|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
|
|
|
Maj/Svibanj 2012 - nova knjiga Ante Matića
   |
Recenzija
Ante Matić, TROJICA, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosna, MSA, Sarajevo-Mostar-Zagreb 2012. Knjigu TROJICA teško je žanrovski i književnoteorijski odrediti i smjestiti, ali eto to je knjiga o Paveliću, Titu i Tuđmanu, iz vizure ostrašćenog cjeloživotnog domoljuba starog Bariše, koji ostavlja svoj utjecaj na autora, a onda i autor daje svoje gledanje odnosno sažima Barišino i svoje u jedno, u priču o trojici spornih Hrvata. Prilično duhovito, ali i poprilično oporo napisana. Uglavnom tu su literarizirane biografije trojice Hrvata, koji su odlučivali o sudbini pojedinca i naroda. Osim poznatih stvari Matić nam donosi i nekoliko potpuno nepoznatih detalja iz Pavelićeva života, koje mu je povjerio, njegov profesor. Pavelićev ispovjednik. I o Titu donosi neke detalje koje je čuo od njegova nećaka Branka Broza. No, Bariša, a i Matić s njime, pomalo su zbunjeni kada pokušavaju shvatiti Tuđmana, osobu koja ispod skuta Titinih najdnom pokušava spojiti nespojivo, ispraviti krive Drine hrvatske povijesti i na kraju sviju isfrustrirati i one koji su mu se divili i one koji nisu. U Trojici ima pikanterija, što će sigurno oduševiti neke čitatelje. Nije lako pisati o trojici različitih Hrvata: Paveliću, Titu i Tuđmanu. Teška je ovo priča, teška i mučna dozlaboga. No, i ovakve knjige su nam potrebne. Upravo da upotpunimo sliku o svim mogućim sagledavanjima različitih diktatura (dikateture fašiziranog nacionalizma, diktature proleterijata i diktature nacionalističkim jednoumljem prenapregnute demokracije). Paralele i razlike koje Matić pronalazi među njima nekada su smiješne, nekada žalosne, ali izgleda je takva bila povijest o kojoj piše. Najproblematičniji dio ove knjige je zadnje poglavlje, neka vrsta epilog u kojemu Matić skače u sadašnjost, želeći reći da se učitelji i njihovi učenici bitno ne razlikuju u osnovnoim orijentacijskim postavkama, navikama i mentalnim sklopovima. Na svu sreću Matić opet na kraju u priču uvodi pismenu i mudru babu Bajušu koju su potajice zvali i Amerikuša, a koja nas je u uvodnom dijelu provela kroz povijest Hrvata hercegovačkog fratra Dominika Mandića, kojeg je upoznala i slušala dok je živjela u Americi između dva velika rata. Sudbina joj nije bila sklona. Kao djevojčica ostala je bez oca i majke; majku je raznijela granata, a otac se nije vratio iz prvog velikog rata. Ostala je siroče. Djed je došao iz Amerike i odveo tamo, školovao i živjela je s njim sve do njegove smrti. Kad je umro, dovezla je djeda u rodno selo, pokopala u majčin grob i ostala u djedovoj kući, koju je obnovila i samotno živjela. Bila je jedna od rijetkih pismeni žena u ono doba u našemu kraju. Imala je dolara i dara za pričanje. Silno se voljela sporit sa Barišom oko nekih stvari, koje mi djeca nismo tada smjeli znati. Pametna se žena na našim patrijarhalnim plemenima i bratstvima načičkanim stranama oduvijek zvala Bajalica (otuda Bajuša) kojoj Matić vješto daje američko obrazovanje i sklonost da se na stvari gledala mnogo realnije, nego to čine Bariša i njegov učenik Antiša, naš pisac, koji zanesen činjenicom da zna pisati zamalo pade u zabludu da zna sve i o onome o čemu piše. No, hvala Bogu i babi Bajuši na kraju ipak dobismo priču koju treba pročitati, I koja će, sklon sam povjerovati, čitatelja oduševiti, jer je zanimljiva, dojmiljiva, tajnovita i duhovita. Anto Zirdum --------------------------------- Kako doći do knjige? Knjigu se može kupiti od autora po cijeni od 20 maraka. Uplatite 20 maraka na ovaj dolje naznačeni račun i dobit ćete poštom knjigu. Zagrebačka banka, Zagreb Broj: 3238469739 _____________________________________________Informacije na imel: antemat@gmail.com |
Ante Matić, Zagreb, Hrvatska
Ante Matić je rođen 27. 2. 1945. godine u duvanjskom selu Borčanu, BiH.
Osnovnu školu učio je u rodnom selu i Duvnu, gumnaziju u Zadru, Pazinu i Splitu, telogiju je studirao u Firenci, talijanski jezik u Sieni, filozofiju i sociologiju u Skoplju i Beogradu i novinarstvo u Zagrebu.
Prozu i poeziju piše i objavljuje od 1965. Dobitnik je Danteove nagrade za poemu Canto dolente u Firenci l971. godine. Dvije godine kasnije nagrađen je za kratku priču Crni orlovo u Zagrebu. Dobitnik je Šimićeve nagrade 2001.godine za knjigu pjesama Nebska galija i Matice hrvatske 2002. godine za novelu Sizif i mrav. Životari u Zagrebu. Do sada objelodanio knjige proze i poezije.
Objahana zemlja, priče, Zagreb, 1989.
Berlinski zid, priče i novele,Zagreb, 1990.
ljudinjak, pjesnička proza, Rijeka, l995.
Lijepa naša tuđina, priče,Zagreb, l997.
Božićne priče, novele, Duvno, 1997.
Barakaši, povijesni roman, Zagreb, 1998
Nebeska galija, pjesme, Mostar, 2000.
Sizif i mrav, priče, Mostar – Travnik, 2006.
Imoćani, memoarska proza, Zagreb, 2006.
Priča o Hrvatima, roman, Sarajevo, 2007.
Kamena knjiga, pjesme, Zagreb-Sarajevo, 2009.
Vjera u Boga i hrvatska sloga, Zagreb, 2010.
Osnovnu školu učio je u rodnom selu i Duvnu, gumnaziju u Zadru, Pazinu i Splitu, telogiju je studirao u Firenci, talijanski jezik u Sieni, filozofiju i sociologiju u Skoplju i Beogradu i novinarstvo u Zagrebu.
Prozu i poeziju piše i objavljuje od 1965. Dobitnik je Danteove nagrade za poemu Canto dolente u Firenci l971. godine. Dvije godine kasnije nagrađen je za kratku priču Crni orlovo u Zagrebu. Dobitnik je Šimićeve nagrade 2001.godine za knjigu pjesama Nebska galija i Matice hrvatske 2002. godine za novelu Sizif i mrav. Životari u Zagrebu. Do sada objelodanio knjige proze i poezije.
Objahana zemlja, priče, Zagreb, 1989.
Berlinski zid, priče i novele,Zagreb, 1990.
ljudinjak, pjesnička proza, Rijeka, l995.
Lijepa naša tuđina, priče,Zagreb, l997.
Božićne priče, novele, Duvno, 1997.
Barakaši, povijesni roman, Zagreb, 1998
Nebeska galija, pjesme, Mostar, 2000.
Sizif i mrav, priče, Mostar – Travnik, 2006.
Imoćani, memoarska proza, Zagreb, 2006.
Priča o Hrvatima, roman, Sarajevo, 2007.
Kamena knjiga, pjesme, Zagreb-Sarajevo, 2009.
Vjera u Boga i hrvatska sloga, Zagreb, 2010.
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
Priča / Story - 20.2.2012.
|
Gospa
Vidjelica međugorsku Gospu opisuje kao djevojku u dobi između osamnaest i dvadeset godina, tešku oko šezdeset kilograma i visoku otprilike 165 centimetara. Po njezinoj priči, Gospa uvijek ima plavkastu jednostavnu haljinu, bijeli veo ispod kojeg vire čuperci crne kose, krunu od zvijezda, oči plave, usne tanke, nos malen i pravilan, jagodice rumene, lebdi u zraku na oblačku i nikad ne stane na zemlju. Mila pogleda, blistava osmijeha i ugodna glasa, nekoliko puta je plakala. Ne stari, uvijek je ista. Za Božić i Uskrs nosi zlatnu haljinu. Vidjelicu sam pitao kojim jezikom razgovara s Gospom, a ona kaže da razgovaraju onako kako govore ljudi u Međugorju. Dakle, u Lurdu je Gospa govorila francuskim jezikom, u Fatimi španjolskim jezikom, dok je u Međugorju progovorila hrvatskom ikavicom. Ne znam zašto vidjelici nisam rekao da upita Gospu o Isusovu ponovnom dolasku na zemlju, među ljude i zašto šalje svoju majku, a on se ne pojavljuje i šuti kao da ga nije. Dok traje ukazanje, vidjelica odaje, kao da nije na zemlji i od ovoga svijeta. Ona ide tako daleko, pa kazuje da je s Gospom bila u raju. Naježio sam se od ljepote, nade i neke čudne nelagode kad je vidjelica kazala o raju i ovo: To je beskonačni prostor obasjan posebnom, čudesno lijepom svjetlošću. Takvo nešto nema na zemlji. Nemoguće je to opisati riječima. Susret s Gospom traje nekoliko minuta, a povratak u stvarnost mnogo duže. Ona tvrdi da joj je Gospa povjerila devet tajna. Mene živo zanima: nije li jedna od tih tajni, vrijeme dolaska Mesije na nebesku galiju, ljudinjak. Gospa je obećala ostaviti trajan, neuništiv i vidljiv znak na brdu ukazanja. Najčudnije je i najnevjerojatnije što vidjelica kazuje kako joj je Gospa ispričala svoj život od rođenja do uznesenja na nebo. Začuđuje i zbunjuje tvrdnja vidjelice, da ima ispisane tri bilježnica razgovora s Gospom. Objavit će to, kako kaže u knjizi, kad joj dopusti sama Gospa. Dakle, Gospa treba odobriti tiskanje svoje biografije. Bit će to, ako se dogodi, najčudnija knjiga koja je ikad napisana i tiskana na našemu planetu od postanka svijeta i čovjeka. Ako knjiga iziđe, onda se obistinilo ono što je obećala, ali, ako ne iziđe na svjetlo dana, onda će biti očito da vidjelica izmišlja i priča gluposti. Konačno, nakon svega što se dogodilo i događa, komu vjerovati? Mislim da je vidjelica u ovom slučaju pretjerala i da dovodi u pitanje ukazanja Isusove majke u hercegovačkom selu, u koje hrle hodočasnici sa svih strana svijeta. I takao godinama. Tisuće i milijuni sa svih kontinenata. Kad god dođem u Međugorje, na brdo ukazanja ili u crkvu, osjetim neko čudesno i neobjašnjivo smirenje i ni ne pomišljam kakva Gospa izgleda, kako se odijeva i koliko ima kila i godina. Zabavim se o sebi. Klečeći ispred Gospina kipa, sjedeći na klupi u crkvi ili na kamenu u brdu gdje se ukazala djeci, i osluškujući zrikavce kako se s molitvama stapaju u čudesan orkestar, zaboravim na vrijeme. Kad skladno jekne u meni pjesmu Majci mira kako sa svih strana svijeta dolaze ljudi i donose joj jade i boli svoje, dirne me nešto tako da se rasplačem. Ta me pjesama svaki put duboko gane, pa skrivam lice od onih što stoje ili kleče blizu mene, da mi ne vide suze. Ne idem na brdo da mi se ukaže, niti mi pada na pamet kako se Gospa odijeva, ni što vidjelica Vicka priča o Isusovoj majci Mariji hodočasnicima, vjernicima i novinarima . Žalosti me kad čitam u novinama kako se banalizira ukazanje i pohod hodočasnika vjernika i putnika namjernika Gospi u Međugorje. Kad bi se meni ukazala Gospa, prvo što bih je pitao bilo bi: zna li vrijeme Isusova povratka na zemlju i što će biti sa životom na nebeskoj galiji. 
|
Our Lady
The visionary, (Vicka), has described Our Lady of Medjugorje as a girl between the ages of eighteen and twenty, who weighs about 60 kilograms and is approximately 165 cm tall. According to her, Our Lady always wears a plain blue dress, a white veil under which the strands of black hair protrude, and a crown of stars. Her eyes are blue, her lips thin, her nose is small and straight, her cheeks are rosy, and she floats in the air on a small cloud never touching the ground. She has a loving gaze, a radiant smile, a pleasant voice, and few times she cried. She doesn’t age, and always remains the same. For Christmas and Easter she wears a golden gown. I asked the visionary what language Our Lady speaks, and she replied that they talk to each other the way people in Medjugorje do. So, in Lourdes Our Lady spoke French, in Fatima Spanish, while in Medjugorje, she spoke in the Croatian dialect. I don’t know why I didn’t tell Vicka to ask Our Lady about Jesus’ return to earth, among the people, and why he is sending his mother instead, never appearing himself and keeping silent as if he didn’t exist. While the vision lasts, Vicka (the visionary) reveals, it looks like she (who?) is not of this earth or from this world. She goes as far as to say that she has visited with Our Lady in heaven. I shuddered from the beauty, the hope, and felt a strange discomfort when the visionary also said this about heaven: ‘It is infinite space illuminated by a special, wonderfully lovely light. There is no such thing on earth. It is impossible to describe it in words. The meeting with Our Lady lasts for a few minutes; yet, the return to reality lasts much longer. She claims that the Virgin entrusted her with nine secrets. I really wonder: Is one of those secrets the second coming of Messiah to this celestial galley, to our human anthill. Our Lady promised to leave a lasting, indestructible and visible sign on the Apparition Hill. The strangest and the most astonishing thing that the visionary (Vicka) said is how Our Lady told her of her life from birth to her ascension to heaven. Equally surprising and confusing is the visionary’s claim that she has three notebooks full of conversations with Our Lady. She will publish it, as she says in the book (?), when Our Lady herself permits her do so. Therefore, Our Lady has to approve the printing of her own biography! If that happens, it would be the most unusual book ever written and printed on our planet, since the beginning of mankind. If the book is published, then everything she had promised would have come true, but if the book doesn’t see the light of day, then it will be obvious that the visionary was inventing stories and talking nonsense. Finally, after everything that has happened and is still happening, whom to believe? I think that in this case, the visionary may have gone a bit far and brought to question the appearance of Jesus’ mother in the Herzegovinian village where pilgrims have been flocking for years from all over the world. Thousands and millions from every continent. Whenever I come to Medjugorje, to the Apparition Hill, or to the church, I feel some miraculous and inexplicable peace (come over me), and I don’t think about what Our Lady might look like, how she dresses, how much she weighs, or how old she might be. I look inside myself. While I kneel in front of Our Lady’s statue, sit in a church pew, or on the rock on top of the hill where she appeared to the children, I listen to the sound of crickets merge with the sound of prayers into a marvellous orchestra, and I forget about time. As the song ‘The Mother of Peace’ echoes within me, and as people from all over the world keep coming, bringing her their sorrows and pain, something touches me to the point of crying. The song moves me so deeply every time, I have to hide my tears from those standing and kneeling beside me. I don’t go to the hill to see if she will appear to me, and it doesn’t cross my mind what she wears, or what Vicka, the visionary, tells the pilgrims, the believers and the reporters about Jesus’ mother Mary. I am saddened when I read in the newspapers how they belittle the apparition and the pilgrimage of the faithful and chance visitors to Our Lady of Medjugorje.If Our Lady appeared to me, the first things I would ask her would be if she knew the time when Jesus would return to Earth, and what would happen to life on our celestial galley. Prijevod Nena Kazulin |
DIOGEN pro kultura magazin predstavlja knjigu poezije Ante Matića "KAMENA KNJIGA"
|
Bijah, jesam, bit ću...
Protkan suptilnom nakanom neopterećujućeg putovanja duha, pred Antom Matićem se otvorio prelijepi stećak nadanja u trenutku spoznaje da on bješe, jeste i bit će...neko ko ostavlja trag kao preci ovdašnji što stečcima zadužiše potomke. Iste one potomke koji ne shvataju da narodi koji misle da sa njima danas i ovdje počinje istorija/povijest/historija, budućnosti ne mogu imati. Iste one potomke koji se itekako mogu pronaći u zapisu kako "mi jesmo tri plemena istog naroda, ali je problem kojeg?". Iste one potomke koji iznova i iznova pred sobom imaju KAMENU KNJIGU koja, ispunjenja blještavilom opomene, govori o prostorima koji pripadaju narodima ovdašnjim, bez obzira kakvo ime danas nose. Jer, i kada je prije 27 stoljeća/vijekova na etrursko-umbrijskom jeziku ostavljena poruka na posudi, a pronađena sedamdesetih godina prošloga stoljeća/vijeka na brdu Pod kod Bugojna u Bosni i Hercegovini, značila je samo jedno...da nam valja iznova i iznova učiti sopstvenog sebe. Poštovati, objedinjavati različitosti ovih prostora sa ciljem razumjevanja usmjerenog težnji da opstanemo...zajedno. I ne zaboraviti da naša suština i jeste u tome što smo jedan mozaik bitka koji je isprepleten sa tri divna odsjaja koje nacionalnim osvještenjima zovemo. Riječ urednika Sabahudin Hadžialić 06.7.2011. Knjiga: PISANA RIJEČ U BOSNI I HERCEGOVINI
|
I was, I am, I will be...
Interwoven with subtle intent of not heavy journey of the spirit, in front of Ante Matić is opened a beautiful tumbstone of hope in the moment when he realized that he was, he is and he will be...someone who leaves a trail as the local ancestors who obligated with the tombstones their descendants. The same one descendants who do not realize that the people who think that with them now and here begins the history the future can not have. The same one descendants who certainly can be found in the record that "we are three tribes of the same people, but the problem is which...people?". The same one descendants who over and over again in front of them have STONE BOOK (title of this book of poetry) which, filled with splendor of remindings, is talking about venues belonging to the local peoples, no matter what the is the name that they wear today. Because, even, when the 27 centuries ago, the Etruscan-Umbrian language messages was left on the small container, and found in the seventies of the lasr century on the hill called POD near Bugojno in Bosnia and Herzegovina..it meant only one thing ... that we should over and ove re-learn ourselves. To respect, unify diversities of this region with the aim of understanding and aiming towards striving to survive ...together. And not to forget that our essence lies in the fact that we are a mosaic of the being which is intertwined with three wonderful reflection that we call the national re-wakenings. Editor's word Sabahudin Hadzialic 06.7.2011.  |
|
Riječ autora:
UVODNA NAPOMENA Pišući ovu Kamenu knjigu odgonetavao sam na kamenju slova, riječi i poruke predaka, zapise dijaka pjesnika i poslužio se zapisima o stećcima Račkog, Krleže, Dizdara, Tanovića ... Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost. Tako je o stećcima pisao Mak Dizdar, a Miroslav Krleža 1960. godine napisao je ovu opasku: Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj. Mak je odrastao među stećcima, a Krleža nije. Pa ipak, kazaše ono što se stoljećima prešućivalo. Čuvajući janjce oko stećaka Gina, Gigan, Vila, Orlaga, Rundo i ja, golemo kamenje koje je stršilo iz trave zvali smo – kućice. Jednu kućicu na brežuljčiću uzalud smo pokušavali preskočiti. S toga stećka sljemenjaka smo, da prostite, piškili tko će dalje. Nikad nas nitko nije opomenuo da to ne činimo, niti je koga bila briga što se radi oko stećaka i sa stećcima. Prestali smo vragolat oko kamenih kućica onoga dana kad je čudni došljak naišao s ruksakom na leđima i dugo obilazio oko naših kamenih kućica, zagledavao, sve nešto mjerio, bilježio, odmarao se sjedeći na najmanjem kamenu koji nije imao oblik sanduka i pušio lulu. Nekako smo mu se malo približili, a on je rekao, da nije lijepo što puštamo janjce među stećke i što radimo oko stećaka, jer su to, rekao je pušač lule, grobovi vaših predaka. Nismo znali što mu to znači, pogotovu riječi, da su to grobovi nekakvih naših predaka. Riječ predak čuo sam prvi put u životu, a bilo mi je tada devet godina. To golemo kamenje u travi gledali smo kao nešto tajnovito, maglovito, tu ostavljeno i zaboravljeno. Većina stećaka sljemenjaka imali su oblike naših kuća ozidanih od kamena žestaca. Zapravo kuće u našemu kraju bili su na sliku i priliku velikih stećaka sljemenjaka. Nikad se o stećcima nije razgovaralo. Stari nisu govorili mladima ništa o onima koji su ležali pod kamenim kućicama. Svećenici nisu molili u tim zaboravljenim grobljima, niti se itko ukopavao. Osamljeni stećci najgore su prolazili. Malo koji je ostao čitav. Kad sam porastao, malo više sam saznao iz narodne predaje i škrtih priča o nekakvim kamenim svatovima, kako su stari ljudi govorili, da su stećci uklete kućice u kojima spavaju zauvijek zatočene duše nekih ljudi koji nisu bili dobri i koji su nešto skrivili Bogu i Crkvi. Tako se uglavnom mislilo o stećcima i onima koji su počivali pod njima. U školi se o tome nije učilo gotovo ništa. Stećci su jako važni za proučavanje prošlosti jer ukrasni motivi, a naročito natpisi na njima, daju dragocjene podatke iz povijesti, politike i lingvistike. Mnogi od stećaka imaju na sebi ukrasne motive koje su vješti majstori – klesari zvani kovači oblikovali kamene gromade u sljemenjake, krstače, sanduke, stupove, križeve, ploče, a kamenopisci zvani dijaci urezivali slova i tako ispisivali kamenu knjigu o usudima i sudbinama ljudi u ono doba. Natpisi na stećcima su važni jer ta slova, urezivana na pročelja kamenih kućica, na stećke sljemenjake, krstače, stupove, križeve, kamene sanduke i ploče vještim rukama ondašnjih majstora klesara, kipara kovača, kamenorezaca i pjesnika dijaka, predstavljaju lingvističko, povijesno i kulturološko blago. Od sedamdeset tisuća stećaka, kako se procjenjuje da ih je još preostalo, tek ih je preživjelo barbarsko vjekovno pustošenje 373 s natpisom. Materijalni dokazi i ostaci stećci svjedoče o tim davno prohujalim vremenima i predstavljaju prvorazrednu kulturnu baštinu hrvatskog naroda i njegova hoda kroz povijest i vrijeme. Tek kad je pjesnik Mak Dizdar objavio zbirku pjesama Kameni spavač, počelo se o stećcima otvorenije govoriti i pisati. Tako sam i ja počeo obilaziti stećke, zagledati kamene kućice i čitati s njih poruke predaka. Ploče, sanduci, sljemenjaci, stupovi, kamenovi, kami, krstače, biljezi, križevi, kamene kućice u Radimlji, Zagošći, Hodovu, Humskom, Hrasnom, Humu, Vitezu, Foči, Vrpolju, Trebinju, Kočerinu, Očevlju, Bratuncu, Humcu, Fojnici, Ričici, Slatini, Gredicama, Čevini, Čajini, Veličanima, Gradini, Glađevini, Kupresu, Duvnu, Livnu, Blidinju, Bileći, Gacku, Drežnici, Bilinu Polju, pa ono skamenjeno stado nadomak Ciste, u Dalmaciji, te oni rijetki, usamljeni kamenovi visoko u planinama Vrana i Prenja, na skrovitim mjestima diljem Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Duklje, Travunije, Zapadnih strana, Završja kako zvaše mjesta, krajeve i krajine oni koji su tu prije nas živjeli i ostavili vidljive tragove na kamenu ljudskih sudbina u zemlji Ilira: Delmata, Liburna, Histra, Daorsa, Plereja, Norika, Japoda, Breuka, Mezeja, Austerijata, Ditona, Desidijata, Dardana, Romana, Hrvata... Tako sam zašao dublje u stoljetnu osamu i tišinu stećaka, biljega, križeva, kamenova, kamenih kućica pod kojima, između tolikih pokojnika, znanih i neznanih, počivaju u svom spokoju ili nespokoju, mudri starac Gojak, mlada i nesretna Gorija, ponosita i uznosita Rasta, junačina Bogčina, koji daleko od svoje bašćine, od svoje plemenite u tujini Bosnu sanja, mladac Trtiša koga pogodi grom ispred praga doma očeva, nesretni Ljubljen i Dobri Mišljen, neutješna majka Borija, koja mrtve sinove oplakuje, raskošna i rasna Korija, stasita i nestalna Kosara, pohlepna Vukava, vječno zaljubljeni i svadljivi Krkša i njegova ljubljena Kalija, prerano u grob legla mlađahna Asta i mnogi drugi, znani i neznani, Bogu omilili, krstjani, bosanci, bošnjani, zemlje humske kćeri i sinovi, potomci ilira i romana i onih što dojezdiše na svojim konjićima sa Karpata i onih što doploviše na galijama sa dalekog Istoka preko Mediterana do Jadrana i ilirskih svetih rijeka; hrabri i plemeniti Viganj, mladi berzji od jesenjeg vjetra Dinko Vlkac koga ubi smrad Semrad lojši sin od gorjega otca Zleba, pa Taniša odani kralju ko lovački pas gospodaru i Linil Gosta Hotjena najstariji sin, mlada, prelijepa i zle sudbine Lelija i Borjan kojeg je voljela, vješti kovači, kamenoresci, kipari i marni pisci dijaci Prodon i Miogost, Veseoko i Vukašin, Bratjen i Krilić, Nikola i Dragoje, Ugarak i Dabiša, majstor kovač Grubač i nenadmašni dijak pjesnik Semorad. Milijuni tragičnih heretika kristjana počivaju ispod kamenih kućica, kamenova, mramorova i križeva. Kad sam odrastao i otišao u svijet bio sam na stećke zaboravio isto onako kako su ih stoljećima zaboravljali, prešućivali. Nikad se nitko nije pomolio nad kamenom kućicom. Jedino bi se znalo dogoditi, da oni što noću prolaze pokraj stećaka, u strahu se prekriže. Oni dolje pod tim kamenovima, koji znaju biti teški od 300 kila do 30 tona, bili su odbačeni i u smrti isto onako kako su ih zauvijek kaznili oni koji Hrvatima nisu bili skloni. Nigdje nisu prispjeli, ni za života, ni u smrti. Konačno, valja priznati, da su to zaboravljena groblja hrvatskih heretika, koje su pravovjerni i neki Bogom dani nazvali Krstjanima, Bošnjanima, Bosancima, Bogumilima... Idući njihovim tragovima, otkrio sam stope potomaka, koje su urasle u povijest zaboravljenih duša isto onako kako su stećci zarasli u travurinu, mahovinu, nemar, šutnju i zaborav. Sulduk
Na ovoj stranici kamene knjige bezimeni dijak usječe slova bremenita upitom u ljeto 1135. godine, teška kao zapušten i golem stećak uz zatravljen drum, kojim odavno nitko ne prolazi. Na ovom kamenu je mali teološki traktat. Riječ je o najvećoj tajni kršćanstva, o svetom Trojstvu i čovjeku imenom Sulduk, koji se pobuni protiv svetoga Trojstva i svoje zle sudbine. A se leži Sulduk a ušče kam otac Bože mir daj duši njegovoj a ti i ja poravnajmo račune Vas ste Troje u jednome a ja sam bio i ostao sam Sam ne bojim se Vas Trojice Spomen na sina nek ostane Za mir moje duše ne pitaj Ona svoje smirenje neće nać Ni na ovom ni na onom svitu Gojak Na stećku sljemenjaku u Zahumlju pročitah tužnu priču o nesretnom Gojaku, koga sam odmila nazvao Goja, a koji zgibe od ljubavne boli nepreboli. Iznevjerila ga neka njegova nesuđena Kosara. Kad Goja skonča od golema jada, šume su odjekivala zavijanjem vukova. Na Gojinu kamenu ispričana je priča, koja se možda i danas negdje nekima događa ovdje gdje počinu mladac Goja u svom vjećnom nespokoju; u Bosni, Dalmaciji, tamo daleko u Japanu, Americi, Kini, Rusiji, Iranu, Italiji, Africi, Australiji... A se leži Didodrag Gojak na plemenitoj u Zahumlju Zašto me mati rodi? Sve bi bilo drugačje da to hoće Kosara Ona hoće drugomu A ja hoću samo nju I zbog toga zgiboh Putniče koji moj jad znaš ne privali mi biljega pusta a privališ li ga kunem ti se teži će navalit na tvoje usta 1167 godne u listopad kad bjehu pune vlkova šume Trtiša Nesretnog Trtišu ubi grom. Biljeg mu podiže neko njegov blizu Foče. Dijak na kamen ureza molitvu, teško i tjeskobno pitanje Bogu na koji će čekati odgovor do sudnjega dana i kletvu onomu tko dirne njegov spokoj. Zagledao sam ova slova, pokušavao odgonetnuti njihov duboki smisao, isto onako kako su to činili neki prije mene. Od davnina do naših dana nije se ništa promijenilo u čovjekovu odnosu prema čovjeku, prirodi i Bogu. A se je kam od Trtiše Živjeh mirno Boga moleć i zla ne misleć Ovden me mlada ubi grom Zašto Bože? Da su klete i proklete ruke koje bi kam takle i pomakle dok odgovor ne dobijem Val Nitko ne zna danas za davno Tanorevo, gdje u jesen 1183. godine zauvijek počinu plemeniti Val Radotić. Dijak napisa da je vjerno služio knezu Nespinu i svojoj gospoji Goriji. Samoće mu bome neće nedostajati do sudnjega dana. Dijak mu na kamenu napisa ime i prezime. A se leži Val Radotić s Tanorova Davno sam lego i dugo mi je ležati Molju vas bratjo i sestre Nemojte kosti pretresati Cijeli život dadoh drugima Bogu i Knezu i mojoj gospoji Goriji Sad hoću da budem sam Sam sobom i sa Bogom Dok nad menom sunce grije Prokleti je koji bilig razbije Stuk Ova stranica kamene knjige pripala je Stuku. Brat odvali od brda gromadu, klesar isklesa, bezimeni dijak ureza slova u visoki stećak u obliku stupa od bijelog kamena žestaca teškog 10 tona i postavi na brežuak da putnicima pokazuje da ne zalutaju kad Bosnom putuju. Ostaje tajnom kako je Stukov brat tako golem stećak vukao iz udaljena kamenoloma i postavio na brežuljak isto onako kako se na brid grebena postavlja svjetionik A se leži Stuk plemeniti na baštini svojoj Neka se navijeke znade otkad brat biljeg postavi više ni putnici po zemji ni zvijezde po nebesima ne mogu da zalutaju 1192 godine po Gospodu u hladan mjesec siječanj Rastudije Junačina Rastudije plemeniti iz Dubrave. Majstor Veseoko isklesa mu kamen spomen, a dijak Gost usječe u kamen slova bremenita, duboka, jasna do nejasnoće i upitna do neodgovora. Dublje su od bezdane tišine. A se leži pošteni knez Rastudije na svojoj zemlij na plemenitoj Bjeh junakom i mil bratiji i Kulinu Najbolji muž u Dubravah bil Ondak kad sam mogao nisam htio Sad kad hoću ne mogu raširit krila Takva mi kob Al vidim da svi koji lete slete I niko ne osta zauvijek u nebu pa neću ni ja dovijeka u grebu Vi ćete biti kako jesam ja ja neću biti kakovi jeste vi Usiječ kam Veseoko a pisa Gost 1203 oko Velike Gospojine Bogčina Za dobrije dana Kulina bana podigoše spomenik junačini Bogčini. Dijak zapisa da pod kamenom nema junačine Bogčine, da je skončao negdje tamo daleko u tuđini i da mu samo spomenik podižu u rodnoj bašćini. Bogčina je bio vjeran banu Kulinu, a vičan koplju i maču. Tamo gdje on leži sve je nijemo i strogo, kao sudbina. A se ne leži junak Bogčin Bosne Srebrne dični sin Uz biljeg otca mu i djeda stoji samo biljeg njegov Kulinu banu vjeran maču i kopju vičan I kada bih bio kako vi jeste opeta bih bio isti kako ja bi Vi nikdar nećete biti ko ja a ja ko što sam nekdar bio Ljeta 1205 nakon što v zemju leže Kulin Ban Vlk Vlk na svom kamenu ima tešku opomenu. Ne zna se tko slova u kamen ureza, niti tko Vlku kamenu kuću isklesa kad je Bosnom i Humskom zemljom harala i strašni danak ubirala bolest od koje nije bilo lijeka. Nema lijeka ni Vlkovoj boli u knjizi kamenoj. Nema ni mojoj. Nikad se neće saznati, što se strašno Vlku dogodilo pa proklinje dan kad je u smrt odlazio i onoga tko dirne u njegov skamenjen san. Ime mi je Vlk od Humske zemje sin Što ti rejti ne moraš virovati Istine nam ne moraju bit iste Ne nadaj se da je vično što će doći Ne žali ni za onijem što je minulo Ne optužuj jučer za ono što je sutra Ti voli to što jesi i one koji te ljube Moj biljeg pusti da stoji kako stoji Ako me nerazumiješ sada ti razumjetce tvojega sina sin V proklet dan legoh v godini 1209 Korija U davno proljeće Korija podiže kamenu kućicu spokoja svome ocu Mišljenu. Na lice kama sljemenjaka, dijak i pjesnik Dabiša uklesa riječi, koje govore o ljudskoj prolaznosti i nekoj vjeri bosanskoj. Koja je to vjera, čija je to vjera, dijače Dabiša? Je l' to možda vjera katolika, pravoslavca, muslimana? Čija je to i kakva to vjera jest!? A se leži Dobri Gost Mišljen prave vjere Bosanske Biljeg postavi kći Korija Prolazniče projdi u miru ne spominji grijehe naše Naši su dani izbrojani naše noći potrošene naši grijesi dim Svojih koraka se plaši na putu kojim hodiš Kam nam usječen je 1273 po Gospodu u Kočerinu a pisa dijak Dabiša Plamenko Za vladavine Stjepana bana bosanskoga počinu na kupreškoj visoravni Viganj, što bi danas u prijevodu to ime bilo Ognjen ili Plamenko. Viganj je poput Sizifa uzalud pokušavao izgurati svoj kamen na brdo. Sav trud bijaše mu uzalud, kao što mu je bila i ostala pusta nada o povratku iz carstva mrtvih. A se leži Viganj na svojoj plemenitoj Hodih a ne dojdoh gradih a ne zgradih sijah a ne žnjeh govorih ne iskazah voljeh ne bih voljen Ne dođoh milom ovamo Ne piše mi se za vratit Nišat ne privedoh kraju Ni ti nisi završil sve što si zmislil Biljeg
Idući tragovima predaka i iščitavajući hrvatsku kamenu knjigu prošlosti, dugo sam nijem stajao nad jednim kamenom, koji usamljen samuje vjekovima nadomak Ljubinja u zemlji Humskoj, u Hercegovini. Kao da je netko iz brda izrezao kamenu kućicu kao škriljku iz sira, postavio je na briščić pored puta i na licu kamena urezao slova teža od tmine, dublja od tišine i ljepša od sna, koje su me najprije zgromila, a potom zamislila i opomenula. Kamo god sam kasnije išao svijetom i životom, te riječi su iskrsavale iz tame zaborava, iz sna ili jave. Na Stipkovu biljegu, na stećku sljemenjaku u kamen žestac neka je neznana ruka urezala slova, desetak riječi hrvatskog jezika. Davno ti sam legao I vele ti mi je ležati Grubač
One davne, sušne, gladne godine, knez bosanski Muven naredi kovaču Grubaču da iskleše kamenu kućicu i dade dijaku da na njoj napiše tužnu priču o čovjeku koji je iznad svega voli svoju Bosnu. Se znamenje Nenca Bosanskoga postavi kam sin njegov Muven Človjek može vidjeti što vidio nije Može sebe najti ili ne najti Kad bi ostavio kosti u tujini i tad bih samo Bosnu sanjo Legoh za ljeta kad bješe suša pa u nebu ne bi ni suze za me |
Obodan
Brat Ozorko isklesa kamen svome svojeglavu jogunastu bratu junačini i prostačini Obodanu, a slova na kamen ureza majstor Ivaniš i dopisa Tanović od kojeg i ja na kamenu knjigu dopisujem. Dijak je pisao što mu Ozroko govorio o bratu, pa je ispalo da Obodan nije poštivao nikoga do Boga, pa ni oca svojega. Ja sam kao dječak jašio na stećku sljemenjaku dok sam čuvao janjce i vragolao oko stećaka s Giganom, Rundom i Orlagom. Da su mi onda rekli što sad znam o onima što leže ispod kamenih kućica, nikad ne bih činio ono što sam činio oko stećaka kad bijah dječakom s mojim vršnjacima. Možda i mene stigla kletva onih što leži pod stećcima na padini Liba i Vran planine. A se leži junak Obodan u Bosni gdje je zemla tvrda i noc dulga Zelim ti dobar san duši brate Obodane i još puno unuka da ti biljeg zapišavaju ko što si ti zapišavo kam djeda našega Pa ti od te i take radosti kosti do neba vrištale Govoraše brat Ozorko a pisa što čuo dijak Ivaniš Berko Iste godine kad je skončao starac Radin, Bosne ponosne još ponosniji sin, prepuklo je srce Berku Miotsku za nekom Bakulinom kćeri, kojoj dijak ne ureza u kamen ime. Berko kune, prijeti, očajava i proklinje tko poljubi Bakulinu kćer umjesto njega. Nigdje toliko očaja kao na ovome kamenu. Berko kaže da mu je kam kosti nažuljao. A se leži Berko Miotos na svojoj zemlji na plemenitoj Ako ćeš bilig pogubit pogubi ali ruke i noge svoje sačuvaj Težak je ovaj kam pokrenut Kosti mi moje težinom nažuljo Ako u kostji moje još hoš krejti prosto ti od men i od Boga bilo Samo nemoj Bakulinu poljubit kćer Zbog nje mi je srdce prepuklo Ako je poljubiš nedao ti Bog i moja te huda strefila sudba Dinko Za banovanja Stjepana Kotromanića u Radimlji kraj Stoca Dinka Vlkca ubi smrad Semrad.Kamen odvali od brda ožalošćeni roditelj Vitac i oblikova u kućicu s ravnim krovom, a pjesnik Miltos napisa riječi, koje su u meni probudile nešto najljepše, najdublje i najtužnije u čovjeku. A se leži Dinko Vlkac mladji od dvaest proletja a berži od jesenjeg vjetra Ubi me na nevjeru Semrad lojš sin gorjega otca Zleba Bože ak oš i mož oprosti Ja nit mogu nit hoću Kam usiječe Vitača biljeg upisa Miltos Bože, ako ovud projdeš dugo ćemo se gledat u oči U godini kad u Bosni bje Stjepan Kotromanić Ban Lelija Dobra žena kneza Pribile nije imala djece, pa njezin bratić Hlap podiže spomenik njoj i tetku na kojem piše da nije siguran kad je umrla ona, ni kad Pribila. Dijak ne napisa svoje ime, ni ime onoga tko kamen isklesa i postavi na grob Pribili i Leliji. Va ime Otca i Sina i Duha A se leži Lelija Kneza Pribile kućnica Postavi bilig Hlap sin njezina brata Dabživa kod nogu njenom Pribilu Za njima ne osta ni sin ni kći Putniče koji pored kama prolaziš spomeni Gospodu ime Pribilovo i dometni moje da nas se sjeti Ne diraj ovoga biliga moga Pomoli se zase i za nas Boga 1352 v sječanj ove ili prosinac godine prije Niko ne zna Bisnac Na oštećenomu stećku gurnutu ustranu, podalje od mjesta na kojem je bio kad ga tu kovač postavio, ostalo je dvadesetak zagonetnih riječi o mladom, pomalo očajnom pokojniku, koji grize sve oko sebe, pa čak nagriza i kamen pod kojim leži. Od kad se broje godine neki prožive na nebeskoj galiji pedeset, osamdeset ili stotinu ljeta, a ovaj opasan i bijesan momak, legao je u grob premlad. Tek mu je bilo dvadeset godina. Ljubit sam znao na stotinu načina I sada ja sam ja Grizem kamen iznutra 1387 ljeta po Gospodinu A mojih od toga bje samo dvaest Taniša Na ovoj stranici kamene knjige osta čudno slovo o Taniši iz Kraljeve Sutjeske, koji kralju Tvrtku bijaše odan kao pas gospodaru. Dijak napisa strašnu istinu o čovjeku i njegovoj zloj sudbini na nebeskoj galiji. Bogohulna molitva na kamenu se skamenila. Taniša silnu sumnju sije i nadu izgubio je u dolazak Mesije. A se leži Taniša od Kraljeve Sutjeske Ko lovački pas Kralju odan Stalno mišljah na Tebe Gospode i molitvom Tebi sklapah oči svoje i stalno te čekah i nadah ti se stalno Ti se ne pojav niti se obznani Samo muk I rodi se sumnja u duši mojoj da i Ti gori ko ja ovdi doli v zalud ne čekaš spasenje S tom mišlju legoh pod ovi kam i usijekoh je u ovi tverdi kamen da oni koji pročitaju vide tkoće od nas dvojice pervi dočekat spasenje Legoh gork 1389 ljeta po Gospodu kad Tverdko bje Kralj od Bosne Serbie, Dalmasije i Zapadnijeh Strana Bokčilo One davne godine u svibnju umro je jedinac u majke mladi Bokčilo. Dijak na kamenu napisa, da ga pogodi neka teška, neizlječiva bolest. Radiša tu opaku bol nazva strila vremena. Nitko od smrtnika nikad i nigdje nije umakao toj strašnoj strili. Nikad nitko osim, kažu, raspetog Isusa. A se leži Bokčilo u majke jedini sin Ne pogodi ga kopje ne posječe mač Zgodi ga zla kob Strefi ga strila vrimena Od tog nema štita ni zaklona ni tvrde kule ni sklonita mista Od njena pogotka v smrt jedino odeš Ovaj kam ko blago pomiluje mojim kostima bit će toplije 1389 ljeta v lipnju kad lipe mirisahu Linil Najstarijem bratu Linilu najmlađi brat Borjen podiže spomenik, kojeg se oči moje nisu mogle nagledati kad sam u tišini i samoći dugo stajao nad Linilovim kamenom i čitao što Sanko ureza u stijeni, da bi nakon šest stoljeća probudila u meni osjećaj ljudski, bratski i hrvatski. Starih hrvatskih imena Linil i Borjen više u hrvatskom jeziku nema, kao što nema Korije, Borije, Gorije, Kalije, Sipare, Kosare, Aste, Lelije... A se leži Linil Gostja Otjena najstarjii sin Licem u lisce s kami nema razlika u nami Dervo može bit ko hum listje mu pada uz panj Kuda srljaš človječe zar ti pamet nije u glavi Najstaršem bratju Linilu najmladiji brat Borjen A pisa dijak Sanko V ljeta Gospoda našeg 1402 Dragota Začudo Dragoti nije žao što je umro. On kao da je preskočio zid vremena i našao se sam tamo odakle povratka nema. Silno žali što nije imao sreće u životu i opominje svakoga tko kamen njegov dirne ili razbije, da ga ispod njegova biljega zla sudba vreba isto onako kako je njega vrebala i zaskočila. A se leži Dragota Na svojini plemenitoj Zmreh i ni mi žal Ne krejti u moj kam jer ja nemam nikoga da me među žive vrati Ispod nisu samo kosti već i moja zla sudba koja te da zjaši vreba 1405 po Gospodinu v zimu i zlogodinu Hlapac Za života Hlapac Tihmilić odvalio je od brda kamen, danima ga klesao, dotjerivao onako kako je zamišljao da dolikuje njemu i njegovu ugledu i, po svoj prilici, sve na njemu napisao osim godine smrti. Hlapac kune i proklinje svakoga tko dirne njegov kamen kojeg je s ljubavlju i strpljenjem za života klesao. Samo su mu usjekli godinu kad je skončao i usnuo zauvijek. Ostavio sam ga da i dalje sanja svoj san iz života, kojeg je rano moja, rano izgubio. Njemu ime Hlapac, a meni nadimak Čapac. A se lezi Hlapac Tihmilić I ovaj kamen svojim rukama usijekoh sebi za života Vjekovima mirno mogu san iz života da sanjam I da je blagosloven tko će projti i proklet koji privali 1417 po Gospodu u lipnju Asta Ispod samotna stećka sljemenjaka, ogrezla u travurinu i zaborav, leži mlada Asta. Beskrajna tuga za životom zanoćila je ua kamenu rukom bezimena dijaka pjesnika. Asta ne može sebi oprostiti, niti prežaliti zašto svojemu ljubljenomu, nije dala poljubac. Dok ispisivah ovu stranicu kamene knjige, neka me je silna tuga obuzela. Žao mi je Aste i njezina dragoga, kojemu nije dala da je poljubi dok su šetali u smiraj dana. U svakoj riječi mrtva Asta kleči, u svakom slovu njezina ljubav ječi. Kad sam spoznao koja huda Astu zadesila sudba, ostao sam bez riječi. A se leži Asta Bogčine Zloušića kći A ne leži mi se Kako bih rado u smiraj dana s tebom kroz livade prošetala i poljubac što si isko rado dala pa neka i nebo pukne od muke Neka oni koji ne čine učine što ja ne učinih 1422 ljeta iznenada kad se radovaše sretni a ja zmreh mlada Tolmin Na kamenu dijak Dobrogost napisa: Tolmin Klk, kojeg ću odmila zvati Tole. I njegove kosti nažuljao je kamen. Nije nikamo odlazio, niti je imao volje otići iz svojega zavičaja. Tko god pogled baci na njegov kamen, tišina će mu reći ono što on ne može A se je Tolmin Klk tuj se rojdih tuj mi kam na kosti Dobrogost stavi Dati je znat kako kosti žulji kam Noću kostjima ćutim rijeku I pošo bi z njom al ne mogu I znaj oni koji su otišli nisu nikud tišli – tuj su Tuj sam i ja gork zanoćio Ako misliš da nisi što jesi samo pogled na kam baci tišina će ti rejti vse 1429 v hladan prosinac al meni višlje nije zima Kalija Za vladavine Stjepana Tomaša skončaše Krkša i Kalija. Riječi na njihovu kamenu najprije su me duboko dirnule, ganule, a potom nasmijale do suza. Ovo bi se moglo čitat na vjenčanjima. A se leže Krkša i Kalija na svojini na plemenitoj u Ključu Iz ljubavi postasmo muž i žena i Bog nam dade mnogo djetce A onda vidjesmo različito i poželjesmo različite želje i začudismo se da zajednički život učini nas drukčim nego što jesmo Kad Krkša zmre za njim isti dan zmre moje srdce i zmroh i ja Ne preturi nam ovi kami jer nam se i sad na mjesečini kosti spore ko je kolko u pravu Ako nam kostji razdvojiš jedno bez drugog bi zmreli 1447 godine kad Kral Bosne bješe Stjepan Toma Ostoja Kulduk Kao da kroz njegova usta progovara prorok ili pravednik staroga svijeta. A govorilo se da su duše staroga svijeta čeznule za Mesijom, za Spasiteljem. Kulduka iz Soli silno boli što ne može ustat ispod svoga kamena. Njemu se više ne leži, ne spava, ne sanja, ne mrtva. Kulduk bi rado uskrsnuo kad bi mogao.Tko to ne bi, pitanje je ispred svih ljudskih pitanja od postanka svijeta i čovjeka. Iz bezdana nijemog i strogog ćutanja kamena i beskrajnog vremena vapi strašna opomena Ako možeš ikako Ne dolazi ovamo  Sabahudin Hadžialić i Ante Matić promoviraju knjigu poezije "KIŠE" Franje Lučića iz Travnika u prostorijama HKD "Napredak" u Zagrebu, 2005.g.
|
 |
 |
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
