogledao preko krigle piva i grubo kazao:
- Prolazi, luda Jano, prolazi.
- Nije jadnica kriva ni što je luda ni što u svakom zrelom muškarcu traži oca - dodade neko.
Oborila je pogled i nastavila put.
Jana nije znala oca. Njenog oca niko nije znao. Čak ni njena majka. Majku su znali svi. Bila je, ne tako davno, često spominjana u gradu i šire. Ne po ljepoti, iako je bila lijepa, ne po dobroti, iako je imala dobro srce. Bila je poznata kao kurva.
Godine su se nizale. Bore izgužvale lice, povile ramena, zabijeljele se u kosi. Ništa od nekadašnje ljepote ne osta. Javi se nešto novo, zakašnjelo - kajanje, stid.
Pred automatom za sladoled okupila se djeca. Kad spaziše Janu, kao po taktu zapljeskaše dlanovima i stadoše skandirati:
- Lu-da Ja-na, lu-da Ja-na!
Crni izađe iz slastičarne i viknu:
- Idite bestaga! Da znate, nećete dobiti sladoled. Koliko puta vam trebam reći da Jana nije luda.
Djeca su umuknula.
Jana uistinu nije bila luda. Samo slaboumna. Ni takva nije bila oduvijek. Do četvrtog osnovne bila je najbolja u razredu, majci samo petice donosila i maloj naherenoj kući u mahali udahnjivala život svojim smijehom. Kakav je to smijeh bio! Kao da bezbrojni praporci u isti mah zazvone.
Onda je došla bolest. Nenadno, kao što svako zlo dolazi. Jana je danima, noćima, bila u dubokoj besvijesti sa vrućicom koja graniči sa onom koju ljudsko biće može preživjeti.
Majka je zaboravila na posao, hranu i san, sve vrijeme bdjela nad krevetom uz dijete nedostupno njenoj tuzi i teškoj brizi. Stajala i kamenila se. Poslije je odlazila u crkvu, klečala pred raspećem i kao nikad niko molila:
- Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa! - ponavljala bi bezbroj puta da bi, kao kad pred rijekom klone brana, iz nje poteklo:
- Isuse Kriste i Majko Božja, molim da mi ostavite Janu! Ona je sve što imam. Jest, griješila sam, teško sam griješila, ali ne iz želje nego iz nužde. Zadovoljstva u tome nema, samo muka. Više neću. Nikad. Prokleti bili svi muški skotovi... Ako treba prosiću, krasti ću za moju Janu. Samo, nedajte da umre!
I čudo se desilo. Vrućica je prošla, Jana se probudila. Nastavila je živjeti. Tijelo bujalo, jedrilo, sazrijevalo, samo se u glavi nešto pobrkalo. Ništa novo Jana nije mogla upamtiti, ono što je ranije naučila vrućica i bolest su nepovratno izbrisali.
Sa šesnaest godina imala je tijelo žene i dušu djevojčice. I smijeh se utrnuo. Jedino su redovni i svakodnevni bili njeni odlasci tačno u podne na Sokolov greben, stijenu nadnešenu nad Drinom. Od grebena je stršio Kljun, kamena litica uska i oštra baš kao kljun neke ptice grabljivice. Šta je tamo radila niko nije znao.
Naišla Jana pored slastičarne. Crni je dočeka sa sladoledom u ruci. Pogleda ju samo na tren. Oči su u nje bile zelene i neprozirne, kao Drina. U njima ni bistrine ni iskri, samo nešto od tuge tužnije. Pogledala je Crnog, oči se sjetno zacaklile, uzela je sladoled i produžla.
Crni, dvadesetpetogodišnjak, vlasnik slastičarne, tokom cijele sezone sačekivao bi Janu sa sladoledom. Bila je u njegovom srcu golema nježnost za Janu. Ne Janu ženu što je buktala u njenom tijelu, nego ono dijete u njoj izgubljeno i samo. Osjetio bi neobjašnjiv strah svaki put kad bi je gledao gore na Sokolovu grebenu malenu poput mrvice.
Tog dana nije odolio, pošao je za njom. Uspon je bio naporan. Obilno se znojio i teško disao. Tek dašak vjetra donio bi malo svježine.
Sjedila je na rubu stijene, iz vrećice vadila suh hljeb i mrvice bacala u rijeku. Tiha, lijepa, neizrecivo lijepa. Kosa bijela kao lan rasula se preko ramena. Haljina skliznula naviše, otkrila obla koljena.
- Šta radiš ovdje, plava Venero? - izustio je tiho, da je ne uplaši.
Okrenula je glavu i pogledala ga očima zelenila i tuge. Meki luk usana se blago razvukao.
- Pričam sa ribama.
Glas u nje je bio ugodan, blag, kao blaga ljetna noć.
- Ribe ne znaju pričati.
- Znaju mene slušati.
Kao na komandu, iskoči blistavo sjajna pastrmka, proguta mrvicu i nestade. Odmah za njom i druga. Sve se zbilo u trenu. Ostade samo bljesak u očima.
- Vidiš. Izlaze i slušaju me.
- Možeš se okliznuti i pasti. Opasno je ovdje dolaziti. Vidiš, više ne izlaze.
- Čekaju da ti odeš.
- Hoćeš li me nešto poslušati?
- Šta?
- Idi kuda god želiš, samo nemoj dolaziti ovdje.
- Dolaziću.
- Ostaj mi zdravo, plava Venero - reče i krenu nazad unespokojen.
Jana je nastavila bacati mrvice. Nije dugo bila sama. Ovaj put njen mir su narušile snažne muške šake što su je uhvatile za ramena. Okrenula je glavu i iznova, kao pitanje, prozborila:
- Tata? - istovremeno pokušavajući izmigoljiti iz šaka obraslih žutim dlakama.
- Lijepa si - pijano reče Braco. - Lijepa kao slika.
- Nemoj me dirati. Slike se gledaju.
Grohotom se nasmijao. S onu stranu rijeke vratila se jeka.
Odvukao je Janu podalje od ruba stijene i gurnuo je na travu. Vidjela je kako mu se oči zlurado sjaje ispod žutih sastavljenih obrva. Uplašila se i zatvorila oči spremna da vrisne. Nije uspjela. Desnicom joj je čvrsto stegnuo vilice dok je lijevom kidao tanku šarenu haljinu.
Mrak, samo mrak i užas ispunili su Janu. A onda bol, strašan, neopisiv, žestoko zapara prepone, utrobu.
- Najviše volim neispisan papir - mumlao je neljudski ječeći. Jeknu i Jana. Od strave, od bola.
Desnica skliznula s vilice, Braco se skotrljao pored nje. Sad je mogla vrisnuti ali za to više nije imala ni snage ni volje. Ležala je sklopljenih očiju. Sunce je pržilo, u kamenjaru zrikavci zrikali.
Pridigla se i sjela. Pokupila je razderane komade haljine te ih pritegla oko golog tijela. Onda vidje. Nešto ljepljivo i toplo u crveno obojilo bijela bedra. Oči se raširiše.
Razgleda oko sebe. Braco je ležao na leđima zatvorenih očiju. Ni hlače nije navukao. Pored glave mu velik, šiljat kamen. Prišla mu je oprezno, na prstima. Teškom mukom ga izdiže iznad njegove glave pa ispusti. Kamen pogodi lice i skotlja se. Bracino tijelo se u času zgrči pa umiri. Od slike što je iza sebe ostavio kamen Jana se sledi, okrenu glavu. Pokupi rite oko sebe i držeći ih objema rukama prvi put pođe prema Kljunu. Polako, korak po korak.
Dođe do samog ruba. Dole se Drina razlila, mirna, zelena.
Zaboraviti bol. Zaboraviti užas. Zaboraviti unakaženo lice. Da bedra opet budu bijela. Da ribama priča nedosanjane snove. Za sve to treba tek jedan kratak korak. Sklopi Jana oči i zakorači...
Zelenu površinu Drine rasiječe kao nožem. Nakratko. Voda se sklopi. Kao knjiga.
***
LEŠ
Izetu Hozo
- Ubio me Bog ako sam normalna. Do prije dvadeset minuta sam ga proklinjala, žderala samu sebe, a sad od straha da mu se nešto desilo ne osjećam ni noge ni tlo pod sobom - mislila je žureći niz sasvim pustu ulicu. Cijelom njenom dužinom gorjela je samo jedna ulična svjetiljka iako su se nalazile na svakih nekoliko metara. Bilo je mračno i bilo je kasno, negdje oko dva iza ponoći. Mada u biti kukavica, tada nije osjećala strah za sebe, samo strašan, paralizirajući strah za njega. Govorila je samoj sebi da za paniku nema osnova, ta ovo nije prvi put da se ne vrati do tog doba. Ali joj nikada ranije, kad bi nazvala policiju i pitala je li se dogodila kakva saobraćajna nesreća u kojoj je sudionik bio taj i taj, policajac nije rekao da dođe u stanicu.
- Zar do prije dvadeset minuta nisam bila sigurna da mi je omrznuo, zar prije tri mjeseca nisam predložila, a prije dva dana i podnijela zahtjev za razvod braka? Jesam, sve to jesam. Otkud onda ovaj užas u meni? Kako bih dalje bez njega?
U braku su bili osam godina. Nakon kratkog poznanstva, strastvena zaljubljenost se pretvorila u duboku, istinsku ljubav.
Romantično vjenčanje, život udvoje, planiranje porodice. Večeri na balkonu pri svjetlosti zvijezda i mjeseca, uz muziku rijeke što je tekla samo kojih stotinjak metara dalje. Dugi razgovori pri čemu bi redovno jedna glava bila u drugom krilu. Poniranje u nesagledive dubine očiju. Dodir palca na bedru, u polusnu. Poljubac u vrh nosa pri odlascima i povracima s posla. Sijaset sitnih nježnosti. Ruka koja joj mrsi kosu na potiljku dok čita knjigu… Cijela je kuća zvonila smijehom. Nevjerovanje da toliko sreće postoji na svijetu.
Onda je točak napravio okret. Ne cijeli. Zaustavio se na pola. Više mu nije bila dovoljna da bi bio kompletan. Povremena kašnjenja na ručak. Iz dana u dan duža. Onda bi i na večeru zakasnio. Sve dok nije počeo dolaziti između deset i jedanaest uveče. Redovno pijan.
Sumnje. Slutnje. Možda se jednog jutra, nije se mogla sjetiti kad se to moglo dogoditi, probudio i shvatio da je ljubav umrla. Ili se rodila nova.
Ako bi mu to sutradan natuknula, smijao bi se do suza. Nikad i nikom takva ljubav se ne može desiti dva puta u životu.
Život se vraćao u normalu i kad bi već povjerovala da su njegova odsustvovanja iz kuće prošlost, ponovilo bi se. Uvijek ista slika. Sam bi otključao vrata, gotovo neprimijetno se klateći mazno je gledao, umiljavao i izvinjavao se.
Poslije, kad je zatrudnjela, manje je mislila na postojanje neke druge žene. Više se bojala da pripit ne napravi neki kiks u vožnji i strada. Osjetljivija nego prije trudnoće počinjala bi plakati, moliti. I njemu bi suze potekle. Obećavao je da je to zadnji put, dovoljna mu je samo ona, a tek ona i njihovo dijete!
- Kreten sam, eto. Pravi pravcati kreten. Ti sama bdiješ, čekaš, sigurno su ti minute kao sati, a ja s onim bezveznim društvom pričam o svjetskom nogometnom prvenstvu, pravimo kombinacije parova, kladimo se svako u svog favorita. Pa dobro, oni možda u čaši nešto traže, neko lijek, neko zaborav, neko zadovoljstvo. Ja nemam šta tražiti. Sve što mi treba i što želim u ovoj je kući.
Iznova bi se rasplakala na njegovom ramenu, tada od sreće. A kad bi prošle dvije nedjelje, opet ga ne bi bilo do poznih sati. Bile su to njegove periode.
Nikome se nije žalila. Trpjela je, prestala pred njim plakati, moliti, pretvarala se kako joj je svejedno sve do unazad tri mjeseca kad je došao oko ponoći sasvim pijan i gotovo drugi čovjek. Bio je mrzovoljan, saplitao se u hodu i govoru, umivaonik i kadu je začepio smrdljivim sadržajem želuca, nerazgovijetno mrmljao, psovao. Uplašila se kao da je u kuću bahnuo njoj sasvim nepoznat muškarac. Legla je u drugu sobu i zaključala vrata. Do zore oka nije sklopila.
Drhtala je i znojila se.
Kad se to počelo ponavljati u njoj su se vodile borbe, nametala pitanja. Zar da uz takvog čovjeka raste mali budući čovjek koga je nosila?
A šta ako mu se nešto desilo? Je li bolje rješenje da raste bez oca? Zgrozila bi se na takvu pomisao i hvatala telefona. Kada bi iz policijske stanice dobila vijesti da se tom i tom čovjeku ništa nije desilo, napola bi se smirila. Drugu polovinu mira donosila je vijest koju bi dobila iz bolnice - takav nije primljen.
Jedne se noći nešto slomilo. U srcu, duši, ko zna gdje. Povraćao je, ne više u toaletu nego po cijeloj kući, razmahivao rukama i vikao nešto što nije mogla razumjeti. Nepovezane, nesuvisle riječi. Osjećala je jedino gađenje. Cijele noći nije ni na trenutak mogla zaspati. Nijedno nije otišlo na posao. On je spavao do kasno. Probudio se, pogledao je iznenađen i, rekla bi, postiđen. Dok se tuširao, skuhala je jaku kafu. Polako je sjeo, nalaktio se i ostao dugo nepomičan, zagledan u stol. Onda su počele ko zna koliko puta ponovljene priče da je to zadnji put… Prekinula ga je i sasvim mirno saopštila da više ne može i ne želi živjeti s njim, te da će tražiti razvod. Prenerazio se, rekao da ne zna šta priča. Gledala ga je dugo, ravno u oči, i hladno kazala da sasvim dobro zna, te da se neće predomisliti. Prije dva dana otišla je advokatu i uložila zahtjev za razvod braka. Znao je, kazala mu je. Toga dana je na vrijeme došao s posla. Nekoliko puta je pokušao započeti razgovor, svaki put se pravila gluha i nijema. A danas?
Bila je mirna sve do iza ponoći. Onda užasavajući strah. Šta ako…? Šta?
Kao i mnogo puta ranije pozvala je policijsku stanicu očekujući odgovor koji je svaki put dobivala. Prevarila se.
- Ko ste mu vi? - pitao je čovjek s druge strane.
- Žena - izgovorila je teško pomijerajući vilice. - Je li mu se nešto dogodilo?
- Gospođo, morate doći u stanicu.
Spustila je slušalicu i preko trenirke navukla mantil. Kretala se automatizovano, kao robot. Da bar naiđe taksi.
Strah. Strah. Užas koji potapa.
Kad je sjela, dežurni joj se ljubazno obratio i zamolio da sjedne.
Odmah zatim mašio se telefona.
- Mali, je li Leš tu?
- Kakav leš? - procijedila je prije nego joj je cijeli gornji dio tijela tupo pao po stolu. Sve se vrtjelo, gubilo u magli. Ne, Bože, ne! Molim ti se, Bože, da to nije istina.
Kao iz nekog drugog svijeta čula je korake, potom škripu vrata.
- Izvolite - neko je govorio.
Onaj preko puta je kazao:
- Poručniče Leš, dovedite onog gospodina koga su priveli zbog prevelike doze alkohola.
Polako se trijeznila iz stanja sličnog bunilu.
Dok su se vraćali kući držala ga je ispod ruke i šaputala:
- Ma nikada ti više ni riječi neću prigovoriti. Živi kako hoćeš, samo živi, samo me voli.
Dok se tuširala da bar malo opusti mišiće koji su nakon svega strahovito boljeli, on je okrenuo broj policijske stanice.
- Sve je okej. Hvala ti, stari moj. Bez nje ne bih mogao živjeti.
***
PITANJE
ZoriVukobrat-Bijedić
Jedino je prva noć nakon operacije bila kritična. Ne prema vitalnim funkcijama, nego nečem čudnom, nekom neobjašnjivom zbivanju unutarnjega. Sve zbrkano, konfuzno, nejasnih obrisa. Tome je doprinijelo više faktora. Pad tenzije što je najzad gotovo, sumorno kišno martovsko veče, osjećaj da je sam u kosmosu, sve one cijevi i cjevčice kojima je bio prikopčan na različite aparate, jednolični otkucaji srca koji su dopirali sa monitora. Uza sve to, prozor sobe je gledao je prema gradskom groblju na padini iznad bolnice. Tamo je ležao i vječnim snom spavao njegov jedini, prije dvije godine rođeni sin. U jednom času u glavi se uskovitlalo, kao da je unutra puhnuo snažan vjetar i sve rasturio. U magnovenju je vidio nepomično modro tjelešce koje je devet mjeseci čekao i zamišljao kao budućeg čovjeka, sebe nad malenom rakom u koju ga je pokopao sam, zagrljen tišinom. Vidio je otečene oči i prazan pogled voljene žene, pa njen iznova zaobljeni trbuh, u očima vraćeni sjaj, sebe kako se hvata za prsa i pada… Snijeg, mnogo, mnogo snijega. Hoće li i ovaj budući ležati gore na padini? Pa nepoznat glas, dubok, promukao, tih, nije znao čiji je niti odakle dolazi: Voli onu koju je izabralo tvoje, a ne moje srce.
- Bože blagi - prošaputao je prožet užasom, ništa ne shvatajući. Da se bar može uhvatiti šakama za glavu, stegnuti je. Ali ne može ni toliko. Ruke su fiksirane cjevčicama koje su ga vezivale s bocama. Košmar se nastavljao, utroba drhtala, tijelo oblivao znoj, usta se sušila. Skočiti, počupati sve što ga drži vezanim, otvoriti prozor i skočiti… U momentu se to činilo jedinim izlazom.
Tada je ušla mlada liječnica. Dala mu je jak sedativ ali zaspati nije mogao. Do jutra je sjedila pored kreveta držeći ga za ruku.
Novo jutro, prozračno i vedro, kao da je donijelo novo rođenje, i metaforički i doslovce. Obzirom da je operacija u potpunosti uspjela bio je spreman za novi nastup na životnoj sceni.
Povratak kući, dvoma koji su mu bili sve na svijetu - njoj što je nosila i njemu nerođenom. Odmaranje, čitanje, večernje šetnje udvoje. Šetao je i kada je otišla u porodilište, tu preporuku ljekara je ozbiljno shvatio i prihvatio.
Nastavio je i kada se vratila sa sićušnom curicom rumenih obraza i krmeljavih očiju. Osjećao se kao vladar svijeta. I bio je. Čitav njegov svijet bile su njih dvije.
Šetao je tako mjesece, godinu, svaku večer po sat vremena. Uživao je u svakom trenutku kao da mu je samo još on poklonjen.
Nanizale se četiri stotine četerdeset i tri večeri jednosatnih šetnji. Četiri stotine četerdeset četvrta se u početku ni po čemu nije razlikovala od prethodnih. Sve do trenutka dok na klupi nije vidio djevojku. Sjedila je sama, prekriženih nogu, oborene glave s cigaretom u lijevoj ruci. Nešto neobjašnjivo a neodoljivo vuklo ga je klupi, djevojci.
Nije bila lijepa, teško da bi je neko na prvi pogled i registrovao. Imala je dimnosive oči, istu takvu kosu, visoko čelo, blijedu put, pjegice po nepravilnom nosu (mora da ga je nekad slomila). Kad je upitao može li sjesti odsutno ga je pogledala i klimnula glavom pomičući se prema kraju klupe.
Jedva da je vladao sobom. Srce udaralo kao da mu je pretijesno, kao da će iskočiti, u nogama se javila neobjašnjiva obamrlost. Teško se koncentrisao, teško nalazio riječi. Šta uopšte kazati? Zašto se javio do tad nepoznat osjećaj - ako nje nestane, više neće moći živjeti.
Nekoliko kratkih rečenica, zatim dužih, njen nijemi pristanak da jedan dio puta pređu zajedno. Nakon stotinjak metara nešto u njemu se otkočilo i riječi su potekle.
- Ja vas trebam, ja vas volim. Ako me ostavite, moj život više neće imati smisla. Oženjen sam, imam malenu kćerku. Sve do časa kad sam vas ugledao mislio sam, bio sam siguran da su one sav moj život… Sad mi se čine daleko u magli, kao dragi, ko zna kad viđeni znanci. Ostanite sa mnom, uzvratite mi bar nježnošću ako ljubavlju ne možete.
- Stanite, čovječe. Jeste li uopšte normalni? O čemu pričate?
- Ne znam jesam li normalan, ne mogu objasniti otkud se, kako i zašto rodio ovako snažan osjećaj prema vama, kao da postoji neka nevidljiva ali neraskidiva nit koja me vezuje za vas. Kao što pupčanik vezuje majku i plod.
- Pustite me da pođem… Ja, ja vas se bojim. Tako lako izgovarate krupne riječi. Ne, doista vas ne razumijem… Pa vi plačete? Jeste li dobro?… Oh, Bože moj.
- Da, krupne riječi. Ni obične ne izgovaram olako. Nikada nisam imao ni bezazlenu avanturu, živio sam za porodicu, a evo, ovoga bih časa sve ostavio iza leđa i krenuo s vama.
- Zbogom, gospodine.
- Ne idite, tako vam Boga! Ne ostavljajte me sad kad sam vas konačno našao. Mora da sam vas cijelog života tražio.
Pogledala ga je ozbiljnim, dugim pogledom.
- Slušajte, povrijedili ste me već samim tim da kao oženjen čovjek uzimate sebi za slobodu da mi udvarate. Čak i da ste bez obaveza, da ste najnormalniji, najljepši i najpoželjniji muškarac, mene ne možete osvojiti. Ne vi, niko to nažalost ne može. Voljela sam jednom, gorjela i sagorjela. Prazna sam kao olupina. Onaj kome sam se dala cijelim svojim bićem više nije među živima.
- Oh…
- Je li to sve što mi još imate reći? Ako jeste, molim vas dopustite da pođem.
- Nemam ništa reći. Utjehe tu nema. Ni vama, ni meni. I ja ću, valjda, od večeras biti kao vi. Olupina. Nikad i nikog više neću moći zavoljeti.
- Vratite se ženi i djetetu. Vidjet ćete da je sve bilo samo pitanje trenutka.
- Znam da nije. No to vama nije važno. Dozvolite mi bar da vam se predstavim.
Pružio je ruku i izgovorio svoje ima. Stisak je bio čvrst i dug. Ruke kao da su se vezale, kao da se nisu mogle razdvojiti. Gledala ga je. Sjetu u njenim očima zamijenio je čudan bljesak, u blijede obraze navirala rumen. Osjećao je kako i ruka u njegovoj ruci postaje sve toplija. Stajali su tako nijemo se gledajući. Ljudi su ih u luku zaobilazili. Nikoga nisu ni registrovali.
- Da, ovo je zbilja čudan susret - kazala je sasvim novim glasom.
Mjeseci su prolazili kao u snu. Oboma. Htio je da odmah nekamo pođu, bilo kamo, ženi će reći istinu. Jednom je dodirnuo smrt i tek tada spoznao koliko je slatko živjeti. Ima pravo na vlastitu sreću.
- Strpi se još malo - kazala mu je jedne večeri kada se nadao da se i ona konačno odlučila. - Molim te.
- Do kada?
- Do trinaestog marta.
- Zašto?
- Tada će se napuniti dvije godine od njegove pogibije. Do tada želim da mu ostanem vjerna.
- Poginuo je?
- Da. U saobraćajnoj nesreći.
Odjednom su joj grunule suze.
- Uzeli su mu srce… Srce koje je za mene kucalo. Bio je tada u bolnici neko ko je dugo čekao na transplantaciju. Njegovi roditelji su dali pristanak. Šta ti je? Nasmrt si blijed?
- Bit će dobro, bit će dobro - govorio je polako, isprekidano, s rukom na srcu, dok se ona zajedno sa svijetom gubila u tami.
- Bože moj, zar je moguće? Volim li je zapravo ja, ili samo njegovo srce? I voli li ona mene, ili ju je ono privuklo? - bilo je teško pitanje koje ga je zapeklo prije nego je izgubio svijest.
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro cultura magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
