|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
|
|
|
Emilija Mijatović, Zadar, Hrvatska
Rođena 1957g.u Vranju, ali je cijeli svoj život provela u „najlipšem gradu na svitu“, u Zadru.
Na natječaju Redak webknjižare, dvije pjesme su joj izabrane i objavljene uzbirki pjesama „IZMEĐU REDAKA“.
Pjesme su joj zastupljene i u zborniku “NAŠA KNJIGA” u izdanju SAVEZA KNJIŽEVNIH STVARALACA ZAPADNOG BALKANA.
Njena prva samostalna zbirka pjesama „KAD PROVALE RIJEČI“ izdana je u kolovozu 2011g.
U završnoj pripremi nova knjiga pjesama "JA, STVARNA", koja je planirana za 2012.g.
Član je:
HRVATSKOG KNJIŽEVNOG DRUŠTVA, RIJEKA
i ARTE GRUPA, BEOGRAD.
Na natječaju Redak webknjižare, dvije pjesme su joj izabrane i objavljene uzbirki pjesama „IZMEĐU REDAKA“.
Pjesme su joj zastupljene i u zborniku “NAŠA KNJIGA” u izdanju SAVEZA KNJIŽEVNIH STVARALACA ZAPADNOG BALKANA.
Njena prva samostalna zbirka pjesama „KAD PROVALE RIJEČI“ izdana je u kolovozu 2011g.
U završnoj pripremi nova knjiga pjesama "JA, STVARNA", koja je planirana za 2012.g.
Član je:
HRVATSKOG KNJIŽEVNOG DRUŠTVA, RIJEKA
i ARTE GRUPA, BEOGRAD.
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
|
Valovi neizrečene sudbine
Naizgled patetični oblici reflektiranih značenja ljubavi i opstanka, unutar strmina kojima jeste optočen život sami, pred nama se otvaraju promišljanja iskustvenih oblika. Pjesnikinja Mijatović svu bol svijeta (ljubavnu i životnu, ali i vice versa - isprepletenu) prostire na crvenom tepihu uzdaha kojim sama hodi. Za sada. Naivnosti predanih osjećanja ona suprostavlja ozbiljnost suštine poimanja svijeta i nas u njemu. Na dobrom je putu. Da pjesnikinjom nade postane. Riječ urednika Sabahudin Hadžialić 05.04.2012. |
Waves of unspoken destiny
Seemingly pa thetic forms of reflected meanings of love and survival, within the escarpment which is life itself have been studded, in front of us is opening mulls of empirical shapes. Poetess Mijatovic lies all the pain of the world (love kind and life kind, and vice verse - intertwined) lies on the red carpet of sighs, on which she walks alone. For the time being. To the naivety of devoted feelings she confronts the seriousness of the essence of understanding of the world and us in it. She is on the right track. To become a poetess of hope. Editor's word Sabahudin Hadžialić 05.04.2012. |
|
PAUČINA IZGUBLJENOG SJEĆANJA
Jednom možda, Stavit ću sebe Kao riječ na papir, A trebala ne bih, Ogoljena mi duša, Postat će krivac Vama sucima, I tužiteljima, I krvnicima MOJIM! Sudit ćete pravdom Nekog vašeg življenja, Sve slabosti moje, I krive postupke, I riječi neke izrečene, Zaboravljene al' ucrtane U koordinate postojanja, Da se nađu, Da ih ima, Ako treba, Za ne daj Bože... Blatnjavih emocija, Zaboravljenih ljubavi U labirintima sjećanja, Stajat ćete sučelice, Gledati me netremice, I suditi, I tužiti, Svojim životom porediti, Sve moje proživljeno, Pred vas prostrto! U uspomene provaliti, Korake mi slijediti Po stazama meni znanim, Vama stranim, Korake moje izgubljene, U prošlom vremenu Nalaziti, Sustizati, Pa gaziti! Dušu mi ogoliti, zasramiti, Svojom usporediti, Pogrdnim imenom nazvati, Osuditi, Na stup srama prikovati, Popljuvati Pa ostaviti, Na milost i nemilost, Znanih i neznanih. I sve to iz nemoći, Sve to iz srama, I saznanja Nemogućnosti satiranja! Jer znate... Toliko bar znate, Da naga mi duša Paučinom ogrnuta, Paučinom Izgubljenog sjećanja, Korača, Pa lebdi, Pa leti I traži, Nasušnu potrebu postojanja, U ovom svijetu nestajanja! TRAŽIMO SE... Tražimo se u koraku, U sjenama pregaženim U zvucima prigušenim U pogledima sakrivenim U usnama neljubljenim! Tražimo se u postojanju, U bojama crno-bijelim U mirisima ishlapljelim U neodsviranim etidama U zaboravljenim versima! Tražimo se u beskraju, U neopjevanim ljubavima U izgubljenim svjetovima U potonulim nadama U nedosanjanim snovima! Tražimo se pritisnuti, U praznini postojanja U pomrčini svitanja U vrtlozima smiraja U šutnjama gromova! Obnevidjeli, Traganjem izmoreni, Nesvjesni pripadanja, Sudaramo se u procjepu Zajedničkog postojanja! REKAO SI MI... Rekao si mi Moje si... S pogledom prikrivenim, Rekao ne nužno glasno, Ni nužno iskreno, Vezah se za rečeno, Ne misleć ni trenom na lažno, Na izgovoreno smišljeno, Sa figom za leđima. Rekao si mi, Zbog tebe sve bacam u prošlost, Od sutra sam novi... Rekao... I oteo mi uzdah sa usana, I slomio strahove, I dao razloge, Da pomislim...da može, Ali ne može... Jer tebe promjeniti se ne da. Ti si riječit, Poslije tebe ostaje samo nada Da takav je jedan, Mogućnost mala da sretne se Baš isti lažljivac bijedan. Rekao si mi... Pred zoru zaboravio riječi, Otišao si žurno noseći Sve poljupce s mojih usana, Vrelinu dodira mojih bedara, Nestao si zatvorivši vrata, Kao da ni bilo te nije Tren prije u mojim dlanovima. Rekao si mi ... Ne nužno iskreno... UKLETI HOLANDEZ Izgladnjujem sebe u nebrojenim trajanjima, Ne postavljam stolove delicijama Iz vrta Edena, Nema tu onih finih u prolazu dodirivanja, Ni ispunjenih kristala rozea u gledanjima, Prazni su čipkani stoljnjaci oko mene svijeni, Dekor tijela nedovršen....plačan, Jer ni tijelo moje nije dovoljna inspiracija, Ni dovoljna motivacija za užitak vrijedan, Ni gledanja ni dodirivanja, Ni pronalaženja novih pregiba željom urešenih, A neprimjećenih.. Tek ovlaš okom pređenih, Ti si tu...na korak od mene, Ruka je tvoja u dodiru bliska, Ali ...dodir tvoj ne ćutim... Jer i pomisao da toplinu osjetit bi mogao, Ti kao tat sred mrkline bježiš, Povlačiš prste k sebi, bol u pogledu se gnijezdi, I kao ukleti Holandez jedri...bezciljan Sred pučine življenja.... Izgladnjujem sebe nediranjima... nevoljenjima, Isposnik sred trpeze ljubljenja.... Tragač u traganju, ispirem sjećanja Tražeći naznaku nehotičnog griješenja, Nalazeć grešku spajanja...pa mučenja, Dvoje što spojiti se trebalo nije...... ZAMRZNI NAS... Zamrzni nas u pola riječi, U pola pogleda što među nama sijeva i reže Oštricom nazubljenom, da boli više, mnogo više No što tren oštrog presjecanja bolan je, Zamrzni nas u pola pokreta ruke što naum i namjeru ima Letenja i povrijeđivanja, Mene, tebe, nas... Ili tek namjeru udarca bijesna o staklenu ploču stola Presliku srca otkrivenog, na dlanu pruženog, ranjivog Zamrzni nas u namjerii odlaska... I prije no što noga odlijepi se od saga, I prije što impuls kretnje prostruji tijelom, Do zadnjeg živčanog sklopa stopala...prema... Van iz ovog crnila....mraka dva ubijena življenja, Zamrzni nas...hiberniraj do proljeća, Uspori nam život...isperi misli.... Ne dozvoli trenu da uništi ono... Ne dozvoli. Od ovog sam već bolesna do duše, A ono što moglo bi biti, Što bi se moglo izroditi tek bolno će biti, I velikim slovom kraja pisati, Zamrzni nas ...do ozdravljenja! Neka netko nađe lijek, nebitno tko će biti Nađimo taj medikament... Spasimo dva ljudska vijeka, Od uništenja...ili samouništenja Nije ovo rak rana...neizliječiva gnojna tvorevina Pa danas za sve ima promjena.... Možda jednostavno...vrati nas u dan prije.... Ne mora ni dan....u tren prije... Nek kazaljka sekundara pogriješi smijer kretanja, Vrati se zbunjena krug unazad, Prije oštrine...i nauma...i siječenja... Vrati nas u voljenja...podsjeti mozak Na ona lijepa razmišljanja, Izbriši sleđenu sliku trena raspadanja... Zamrzni nas... I oživi nas...u minutu prije ovog zasijecanja, Nazubljenom oštricom amputiranja, Na spojištu tvog i mog postojanja, Zamrzni nas.... ONA ZNA... Uletih u prošlost naglavačke, Samo s jednim ciljem, Da čvrsto te za ruku primim, S tobom krenem, Kroz istu onu gadljivu, Plavo zeleno želatinu, I onaj uski lijevak, Da uži ne može biti, Provučem se s tobom, Preskočim sadašnjost.... Jer ista mi kao i prošlost, I preko crte, jedva vidljive S tobom u budućnosti nađem se. Ludo zar ne? Ma to ti oči i bez riječi govore, A usta ti još širom otvorena, Zaboravljena, nebitna ostala, Zatvoriti ćeš ih kad shvatiš Zašto sam ovo učinila, A valjda, shvatit ću i ja, za sad ...ne pitaj! Reći ću ti tek ono što znam... Hodam stvarna, Mada više na prikazu ličim, Potpuno nestajanju prepuštena, Već dobro potrošena, Okrznuh je nesvjesna...ali potpuno svjesna Izgovorenog imena, A opet...ma nisam bila svjesna Ni nje ni imena, Samo svoga okreta i pogleda Zarobljenog na zuba dva, Što viriše iz njenih usta U osmjeh iskrivljena. Prođe mi kroz glavu, žena je ponosna, Voli ona ta svoja zuba dva, Više no što bi voljela usta puna bisera. Pogleda me iskričavo, bez riječi Bez ponavljanja izgovorenog. Okrene se kao čigra i nestade, Kao da tren prije tu i bila nije. A ja ukopana, U sebi prosijavam sjećanja, Sijem kao da sito cijeli život Ispuštala iz ruku nisam, Sijem grozničavo mulj života, Kao tragači za grumenom zlata, Ne znam što tražim, ali ne prestajem, Slova jedva razaznajem, Anagram nečega... Neeeee, to su slova tvoga imena! Ostalo znaš, ostalo iz sebe prizivaš, Teško je, al' shvaćaš, Morala sam po tebe doći, Iz prošlosti te izvući, Sadašnjost preskočiti, U budućnost odvući. Tu smo...gledaš me...gledam te, Za početak, dovoljno je, Za ostalo, pobrinut će se Ona sa sredine priče, Širokog osmjeha sa zuba dva, Vrijednijih od punih usta bisera. Ona zna...reći će.... NI SLIČAN, NI NALIK Dal' iz mog tijela si isčupan, Dal' meso si moga mesa, Il' iz krvi iscrtana slika, Idila oslikana u crveno prelivena, Nekim čudom oživljena! Tko si ti, što blizak si mi, Koga osjećam Mišlju i razumom, kao svoje, Kao netom probuđenu želju, Ti, tko si ti? Što žudnju mi u utrobi budiš, Pa pališ i pečeš čežnjom, I dodir svoj kao melem Po meni razlivaš, U kožu ulivaš osjećaj Netom probuđen, a silan! Odakle te znam, jer znam te! Iz sebe te vadim, jer moj si! A ime ti ne znam, stranac si! Tijelo te ćuti, i hoće, i grabi I uzima bez straha, jer iz mene si, Stvoren u meni kao slika, Kao silna potreba u meni nikla, Il' sam te iz svoje želje zazvala, Prizvala, pozvala, oživila I ja si, a lik ti meni Ni sličan, ni nalik, Stran si, a moj si, Potreba moja i moje htjenje, Živa slika u snovima stvorena Predamnom stoji, oživljena, Moja, baš onakva kakvu sanjah Kroz vijekove, kroz mračne tunele Neproživljenog vremena, Odsanjanog i kad budna hodih, Viđenog kad oči sklopih, Moj za navijek, za mene Od mene stvoren, neostvaren, U san prelijep pretvoren! PRST U MORE Osjećam li u sebi promjene, Neobjašnjive, Igre mene i mene, Od objašnjivog sakrivanje, Zaobilazim Zamke svojih monologa, Preskačem prepreke Visokih zidova, Djela masona, Djela nekih neznanih Neimara, Vizionara , I samo jedno želim, Malo, I lako ispunjivo, Do mora stići, Prst u more umočiti, Sa svijetom cijelim se spojiti, Ma mogu do koljena ući, Sebe cijelu dati, Jer...ja tako radim, Ne važem kad dajem, Ne mjerim, Ne uspoređujem, Dajem, Dajem uvijek, I davati ću uvijek, I stavljam prst u more, Dajem sebe, Za tebe...tebe...i tebe, I nije važno što ne znam vas, Sad smo jedno, Morem vezano, spojeno, I sigurna sam, da u trenu ovom Bar jedan neznani Ali bliski po želji, Tamo daleko... Na kraj svijeta, Sa mnom će se dodirnuti, Sa kapljicom mora prepoznati, I osjetiti... znati... Bliskosti trena velikoga, U spajanju, Pronalaženju, Prepoznavanju... ČOVJEKA! 
|
BEZ ARKE, NOE I SPASENJA
Uzavrelo se nebo smračilo, Ključaju oluje u slojevima sivila Sudaranja svijetova, Buđenja vjetrova, Sile moći, svemoći, Na bojištu uništenja, Koplja se lome u udaranju, Zveče krici gromova, Sjevaju munje slomova, Uništenje svega poznatog, Ili možda... Možda pročišćenje, Ispiranje crnila zemljom posađena Polja korova,sjeme zlotvora, Otvaranje neba, kiša kao rijeka izlivena, Mora se izdižu iznad obala, Potop se ponavlja, Potop ljudskog roda, Sveg živog, što niče i hoda, Sve nestaje, bujice ga raznose, U duboke vode odnose, Da nestane, da nema ga, Ništa više ne ostaje.Potop... Odluka suca svega stvorenog Odluka nepovučena, nepromjenjena, Povijest već viđena, Velikim slovima ispisana, Ali nema arke ni Noe ni spasenja, Nema prethodne opomene, Ni šanse dane, Da ne zatre se sjeme svega, Ovoga puta, bez najave, Bez upozorenja. Dal' bez upozorenja? Hoćemo li i u ovakvom trenu Licemjeri biti, pa poreći Da stoljećima za znakove ne mareći, I protiv sebe radeći, Ne posustajemo u ludostima, Tjeramo zabranjene vode Na svoje mlinove, Igramo se u rajskom vrtu, Plod jabuke beremo, Jabuke zabranjene jedemo, Misleć' da ne vidi što događa se! Trošimo odavno strpljenja potrošena, Umišljamo si važnosti, Da miljenici smo njegovi, Djeca rođena, koja vole se Ma šta učinila, Koja sve mogu, Gospodariti svime Što hoda i niče, Al' nismo, Niti ćemo ikada biti! Svjesnost smo izgubili, Oholost kao vrlinu prihvatili, Pa sad kaznu dobijamo, I začudo u trenu potopa, Bez arke, Noe i spasenja, Još uvijek neshvaćamo, Vlastitu krivicu negiramo, U čudu oči širimo i nestajemo... Bez oproštenja ostajemo! PITATI ĆEŠ SE Noćas će moje misli Tebi poletjeti, Tebe dotaći, Nećeš ni osjetiti, Tek rukom ćeš , Umorno čelo dodirnuti, Pomisliti, Još jedan dan je nestao Za horizontom, Pitati ćeš se, Kao što već znaš Pitati se s noći, Što li radi, Da li živi...ili kao ja Tek broji života dane! Nećeš znati da tu sam, Da lebdim u nekom obliku, Ni živa ni svoja, Nego tvoja, Još uvijek, Ma zauvijek! Nećeš me osjetiti, (I to je moja pokora), Ni prisustvom tijela, Ni dodir usana usnama, Lak ali znan, Prepoznatljiv, Među milijun poljubaca! U bilo kom vremenu, Znao si, Kao što ćeš i sada znati, Da moj je, Pa ćeš pomisliti, Eto od siline želje Počinjem luditi, Zdrav razum gubiti, A ja... Uvijek ću se vraćati, Uvijek te imati, Jer...uvijek ćeš baš Kad osjetiš, A ne vidiš, Na mene pomisliti, Iz sjećanja prizvati, Gotovo siguran biti, Kao jeste, A opet... Kao nije, I znat ćeš, U dubini sebe, Da vrijeme za nas Ne znači starenje, Da mjesto za nas Ne znači daljine, U nekom međuvremenu, I međuprostoru, Postojimo, Neuništivi živimo, I začudo, To nam je dovoljno! STOJIM...I OSTAJEM Jesi li san potrošene mladosti, Izgubljenih ljubavi, Neostvarenih htijenja, Jesi li tek kreatura Bivših ljubavnika, Jedno tijelo, Stotine želja, Jesam li te sama stvorila Prizvala te iz prošlosti, Nespremna, A ti stvarnost postaješ, Predamnom stojiš, Nestvaran u odrazu srebra, Rasutog u milijun čestica s neba, Činiš se kao mjesečeva kreatura, Odgovor na moje molitve, Na srca želje, Na sve moje u trenu nespokoja, Kad crnilo zauzme, A nada nestane, nestvarna, U beznađu trena prizivaš pomoć, Molitvu sa usana ne skidaš, U tišini noći, u samoći, Bezglasna... I sad stojiš predamnom, Na korak, Blizak, Lako te dodirnuti, Ako ruku pružim, Pod prstima ću te osjetiti, Ako je pružim...al ne pružam, Za leđima ruke kukavice skrivam, Pa šaku šakom mrvim...ne osjećam, U samoću zaleđena, Sve sam samo ne odvažna, Sve sam izgubila...bezželjna, Svoj sam krvnik, od sebe omražena. I eto, stojim Na korak od tebe, Stojim ...i ostajem... Ni ne gledam te, obnevidjela kukavica, Ti stvaran, ja nestvarno izgubljena, U svojim previranjima potrošena, U agoniji čekanja izmjenjena, U koraku ukopana... OSAMA SVETA Ako kažem ti, idemo U osamu svetu, Dal' sam sebična? Dal' se mnome igraju Crne sile, nečiste? Pitanjima se saplićem, Dal' ćeš prepoznati U meni potrebu pripadanja, Tebe meni, mene nama Ona naša dijeljenja, Još su stvarna traganja, Za mjestom Koje stoljećima sanjam, Razapeta silinom davanja, Umorna od njihovog grabljenja, (Sve su mi odnijeli nesiti), Sveli me na ostatke, bezlične Daješ do kosti, a oni bi više A oni traže, Velika im htijenja, neucrtanih granica, Sebe sam pogubila, Pola vijeka potrošila, Na njih, prije mene I one poslije mene, od mene stvorene. Sad skupljam mrvice sebe Za nas, Pa koliko traje...a kratko nam vrijeme. Ako ti kažem... Vrijeme je samo za nas, Hoćeš mi povjerovati, Ili ćeš se u nevjeri nasmijati, Ti me jedini znaš, Barem tako svima pričaš, I ponavljaš, Da vučica sam, Promjenim dlaku, trendom slijediva Ali čud mi znana...nepromjenjena. Spremam se reći, I usta sam otvorila, Otvorila...i ....zatvorila, Riječi sam pogubila, sramotna kukavica, I tebe sam U silnom davanju greškom dala, Jer ovo što predamnom je Tek liči na tebe, Ali nema tvoj pogled, Ni dah, Ni osmjeh, Tebe sam nesvjesna S nekom u vremenu dijelila, Naivna.... TI ZNAŠ... Čitaš mi riječi usnama, Neizgovorene ubireš dodirom, Upijaš svaku riječ u kapljicu mene pretočenu, Halapljivo, kao vodu sred pustinje, žedan I znaš... Gledaš me dodirom, Svaku liniju tijela mi prostrtog, Vršcima prstiju bojaš svojim viđenjima U sebe slažeš platna mojim imenom obilježena, I znaš... Osjećaš moje misli ledom okovane, Mrzlinu u slojevima netopivu vijekovima, Rastačeš u rosulju, ubranu svojim dlanovima, Toplinom život daješ, pa vajaš moje misli od iskona, I znaš... Ispisanih riječi pročitana, Ogoljenih oblina bezsramna, Razotkrivenih misli rastočena, Ja sam ti snoviđenje...ili iskupljenje, Ti znaš... ONA ŠTO OČIMA PITA TE, BRBLJIVA Pitam te bezglasna Izmeđa dva trenom prekinuta poljupca, Zjenicom oka u tvoju zaronjena, brbljiva, Pitam te pogledom, znatiželjna, Ili tek u dubini sebe povrijeđena, Pitam te vjekovima, Od onog pogleda, do tijela pripadanja, Voliš li me? Pitam očima...ne progovaram, Nisam heroina novoga doba, Bojim se odgovora i gubljenja, I onog poslije Kao i ovog sada, Jer grize me iznutra, Al' ako kažeš da sve ti je ovo Igra staklenih perli razasutih, Ostati ću bez onog možda, Pa onda...tek očima progovaram, Jer...ako me voliš... Kako me u istom trenu mučiš Spoznajom neprikrivenom da ima je, Da tu je, S one druge strane tebe Ona je, Tvoja, njoj se vraćaš poslije svega, S njom dijeliš zore i sumrake Sa mnom samo ukradene trenutke, S njom imaš buđenja, i snove odsanjane, Sa mnom samo dopunjavnje... Praznog hoda, A opet...nisam heroina novog doba, I skupljam mrvice razbacane od tebe do sebe, Plazim bez ponosa, Ne postavljam pitanja, Odgovore sam davno u sebi zaključala, I dijelim te svijesna, ne s njom Dijelim te sa samom sobom, Sa onom što bezrezervno voli te, I onom što očima pita te... I od očiju tvojih odgovor ne čuje, I zbog toga sretna je... I uz tebe ostaje...pomirena... U očima tvojim bez odgovora izgubljena... DA MOGU ŠKRIKNUT (u dalmatinskom dijalektu) K'o zvir sam satrana, U straju zgrčita, Mrklinon ovita, Mrklinon duše mi I tila mi moga, Ranitoga ! Sve i da mogu plakat', Da mogu škriknut' Iz dubine duše, Rič ne bi znala, Rič izabrat', Rič izustit' Jer šta reći, Komu pričat' Kad nitko ne sluša! Kad svi govoru A i ja sa njima. Niti njih čujen! Niti čujen sebe! A stra me stišće, Oko mene mota, K'o kadena Teška Oko duše ide, Tilo mi vriđa, Friži ostavlja, Friži duboke, Friži krvave! Pa mi se čini, Eto me u paklu, Danteovom paklu, A oko mene Slični meni, Obnevidili, u tmini A usrid bila dana Izgubljeni, A puti nan znani. A znan, Ako ne progledan, Ako na obzorju Barku ne vidin, Utopiti ću se U neveru života moga, A i vi smenon, Sa iston sudbinon! I spominjat će me dragi, Spominjat će me mrtvi, Didovi moji, ćaće roda moga! Spominjat će me Povist dritih i pravednih! Spominjati će me nerođeni, Jer ostat im neće Ni kamen na kamenu, Ni drača do drače, Ni škrapa do škrape! A škriknen li, A škriknemo li, Možda se nešto i promini, Možda.... Ali ćemo znati Da smo pokušali... Da nismo od straja Zamučali! | ||
Info 11.9.2012.
Autorica:
"...Od članstva u Diogen pjesnicima do sada, moja pjesma je izašla u zajedničkoj zbirci „Moja ljubavna pjesma“ koju je objavila KULTure s NOVA, Zagreb.
Na ovogodišnjem 23. međunarodnom književnom natječaju „Garavi sokak“ koji raspisuje Književni klub „Miroslav Mika Antić“ iz Inđije (Srbija), od 809 autora iz 25 država žiri je za zbornik odabrao 290 pjesama među kojima se nalazi i moja pjesma „Čudo"
Kratka priča „Cilj“ objavljena mi je u knjizi „Pričam ti na mreži“ Facebook radionica – natječaj kratke priče, organiziranog od Redak d. o. o. Split.
Izašla je moja druga knjiga pjesama "Ja, stvarna." u maju -svibnju 2012g, sa promociju u Beogradu u kući Đ. Jakšića 13.06.2012
U listopadu-oktobru izlazi drugo izdanje prve knjige pjesama "Kad provale riječi" izdavač UG ESSEGG, Osijek...2012."
Autorica:
"...Od članstva u Diogen pjesnicima do sada, moja pjesma je izašla u zajedničkoj zbirci „Moja ljubavna pjesma“ koju je objavila KULTure s NOVA, Zagreb.
Na ovogodišnjem 23. međunarodnom književnom natječaju „Garavi sokak“ koji raspisuje Književni klub „Miroslav Mika Antić“ iz Inđije (Srbija), od 809 autora iz 25 država žiri je za zbornik odabrao 290 pjesama među kojima se nalazi i moja pjesma „Čudo"
Kratka priča „Cilj“ objavljena mi je u knjizi „Pričam ti na mreži“ Facebook radionica – natječaj kratke priče, organiziranog od Redak d. o. o. Split.
Izašla je moja druga knjiga pjesama "Ja, stvarna." u maju -svibnju 2012g, sa promociju u Beogradu u kući Đ. Jakšića 13.06.2012
U listopadu-oktobru izlazi drugo izdanje prve knjige pjesama "Kad provale riječi" izdavač UG ESSEGG, Osijek...2012."
|
|
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
