|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
|
|
|
Boris Kvaternik, Zagreb, Hrvatska
O AUTORU
Rodio se 1987. u Zagrebu. Završio je srednju Grafičku školu u Zagrebu. Nakon toga se povlačio uokolo godinu dana, bez nekog određenog cilja u životu. U međuvremenu je radio kao grobar na Južnim grobljima, i kao pomoćni radnik na pokretnoj traci u tvornici kućanskih aparata. U tih godinu dana počeo je intenzivnije pisati.
Upisao se na Grafički fakultet u Zagrebu, no nakon nepune godine dana dignuo je ruke od svega i ispisao se. Uslijedilo je crnčenje u tvornici sladoleda, a nakon toga bio je polagač optičkih kablova po gradskim šahtovima i pomoćni radnik u maloj tiskari.
Nakon tog razdoblja beznađa, upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer kroatistika / indologija, te je upravo riješio cijeli zimski semestar.
U međuvremenu, objavljivao je svoje radove na sljedećim web stranicama: Poezin, Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, blog Pišem poeziju, itd.
Zastupljen je u beogradskom zborniku Junaci urbane bede. Čita, kada nađe slobodnog vremena, na Jutru poezije (jednom izabran za pjesmu tjedna). Čitao je još i u Beogradu, Velikoj gorici, na radiju Zelina, Hrvatskom radiju, i intervjuiran je za potrebe emisije «Dobro jutro, Hrvatska». Osvojio je prvo mjesto na natječaju Svijeta Kulture, no knjige koje su tom prigodom trebale biti štampane, nikada se nisu pojavile.
Živi u zagrebačkom kvartu Dubravi. U slobodno vrijeme uzgaja paradajz na stolu svoje sobe, lijepi čudne slikarije po zidovima, i nabija po staroj pisaćoj mašini. Ili visi po klupama u gradskim parkovima.
Rodio se 1987. u Zagrebu. Završio je srednju Grafičku školu u Zagrebu. Nakon toga se povlačio uokolo godinu dana, bez nekog određenog cilja u životu. U međuvremenu je radio kao grobar na Južnim grobljima, i kao pomoćni radnik na pokretnoj traci u tvornici kućanskih aparata. U tih godinu dana počeo je intenzivnije pisati.
Upisao se na Grafički fakultet u Zagrebu, no nakon nepune godine dana dignuo je ruke od svega i ispisao se. Uslijedilo je crnčenje u tvornici sladoleda, a nakon toga bio je polagač optičkih kablova po gradskim šahtovima i pomoćni radnik u maloj tiskari.
Nakon tog razdoblja beznađa, upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer kroatistika / indologija, te je upravo riješio cijeli zimski semestar.
U međuvremenu, objavljivao je svoje radove na sljedećim web stranicama: Poezin, Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, blog Pišem poeziju, itd.
Zastupljen je u beogradskom zborniku Junaci urbane bede. Čita, kada nađe slobodnog vremena, na Jutru poezije (jednom izabran za pjesmu tjedna). Čitao je još i u Beogradu, Velikoj gorici, na radiju Zelina, Hrvatskom radiju, i intervjuiran je za potrebe emisije «Dobro jutro, Hrvatska». Osvojio je prvo mjesto na natječaju Svijeta Kulture, no knjige koje su tom prigodom trebale biti štampane, nikada se nisu pojavile.
Živi u zagrebačkom kvartu Dubravi. U slobodno vrijeme uzgaja paradajz na stolu svoje sobe, lijepi čudne slikarije po zidovima, i nabija po staroj pisaćoj mašini. Ili visi po klupama u gradskim parkovima.
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
|
POETIKA GNJEVA I REFLEKSIVNOSTI
Urbana poezija Borisa Kvaternika je poezija individualnog protesta. Bez obzira da li se u njoj kritizira surovost kapitalizma, nevidljivi zločini tranzicije ili neangažirani položaj pisca u nesavršenom društvu, pjesnik uvijek traži način da izrazi svoj refleksivni gnjev. Interesantno je naići na pjesnika kod kojeg se gnjev i refleksivnost miješaju u tako efektivnu cjelinu kao kod Kvaternika. A sve to opet začinjeno osjećajem djelimičnog sljepila pred kompleksnim svijetom koji pjesnik uporno pokušava shvatiti. Boris Kvaternik, pjesnik sa veoma bogatim životnim iskustvom za svoje mlade godine, ima pjesničku budućnost jer ga upravo to iskustvo čini osposobljenim da dalje razvija svoj nesumnjivi pjesnički talenat. Alan Pejković |
POETICS OF ANGER AND REFLECTIVITY
Boris Kvaternik's urban poetry is a poetry of individual protest. No matter if the lyrical subject criticizes raw capitalism, invisible crimes of the transition periods in a country's history or a position of politically non-engaged writers in an imperfect society, the poet always seeks a good way to express his reflexive anger. It is interesting to encounter a poet in whose work the reader can detect such an effective blend of these two poetic elements. And the whole poetic vision further spiced with an uncertain feeling of partial blindness in front of the complex world which the lyrical subject persistently attempts to understand. Boris Kvaternik, the poet with a very rich life experience for his young age, has shining future in the world of poetry since his multilayered experience enables him to further develop his undeniable poetic talent. Alan Pejković |
ODMOR U TVORNICI
Izmučeni, potrošeni, zaboravljeni poluljudi
Sjede na malim klupicama
Među strojevima, metalnim dijelovima,
U labirintu drvenih sanduka.
Vodeni mjehurići izbijaju na rukama
Kao mjehurići u pivu
Samo, kada ovi puknu,
Za njima ostaje crvena suza.
Svi traže nadu, ali gdje je ona zapravo –
Ispod sanduka, u limenom bubnju, zakopana pod šarafima?
Uskoro je kratka stanka prošlost
I svi se opet vraćaju
Na svoje mjesto u bučnom paklu plina i metala
U koji su bez izbora dobrovoljno stupili.
ZLOČIN U DRŽAVI OD MESA
1.
Gledao bih snijeg kako pada,
Otkrivajući u intimi
Najdublje tajne samoće.
Promatrao bih brazde drveta,
Biljku kako raste,
Ili zijev sitne pukotine na zidu.
Toliko toga za spoznati,
Zavijen u oblog od
Praznog prostora
Obrubljenog zidovima.
2.
No, takve stvari su zločin
U našoj ponositoj
Državi od mesa.
Leđa koja ne mogu biti slomljena
Ne mogu se ni nazvati leđima,
Zar ne?
Knjige opet poskupljuju,
Nove umrtvljujuće zabave
Pupaju poput gljiva bolesne boje,
Intelektualci i obični ljudi
U kojima još živi krepka radoznalost
Trijezne se preko noći
U ludnicama i policijskim stanicama,
Ričuči kao sapeti bikovi, vrišteći,
Slineći niz svoje
Raščupane brade.
Zločin zbog kojeg se
Nove generacije satiru,
Nasilno preobražavaju u
Deformirane sjene,
To je zločin preispitivanja stvari
Za koje nam kažu
Da ne mogu biti
I da nisu zločin.
PISCI SU BUHE
Pisci su buhe
Na leđima ovog ogromnog,
Starog i šugavog psa.
Ponekad ga neka od tih buha
I uspije pošteno ugristi,
Pa se uskevće, nakratko uzvrpolji,
Ali to je sve,
I prije ili kasnije
Sve one budu
Iščešane iz krzna.
A sve te buhe i dalje ustraju
Nadajući se… Čemu, zapravo?
Možda je zaista istina
Da u svakom piscu pritajeno čuči
Jedan mali samoubilački klaun.
Spisateljstvo je postupak
Izricanja istinitog,
Ali na način koji je
Većini ljudi nerazumljiv.
Pa čemu onda tolika ambicija
I mene i svih drugih?
Zbog časne titule
Najboljeg nerazumljivog brbljavca?
Vrijedi li istina toga
Da je se uvijek izriče
Kao nešto posebno?
Pisati znači gledati u oči propasti,
Zaviriti u rasječeni torzo
Natrulog svijeta
I proučavati puzanje nametnika
I crva u njegovoj unutrašnjosti.
Pisati znači biti sam
I prezren od svih
I od sebe,
I kopati po bolnim ranama
Svoje unutrašnjosti.
Pisati znači i naći
Malo sunca i ljepote
Usred sveg tog užasa.
I baš zbog pomisli na
Te trenutke ljepote usred klaonice
Većina nas, buha, i dalje se
Drži za krzno.
Zbog toga se isplati
Život provesti u zabludi.
NJENOJ DUGONOKTOJ RUČICI
Pusti hodnici gdje koraci
Odjekuju, viču, kao
Usamljene kapljice
U limenom sudoperu.
Koraci među peronima.
Prostodušnost i jednostavnost
Putovanja, usjekla se u
Kamene blokove Glavnog kolodvora.
S čežnjom gledam vagone
Sive i smeđe, boja mamurnih u noći,
Kako mirno kunjaju na tračnicama
Čekajući da ih pisak zviždaljke
Trgne i probudi, pa da polete
Poput uplašenih ptica
U niskom letu,
Sve dok ih više ne vidiš
Na horizontu.
Uskočio bih na prvi vagon
Da moja ruka u noći
Grabi tvoju dugonoktu ručicu
Među ovim hladnim peronima…
PROKLETSTVO ZIMSKE PUSTOŠI
Zimska noć.
Nevjerojatna hladnoća,
Mraz koji se hvata
Na odavno sklopljenim
Odustalim i slijepim vjeđama.
Od kuda li dolazi tolika prokleta hladnoća?
Ne znam više
Je li hladnije izvana
Ili unutar mene.
Tko je ostavio
Otvoren prozor
Na zidu mojih misli,
Puštajući obijesni vjetar
I lakrdijaške pahulje
Da plešu i zvižde,
Izvode nakaradni cirkuski ples
Po mojem utočištu?
Okrutna zimska noć.
Ljudi pale svoje novčanice
Otežale i vlažne, teškogoreće
Od nahvatalog mraza njihovog
Obitavanja između hladnijih godišnjih doba.
Pale ih i satiru u pepeo
U nadi za malo topline,
Par sekundi zagrljaja nestvarne vatre kamina.
Nisu ni svjesni da im zubi i dalje cvokoću,
Da su im ruke i dalje plave i ispucale,
Da su vrata njihova doma i dalje zaleđena.
AUTOPORTRET
Idiot sjedi
Za pisaćim stolom
I slijepim očima
Obujmljuje svijet
Izmučeni, potrošeni, zaboravljeni poluljudi
Sjede na malim klupicama
Među strojevima, metalnim dijelovima,
U labirintu drvenih sanduka.
Vodeni mjehurići izbijaju na rukama
Kao mjehurići u pivu
Samo, kada ovi puknu,
Za njima ostaje crvena suza.
Svi traže nadu, ali gdje je ona zapravo –
Ispod sanduka, u limenom bubnju, zakopana pod šarafima?
Uskoro je kratka stanka prošlost
I svi se opet vraćaju
Na svoje mjesto u bučnom paklu plina i metala
U koji su bez izbora dobrovoljno stupili.
ZLOČIN U DRŽAVI OD MESA
1.
Gledao bih snijeg kako pada,
Otkrivajući u intimi
Najdublje tajne samoće.
Promatrao bih brazde drveta,
Biljku kako raste,
Ili zijev sitne pukotine na zidu.
Toliko toga za spoznati,
Zavijen u oblog od
Praznog prostora
Obrubljenog zidovima.
2.
No, takve stvari su zločin
U našoj ponositoj
Državi od mesa.
Leđa koja ne mogu biti slomljena
Ne mogu se ni nazvati leđima,
Zar ne?
Knjige opet poskupljuju,
Nove umrtvljujuće zabave
Pupaju poput gljiva bolesne boje,
Intelektualci i obični ljudi
U kojima još živi krepka radoznalost
Trijezne se preko noći
U ludnicama i policijskim stanicama,
Ričuči kao sapeti bikovi, vrišteći,
Slineći niz svoje
Raščupane brade.
Zločin zbog kojeg se
Nove generacije satiru,
Nasilno preobražavaju u
Deformirane sjene,
To je zločin preispitivanja stvari
Za koje nam kažu
Da ne mogu biti
I da nisu zločin.
PISCI SU BUHE
Pisci su buhe
Na leđima ovog ogromnog,
Starog i šugavog psa.
Ponekad ga neka od tih buha
I uspije pošteno ugristi,
Pa se uskevće, nakratko uzvrpolji,
Ali to je sve,
I prije ili kasnije
Sve one budu
Iščešane iz krzna.
A sve te buhe i dalje ustraju
Nadajući se… Čemu, zapravo?
Možda je zaista istina
Da u svakom piscu pritajeno čuči
Jedan mali samoubilački klaun.
Spisateljstvo je postupak
Izricanja istinitog,
Ali na način koji je
Većini ljudi nerazumljiv.
Pa čemu onda tolika ambicija
I mene i svih drugih?
Zbog časne titule
Najboljeg nerazumljivog brbljavca?
Vrijedi li istina toga
Da je se uvijek izriče
Kao nešto posebno?
Pisati znači gledati u oči propasti,
Zaviriti u rasječeni torzo
Natrulog svijeta
I proučavati puzanje nametnika
I crva u njegovoj unutrašnjosti.
Pisati znači biti sam
I prezren od svih
I od sebe,
I kopati po bolnim ranama
Svoje unutrašnjosti.
Pisati znači i naći
Malo sunca i ljepote
Usred sveg tog užasa.
I baš zbog pomisli na
Te trenutke ljepote usred klaonice
Većina nas, buha, i dalje se
Drži za krzno.
Zbog toga se isplati
Život provesti u zabludi.
NJENOJ DUGONOKTOJ RUČICI
Pusti hodnici gdje koraci
Odjekuju, viču, kao
Usamljene kapljice
U limenom sudoperu.
Koraci među peronima.
Prostodušnost i jednostavnost
Putovanja, usjekla se u
Kamene blokove Glavnog kolodvora.
S čežnjom gledam vagone
Sive i smeđe, boja mamurnih u noći,
Kako mirno kunjaju na tračnicama
Čekajući da ih pisak zviždaljke
Trgne i probudi, pa da polete
Poput uplašenih ptica
U niskom letu,
Sve dok ih više ne vidiš
Na horizontu.
Uskočio bih na prvi vagon
Da moja ruka u noći
Grabi tvoju dugonoktu ručicu
Među ovim hladnim peronima…
PROKLETSTVO ZIMSKE PUSTOŠI
Zimska noć.
Nevjerojatna hladnoća,
Mraz koji se hvata
Na odavno sklopljenim
Odustalim i slijepim vjeđama.
Od kuda li dolazi tolika prokleta hladnoća?
Ne znam više
Je li hladnije izvana
Ili unutar mene.
Tko je ostavio
Otvoren prozor
Na zidu mojih misli,
Puštajući obijesni vjetar
I lakrdijaške pahulje
Da plešu i zvižde,
Izvode nakaradni cirkuski ples
Po mojem utočištu?
Okrutna zimska noć.
Ljudi pale svoje novčanice
Otežale i vlažne, teškogoreće
Od nahvatalog mraza njihovog
Obitavanja između hladnijih godišnjih doba.
Pale ih i satiru u pepeo
U nadi za malo topline,
Par sekundi zagrljaja nestvarne vatre kamina.
Nisu ni svjesni da im zubi i dalje cvokoću,
Da su im ruke i dalje plave i ispucale,
Da su vrata njihova doma i dalje zaleđena.
AUTOPORTRET
Idiot sjedi
Za pisaćim stolom
I slijepim očima
Obujmljuje svijet
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro cultura magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
