Magazin za kulturu, umjetnost, nauku i obrazovanje 
Magazine for culture, art, science and education
.
  • DIOGEN plus
    • Ekrem Ajruli
    • Susan Bright
    • Jadranka Tarle Bojović
    • Senad Kurić
    • Samira Begman Karabeg
    • Tanja Zubčević Alečković
    • Ljiljana Crnic
    • Dalila Krasnić
    • Nena Miljanović
    • Ali F. Bilir
    • Mirza Okic
    • Elfrida Matuč Mahulja
    • Boris Kvaternik
    • Sonja Juric
    • Ljubica V. Davcik
    • Aleksandra Jovanović
    • Dr.Ram Sharma
    • Nura Bazdulj Hubijar
    • Belmin Biberović
    • Radmila Vukadin
    • Vinko Drača
    • Majo Danilovic
    • Berislav Blagojević
    • Soheil Najm
    • Aron Baretić
    • Jennifer Greene
    • Shaip Emerllahu
    • Thór Stefánsson
    • Giuseppe Napolitano
    • Amir Or
    • Alisa Velaj
    • Nina Malinovski
    • Roman Kissiov
    • Goran Simic
    • Luis Arias Manzo
    • Bojana Stojanovic Pantovic
    • Allabhya Ghosh
    • Chris Lawrence
    • Ilir Muharremi
    • Gordana Vlajic
    • Daniel Jakopovich
    • Jahanera Noor
    • Jidi Majia
    • Nenad Tanovic
    • Fehim Kajevic
  • Authors /Autori DIOGEN pro culture magazine 2009-2018
    • Bardhyl Maliqi
    • Dr. Adolf P. Shvedchikov
    • Jelena Bogdanovic
    • Christiana Dobreva Stankova
    • Marianne Larsen
    • Milena Vukoje Stamenkovic
    • Tomas O Carthaigh
    • William Bilkic
    • Darko Perovic
    • Djuro Maricic
    • Neal Whitman
    • Sebastien Doubinsky
    • Mirjana Grbac Pismestrovic
    • Jadranka Ivanovic Bolog
    • Jagoda Ilicic
    • Ilija Lakusic
    • Fabijan Lovric
    • Petar Pismestrovic
    • Willy et Emily Marceau
    • Dragan Jankovic
    • Zlatko Martinko
    • Irena Gjoni
    • Zdravka Sheyretova
    • Ljiljana Milosavljevic
    • Zora Jovanovic
    • Aida Zaciragic
    • Zeljko Krznaric
    • Lidija Pudjak
    • Jadranka Cavic
    • Dalila Hiaoui
    • Franjo Francic
    • Lindemberg Pereira da Silva
    • Vasia Bakogianni
    • Violeta Milovanovic
    • Michael (Dickel) Dekel
    • Katlin Kaldmaa
    • Igor Braca Damnjanovic DIB
    • Khurshid Alam
    • Mbizo Chirasha
    • Lauri Pilter
    • Tamara Lucic Dinic
    • Petar Lazic
    • Mirjana Miljkovic
    • Anesa Kazic
    • Filip Dimkoski
    • Dariusz Pacak
    • Nebojsa Milosavljevic
    • Maja M. Siprak Brletic
    • Mirko Popovic
    • Milenko Cirovic
    • Zeljko Krstic
    • Milunika Mitrovic
  • CONTACT
    • Adem Abdulahu
    • Eva Lipska
    • Mehmed Đedović
    • Duška Vrhovac
    • Mexhid Mehmeti
    • Burhanedin Xhemaili
    • Naime Beqiraj
    • Sabahudin Hadžialić
    • Athanase Vantchev de Thracy
    • Veselin Dželetović
    • Eugeniusz Kasjanowicz
    • Peko Laličić
    • Carl Scharwath
    • Darko Habazin DAKS
    • Lidija Pavlović Grgić
    • Patrick Sammut
    • Mirko S. Božić
    • Marina Kljajo - Radic
    • Gustavo Vega
    • Fahredin Shehu
    • Radomir Micunovic
    • Valerio Orlic
    • Barbara Bracun
    • Dusko Domanovic
    • Ante Matic
    • Mirjana Bulatovic
    • Ivan Rajovic
    • James Brandenburg
    • Helen Ivory
    • Danilo P. Lompar
    • Juri Talvet
    • Polly Mukanova
    • Djurdja Vukelic Rozic
    • Stanka Gjuric
    • Krystyna Lenkowska
    • Diti Ronen
    • Elma Dugic
    • Anna Bagriana
    • Marius Chelaru
    • Armin Bolic
    • Bujar Plloshtani
    • Craig Czury
    • Dusan Zivic
    • Gonzalo Salesky
    • Igor Rems
    • Ndue Ukaj
    • Benjamin Hasic
    • Richard Berengarten
    • Enver Muratovic
    • Sabah Al Zubeidi
    • Zoran Basic
    • Valentina Petrovic
    • Jeton Kelmendi
    • Dimitar Hristov
    • Heather Thomas
    • Naida Hrustemovic
    • Laura Klapka
    • Iskra Peneva
    • Alma Jeftic
    • Nemanja Dragas
    • Ines Perusko Rihtar
    • Radojko Lako Veselinovic
    • Emilija Mijatovic
    • Iouri Lazirko
    • Irena Maric
    • Goran Vuckovic
    • Salih Bazdulj
    • Senada Besic
    • Dzevad Kucukalic
    • Dzejlana Sutkovic
    • Anita Palavra
    • Stevo Basara
    • Olga Lalic Krowicka
    • Ladislav Babic
    • Aniceto Remisson
    • Nora Dubach
    • Vjekoslav Zadro
    • Vasiljka Maric
    • Safeta Osmicic
    • Marina Drobnjakovic
    • Carlos Vitale
    • Suzana Ostric
    • Helena Horvat
    • Miso L. Korac
    • Franc Tominec
    • Julije Jelaska
    • Albina Idrizi
    • Ivona Jukic
    • Nemanja Hodzaj
    • Amir Sulic
    • Dwaipayan Regmi
    • Giorgio Bolla
    • Jovica Djurdjic
    • Marko Lj. Ruzicic
    • Peycho Kanev
    • Ruzica Gavranovic
    • Smajil Durmisevic
    • Salv Sammut
    • Zdravko Odorcic
    • Zivko Avramovic
    • Vlado Franjevic
    • Miroslav Pilj
    • Vladislav Pavicevic
    • Pere Risteski
    • Zarko Milenic
  • DIOGEN home page
    • Dragica Ohashi
    • Petraq Risto
    • Cai Tianxin
    • Sladjana Atanasova
    • Miguel Angel Bernao Burrieza
    • Evgenij M'Art
    • Olivera Docevska
    • Hamidreza Shekarsari Salimi
    • Bozidar B. Bagola
    • Braha Rosenfeld
    • Muniam Alfaker
    • Aleksandar Sajin
    • Milena Rudez
    • Niels Hav
    • Aleksandar Isailovic
    • Alexander Ocheretyansky
    • Elena Prendzova
    • Philip Lewis Henderson
    • Izeta Radetinac
    • Marija Pogorilic
    • Omer C. Ibrahimagic
    • Robert A. Vrbnjak
    • Veljko Bosnic
    • Zvonimir Grozdic
    • Violeta Allmuca
    • Jurata Bogna Serafinska
    • Arkadijusz Frania
    • Silvia Guiard
    • Slobodan Vukanovic
    • Redzo Butkovic
    • Zhang Zhi
    • Katarina Saric
    • Dragan Krsnik
    • Nia S. Amira
    • Verica Tadic
    • Adrian N. Escudero
    • Dajana Lazarevic
    • Menduh Leka
    • Mirjana M. Stakic
    • Natalia Belchenko
    • Sandeep Chandrashekhar Deshmukh
    • Nizar Sartawi
    • DIOGEN INTERVIEW PAGE >
      • Ivanka Radmanovic
      • Antonia Kralj
      • Branislav Crnic
      • Slobodan Dosic Stjepanov
      • Dragi Tasic
      • Ilija Mikic
      • Miroslav R. Zecevic
      • Pande Manojlov
      • Sanijela Matkovic
      • Ana Bogosavljevic
      • Tamara Lujak
      • Yuan Changming
      • Dejan Djordjevic
      • Svetlana Zivanovic
      • Dusan Radakovic
      • Sasa Mickovic
      • Pietro Pancamo
      • Larisa Softic_Gasal
      • Sanaz Davoodzadeh Far
      • Klaudia Rogowicz
      • Marko Stanojevic
      • Igor Petric
      • Gloria Wolf
      • Ivan Sokac
      • Jasmina Malesevic
      • Miroslav Stamenkovic
      • Refika Dedic
      • Arife Kalender
      • Neval Savak
      • Mbizo Chirasha
      • Mesut Senol
      • Hristo Petreski
      • Claudia Piccinno
      • Jadranka Varga
      • Jozo Jakisa
      • Murat Yurdakul
      • Serpil Devrim
      • Aydan Yalcin
      • Tom Veber
      • Marija Dragicevic
      • Grigorije Gavranov
      • Emir Sokolovic
      • Vladan Kuzmanovic
      • Tithi Afroz
      • Selda Kaya
      • Nebojsa Amanovic
      • Irena Kovacevic
      • Natasha Xhelili
      • Partha Sarkar
      • Natasa Krizanic
      • Vyacheslav Konoval
      • Sudhakar Gaidhani
NA LISTI Od 04.8.2010.g. / 
LISTED SINCE August 4th, 2010 
among leading European magazines:
Picture
All Rights Reserved
 Publisher online and owner: 

Sabahudin Hadžialić, MSc 

Sarajevo & Bugojno, 
               Bosnia and Herzegovina        
        

MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI...
WE ARE UNIFYING DIVERSITIES
Picture
Picture


Picture

Priče gl. i odg. urednika DIOGEN pro kultura magazina, književnika Sabahudina Hadžialića na  BHS jeziku i prevedene na albanski jezik početkom februara 2011.g. od strane jednog od najpoznatijih književnika sa Kosova, Mexhida Mehmetija i objavljene maja 2011.g. u časopisu JET E RE u Prištini.


Sabahudin Hadžialić

Picture




http://sabihadzi.weebly.com 


Sabahudin Hadžialić je rođen u Mostaru, 23.9.1960.g. Član je Društva pisaca BiH u Sarajevu, Društva hrvatskih knjiežvnika Herceg Bosne u Mostaru, Udruženja književnika Srbije u Beogradu i Društva novinara BiH. Gl. i odg.urednik je elektronskog i štampanog magazina za kulturu i umjetnost DIOGEN pro kultura (http://diogen.weebly.com ) 
i Gl.i odg.urednik elektronskog magazina 
za satiru MaxMinus 2012-2012- http://maxminus.weebly.com). Radi i kao freelance gl. i odg.urednik Izdavačke kuće DHIRA sa sjedištem u Švicarskoj: http:///dhirasbk.weebly.com . U statusu je Samostalnog umjetnika u Kantonu Sarajevo. Piše poeziju i prozu uz uređivanje i recenziranje knjiga drugih autora. Tekstove objavljivao u gotovo svim značajnim listovima u BiH i ex-Jugoslaviji. Vlasnik prvih privatnih novina u SR BiH- „POTEZ“, Bugojno, 1990.g. Do sada mu je štampano 10 knjiga. Objavio je knjigu poezije u Francuskoj. Uvršten je u Antologije poezije u Francuskoj, Kanadi i BIH, a i u Antologije satire Balkana i BiH. Pjesme i priče su mu prevođene na francuski, engleski, albanski i španski, uz objavu časopisima u Francuskoj, Španiji, USA, Velikoj Britaniji. Živi u Sarajevu, BiH.
Picture
Sabahudun HAXHIALIQ
  (Bosnjë – Hercegovinë)
Sabahudin Haxhialiq (Mostar, 1960). Është  anëtar i Lidhjes së Shkrimtarëve dhe, si gazetar i pavarur, anëtar i Shoqatës së Gazetarëve në Bosnjë – Hercegovinë. Kryeredaktor i revistës interneti “DIOGEN pro culture” dhe kryeredaktor i revistës “Max Minus”. Ka statusin e artistit të pavarur në kantonin e Sarajevës. Shkruan poezi dhe prozë. Ka botuar poezi, tregime, drama, ese, aforizma dhe kritika në pothuajse të gjitha gazetat dhe revistat kryesore në BH dhe ish- Jugosllavi. Ishte pronar  i gazetës së parë të pavarur në BH, “Potez”, Bugojnë, 1990. Deri tash ka botuar 10 libra, ndarsa ka publikuar edhe një libër me poezi në Francë. Është përfshirë në “Antologjinë  e poezisë në Francë dhe Bosnjë – Hercegovinë” dhe në “Antologjinë e satirës në Ballkan dhe Bosnjë”.
  Disa nga veprat e botuara: “Amaneti”, “Testamenti”, “Pëshpëritje në errësirë”, “Lypësit e mendjes”, “Anarkia e organizuar”, “Alter ego”, “Koha është për...”, “Të ikësh diku” etj. 
Jeton në Sarajevë, Bosnjë – Hercegovinë.


VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33, 
Orebić, Croatia
http://villaamira.weebly.com/

LP vinyl sell from 
Bosnia and Herzegovina
http://lpvinyl.weebly.com/


Picture

                                       PATNJI NIKAD’ KRAJA

                                    …prokletstvo sadašnjosti…
                Afere, siromaštvo, nezaposlenost, lobiranje za robu proizvedenu van granica ove države, ubistva, droga, smrtonosne bolesti, zanemarivanje vrijednosti kulturnog naslijeđa, mržnja, isključivost, zavist, korupcija, namještanje ispita na visokoškolskim ustanovama, neznanje kao imeprativ, znanje kao pluskvamperfekt, štele, kameleonstvo, neprocesuiranje privrednog kriminala, neodgovornost izabranih dužnosnika, ogromne manipulacije sa pri(h)vatizacijom, borba za danas i ovdje sebi i samo sebi, prava usmjerena na nipodoštavanje obaveza, ratni vojni invalidi na granici ludila, poljoprivrednici u borbi za opstanak, crno tršište radne snage, bijelo ludilo snježnih nanosa, servilna politika prema međunarodnoj zajednici, neriješeni sudski procesi, hrana u supermaketima sa isteklim rokom trajanja, šverc svih vrsta, narodi kao štit za kriminalce i lopove, opozicija kao tru(h)la jabuka vlastitih nakana, pozicija kao samoubica sopstvenih usmjerenja, borci postiđenog sopstvenog imena i najavljene sreće, novonastali književnici kao aždahe literature “sui generis”, pjesnici što to nisu, djeca koja bježe od kuće, doktori kao pogrebnici, ekonomisti kao lihvari, novinari kao žohari, ljubavi koje umiru, sudbina što nestaje, umjetnici kao prevaranti, država koja to nije, entiteti koji to jesu, općine/opštine kao maligni organizmi, otklanjanje posljedica, a ne uzroka, granice koje “propuštaju”, policija u sprezi sa kriminalom svih vrsta, političari usmjereni sopstvenom, a ne općem, inženjeri kao graditelji babilonskih kula, birokracija što raste kao kvasac, troškovi života kao usud buduće smrti, ratni zločini kao najunosniji biznis…

BOSNA I HERCEGOVINA, POST MORTEM.

A komunizma više nema.

Ili mi se to samo čini?

                                          AKOBOGDA... NIKADA

            I bijaše riječ. Ta kratka, ali itekako jaka - riječ. Da! I rekoše kako je nije lako izreći, pogotovo danas i ovdje. Sada. Zbog čega? Jer, nismo još uvijek dovoljno jaki u izričaju sopstvenome. Nismo nimalo jaki...

No, ipak, pokušah kazati, suptilnošću osupnut, tu džehenemsku/paklenu riječ:

AKOBOGDA!!!

Da!... ni na jednu drugu riječ nisam ni pomislio, osim na nju: AKOBOGDA!!!

Akobogda, rodiće se dijete!

Akobogda, udaće se kćer!

Akobogda, oženiće se sin!

Akobogda, zaposliće se djeca!

Akobogda, ostarićemo zajedno!

Akobogda, akobogda... akobogda.

            I kada pomislim da  sve ide u smjeru kazaljke na satu, i to baš onako kako treba - desi se - RAT. I iza toga, krenuh nanovo:

Akobogda, preživjećemo!

Akobogda, pobijedićemo!

Akobogda, staće rat!

Akobogda, izgradićemo zemlju!

Akobogda, živjećemo u miru!

            I kada, najzad, nadom usmjeren, konačno shvatih da gore ne može biti, deset godina iza rata, ponovo bijah probuđen usahlom riječju uzrokovanom mutnom sadašnjicom stvarnosti moje- DŽEHENNEMOM/PAKLOM PORAĆA. I ponovo rekoh:

Akobogda, države će biti!

Akobogda, i ovo će proći!

Akobogda, Evropi smo bliži!

Akobogda, ne ponovilo se!

Akobogda, sreće će biti!

            I čime zaslužiste ove nebuloze - riječi koje kao čekić odzvanjaju po nakovnju vlastite sudbine? Čime zaslužiste? Ništa vam drugo neću reći, osim:

Akobogda, shvatićete!

Akobogda, razumjećete!

Akobogda, kad odrastete!

 

Akobogda, nikada i nigdje ovo više neće biti... AKOBOGDA!!

 

                                         VRSTA KOJA IZUMIRE


Jučer, subota je bila. Poslije puna dva mjeseca bijah sa društvom starim u kafani. Na piću. Dva mjeseca se nismo vidjeli. Nas petorica. Godine su tu. Blizu pedesetim. Ponekad mi se učini da gubimo teme. Svako se o sebi zabavio. Ako ne pričamo o recesiji, djeci i ženama, teme se polako tope. Pogledamo se, i na trenutak, siguran sam, baš svi pomislimo:„Da li je moglo biti drugačije?“ Bezazlenije, otvorenije, iskrenije. Nije ni bilo moguće, mada, uspjeli smo! Jer smo ostali zaista otvoreno, mješovito (ne želim koristiti tu psovku od riječi -„multikulturno“) društvo starih prijatelja, koje ni rat nije uspio zavaditi. Možda smo zbog toga i tužni. Jer nismo zavađeni. Sretni su samo oni koji su zavađeni. Jer, ne razmišljaju o drugima i drugačijima. Mrze ih. I nestaju u sivilu svoje ortodoksne gluposti. A mi pametujemo bivajući svakim danom svjesnijim da smo vrsta koja izumire. Vrsta koja ne mrzi. I zbog toga i umire. I ostaje bez tema za priču. Jašta!

 

                                         NAJKRAĆA PRIČA

                                          U naslovu ostade!

 

                                     ZEMLJA BEZ SVIJESTI

Tramvaj. Sarajevo, 07.7.2009.g. Gužva. Vani je plus 30. Podne još nije. Kako li će tek u podne biti? Tramvaj. Sarajevo, 07.7.2009.g. Žena je pala u nesvijest. Niko ne reaguje. Nesvijest nije stanje svijesti.

                                   BUDUĆNOST NIJE DALEKO

Danas je popularno imati pet razreda osnovne škole. Imati Hummera, nositi tri zlatna lanca oko vrata debljine policijskog pendreka. Tri koke (domaće) na zadnjem sjedištu koje se mijenjaju pored mene svaka tri sata dok jezdim ka Alemanji. Na granici samo odmahnem rukom i pokažem diplomatski pasoš brata od tetke što je prilagođen mome liku. A uz to i biometrijski. Popijem kaficu sa Hansom u Berlinu, povalim draganu u Franfukrt an Main i ponovo se vratim u bezdan. Sopstvene sudbine. U raj. Pardon dženet ovdašnji. U Srbiju. U Hrvatsku. U Bosnu i Hercegovinu. U Makedoniju. U Crnu Goru. I da uzmem što uzeo još nisam. A ako i ubijem nekoga, nema veze. Sredićemo! Zaista, svuda pođi, ali kući svojoj dođi!

                                          PREDSJEDNIK

Fotografirao se sa suprugom i djecom, gostovao na mnogim TV stanicama, koordinirao aktivnosti Vlade i Izvršne vlasti na čelu sa premijerom. Obraćao se građanima prilikom značajnih datuma. U dva mandata. On je bio predsjednik i šteta samo što je bio gay. Nisam ga mogao opsovati.

                                   ZIMSKA HLADNOĆA

Uvijek sam se pitao zbog čega je zima tako hladna? Jednostavno objašnjenje je da Sunce tada više grije onu drugu stranu Zemlje (tamo gdje je Australija, Novi Zeland, etc...), ali ja znam da to nije baš tako. A kako drugačije, odmah se pitate? Ne znam ni ja, ali mi se učinilo da bi ovo mogla biti priča. Onako.

                         NA ZADNJEM SJEDIŠTU MOGA AUTA...
                                    (satirae straight priča)
Sjećam se. Milica je bila najbolja koka u našem kvartu u Sarajevu. Sve do 1992.g. kada je otišla iz ovog grada za Australiju. Ali, ranije, mnogo ranije smo se zajednički družili. Na zadnjem sjedištu moga auta. Duboko, u šumi, čak i povrh Trebevića, tamo negdje, svojevremeno. I uvijek je bila dama. Čak i tada. Bez kupanja, nove obleke i mirisa se ništa nije moglo dešavati. Čak ni to. Eh, kad samo pomislim. „Sabahudine, dobro te je. Opet misliš na nju, zar ne!“, čuo sam glas moje supruge. „Kako znaš, velim!“ Uzvratila je: „Pa, pogledaj šta ubacuješ u HI-FI... Bijelo dugme i tu pjesmu, bolnu, ne samo za tebe! Do kada ćeš lagati sebe jer nikada nisi bio sa njom, osim sa pjesmom!“ Kiselo sam se nasmijao i uzvratio: “San mi ne možeš uzeti a da li sam bio sa njom ili ne, to je najmanje važno.“ Ipak, na trenutak sam se zaista i upitao zbog čega me je otac uvijek maltretirao po povratku iz šume riječima: „Opet su te vidjeli kako sam ideš ka Trebeviću našim automobilom! Da mi je znati samo šta radiš tamo?“ Nikada mu nisam odgovorio. Odgovor smo znali samo... Milica i ja.

                                          MINARET QUA NON

Sine, nekada su ovim  prostorima hodili ljudi, a ne životinje. Sine, nekada su džamije imale minarete, a ne samo kupole. Sine, nekada smo sa komšijama/susjedima našim, zajedno kafu/kahvu/kavu pili. Sine, nekada sam imao djevojku koja se zvala Mirjana. Sine, nekada sam vjerovao da se može živjeti zajedno, čak i jedni pored drugih. Sine, nekada sam imao i sve ruke i noge. Sine, nekada mi nije trebala tvoja pomoć da bih se kretao. Sine, otiđi do komšije Slobodana i susjeda Ante i zamoli ih da mi ustupe ili protezu za ruku ili za nogu. Sine, danas je moj red da idem u kuhinju po obrok za nas trojicu. Sine, probudi se! Ne spavaj više! Na groblju/mezarju čudnih navika. Balkanskih.

                                   JOŠ JEDNA KRATKA PRIČA

                        Srbin, Hrvat, Bošnjak... Nemoj dalje! Prokleto je!

                                        NENAPISANA PRIČA

     Napisati nenapisanu priču uvijek je bilo jednostavno. Eto, napisah je...


Picture
Prozë:
                KURRË FUNDI VUAJTJEVE

Aferat, varfëria, papunësia, lobimi për prodhimet përtej kufinjve të këtij shteti, vrasjet, droga, sëmundjet vdekjeprurëse, anashkalimi i vlerave të trashëgimisë kulturore, urrejtja, ekskluziviteti, varshmëria, korrupcioni, kurdisja e provimeve në institucionet e shkollimit të lartë, mosdija si imperativ, dija si kameleonizëm, joprocesimi i krimit ekonomik, papërgjegjësia e zyrtarëve të zgjedhur, manipulimet marramendëse me privatizimin, lufta sot e këtu për vete dhe vetëm për vete, e drejta e orientuar në mosrespektimin e obligimeve, invalidët ushtarakë dhe invalidët e luftës në kufirin e çmendurisë, bujqit në luftë për ekzistencë, tregu i zi i fuqisë punëtore, çmenduria e bardhë e stoqeve të borës, politika servile ndaj bashkësisë ndërkombëtare, proceset e pazgjidhura gjyqësore, gjërat ushqimore me afat të skaduar nëpër supermarkete, kontrabanda e të gjitha llojeve, popujt si mbrojtje e kriminelëve dhe hajnave, opozita si mollë sherri e kanosjeve vetjake, pozita si vetvrasëse e botkuptimeve të veta, luftëtarë për afirmimin e vetes si fati i paralajmëruar, shkrimtarët e posakrijuar si përbindësh të literaturës “sui generis”, poetët që nuk janë poetë, fëmijët që ikin nga shtëpia, mjekët si varrtarë, ekonomistët batakxhinjë, gazetarët zhelanë, dashuritë që vdesin, fati që zhduket, artistët si mashtrues, shteti që nuk është shtet, etnitetet që janë ashtu siç janë, komunat si organizma malinjë, evitimi i pasojave e jo i shkaqeve, kufinjtë e pambrojtur, lidhjet e policisë me të gjitha llojet e kriminalitetit, politikajt e kthyer kah vetja e jo kah e përgjithshmja, inzhinjerët si ndërtimtarë të kullave të Babilonit, byrokracia që gufon si farë buke, shpenzimet jetësore si gjykimi i vdekjes së ardhshme, krimet e luftës si biznesi më fitimprurës...

BOSNJA E HERCEGOVINA, POST MORTUM.

Ndërkaq, nuk ka më komunizëm.

Apo, vetëm po më duket kështu?

                                PO DESHI ZOTI... KURRË

Dhe ishte fjala. Ajo e shkruara, e forta – fjala. Po! Dhe thonë se nuk është e lehtë ta shqiptosh, sidomos sot dhe këtu. Tash. Përse? Sepse, nuk jemi ende tamam të fortë në shprehjen e personales. Nuk jemi aspak të fortë. Por, megjithatë, u përpoqa ta them i ndikuar nga subtiliteti, ta them atë fjalë xhehnemi/ ferri:

PO DESHI ZOTI!!!

Po! Në asnjë fjalë tjetër nuk më ka shkuar mendja. Pos në fjalët: PO DESHI ZOTI!!!

Po deshi Zoti, do të lindet fëmia!

Po deshi Zoti, do të fejohet vajza!

Po deshi Zoti, do të martohet djali!

Po deshi Zoti, do të zënë punë fëmijët!

Po deshi Zoti, do të mplakemi së bashku!

Po deshi Zoti, po deshi Zoti... Po deshi Zoti.

Dhe kur e mendoj se gjithçka është duke vajtur në kahjen e akrepave të orës, mu ashtu siç duhet – ndodhi – LUFTA. Paskëtaj fillova nga e para:

Po deshi Zoti, do të mbijetojmë!

Po deshi Zoti, do të fitojmë!

Po deshi Zoti, lufta do të ndërpritet!

Po deshi Zoti, do ta rindërtojmë vendin!

                Po deshi Zoti, do të rrojmë në paqë!

                Dhe, kur më në fund, duke shpresuar, e kuptova se nuk mund të bëhet më keq, dhjetë vjet pas përfundimit të luftës, sot përsëri u zgjova me fjalë të shkëputura nga e vërteta ime e turbullt – XHEHNEM/ FERR. Dhe sërish pohova:

                Po deshi Zoti, do të ketë shtet!

                Po deshi Zoti, do të kalojë edhe kjo!

                Po deshi Zoti, do të jemi më afër Evropës!

                Po deshi Zoti, mos u përsërittë!

                Po deshi Zoti, do të ketë edhe fat!

                Dhe, me se i merituat këto fjalë, që si çekan rrahin në fatin vetjak? Me çka e merituat? Nuk do t’ju them asgjë më tepër, veç:

                Po deshi Zoti, do ta kuptoni!

                Po deshi Zoti, do ta merrni vesh!

                Po deshi Zoti, pasi të rriteni!

                Po deshi Zoti, kurrë e askund, kjo nuk do të ndodhë më.

                PO DESHI ZOTI!!!

             


                               LLOJI QË PO VDES

                Dje ishte e shtunë. Pas plot dy muajsh isha në kafene me shoqërinë e vjetër. Për pije. Nuk ishim parë dy muaj. Ne të pestit. Kemi edhe ca vite mbi supe. Jemi afër të pesëdhjetave. Nganjëherë më duket se i kemi humbur temat. Secili merret me vetveten. Nëse nuk flasim për segregacionin, për gratë e për fëmijët, temat pak e ngapak treten. Vështrojmë njëri-tjetrin, dhe në çast, jam i sigurtë se të gjithë mendojnë: “A ka mundur të ishte ndryshe?” Më hapur, më me sinqeritet. Nuk ishte e mundur, megjithëse ia arritëm! Sepse mbetëm vërtetë të hapur, shoqëri e përzier (nuk dua ta shfrytëzoj atë sharje prej fjalësh – “multikulturore”) e miqve të vjetër, të cilët as lufta nuk mundi t’i përçante. Ndoshta mu për këtë edhe jemi të pikëlluar. Sepse nuk jemi të përçarë. Të lumtur janë vetëm ata që janë të përçarë. Sepse, nuk mendojnë për të tjerët e për tjetërfarët. Ata i urrejnë. Dhe zhduken në shkëlqimin e çmendurive vetjake të ortodoksisë. Kurse ne mençurohemi duke u bërë përditë e më të vetëdijshëm. Sepse i takojmë llojit që po zhduket. Sepse jemi krijesa që nuk urrejnë. Shi për këtë edhe vdesin. Mbeten pa temë për rrëfim.

                Po, pra!

                            TREGIMI MË I SHKURTËR

                                    Mbeti në titull!
 
                               VENDI PA VETËDIJE

                Tramvaj. Sarajevë, 07. 7. 2009. Tollovi. Përjashta është plus 30. Ende nuk është mesditë. Si do të jetë në mesditë? Tramvaj. Sarajevë, 07. 7. 2009. Alivanoset një grua. Nuk reagon askush. Pavetëdija nuk është gjendje e vetëdijshme.

                          ARDHMËRIA NUK ËSHTË LARG

                Sot është gjë e popullarizuar t’i kesh pesë klasë të shkollës fillore. Të bartësh rreth qafës tre zinxhirë ari të trashë sa shkopgoma policore. T’i kesh tri zogëza (vendore) në ulëset e pasme, që për çdo tri orë do të ndërrojnë vendet duke u ulur pranë teje, teksa je duke shpejtuar kah Alemania. Zyrtarëve në kufi vetëm ua bënë me dorë dhe ua tregon pasaportën diplomatike të djalit të tezes që i është përshtatur fizionomisë tënde. Veç tjerash, pasaporta është biometrike. Pi kafe me Hansin në Berlin, e çon të dashurën në Frankfurt an Main dhe përsëri kthehesh në ditë të pa ditë. Në fatin vetanak. Në parajsë. Pardon, në xhenetin e këtushëm. Në Serbi. Në Kroaci. Në Mal të Zi. Dhe merr atë që ende nuk e ke marrë. Dhe edhe nëse e vret dikë, nuk ka lidhje. Do të rregullohet! Nuk është thënë kot: Shko gjithkund, por kthehu në shtëpinë tënde.

                                 KRYETARI

                Fotografohej me bashkëshorten dhe me fëmijët, ishte mysafir i shumë TV stacioneve, koordinonte aktivitetet e Qeverisë dhe të pushtetit ekzekutiv në krye me kryeministrin. Qytetarëve iu drejtohej me rastin e datave të rëndësishme. Ai në dy mandate ishte kryetar. Veç, më vjen keq se ishte gej. Nuk munda as ta shaj.

                            TË FTOHTIT E DIMËRIT

                Përherë e kam pyetur veten, përse dimëri është aq i ftohtë? Shpjegimi ishte i thjeshtë: Dimërit dielli më shumë e ngrohë anën tjetër të Botës (atje ku është Australia, Zelanda e Re etc.), por unë e dij se nuk është mu ashtu. E si mund të jetë ndryshe, do të kishit pyetur ju? As unë nuk e di, por më duket se kjo mund të bëhej tregim. Ashtu, vetëm sa për të thënë.

                        NË ULËSET E PASME TË AUTOMOBILIT TIM

                (satirae straigh tregim)

                Më kujtohet. Milica ishte zogëza më e bukur në kuartin tonë në Sarajevë. Krejt deri në vitin 1992, kur iku nga ky qytet për në Australi. Mirëpo më herët, shumë më herët, ishim shoqëruar me njëri – tjetrin. Në ulëset e pasme të automobilit tim. Thellë, në pyll, madje edhe mbi majen e Trebeviqit. Atje diku, atëherë, pa u larë, pa i ndërruar të brendshmet e pa erëza, asgjë nuk kishte mundësi të ndodhte. Madje as ajo “punë”! Eh, veç kur më kujtohet. Sabahudin, mirë e ke. Përsëri po mendon në të, apo jo!, dëgjova zërin e bashkëshortes. Ku e di ti, i them! Ma ktheu: Paj, shiko ç’je duke dëgjuar në HI-FI! “Bijelo dugme” dhe atë farë kënge, të dhembshme, jo vetëm për ty! Deri kur do ta gënjesh veten, sepse ti kurrë nuk ke qenë me të, por me këngën! Qesha me zë duke ia kthyer: Ëndrrën nuk mund të ma marrësh, kurse a kam qenë me të apo jo, nuk ka edhe aq rëndësi. Megjithatë, për disa çaste e pyeta veten, vërtetë përse babai më maltretonte gjithnjë me fjalët: Përsëri të kanë parë me automobilin tonë duke shkuar i vetëm kah Trebeviqi! Sikur ta dija ç’je duke bërë atje? Asnjëherë nuk ju kam përgjigjur.

                Përgjigjen e kemi ditur vetëm Milica dhe unë.

                           MINARET QUA NON

                Bir, në këto hapësira dikur kanë ecur njerëzit, e jo shtazët. Bir, xhamitë dikur kanë pasur edhe minare, jo vetëm kupola. Bir, dikur e kam pasur një vashëz që quhej Mirjana. Bir, dikur kam besuar se mund të jetohet bashkërisht, madje edhe njëri pranë tjetrit. Bir, dikur i kam pasur të gjitha duart dhe këmbët. Bir, dikur nuk më është nevojitur ndihma jote për të lëvizur. Bir, shko deri te komshiu Sllobodan e te fqiu Ante dhe luti t’mi huazojnë ose protezën për dorë ose kukëzat për këmbë. Bir, zgjohu! Mos fli më! Nëpër varreza po zotërojnë shprehitë e çuditshme ballkanike.

                        EDHE NJË TREGIM I SHKURTËR

                Sërbi, kroati, boshnjaku!

                Mos shko tutje! Është mallkim!

                        TREGIMI I PASHKRUAR

                Të shkruash tregimin e pashkruar gjithmonë ka qenë gjë e thjeshtë.

                Ja, e shkrova.

                                                                                                         


Nga gjuha boshnjake:

Mexhid MEHMETI



Picture

Picture

.

Picture
Copyright © 2014 DIOGEN pro cultura magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara. 
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić

All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com

Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;  
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić, 
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili 
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina  

Powered by Create your own unique website with customizable templates.