|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
|
|
|
Zdravko Odorčić, Zagreb, Hrvatska
Dramski pisac, redatelj, romanopisac i pjesnik rođen je u Osijeku 1951. godine.
Napisao je 12 drama od koje su mu 9 izvođene u raznim off kazalištima.
Trenutno se po Hrvatskoj igra predstava „Kod Julke“ čiji je dramaturg, autor i redatelj.
U Osijeku 1992. godine osniva prvo privatno kazalište u Hrvatskoj.
Svoje predstave je i režirao te surađivao sa niz velikana hrvatskog glumišta od Fabijana Šovagovića i Pere Kvrgića do Marije Kohn, ali i glumcima mlađe generacije kao što su Velimir Čokljat, Jansna Odorčić i Goran Grgić i dr.Uradio je nekoliko kazališnih dramatizacija te iste režirao.
Ustrojio je privatnu televiziju TV Osijek Plus početkom Domovinskog rata i bio njezin urednik.
Na online radio mačkamama uređivao i vodio popularnu emisiju ljubavne poezije.
Napisao scenarij i režirao dva dokumentarna filma za istu TV koja su nažalost nestala u vihoru rata.
Jedan je od petoricee osnivača Osječkog ljeta mladih kao kazališni voditelj u Studentskom centru u Osijeku.
Bio je umjetnički ravnatelj Teatra veterana krajem osamdesetih i početkom devedesetih te je kazalište njegovom zaslugom dobilo Povelju za rad kazališta u ratnim uvjetima koje je dodijelilo Udruženje dramskih umjetnika Hrvatske i Hrvatska radio televizija.
Pokretač je mnogih kulturnih projekata i manifestacija. Kao dugogodišnji ravnatalj Kulturnog centra u Bilju (Osiejk) pokrenuo je niz kulturno.turističkih manifestacija kao i međunarodne Etno susrete.
Matica hrvatska – Podružnica Osijek izdala mu je roman „LEGA, NE KUŽIŠ“ i pet dramskih djela pod nazivom
„PET DRAMA“.
Početkom godine 2012. izlazi mu prva zbirka poezije „KORAK DO RAJA PAKLU IZMIČEM“
Urednik je 10 zbirki poezije u izdanju Kulture snova iz Zagreba
Pjesme mu izlaze u tiskanim i elektronskim hrvatskim književnim časopisima kao i u časopisima bivše Yu.
Zastupljen je u desetak zajedničekih zirki poezije.
Osnivač je KULTure sNOVA u Zagebu i online Radio snova.
Organizator Međunarodnog Pjesničkog Festivala 2012. „MORE NA DLANU“
Član je HDDU.
Živi i radi u Zagrebu, Hrvatska
Napisao je 12 drama od koje su mu 9 izvođene u raznim off kazalištima.
Trenutno se po Hrvatskoj igra predstava „Kod Julke“ čiji je dramaturg, autor i redatelj.
U Osijeku 1992. godine osniva prvo privatno kazalište u Hrvatskoj.
Svoje predstave je i režirao te surađivao sa niz velikana hrvatskog glumišta od Fabijana Šovagovića i Pere Kvrgića do Marije Kohn, ali i glumcima mlađe generacije kao što su Velimir Čokljat, Jansna Odorčić i Goran Grgić i dr.Uradio je nekoliko kazališnih dramatizacija te iste režirao.
Ustrojio je privatnu televiziju TV Osijek Plus početkom Domovinskog rata i bio njezin urednik.
Na online radio mačkamama uređivao i vodio popularnu emisiju ljubavne poezije.
Napisao scenarij i režirao dva dokumentarna filma za istu TV koja su nažalost nestala u vihoru rata.
Jedan je od petoricee osnivača Osječkog ljeta mladih kao kazališni voditelj u Studentskom centru u Osijeku.
Bio je umjetnički ravnatelj Teatra veterana krajem osamdesetih i početkom devedesetih te je kazalište njegovom zaslugom dobilo Povelju za rad kazališta u ratnim uvjetima koje je dodijelilo Udruženje dramskih umjetnika Hrvatske i Hrvatska radio televizija.
Pokretač je mnogih kulturnih projekata i manifestacija. Kao dugogodišnji ravnatalj Kulturnog centra u Bilju (Osiejk) pokrenuo je niz kulturno.turističkih manifestacija kao i međunarodne Etno susrete.
Matica hrvatska – Podružnica Osijek izdala mu je roman „LEGA, NE KUŽIŠ“ i pet dramskih djela pod nazivom
„PET DRAMA“.
Početkom godine 2012. izlazi mu prva zbirka poezije „KORAK DO RAJA PAKLU IZMIČEM“
Urednik je 10 zbirki poezije u izdanju Kulture snova iz Zagreba
Pjesme mu izlaze u tiskanim i elektronskim hrvatskim književnim časopisima kao i u časopisima bivše Yu.
Zastupljen je u desetak zajedničekih zirki poezije.
Osnivač je KULTure sNOVA u Zagebu i online Radio snova.
Organizator Međunarodnog Pjesničkog Festivala 2012. „MORE NA DLANU“
Član je HDDU.
Živi i radi u Zagrebu, Hrvatska
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
|
Godine koje nisu pojeli skakavci
Ponekad mi se čini da stihovi "...golim okom staklo ženom slikam..." mogu pripadati samo nekome ko je mnogo zgrijesio i mnogo patio. No, ovaj put ja grijesim jer stihovi pripadaju onome što mnogo volješe. Ali ne u past tensu, već i u vremenu sadašnjem, vrsno koristeći personifikaciju kao conditio sine qua non vlastitog izraza. Iskustveno obdaren, on samo prenosi otiske sreće. I vrijedi. Za razliku od nas, godine Zdravka Odorčića nisu pojeli skakavci. Riječ urednika Sabahudin Hadžialić 30.11.2012. |
The years that have not
been eaten by grasshoppers Sometimes it seems that the lyrics: "... with naked eye I paint the glass with a woman ..." can only belong to someone who sinned and suffered a lot. But, this time I am making a mistake because this verses belong to someone who loved a lot. But not in the past tense, but in the present time, skillfully using personification as a Conditio sine qua non of his own expression. Gifted with experience, he just transfers only marks of fortune. And worth it. Unlike us, the years of Zdravko Odorčić have not been eaten by grasshoppers. Editor's word Sabahudin Hadžialić 30.11.2012. |
ČUVAM TE ISPOD KOŽE
hajde zaviri
tu si mi odmah ispod kože
ispod rebra
spremljena čuješ li srca otkucaje
omotan tobom
zvijezde mi drugačije svijetle
mjesec se
kao meni baš srebrno smješka
i vjetar nas
hladi toplinom nježnog dodira
ne skrivam te
već ponosno u sebi nosim
plakao bih
od sreće travi žednoj rose
umivao te
jutrom svježine mirisa postelje
tako lijepu
usnama te izdisao i udisao
pogledaj se
čuvam te ispod moje tople kože
JUTROM UZDIŠEM
Rastačem se zemljom
kao more nebesko kao nebo morsko
daljine privlačim
konopcem čvorom za vezove vežem
penjem se
uspinjem brdom planinu izazivam
točkovima vrtim
kocku isklesanu na tvrdom putovanju
konac utičem
kroz iglenu rupu bijelo tijelo vezem
bezglavo volim
miris jutrom kavu crnu grizem
mislima snenim
golim okom staklo ženom slikam
ljubim jastuk
mirisom njenim na postelji ostavljenoj
sretnim uzdahom
novi dan veseljem plućima udišem
OZNOJENI SNOVI
utihnuo sam
ćuteći oltar molitvu svemiru šapat
utrnuo usne
pred ikonom ljepote dlijetom isklesane
skidam tiho
svilu baršunastu sa kože joj meke
oblačim cvijećem
bjele joj grudi laticama crvenim
plačem suzom
nad tijelom joj božanskim ocrtanim
priviajm uz sebe
toplinu iskonsku zrele majke žene
krunicu joj
na vratu uzdignutom strahom ljubim
prestrašen zadrhtim
i na grudi je nemirne prislonim
u bunilu
budim jutrom snove oznojene
DUŠU KRPAM NIČIM
zbunjuju svojim pogledima oblinama iscrtanim
mameći te paučinom
i smute ti pamet mirisom hoda i dodirom usana
traže snagu i poniznost
lome te suzama što liju ih rumenim obrazima
treptajem trepavica
osjećaju tišinom svoju snagu i svojom nadmoći
upijaju te lakoćom
sam bog je postojanja bitka mitska je eva raja
iskonska žena
izrodiše nas kao skupljače plodova putevima
linije codova gena
a ja ih noćima slijepo pijem u alkoholu utapam žeđ
čašama naiskap
i ne slutim da u zamku godinama korakom zaplićem
dušu krpam ničim
shvatih da zlo želi otrgnuti srce iz tijela mi izmučenog
da ga ne pronađeš
PRIVIĐAŠ MI SE LUDOM
lutao sam puklom zemljom pijući rosu djetelini
slomljenog četvrtog lista
alkoholom dah smrti ispirao sam grlom jutrima
grgoljio hladnom kavom
slušao smijeh kvartovskih kurvi iskidanih prstima
crnih mrežastih čarapa
uplakane žene cvilile su ljubav do vriska živca
posesivnom ljubomorom imanja
sijevnulo je nebo bljeskom večernje lanterne
i ukazalo mi tebe
pod stopalo sam smrvio sav gorki život lutanja
ko' pikavac ugasio
tvoje bosonogo stopalo ostavilo je trag u oku
i postaješ moje sanjanje
ili sam samo mamuran od tuluma i lakih žena
priviđaš mi se već ludom
a znam da postojiš negdje u procjepu čekanja
kao što i ja tebe čekam
SPAJAŠ SVOJE GODOVE U MOJE
suncokretu oku mi cakle daljine makovih polja
u zlatnom žitu zrelom
prstima mrvim ispucanu brazdu suncem žara zapečenu
tanbanima gazim prašinu
ispod stoljetnog hrasta krugove godova nam brojim
povjetarac hladovinom dišem
tvrdi kruh usnama vlažim pšenice zrno ustima žvaćem
travom rosu suncu kradem
kroz koru starome hrastu u srce utiskujem tvoje ime
jagodicama filigramski ispisujem
zovu me tvoje oči zelenilom trave i plavoga neba
bistrinom brzaca potoka
ovlaženih usana osmjehom sreće budiš u meni
već odavno zamrle vjeđe
mokra od dodira kapi ljepotom tijela ko srna se
vodom lopoča pojiš
rukama grliš usnama spajaš tvoje u godove moje
prkosno mladošću svojom
NAPOKON
kako su mekani
ovi pamučni oblaci u srcu svemira
isti su kao oni
koje sam gledao tebe maštajući te
i sad te gledam
kako mi putuješ malo uplašena
bijeli haljetak
pokriva ti bose noge okupane rosom
cijeli te život čekam
i končno smo na kraju, početka našeg puta
pružaš mi ruke
prepoznaješ me po otkucaju sretnoga srca
moj miris je
miris u tvojoj kosi utkan još po rođenjnu
naše nedodirnute ruke
osjete naše dlanove, pamte naše sanje
prepoznaješ moje
dugo čekanje, poljupcem nas napokon spajaš
DOČEKAO SAM VJEČNOST
osjetiš li kako smo
maštom na zemlji izgradili naš svijet
ptice ti iz ruke
pšenice zrno bez straha mirno jedu
i lav umiljato
ko' mačić oko nogu glavu prislanja
po rijeci il'
valovima mora mirno stopalom hodiš
moja si i tvoj sam
onako kako smo godinama sanjali biti
u vrtu raja beskraja
vijencem trantinčica ljubavlju okićeni
slobodni poljem livada
cvijećem umotani zagrljajima ljubljeni
tvoj osmijeh se
daljinama srećom plninama odzvanja
isplatilo se čekati te
za vječnost u kojoj ćemo končno voljeti se
ĆUTIM TVOJE ŠAPUTANJE
nekada te, ne znam iz kojega razloga volim samo ćutati
da si večeras uz mene dao bih ti dio
svoga mesa za dodir
ćutali bi tako razumjevši se i moj uzdah bi zagrlila rukama
a ja bi se u njemu ugnijezdio kao malo dijete
kroz tvoje tijelo strujile bi violina strune melodijama anđela
tako ti čujem šapat iz duše kojeg bi prosipao
po svojim usnama koje te ćute
VJETROM LETEĆIH KAPI
zašto mislim da bi se u našem zagrljaju razlile tisuću kapi nježnosti
a znam kako ti ne voliš hodati po kiši
i mislim da bi se naš dah razletio našim usnama milionima peludi
a ti tako mrziš kad pušu vjetrovi
kako bi samo udisajima vrhunaca strasnih svemirom plovili
ti se bojiš visina i letova
zato mi na rame stavi svoje dlanove i vjeruju mi
povest ću te vjetrom letećih kapi
LJEPOTA POGLEDA
uzdignutog stopla propinjala se potpeticom dlanom namještajući
mrežaste čarape podvezicom
osjećala moje nemirne radoznale oči sljepljene zjenicama
na njezinojoj zanosnoj nozi
ispod lepršave haljine što vjetetar joj besramno podiže
ponudi mojim pogledima strasti intime
uzdignuvši ljepotu tijela pljusku mi psovkom priljepila
zabridili mi obrazi i sramomn pocrvenili
PRESTAO SAM TE VOLJETI
sve je bilo jasno u prvom tvom dodiru u podrumu
skrivenog cafića
dlanom sam ti poželio stidljivo lice vjernošču vjenčati
toplinom ti usne poljubiti
U šaku sam te skupio kako bi te čuvao od samoga sebe
od vjetra i nevere
narasla si pa mi iz šake kliznula vjetrovima jedra raširila
i ja sam te jednostavno prestao voljeti
IGRA STRATI
Godili su mi oni tvoji poljupci s nježnim ugrizima
Iako su mi od toga usne crvenile
Smješkao sam se kada si me odgurivala
odbijala igrajući se
Kasnije sam te stisnuo uza zid klizeći po tebi
I sve je sa tebe padalo tlom
U igri jahača vikala si daljinama planina
strašću smo se imenima dozivali
KIŠNA KABANICA
Smijali smo se ispod velikog suncobrana
Pijući nanin čaj i kavu s mlijekom
Gledajući se u oči oboje plave ravnali smo
već vidljive lica bore
i zagrlili se na kraju toplim iskernim dodirom
poljupce na licu ostavili
odjednom se iznenada iz oblaka spustila kiša
i poželim joj biti kabanica
ISPRED ZRCALA
ogledaš se pred zrcalom osmjehom
zadovoljne žene
svjesna si ljepote iscrtanog obrisa
putene meke kože
i dok usnama ruž crveni poravnavaš
na zubima ti trag karmina
dvoumim se zakopčati prekrasnu haljinu
ili je kliznuti i leđa ljubiti
ZADOVOLJNA ŽENA
volim kada se iz svoga uma pristojnosti
otvoriš gola
poželiš me ko vranca punokrvnog
duboko u sebi
i izvijaš se ko prostakuša igrajuć se
zavodnice kurve
i jutrom mi poljupce daješ nježene
zadovoljne žene
ČUVAO SAM TE
volio sam tvoje uvijanje tijelom dok pravila si gnijezdo
na mojim golim grudima
i tvoju ruku koja me čvrsto toplinom stiskala
oko vrelih slabina
tvoje poljupce što grijale su moj umorni vrat
trepavicom dodirivala mi lice
bila si sigurna u toj toplini nježnosti
ja sam te zagrljejem čuvao
OSLOBAĐAM NAŠU BOL
u tvom pogledu isčitavao sam cvileću
bol ranjene duše
crtao sam te trepavicama Fridinim kistom
bolesnog tijela
prenosila se na mene grč strujom valova
ledenih siga
vrisnuo sam tvoju patnju oslobađajući te okova
Diegove stege
NISAM ROMANTIČAN
nisam ja romantičan kao što je bio
plemić Romeo
niti sam lik iz nekog ljubavnog filma
suznih očiju
ni junak koji oslobađa zatočenu damu
iz kamenog dvorca
ja samo volim gledati u dubinu tvojih očiju
i dugo te ljubit'
PRKOSI MI PUPAK
prkosi mi taj tvoj pupak ko pupoljak
orhideje rosne
i znam kad dodirnem ga usnama zašaram
spustit ću se niže
mami me rascvjetalost ružičasta slašću
svojih sokova
izaziva u meni krv i vrišti moju želju
puknućem vrelim
hajde zaviri
tu si mi odmah ispod kože
ispod rebra
spremljena čuješ li srca otkucaje
omotan tobom
zvijezde mi drugačije svijetle
mjesec se
kao meni baš srebrno smješka
i vjetar nas
hladi toplinom nježnog dodira
ne skrivam te
već ponosno u sebi nosim
plakao bih
od sreće travi žednoj rose
umivao te
jutrom svježine mirisa postelje
tako lijepu
usnama te izdisao i udisao
pogledaj se
čuvam te ispod moje tople kože
JUTROM UZDIŠEM
Rastačem se zemljom
kao more nebesko kao nebo morsko
daljine privlačim
konopcem čvorom za vezove vežem
penjem se
uspinjem brdom planinu izazivam
točkovima vrtim
kocku isklesanu na tvrdom putovanju
konac utičem
kroz iglenu rupu bijelo tijelo vezem
bezglavo volim
miris jutrom kavu crnu grizem
mislima snenim
golim okom staklo ženom slikam
ljubim jastuk
mirisom njenim na postelji ostavljenoj
sretnim uzdahom
novi dan veseljem plućima udišem
OZNOJENI SNOVI
utihnuo sam
ćuteći oltar molitvu svemiru šapat
utrnuo usne
pred ikonom ljepote dlijetom isklesane
skidam tiho
svilu baršunastu sa kože joj meke
oblačim cvijećem
bjele joj grudi laticama crvenim
plačem suzom
nad tijelom joj božanskim ocrtanim
priviajm uz sebe
toplinu iskonsku zrele majke žene
krunicu joj
na vratu uzdignutom strahom ljubim
prestrašen zadrhtim
i na grudi je nemirne prislonim
u bunilu
budim jutrom snove oznojene
DUŠU KRPAM NIČIM
zbunjuju svojim pogledima oblinama iscrtanim
mameći te paučinom
i smute ti pamet mirisom hoda i dodirom usana
traže snagu i poniznost
lome te suzama što liju ih rumenim obrazima
treptajem trepavica
osjećaju tišinom svoju snagu i svojom nadmoći
upijaju te lakoćom
sam bog je postojanja bitka mitska je eva raja
iskonska žena
izrodiše nas kao skupljače plodova putevima
linije codova gena
a ja ih noćima slijepo pijem u alkoholu utapam žeđ
čašama naiskap
i ne slutim da u zamku godinama korakom zaplićem
dušu krpam ničim
shvatih da zlo želi otrgnuti srce iz tijela mi izmučenog
da ga ne pronađeš
PRIVIĐAŠ MI SE LUDOM
lutao sam puklom zemljom pijući rosu djetelini
slomljenog četvrtog lista
alkoholom dah smrti ispirao sam grlom jutrima
grgoljio hladnom kavom
slušao smijeh kvartovskih kurvi iskidanih prstima
crnih mrežastih čarapa
uplakane žene cvilile su ljubav do vriska živca
posesivnom ljubomorom imanja
sijevnulo je nebo bljeskom večernje lanterne
i ukazalo mi tebe
pod stopalo sam smrvio sav gorki život lutanja
ko' pikavac ugasio
tvoje bosonogo stopalo ostavilo je trag u oku
i postaješ moje sanjanje
ili sam samo mamuran od tuluma i lakih žena
priviđaš mi se već ludom
a znam da postojiš negdje u procjepu čekanja
kao što i ja tebe čekam
SPAJAŠ SVOJE GODOVE U MOJE
suncokretu oku mi cakle daljine makovih polja
u zlatnom žitu zrelom
prstima mrvim ispucanu brazdu suncem žara zapečenu
tanbanima gazim prašinu
ispod stoljetnog hrasta krugove godova nam brojim
povjetarac hladovinom dišem
tvrdi kruh usnama vlažim pšenice zrno ustima žvaćem
travom rosu suncu kradem
kroz koru starome hrastu u srce utiskujem tvoje ime
jagodicama filigramski ispisujem
zovu me tvoje oči zelenilom trave i plavoga neba
bistrinom brzaca potoka
ovlaženih usana osmjehom sreće budiš u meni
već odavno zamrle vjeđe
mokra od dodira kapi ljepotom tijela ko srna se
vodom lopoča pojiš
rukama grliš usnama spajaš tvoje u godove moje
prkosno mladošću svojom
NAPOKON
kako su mekani
ovi pamučni oblaci u srcu svemira
isti su kao oni
koje sam gledao tebe maštajući te
i sad te gledam
kako mi putuješ malo uplašena
bijeli haljetak
pokriva ti bose noge okupane rosom
cijeli te život čekam
i končno smo na kraju, početka našeg puta
pružaš mi ruke
prepoznaješ me po otkucaju sretnoga srca
moj miris je
miris u tvojoj kosi utkan još po rođenjnu
naše nedodirnute ruke
osjete naše dlanove, pamte naše sanje
prepoznaješ moje
dugo čekanje, poljupcem nas napokon spajaš
DOČEKAO SAM VJEČNOST
osjetiš li kako smo
maštom na zemlji izgradili naš svijet
ptice ti iz ruke
pšenice zrno bez straha mirno jedu
i lav umiljato
ko' mačić oko nogu glavu prislanja
po rijeci il'
valovima mora mirno stopalom hodiš
moja si i tvoj sam
onako kako smo godinama sanjali biti
u vrtu raja beskraja
vijencem trantinčica ljubavlju okićeni
slobodni poljem livada
cvijećem umotani zagrljajima ljubljeni
tvoj osmijeh se
daljinama srećom plninama odzvanja
isplatilo se čekati te
za vječnost u kojoj ćemo končno voljeti se
ĆUTIM TVOJE ŠAPUTANJE
nekada te, ne znam iz kojega razloga volim samo ćutati
da si večeras uz mene dao bih ti dio
svoga mesa za dodir
ćutali bi tako razumjevši se i moj uzdah bi zagrlila rukama
a ja bi se u njemu ugnijezdio kao malo dijete
kroz tvoje tijelo strujile bi violina strune melodijama anđela
tako ti čujem šapat iz duše kojeg bi prosipao
po svojim usnama koje te ćute
VJETROM LETEĆIH KAPI
zašto mislim da bi se u našem zagrljaju razlile tisuću kapi nježnosti
a znam kako ti ne voliš hodati po kiši
i mislim da bi se naš dah razletio našim usnama milionima peludi
a ti tako mrziš kad pušu vjetrovi
kako bi samo udisajima vrhunaca strasnih svemirom plovili
ti se bojiš visina i letova
zato mi na rame stavi svoje dlanove i vjeruju mi
povest ću te vjetrom letećih kapi
LJEPOTA POGLEDA
uzdignutog stopla propinjala se potpeticom dlanom namještajući
mrežaste čarape podvezicom
osjećala moje nemirne radoznale oči sljepljene zjenicama
na njezinojoj zanosnoj nozi
ispod lepršave haljine što vjetetar joj besramno podiže
ponudi mojim pogledima strasti intime
uzdignuvši ljepotu tijela pljusku mi psovkom priljepila
zabridili mi obrazi i sramomn pocrvenili
PRESTAO SAM TE VOLJETI
sve je bilo jasno u prvom tvom dodiru u podrumu
skrivenog cafića
dlanom sam ti poželio stidljivo lice vjernošču vjenčati
toplinom ti usne poljubiti
U šaku sam te skupio kako bi te čuvao od samoga sebe
od vjetra i nevere
narasla si pa mi iz šake kliznula vjetrovima jedra raširila
i ja sam te jednostavno prestao voljeti
IGRA STRATI
Godili su mi oni tvoji poljupci s nježnim ugrizima
Iako su mi od toga usne crvenile
Smješkao sam se kada si me odgurivala
odbijala igrajući se
Kasnije sam te stisnuo uza zid klizeći po tebi
I sve je sa tebe padalo tlom
U igri jahača vikala si daljinama planina
strašću smo se imenima dozivali
KIŠNA KABANICA
Smijali smo se ispod velikog suncobrana
Pijući nanin čaj i kavu s mlijekom
Gledajući se u oči oboje plave ravnali smo
već vidljive lica bore
i zagrlili se na kraju toplim iskernim dodirom
poljupce na licu ostavili
odjednom se iznenada iz oblaka spustila kiša
i poželim joj biti kabanica
ISPRED ZRCALA
ogledaš se pred zrcalom osmjehom
zadovoljne žene
svjesna si ljepote iscrtanog obrisa
putene meke kože
i dok usnama ruž crveni poravnavaš
na zubima ti trag karmina
dvoumim se zakopčati prekrasnu haljinu
ili je kliznuti i leđa ljubiti
ZADOVOLJNA ŽENA
volim kada se iz svoga uma pristojnosti
otvoriš gola
poželiš me ko vranca punokrvnog
duboko u sebi
i izvijaš se ko prostakuša igrajuć se
zavodnice kurve
i jutrom mi poljupce daješ nježene
zadovoljne žene
ČUVAO SAM TE
volio sam tvoje uvijanje tijelom dok pravila si gnijezdo
na mojim golim grudima
i tvoju ruku koja me čvrsto toplinom stiskala
oko vrelih slabina
tvoje poljupce što grijale su moj umorni vrat
trepavicom dodirivala mi lice
bila si sigurna u toj toplini nježnosti
ja sam te zagrljejem čuvao
OSLOBAĐAM NAŠU BOL
u tvom pogledu isčitavao sam cvileću
bol ranjene duše
crtao sam te trepavicama Fridinim kistom
bolesnog tijela
prenosila se na mene grč strujom valova
ledenih siga
vrisnuo sam tvoju patnju oslobađajući te okova
Diegove stege
NISAM ROMANTIČAN
nisam ja romantičan kao što je bio
plemić Romeo
niti sam lik iz nekog ljubavnog filma
suznih očiju
ni junak koji oslobađa zatočenu damu
iz kamenog dvorca
ja samo volim gledati u dubinu tvojih očiju
i dugo te ljubit'
PRKOSI MI PUPAK
prkosi mi taj tvoj pupak ko pupoljak
orhideje rosne
i znam kad dodirnem ga usnama zašaram
spustit ću se niže
mami me rascvjetalost ružičasta slašću
svojih sokova
izaziva u meni krv i vrišti moju želju
puknućem vrelim
|
| ||||
|
|
|
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina