|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
|
|
|
Zlatko Martinko, Medulin, Hrvatska
Rođen 20 svibnja 1946. u Končanici kod Daruvara, živi u Medulinu, umirovljeni arhitekta interijera – Piše više od 40 godina. Uvršten u brojne književne časopise na francuskom jeziku. Objavljivao u elektronskim časopisima u Francuskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Pobijedio na natječajima za pripovijetke, pjesme i haiku u Hrvatskoj, BiH, Francuskoj i Kanadi.
Član je:
Društva hrvatskih književnika – Istarski ogranak– Pula
Društva Hrvatskih Haiku Pjesnika– Zagreb
Hrvatskog Književnog Društva (HKD)– Rijeka
Udruženja pisaca "POETA"- Beograd
Urednik za haiku u Udruženju "POETA" – Beograd
Do sada objavio
Poezija:
U VISINI OKA - POETA Beograd
AKO ME BOLJKA - POETA Beograd
SVE MOJE; jedino…- POETA Beograd
ZA UNCU SNA - ShopMyBook
SVE MOJE; jedino... II izdanje - ShopMyBook
SREDINOM PEPELA - ZiGO Rijeka
ICI-BAS LA TERRE (francuski) - BoD Pariz
Pripovijetke:
NEZNATAN IZAZOV - POETA Beograd
MIMO PRASKOZORJA - ZIGO Rijeka
Haiku:
JASNE KRIJESNICE - POETA Beograd
SUDBONOSNI ŽDRAL - POETA Beograd
STAĐUNI MOJE ULICE - POETA Beograd
OSMJEH TIŠINOM - POETA Beograd
MODRE ŠPELANCIJE - POETA Beograd
PRAZNO NEBO - ShopMyBook
Roman:
À VOIX CASSÉE (francuski) - 7Écris Pariz
Uvršten u Antologiju XXI stoljeća Hrvatskog Urbanog pjesništva 2010.- DVIHRA Osijek
Član je:
Društva hrvatskih književnika – Istarski ogranak– Pula
Društva Hrvatskih Haiku Pjesnika– Zagreb
Hrvatskog Književnog Društva (HKD)– Rijeka
Udruženja pisaca "POETA"- Beograd
Urednik za haiku u Udruženju "POETA" – Beograd
Do sada objavio
Poezija:
U VISINI OKA - POETA Beograd
AKO ME BOLJKA - POETA Beograd
SVE MOJE; jedino…- POETA Beograd
ZA UNCU SNA - ShopMyBook
SVE MOJE; jedino... II izdanje - ShopMyBook
SREDINOM PEPELA - ZiGO Rijeka
ICI-BAS LA TERRE (francuski) - BoD Pariz
Pripovijetke:
NEZNATAN IZAZOV - POETA Beograd
MIMO PRASKOZORJA - ZIGO Rijeka
Haiku:
JASNE KRIJESNICE - POETA Beograd
SUDBONOSNI ŽDRAL - POETA Beograd
STAĐUNI MOJE ULICE - POETA Beograd
OSMJEH TIŠINOM - POETA Beograd
MODRE ŠPELANCIJE - POETA Beograd
PRAZNO NEBO - ShopMyBook
Roman:
À VOIX CASSÉE (francuski) - 7Écris Pariz
Uvršten u Antologiju XXI stoljeća Hrvatskog Urbanog pjesništva 2010.- DVIHRA Osijek
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
|
Oximoronski rock'n'roll i ijad dolori
Tečnost iskaza unutar toka svijesti refleksija je poezije Zlatka Martinka. Unutar iskustvenih spoznaja realiteta svakodnevnice iz njega izbija etno schmek koji ni jednoga trenutka ne bježi od sudbine. Kakve? Egzistencijalne, objašnjive stihovima njegovim. Istovremeno, raste tlak sjećanja. Za snom. Nade. Ka sreći koju je njegova generacija tkala, ali na pogrešnim vretenima. Ovako, ostaje opor okus oximoronskog rock'n'rolla i ijad dolori. Ipak, i taj i takav okus goni stoku na razmišljanje, dok i dalje na ispašu ide u nadi da će preživjeti. Kada bi samo čitali. Njega. Zlatka. Martinka. Pjesnika. Riječ urednika Sabahudin Hadžialić Gl. i odg. urednik 23.10.2012. |
Oxymoron rock'n'roll and 'housands d'llars
Fluency of the statement within the stream of consciousness is a reflection of poetry from Zlatko Martinka. Within the experiential knowledge of everyday reality from him emerges ethno flavor which do not, in any moment, run away from destiny. Which kind? Existential one, explainable with his lyrics. At the same time, increasing pressure of memories For sleep. Of hope. Towards happiness which his his generation woved, but with the wrong spindles. Thus, there remains a pungent flavor of the oxymoron rock'n'roll and 'housands d'llars. Still, even that and such of the taste hunts the cattle towrads thinking, while continuing to graze in hope that will survive. If you only read. Him. Zlatko. Martinko. The poet. Editor's word Sabahudin Hadzialic Editor in chief 23.10.2012. |
1.
Stalno sam promatrao s poljskog puta red jablana,
nježne prolete ptica s krošnje na krošnju,
nespretnost trave polegnute vjetrom.
Volio sam susjedno selo, bilo je veće od našeg.
Volio sam sok i znoj malog potoka sredinom livade.
Volio sam niske prolaze sunca korom hrasta zimskim danima.
Napokon su zastale sjene na grudama ilovače,
nisu zaiskrile pastirske vatre po pasištima dalekih izazova.
Nisu popadale zrele jabuke sa stabla niti duge oblaka
u kišnoj jeseni.
Nebo je prolilo blagoslov proplancima.
Mjerim nepoznato nasuprot.
Bolovanje plavetnila nakon oluje bi izboralo more
do otoka stisnulo u šaci krhke starice lagan pokret,
u košarici cvijeća miris jutra, ispunilo prazninu u vazi popodneva.
A možda niti ne mogu zatražiti više,
nepokretan i uspravan u svjetlu svijeće sa sred stola.
Vidici se ne zamaraju za ništa! Imaju horizont.
Nisu to pčele koje pasu po cvjetovima bagrema,
nije niti jutarnja rosa po travnjaku ispred kuće.
Oblaci nastavljaju let svojom pustinjom. U nedogled!
2.
Ako me ostaviš
Ponesi nedorečena obećanja
Tvoje ime zapisano u pijesku
U raspoloživom sutonu ljeta
Ako me ostaviš
Napusti me radnim danom
Točno u sedam na tvorničkoj kapiji
Jer je u portirskoj loži nacrtano
Veliko probodeno srce na zidu
(u zahodu su porno slike !)
Ako to ima smisla ne plači
Jer nitko neće obrisati tvoje suze
Ako me ostaviš
Ne misli na isčekivanu sudbinu
Koju nam je prorekla Ciganka
Jer i Ciganke često lažu
Da bi zaradile koru kruha
Ljubav nije uvijek slična istini
Izmišlja olakotne okolnosti
Ako joj se izdogađala cijela prošlost
Ako me ostaviš
Skupit ću svoje snove još jednom
Gledajući galeba i pučinu
Zanesene prostranstvom neba
Na kariranom stolnjaku prazna vaza
3.
Zamolio sam plašljivu mjesečinu
Da ne piše pisma ni pjesme ljubavi
Da ne pada u dubinu zdenca jutrom
Da ne iskri u rosi na bijelim ružama
K’o slijepo dijete krio sam svoje oči
Papige su zelene u mojim sjećanjima
Ma da ne znam kako da pripitomim
Kukavicu stare ure na zahrđaloj žici
Grla današnjih dana sama pjevaju
Neku prastaru ariju rokenrola
Čak i ruže su hibridne u cvjećarnici
Htio sam presaditi staništa paprati
U zalutala srca prekomorskih lađa
Obojati u crveno svoju šezdesetu zimu
Potpiriti let ptica u srcima siročadi
Podići barikade srama oko pristaništa
Ostao sam iznenađen padalinom anđela
Kao slijepac guram u svoje prazne duplje
Neke zalutale ptice i zaslijepljene noći
4.
Trebao bih te voljeti stvarno;
Kao Toša kako voli svoju Ciganku,
Kao riba kako pliva u bistroj vodi,
Kao jelen kako se skriva u svojoj šumi
- Ali ne znam hoću li ikako znati…
Trebao bih te voljeti danonoćno ;
Gledati te tako iz prikrajka tvoje sobe
Zaspalu toplo na jastuku jutarnjeg sunca,
Kao da ti ništa nikada nije bilo sveto
Osim bajnog nebesko-zemnog voća…
Trebao bih te voljeti stvarno;
Nositi te između svoji strasti i čula,
Nedohvatljivu ni jednom korijenju i kori
Ni tisućljetom prekomorskom bilju.
– Voljeti okupanu azurom vode i neba,
Sretnu u hladu stare procvjetane lipe…
Ako te trebam stvarno voljeti –
Voljet ću te svojski od rođenja do groba
Između bijede i izobilja u svakom smislu.
Čekat ću svojih pet minuta gluhe noći,
Vjerovati u čudo čak veće od čovjeka…
Svojatat ću putovima napuštenu zoru
Živjeti olako k’o istovjetan crv sudbini.
Bit ću odbačen prosjak s božjeg prozora
Spavat ću k’o mrtav cvijet ispod golog neba…
5.
Pisat ću suhim perom ljubavna pisma
Ispisat ću sve suvremene stvari
Košulje, potsuknje, haljine i prsten
Podržat ću propadanje pjesničke riječi
U svakoj prepisci sa starom ljubavnicom
U laganoj izmaglici ljubomore
Noćima cu smišljati metafore
Čupati opise radnjama dječjih bajki
Stavit ću nož kritike u džep da nikog ne povrijedim
Pisat ću samo na Facebook-u svoje komentare
Ljudima koje nimalo ne poznajem
Mrtve će mušice padati u času mog vina
Otvorit ću dvostruko sniženje na svoj život
Na izlogu pekare složene u gostionu ispisati cijenu
Nečovječnu prehranu ću izbaciti iz jelovnika
Bioloških restorana u domaćoj radinosti
Bit ću uzoran otac ptičjoj kopiladi
Popit ću čokanj rakije svakog jutra za okrepu
Jer ću pisati roman « gospođo vaše plave oči »
Skupljati tuđe stvari koje trebam uzeti pod svoje
Pročitat ću Danteovu « Božanstvenu Komediju »
Reda radi i potrebe sve razumjeti božanstveno
6.
Čega se sramiti sâm u noći
Ferali su goli ispod mjesečine
Ribe se plaše dalekih zvijezda
I meteora i ptica selica
Jedino su dubine što jesu
Plave u dječjim očina
Čega se sramiti sâm u noći
Brodovi su posijali oceane pučinom
Horizont leži bez otkucaja
Azur nema tajni ni za jednu kotvu
Ma da se more pjeni uokolo
Čega se sramiti sâm u noći
Vjetar diše vlasuljama breza
Po parkovima gnijezdi spomenike
U zamućeno vrijeme brizga žuč
Nekog neznaboškog neba oko crkve
I razmiče grane našim vidicima
Čega se sramiti sâm u noći
Kuće će okrenuti krovove u tamu
Ako zaluta zvijezda da ne padne u vodu
Već u šareno rublje seoske mladenke
Čega se sramiti sâm u noći
Ako živim samo za ovo par riječi
Izrečenih u mojim pjesmama
7.
Možda i nije hrast nešto posebno,
Ma da ljudi kažu; za majstorska dlijeta…
Jednom, pod njim, grom ubio čovjeka,
Oborio granu od koje naprave križ,
I pravi pravcati drveni lijes za mrtvaca.
Kažu da se rezbare i ulazna vrata,
U hrastu naravno – ne rastu kvake.
A kad sve ukalupiš u vrata i lijes i križ,
Kad se sjetiš da bi te ubio grom pod hrastom,
Da u tebi rastu godovi svaku tvoju godinu,
Shvaćaš da je to samo pomak jednog u drugo
Jer se s ljudima ni hrastom ne može drugačije.
Možda smo svi mi neki potajni duboresci.
Možda samo ponekad odložimo dlijeta,
Izvadimo pigmente da bismo slikali život ;
Istine, nade, mudrosti s križem na kraju.
Čovjek zamišlja brzu smrt bez kajanja,
Duša raširi krila i odleti u nebo i ljeto,
Putuje kroz hrastova vrata iz hrastovog lijesa,
Čovjeka je ubio grom i slomio granu za njegov križ.
U ljetnim danima ljudi sve teže umiru,
A hrast u koji grom udari je samo na slikama.
IZ ZBIRKE « ISELJENE PTICE », 2012.
XXX
1.
Otac onako ponosan i stasit
Svu je godinu u bandi s mazgon,
Pa s vinom; istače, pretače, gušta…
Š njin svojtu časti uz fetu pršuta
I glas mu procvita u lišće i cviće
Čak i kad ništo mrmja kroz usta…
Hoti bi znat od kojeg koraja
Drugi su hodili na brod a on u lozu,
I incorda se i na brzinu prikrsti
Dok u portigu pored svetog Ante
Krene za poslon freškega jutra.
Hoti bi znat zašto u krajima usahne zemja
Zašto vrane doliću s istoka prije pozebi…
Hoti bi znat zašto s bande zaštekuća kos
A s druge se glasa vela grmuša,
Zašto triba zašćakunat portun
Dok stoje misi na fižulu uz konobu.
Hoti bi znat kad fermat svoju rabotu
I zaprtit brime i vezat ga za lûke
Jerbo čovik je inpio u svojoj viri ;
Gradi meje i navuca zemju, šušanj nanosi,
A što mu je potriba donosi na sebi.
2.
Zasidne otac i popije iz buraće
Da libera tilo i pofuma španjulet
Od svog tabaka u karti iz libreta
Žutog ka cekin onog galantara iz Splita.
Tako na tabak navonja sve do korte
U bandi od juga, dok trapi za lozu,
Uvik oganj gori i čini bijice od pruća
Čovik je svijen ka rogač i ponekad zakanta
Sam sebi za družbu i onako kuntenat
Ispije crne bevande od lanjskega vina
S one bande na suncu di najlipše rodi
A nima ni prošpere i nikad neprikudija
Da se dikad beštima i svece i boga
Ne hoti se nikon reć jerbo se čovik stiska.
Kad sve pristigne do dovnjih meja duše
I rabota ferma ruke i glas diventa inkargan
Ni čoviku da otvori bajul od svojega srca
Da daž života po njemu pjušći naozbilj
A kako bi se jidi oli se s njin samo saluta
Otac veli da je govor gruba danguba
3.
A kad se zakanta iz lipog bilocvita duše
Ne bi li se odagnala nevoja i svaki senj slabosti
Oli čega grubog u mini pod zemjom,
Jerbo se uvik vraćaš na svoju mrkentu
I gledaš kroz oganj žege svoj prigršć jada…
Bojiš se Boga kad zalampa u povečerje
Da ti duša ne gre u prigatorij primo reda
Od svoje muke u svakom škipu lipoga grozja.
U bandi težak klepeće motikon za ritko veseje…
Mrkoće more galebu kako razabrati pute,
Kad kamen osluškiva što loza i maslina govoru,
Oli to zemja kanta oli vitar koji doliće s juga.
Na prisoju je zenula loza i propupala smokva.
4.
Čovik zaboravi kvarat što je učar govori.
Riči fermaju na nekoj čistini prostritoj u nama,
Mada svon snagon iz petnih žila zaprte na srce
I uz nas gredu tišćac ko da nas drže za ruku.
Triba nadvisit volat neba hodeći svojon štradon,
Ćapat rogatega za rog i činit vrimenu za dešpet
Ko da nosiš merikanske postole iz furešte butige.
Ne tribaš nikome prodati kroj od svoje jakete.
Otac nikad ne zahajika na svoju sriću oli nesriću,
Čini se ko kokot prid barufu na srid svoga dvora,
Morebit se cili svit zarda na njega a njenu sve ćaro…
Ne išće otac juroviku ni brnistru da sakrije mizeriju,
Ne parićaje obid od kaštradine za lotare iz vela mista.
Ko da ga je ćapala neka morsa dreto oko srca
Ne triba mu ni fuž ni bokun ohvisti ni kočul života.
5.
Gledan oca i hoti san poći spored njega
Kad ide u ograde fatigat prin zore,
Di je diventa muško poza sunca i zida
Di je nagradi potleušicu uz meju,
Pokrivenu pločama na jednu vodu.
Prvo mraka ferma i skala se iz ograda,
Jerbo u proćulić prikopaje cili dan Božji
- Dojde drugi stajun i oko loze drugi posli,
Cile godine rabotaš a ne znaš hoće li intrade,
Ti cilu goru znaš i svaku lozu si tamo posadi,
Provaj s njon mrvu čakulat a ona te pozniva…
Podbrađen crvenin obrujcen kanta u vitar,
Iza tega opet muk bez riči uža toliko reći.
Kad gre za mazgon oli pred kućon sidi
Hoti bi znat što misli a niman koraja zapitat.
Otac siče goru, vadi gire i kamenje,
Gradi meje i skale, za morebit novu ogradu.
6.
Gledan oca kad je došlo vrime obidu,
Sidne na malo suhari i počme jist iz lonca.
Posli obida uzdahne i napije se iz žmula
I zatim mu je učinit španjulet i zafumat.
Uvik tako, ko da se moli dragomen Bogu,
Prvo otvori tabakeru i navonja se na tabak.
Gledan ga i gledan njegove ograde u bandi,
On ne kaže ništa i on se po brdu zagleda.
- Vidiš sine ovu mrkentu, ovo prigršć griže
Bilo di da odeš, ona uvik čeka da se vratiš.
Sve ove meje, sve ove ograde i sve ove bande
Urizane su u tvoje ruke, u tvoj obraz i tvoje tilo
Stoje pred tobon drito i smiju ti se u oči…
Naresla je tvoja muka i nosiš ju za svo vrime,
I morebit moreš samo zakantat ispod glasa,
Rećbi da si viši za glavu i dotačeš volat od neba.
Život se je uskoči na te ka smud oli kapricija.
7.
Orloj na kampanelu lako brontulaje
U oštariju se zagleda, na zjog i rivu,
Jerbo noć ima umiljato lice ka jaganjac
I sve se dalo na ariju lita i friganu srdelu
Morebit da je svit deboto lud od veseja
Jedino vitar ne haje biće finija u bužu
Misec infetava i neobadaje ni uncu neba
Ni šete kolpi ča nervožasto paraju stinu
Jerbo njente ni bilo ča će spored Boga bit
Iza prikučenih škura oli u versu stare pisme
Digod i more zaškriplja ka stara koćeta
Čuje ga se do komoncina između libri
Kad bi vitar udunija sviću poza bukon zida
8.
Naša đente je šempja spored svita
Svršit će na gingolu ka janjci da prostiš
Jerbo kad zakoje pulastra svoj trbuj grata
Drži se za štramac i drća od fatige u poju
Išporkali smo palkete ka stara kuška
Najprin čuvaš svoju šumprešanu košuju
Ne pušćaš da stojiš ka prosjak sprid vratima
Oli ćeš se skalat niza ograde i pojt u šanatorij
Inkantat dikoji verš za morebit ijad dolori
Govoriš ka dotur i hodiš vižitat ujedanput
Ništa ti ni drago ka trabakul oli španjulet
Oli vazest koji žmul bevande drito na taraci
Jerbo ti još u kužini vonja spiza od večere
Život je furbaćona koja nas špediva s praga
IZ ZBIRKE « BESIDA O OCU », 2012.
Stalno sam promatrao s poljskog puta red jablana,
nježne prolete ptica s krošnje na krošnju,
nespretnost trave polegnute vjetrom.
Volio sam susjedno selo, bilo je veće od našeg.
Volio sam sok i znoj malog potoka sredinom livade.
Volio sam niske prolaze sunca korom hrasta zimskim danima.
Napokon su zastale sjene na grudama ilovače,
nisu zaiskrile pastirske vatre po pasištima dalekih izazova.
Nisu popadale zrele jabuke sa stabla niti duge oblaka
u kišnoj jeseni.
Nebo je prolilo blagoslov proplancima.
Mjerim nepoznato nasuprot.
Bolovanje plavetnila nakon oluje bi izboralo more
do otoka stisnulo u šaci krhke starice lagan pokret,
u košarici cvijeća miris jutra, ispunilo prazninu u vazi popodneva.
A možda niti ne mogu zatražiti više,
nepokretan i uspravan u svjetlu svijeće sa sred stola.
Vidici se ne zamaraju za ništa! Imaju horizont.
Nisu to pčele koje pasu po cvjetovima bagrema,
nije niti jutarnja rosa po travnjaku ispred kuće.
Oblaci nastavljaju let svojom pustinjom. U nedogled!
2.
Ako me ostaviš
Ponesi nedorečena obećanja
Tvoje ime zapisano u pijesku
U raspoloživom sutonu ljeta
Ako me ostaviš
Napusti me radnim danom
Točno u sedam na tvorničkoj kapiji
Jer je u portirskoj loži nacrtano
Veliko probodeno srce na zidu
(u zahodu su porno slike !)
Ako to ima smisla ne plači
Jer nitko neće obrisati tvoje suze
Ako me ostaviš
Ne misli na isčekivanu sudbinu
Koju nam je prorekla Ciganka
Jer i Ciganke često lažu
Da bi zaradile koru kruha
Ljubav nije uvijek slična istini
Izmišlja olakotne okolnosti
Ako joj se izdogađala cijela prošlost
Ako me ostaviš
Skupit ću svoje snove još jednom
Gledajući galeba i pučinu
Zanesene prostranstvom neba
Na kariranom stolnjaku prazna vaza
3.
Zamolio sam plašljivu mjesečinu
Da ne piše pisma ni pjesme ljubavi
Da ne pada u dubinu zdenca jutrom
Da ne iskri u rosi na bijelim ružama
K’o slijepo dijete krio sam svoje oči
Papige su zelene u mojim sjećanjima
Ma da ne znam kako da pripitomim
Kukavicu stare ure na zahrđaloj žici
Grla današnjih dana sama pjevaju
Neku prastaru ariju rokenrola
Čak i ruže su hibridne u cvjećarnici
Htio sam presaditi staništa paprati
U zalutala srca prekomorskih lađa
Obojati u crveno svoju šezdesetu zimu
Potpiriti let ptica u srcima siročadi
Podići barikade srama oko pristaništa
Ostao sam iznenađen padalinom anđela
Kao slijepac guram u svoje prazne duplje
Neke zalutale ptice i zaslijepljene noći
4.
Trebao bih te voljeti stvarno;
Kao Toša kako voli svoju Ciganku,
Kao riba kako pliva u bistroj vodi,
Kao jelen kako se skriva u svojoj šumi
- Ali ne znam hoću li ikako znati…
Trebao bih te voljeti danonoćno ;
Gledati te tako iz prikrajka tvoje sobe
Zaspalu toplo na jastuku jutarnjeg sunca,
Kao da ti ništa nikada nije bilo sveto
Osim bajnog nebesko-zemnog voća…
Trebao bih te voljeti stvarno;
Nositi te između svoji strasti i čula,
Nedohvatljivu ni jednom korijenju i kori
Ni tisućljetom prekomorskom bilju.
– Voljeti okupanu azurom vode i neba,
Sretnu u hladu stare procvjetane lipe…
Ako te trebam stvarno voljeti –
Voljet ću te svojski od rođenja do groba
Između bijede i izobilja u svakom smislu.
Čekat ću svojih pet minuta gluhe noći,
Vjerovati u čudo čak veće od čovjeka…
Svojatat ću putovima napuštenu zoru
Živjeti olako k’o istovjetan crv sudbini.
Bit ću odbačen prosjak s božjeg prozora
Spavat ću k’o mrtav cvijet ispod golog neba…
5.
Pisat ću suhim perom ljubavna pisma
Ispisat ću sve suvremene stvari
Košulje, potsuknje, haljine i prsten
Podržat ću propadanje pjesničke riječi
U svakoj prepisci sa starom ljubavnicom
U laganoj izmaglici ljubomore
Noćima cu smišljati metafore
Čupati opise radnjama dječjih bajki
Stavit ću nož kritike u džep da nikog ne povrijedim
Pisat ću samo na Facebook-u svoje komentare
Ljudima koje nimalo ne poznajem
Mrtve će mušice padati u času mog vina
Otvorit ću dvostruko sniženje na svoj život
Na izlogu pekare složene u gostionu ispisati cijenu
Nečovječnu prehranu ću izbaciti iz jelovnika
Bioloških restorana u domaćoj radinosti
Bit ću uzoran otac ptičjoj kopiladi
Popit ću čokanj rakije svakog jutra za okrepu
Jer ću pisati roman « gospođo vaše plave oči »
Skupljati tuđe stvari koje trebam uzeti pod svoje
Pročitat ću Danteovu « Božanstvenu Komediju »
Reda radi i potrebe sve razumjeti božanstveno
6.
Čega se sramiti sâm u noći
Ferali su goli ispod mjesečine
Ribe se plaše dalekih zvijezda
I meteora i ptica selica
Jedino su dubine što jesu
Plave u dječjim očina
Čega se sramiti sâm u noći
Brodovi su posijali oceane pučinom
Horizont leži bez otkucaja
Azur nema tajni ni za jednu kotvu
Ma da se more pjeni uokolo
Čega se sramiti sâm u noći
Vjetar diše vlasuljama breza
Po parkovima gnijezdi spomenike
U zamućeno vrijeme brizga žuč
Nekog neznaboškog neba oko crkve
I razmiče grane našim vidicima
Čega se sramiti sâm u noći
Kuće će okrenuti krovove u tamu
Ako zaluta zvijezda da ne padne u vodu
Već u šareno rublje seoske mladenke
Čega se sramiti sâm u noći
Ako živim samo za ovo par riječi
Izrečenih u mojim pjesmama
7.
Možda i nije hrast nešto posebno,
Ma da ljudi kažu; za majstorska dlijeta…
Jednom, pod njim, grom ubio čovjeka,
Oborio granu od koje naprave križ,
I pravi pravcati drveni lijes za mrtvaca.
Kažu da se rezbare i ulazna vrata,
U hrastu naravno – ne rastu kvake.
A kad sve ukalupiš u vrata i lijes i križ,
Kad se sjetiš da bi te ubio grom pod hrastom,
Da u tebi rastu godovi svaku tvoju godinu,
Shvaćaš da je to samo pomak jednog u drugo
Jer se s ljudima ni hrastom ne može drugačije.
Možda smo svi mi neki potajni duboresci.
Možda samo ponekad odložimo dlijeta,
Izvadimo pigmente da bismo slikali život ;
Istine, nade, mudrosti s križem na kraju.
Čovjek zamišlja brzu smrt bez kajanja,
Duša raširi krila i odleti u nebo i ljeto,
Putuje kroz hrastova vrata iz hrastovog lijesa,
Čovjeka je ubio grom i slomio granu za njegov križ.
U ljetnim danima ljudi sve teže umiru,
A hrast u koji grom udari je samo na slikama.
IZ ZBIRKE « ISELJENE PTICE », 2012.
XXX
1.
Otac onako ponosan i stasit
Svu je godinu u bandi s mazgon,
Pa s vinom; istače, pretače, gušta…
Š njin svojtu časti uz fetu pršuta
I glas mu procvita u lišće i cviće
Čak i kad ništo mrmja kroz usta…
Hoti bi znat od kojeg koraja
Drugi su hodili na brod a on u lozu,
I incorda se i na brzinu prikrsti
Dok u portigu pored svetog Ante
Krene za poslon freškega jutra.
Hoti bi znat zašto u krajima usahne zemja
Zašto vrane doliću s istoka prije pozebi…
Hoti bi znat zašto s bande zaštekuća kos
A s druge se glasa vela grmuša,
Zašto triba zašćakunat portun
Dok stoje misi na fižulu uz konobu.
Hoti bi znat kad fermat svoju rabotu
I zaprtit brime i vezat ga za lûke
Jerbo čovik je inpio u svojoj viri ;
Gradi meje i navuca zemju, šušanj nanosi,
A što mu je potriba donosi na sebi.
2.
Zasidne otac i popije iz buraće
Da libera tilo i pofuma španjulet
Od svog tabaka u karti iz libreta
Žutog ka cekin onog galantara iz Splita.
Tako na tabak navonja sve do korte
U bandi od juga, dok trapi za lozu,
Uvik oganj gori i čini bijice od pruća
Čovik je svijen ka rogač i ponekad zakanta
Sam sebi za družbu i onako kuntenat
Ispije crne bevande od lanjskega vina
S one bande na suncu di najlipše rodi
A nima ni prošpere i nikad neprikudija
Da se dikad beštima i svece i boga
Ne hoti se nikon reć jerbo se čovik stiska.
Kad sve pristigne do dovnjih meja duše
I rabota ferma ruke i glas diventa inkargan
Ni čoviku da otvori bajul od svojega srca
Da daž života po njemu pjušći naozbilj
A kako bi se jidi oli se s njin samo saluta
Otac veli da je govor gruba danguba
3.
A kad se zakanta iz lipog bilocvita duše
Ne bi li se odagnala nevoja i svaki senj slabosti
Oli čega grubog u mini pod zemjom,
Jerbo se uvik vraćaš na svoju mrkentu
I gledaš kroz oganj žege svoj prigršć jada…
Bojiš se Boga kad zalampa u povečerje
Da ti duša ne gre u prigatorij primo reda
Od svoje muke u svakom škipu lipoga grozja.
U bandi težak klepeće motikon za ritko veseje…
Mrkoće more galebu kako razabrati pute,
Kad kamen osluškiva što loza i maslina govoru,
Oli to zemja kanta oli vitar koji doliće s juga.
Na prisoju je zenula loza i propupala smokva.
4.
Čovik zaboravi kvarat što je učar govori.
Riči fermaju na nekoj čistini prostritoj u nama,
Mada svon snagon iz petnih žila zaprte na srce
I uz nas gredu tišćac ko da nas drže za ruku.
Triba nadvisit volat neba hodeći svojon štradon,
Ćapat rogatega za rog i činit vrimenu za dešpet
Ko da nosiš merikanske postole iz furešte butige.
Ne tribaš nikome prodati kroj od svoje jakete.
Otac nikad ne zahajika na svoju sriću oli nesriću,
Čini se ko kokot prid barufu na srid svoga dvora,
Morebit se cili svit zarda na njega a njenu sve ćaro…
Ne išće otac juroviku ni brnistru da sakrije mizeriju,
Ne parićaje obid od kaštradine za lotare iz vela mista.
Ko da ga je ćapala neka morsa dreto oko srca
Ne triba mu ni fuž ni bokun ohvisti ni kočul života.
5.
Gledan oca i hoti san poći spored njega
Kad ide u ograde fatigat prin zore,
Di je diventa muško poza sunca i zida
Di je nagradi potleušicu uz meju,
Pokrivenu pločama na jednu vodu.
Prvo mraka ferma i skala se iz ograda,
Jerbo u proćulić prikopaje cili dan Božji
- Dojde drugi stajun i oko loze drugi posli,
Cile godine rabotaš a ne znaš hoće li intrade,
Ti cilu goru znaš i svaku lozu si tamo posadi,
Provaj s njon mrvu čakulat a ona te pozniva…
Podbrađen crvenin obrujcen kanta u vitar,
Iza tega opet muk bez riči uža toliko reći.
Kad gre za mazgon oli pred kućon sidi
Hoti bi znat što misli a niman koraja zapitat.
Otac siče goru, vadi gire i kamenje,
Gradi meje i skale, za morebit novu ogradu.
6.
Gledan oca kad je došlo vrime obidu,
Sidne na malo suhari i počme jist iz lonca.
Posli obida uzdahne i napije se iz žmula
I zatim mu je učinit španjulet i zafumat.
Uvik tako, ko da se moli dragomen Bogu,
Prvo otvori tabakeru i navonja se na tabak.
Gledan ga i gledan njegove ograde u bandi,
On ne kaže ništa i on se po brdu zagleda.
- Vidiš sine ovu mrkentu, ovo prigršć griže
Bilo di da odeš, ona uvik čeka da se vratiš.
Sve ove meje, sve ove ograde i sve ove bande
Urizane su u tvoje ruke, u tvoj obraz i tvoje tilo
Stoje pred tobon drito i smiju ti se u oči…
Naresla je tvoja muka i nosiš ju za svo vrime,
I morebit moreš samo zakantat ispod glasa,
Rećbi da si viši za glavu i dotačeš volat od neba.
Život se je uskoči na te ka smud oli kapricija.
7.
Orloj na kampanelu lako brontulaje
U oštariju se zagleda, na zjog i rivu,
Jerbo noć ima umiljato lice ka jaganjac
I sve se dalo na ariju lita i friganu srdelu
Morebit da je svit deboto lud od veseja
Jedino vitar ne haje biće finija u bužu
Misec infetava i neobadaje ni uncu neba
Ni šete kolpi ča nervožasto paraju stinu
Jerbo njente ni bilo ča će spored Boga bit
Iza prikučenih škura oli u versu stare pisme
Digod i more zaškriplja ka stara koćeta
Čuje ga se do komoncina između libri
Kad bi vitar udunija sviću poza bukon zida
8.
Naša đente je šempja spored svita
Svršit će na gingolu ka janjci da prostiš
Jerbo kad zakoje pulastra svoj trbuj grata
Drži se za štramac i drća od fatige u poju
Išporkali smo palkete ka stara kuška
Najprin čuvaš svoju šumprešanu košuju
Ne pušćaš da stojiš ka prosjak sprid vratima
Oli ćeš se skalat niza ograde i pojt u šanatorij
Inkantat dikoji verš za morebit ijad dolori
Govoriš ka dotur i hodiš vižitat ujedanput
Ništa ti ni drago ka trabakul oli španjulet
Oli vazest koji žmul bevande drito na taraci
Jerbo ti još u kužini vonja spiza od večere
Život je furbaćona koja nas špediva s praga
IZ ZBIRKE « BESIDA O OCU », 2012.
|
| ||||
|
|
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina