|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
|
|
|
Božidar Brezinščak Bagola, Vrbišnica, općina Hum na Sutli, Hrvatska
BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA rođen je 9. studenoga 1947. u Vrbišnici, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu. Studij teologije započeo u Ljubljani, nastavio u Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. Studij filozofije upisao u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevoditelja, Hrvatskog filozofskog društva i Društva hrvatsko-slovenskog prijateljstva. Dobitnik je Nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku u Zagrebu 1971. godine, Nagrade Dr. Stjepan Kranjčić za poeziju u Križevcima 2010. godine i Nagrade Rikard Jorgovanić za esejistiku u Humu na Sutli 2013. Živi, čita, piše i prevodi sa slovenskog i njemačkog jezika na hrvatski u rodnom selu Vrbišnica, općina Hum na Sutli, u sjeverozapadnom kutku Hrvatskog zagorja.
Dosad je objavio sljedeća autorska djela: BJEGUNAC SVETE USPOMENE (pjesme), NZMH, Zagreb 1971.; SAMOOBSODBA (pjesme na slovenskom), Mladinska knjiga, Ljubljana 1974.; TRAGANJE ZA SAMIM SOBOM (roman), Prosveta, Beograd 1980.; U IME PRAČOVJEKA (pjesme), Spektar, Zagreb 1983.; SVE HLADNIJA SVANUĆA (pjesme), Spektar, Zagreb 1984.; STAKLO U NAMA (pjesme), Kajkavsko spravišče, Zagreb 1990.; RAZDRUŽIVANJE (pripovijetke), Matica hrvatska, Zagreb 1992.; ZAPISI JEDNOG BOGOSLOVA (lirska proza), Stećak, Zagreb 1994.; ZAVIČAJNA RADOST ŽIVLJENJA (ogledi), Naklada Jurčić, Zagreb 1997.; S ONE STRANE DUNAVA (roman), Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 2002; MOJE SLOVENSKE IZKUŠNJE (putopisi, ogledi, eseji, pjesme i memoari na slovenskom), Mohorjeva družba, Celje 2003.; SUTLA KAO SUDBINA (putopisi, memoari, eseji i ogledi), Matis, Pregrada 2005.; OD TABORSKOG DO OLOVA (hodočasničke priče), U pravi trenutak, Đakovo 2005.; NADGROBNA SVJETLOST (biografski roman), U pravi trenutak, Đakovo 2006.; IZMEĐU SUMNJE I PREDANJA (sabrane pjesme), Alfa, Zagreb 2007.; EM SMO HORVATI (novele), Alfa, Zagreb 2008.; SAM SVOJ DOKAZ (dnevnički zapisi od 1992. do 2009.), Tonimir, Varaždinske Toplice 2011.; MOJA DUŠA S TVOJOM (pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice 2012.; HUMSKE POPEIFKE (pjesme na materinskom govoru Huma na Sutli), Tonimir, Varaždinske Toplice 2013.
Preveo 20 knjiga sa slovenskog i 30 knjiga s njemačkog na hrvatski jezik.
Dosad je objavio sljedeća autorska djela: BJEGUNAC SVETE USPOMENE (pjesme), NZMH, Zagreb 1971.; SAMOOBSODBA (pjesme na slovenskom), Mladinska knjiga, Ljubljana 1974.; TRAGANJE ZA SAMIM SOBOM (roman), Prosveta, Beograd 1980.; U IME PRAČOVJEKA (pjesme), Spektar, Zagreb 1983.; SVE HLADNIJA SVANUĆA (pjesme), Spektar, Zagreb 1984.; STAKLO U NAMA (pjesme), Kajkavsko spravišče, Zagreb 1990.; RAZDRUŽIVANJE (pripovijetke), Matica hrvatska, Zagreb 1992.; ZAPISI JEDNOG BOGOSLOVA (lirska proza), Stećak, Zagreb 1994.; ZAVIČAJNA RADOST ŽIVLJENJA (ogledi), Naklada Jurčić, Zagreb 1997.; S ONE STRANE DUNAVA (roman), Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 2002; MOJE SLOVENSKE IZKUŠNJE (putopisi, ogledi, eseji, pjesme i memoari na slovenskom), Mohorjeva družba, Celje 2003.; SUTLA KAO SUDBINA (putopisi, memoari, eseji i ogledi), Matis, Pregrada 2005.; OD TABORSKOG DO OLOVA (hodočasničke priče), U pravi trenutak, Đakovo 2005.; NADGROBNA SVJETLOST (biografski roman), U pravi trenutak, Đakovo 2006.; IZMEĐU SUMNJE I PREDANJA (sabrane pjesme), Alfa, Zagreb 2007.; EM SMO HORVATI (novele), Alfa, Zagreb 2008.; SAM SVOJ DOKAZ (dnevnički zapisi od 1992. do 2009.), Tonimir, Varaždinske Toplice 2011.; MOJA DUŠA S TVOJOM (pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice 2012.; HUMSKE POPEIFKE (pjesme na materinskom govoru Huma na Sutli), Tonimir, Varaždinske Toplice 2013.
Preveo 20 knjiga sa slovenskog i 30 knjiga s njemačkog na hrvatski jezik.
|
Objedinjavanje različitosti
Postoje pjesnici, ali i pisci koji govorom, nastupom, ponašanjem, pisanjem, ali prije svega promišljanje o sebi i svijetu u i oko sebe...objedinjuju različitosti. Zbog čega? Jednostavno, jer su...ljudi. I to ne bilo kakvi, već kao lučonoše moguće svjetlosti usmjerenoj drugome i drugačijem. Bez licemjerja i zadnjih misli. Čini dobro. Misli dobro. I usmjeren je dobrom. Božidar Brezinščak Bagola je i više od toga. Objedinjuje različitosti. Čudno, slogan DIOGEN pro kultura magazina je "Mi objedinjujemo različitosti"?! Dobro je...Polako izlazimo iz bureta. Suočavajući se sa mediokritetima svakodnevnice, tim malim nedonoščadima svijesti. Ljudima se zovu. Poezija i proza ovoga autora upravo potvrđuje snagu misli kroz refleksiju izraza. Pitko, ali glasno. I u šutnji svojoj. Riječ urednika Mr.sc. Sabahudin Hadžialić 10.3.2014. |
Unifying of diversitites
There are poets, and also writers whom, through the speech, appearance, behavior, writing, but above all through thinking about themselves and the world in and around them...unify diversities. Why? Simply because they are... human. And not just of any kind, but as torchbearers of the possible light directed towards another and different. Without hypocrisy and last thoughts. To do good. To think good. To be focused towards good. Božidar Brezinščak Bagola is even more than that. He unify diversities. Strangely, slogan of DIOGEN pro culture magazine's "We're unifying diversities"? That is good...Slowly we are coming out of the barrel. Facing the mediocrities of everyday life, with those small premature infants of the consciousness. We call them a people. Poetry and prose of this author just confirms the power of thoughts through the reflectiion of expression. Potavle, but loud. Within his silence, also. Editor's word Sabahudin Hadžialić MSc 10.3.2014. |
|
PODMILAČJE
(svetište svetog ivana krstitelja) pod milim bogom glas onoga koji viče u pustinji ispunja mi uši nečujnom paljevinom znam da je svetište do temelja izgorjelo vidim kako se na živoj stijeni gradi novo pijem pitku vodu proroka i krstitelja prizivam imena bosanskih ujaka pozlatila se bosna srebrena utihnuli kraljevski gradovi srebrenik bobovac jajce živnula nada u meni sva u kostrijeti ( 1. nagrada na 2. susretu hrvatskoga duhovnoga književnog stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“, Križevci 2010. ) GUMA ZA ŽVAKANJE srednjoškolci u tramvaju pucketaju gumom za žvakanje srećom nemaju pojma kako je to kad te iza uredskih šaltera žvaču osorne činovnice mladež se zabavlja kako dolikuje mladosti volio bih da im odrastanje potraje u veselju i radosti daleko od šljama demokracije u društvu razigrane mladeži vozim se tramvajem na mjerenje krvnog tlaka i postojano odolijevanje nepristojnom načinu žvakanja u prepunoj čekaonici HLADNE KUĆERINE gustavu krklecu odjednom zastaneš na putu osjetiš snažan žubor života svu draž zagorskih voćnjaka pijetao te pozdravlja s naherena plota mačak podvio rep na orahovoj grani ali nigdje djeteta koje ti radosno domahuje ispruženom rukom promatraš hladne kućerine stravičan zijev u proljetno jutro pitaš se čemu tolika raskoš prirode bez dječjeg smijeha na puteljcima pjesniče opijen divljom ružom više se ne vraćaš u bakin svijet nemaš kome ubrati cvijet DOMOVINSKI RATNICI NA PLAŽI neki u kolicima neki bez jedne i druge noge neki s pratnjom neki sami na ljetovanju u zaostrogu fra andrije kačića miošića do nogu starca milovana koji rodu pismaricu dade s korabljicom da mu vida rane promatraju more kako se pjeni oko njihovih osakaćenih tijela osjećaju kako voda i sol ublažuju njihovu bol potamnjeli od ideala potišteni zbog junaštva prepoznaju se u osobnom jadu pred silnom golotinjom na plaži GORNJOGRADSKI SPOMEN antunu gustavu matošu na ponovljenom putu od cmroka do banskih dvora osvrćem se jurjevskom ulicom djevojko što zatvaraš prozore ne zaboravi plahe obrise davnih bjegunaca oni su također ludovali olovnom tmurnoćom izvan čela potreseni opijeni prezirani uvjereni i pomalo nevjerni pogledom neoprostivi ljubavlju izgladnjeli POSVE TUĐI I NEMOĆNI vesni parun jednom smo se doista sreli otkrivali gradove i mostove imenovali brodove po želji obilazili slavne grobnice sve slađi sve draži sve stariji sve blaži sve dok jedno drugom nismo postali neznanci više nismo ovisili o promjeni više nismo odlučivali o sebi posve tuđi i nemoćni neoprostivo svoji OPROŠTAJ NA VALENTINOVO u spomen goranu sekušaku godinama je na dan zaljubljenih kupovao ruže i razne slatkiše da ljubavi bude što više u dvadeset i petoj godini oženio se i stvorio sretnu obitelj postao brižan roditelj radovao se svojoj ženi i dječici starijem sinu od pet godina i mlađem od pet mjeseci svatko od nazočnih na sahrani pitao se čemu oproštaj na valentinovo s mladićem koji nije navršio ni tridesetu godinama je na dan zaljubljenih kupovao ruže i razne slatkiše da ljubavi bude što više NISAM SPREMAN ZA IZBORE nisam spreman za izbore iako je mnogo lakše birati druge umjesto sebe htio bih se vratiti izvoru ali u sebi nalazim same močvare prerastam žabokrečinu mulj budućnosti hranim se takozvanim prijateljima ne prija mi cigareta uz kavu sputavaju me jutarnje vijesti svrabljivost razuma i strasti plakati ratobornih poruka TVRDALJ PETRA HEKTOROVIĆA (stari grad na otoku hvaru) tvrdalj je očevina dom i gizdav perivoj vrline i sposobnosti tvrdalj je mjesto spoznaje da ne spasava ni bogatstvo ni slava ni ljepota ni dob tvrdalj je mjesto divljenja dubokoj vjeri i lijepoj stvarnosti pjesnički mudrom življenju tvrdalj je mjesto opomene da valja misliti na posljednje stvari jer bježe dani nepovratnim tijekom IŠČEKIVANJE život i smrt nikad nisu tako blizu i nikad na većoj razdaljini kao na operacijskom stolu pod narkozom voljena supruga i majka ne zna za sebe ni za ekipu oko stola sva je u instrumentima i rezovima sva u našem iščekivanju buđenja uzdaha i blagog osmijeha uvijek se životu radovala životom se zaklinjala život rađala za obitelj živjela i cvijeće sadila stoga zaklinjemo živog boga da nam takva i ozdravila KEMOTERAPIJA nekad se ta riječ izgovarala sa suzom u očima kao da je došao kraj tjelesnim moćima kao da je suvišna volja za životom kao da je smrt jedini miraz otrpljenih muka danas me najdraža uvjerava kako je to samo jedan od načina samo jedan od ljekovitih začina koji doduše ubija zdravo i nezdravo ali ipak pojačava slabašnu nadu u povratak ispod slavoluka nema veće radosti od ove kad mi nakon kemoterapije junakinja kojoj bolovi tek predstoje priča kako joj se nekud putuje kako bi sa mnom u dubrovnik do babina kuka VINKOVAČKE JESENI u satima prijepodnevnim sjedili smo na klupi u ružičnjaku poklanjali jedno drugom ostatke ruža procvalih i uspomene s bračnih putovanja oko podneva sjedili smo ispred televizora pratili prijenos vinkovačkih jeseni neopisivu raskoš narodnih nošnji pred kojom su bolovi u crijevima tek prolazni madeži ljepote poslije odgledane svečanosti zagrli me žena nad ženama i poželi da iduće godine otputujemo u vinkovce SVE ĆEMO IZDRŽATI moja najdraža reče mi vidljivo potresena kako su markeri u porastu propisali joj novu terapiju zloćudne stanice nisu dotučene slušao sam sav u strahu uza sve to morao sam joj priznati da ću za koji dan ostati bez posla kako su to najavili nadređeni budi hrabar i uspravan zaklinjala me pouzdana tješiteljica moja bolest je u božjim rukama otkaz ostavi njihovim mukama sve ćemo nas dvoje izdržati KNJIŽNICA knjižnica je moj otok s nebrojenim uvalama ugrožen mrakom sa svih strana knjižnica je moje blato u samom srcu otoka optočeno zlatom svetog kaleža knjižnica je moj zatvor koji mrak u svjetlo pretvara moja samostanska ćelija knjižnica je zbroj mojih nemira i mojih otpora na žrtveniku ufanja i ljubavi knjižnica je moj posao i svakodnevna muka moj spokoj i vela luka KIŠA U BREZIKU iz oblaka ne baš crnih odjednom je pala kiša na breze opuštenih grana ispod kojih smo jedno drugom otkrivali svoja srca očarana tek poneka kap kiše pala bi na ruke nam gole koje smo jedno drugom pružali usrećeni neodoljivom željom za najslađim poljupcem kiša u breziku nije zapravo ni padala oblaci se rasuli nebom a nas dvoje ispod breza ostali u ljubavnoj priči 
|
15. siječnja 1993.
Već treći mjesec snalaze me sama razočaranja. Umjesto očekivanog novinskog razgovora u Večernjem listu o mojoj knjizi crtica i priča Razdruživanje, objavljenoj prošle godine u ediciji Zagorski cvijeci ogranka Matice hrvatske u Pregradi, ispala je tek smiješna i kratka usputna informacija. Traženi kredit za dovršetak obiteljske kuće ostao je na pukom obećanju. Objavljena priča o prometnoj nesreći na zagorskoj autocesti, u kojoj je poginuo Jadranko Garbin, zapovjednik specijalne policije na Baniji, nije pobudila nikakvo zanimanje njegove obitelji, a još manje nadređenih mu dužnosnika. Zašto se sve to sa mnom zbiva? Savjet sam, kao i uvijek u sličnim situacijama, potražio u drevnoj Knjizi promjena (Yi jing), ključnom djelu kineske religijske, filozofske i znanstvene misli. S tom knjigom upoznala me ljeti 1976. pjesnikinja Vesna Parun koja je u to vrijeme bila ludo zaljubljena u nekog crkvenog ljepotana s Kaptola. Kršćansku požudu ublažavala je drevnom kineskom mudrošću koja polazi od pretpostavke da ljudska sudbina ovisi o svemirskom poretku koji se neprestano mijenja, i zato ljudi moraju mijenjati svoje ponašanje, kako bi se prilagodili potrebama u prirodi. Yi jing je zapravo zbirka proricateljskih shema po kojima se ljudska stanja mogu odrediti pomoću šezdeset i četiri heksagrama. Heksagrami su sastavljeni od šest vodoravnih crta, punih i isprekidanih. Pune predstavljaju mušku silu koja sve započinje, a isprekidane žensku silu koja sve dovršava. Za dobivanje što točnije slike konkretnog stanja najvažnija je potpuna sabranost i precizno postavljanje pitanja. Zatim golim rukama protresemo tri kockice koje na sebi imaju brojku 2 za punu i brojku 3 za isprekidanu crtu. Nakon svakog bacanja zbrajamo brojeve. Zbrojevi sedam i devet znače pune, a zbrojevi šest i osam isprekidane crte heksagrama koje se uvijek upisuju odozdo prema gore. Dobiveni heksagram nalazi se u tablici pod određenim brojem. Otvorimo naznačenu stranicu i pročitamo što nam Knjiga savjetuje. Na moje pitanje u čemu sam pogriješio odgovara mi heksagramom koji glasi: „Maleno je lijepo. Velika unutarnja snaga ograđuje se skromnošću čovjekova bića. Na taj način čovjek postojano napreduje u velikoj jasnoći i proživljenom iskustvu. Radi se o prijelaznom vremenu, kad energični nastup ne bi imao uspjeha i stvarao bi samo svađe i nered. Trenutak za velika djela još nije na pomolu, ovo je vrijeme rasta.“ 7. veljače 1993. Kako se moram ponašati prema političkoj stranci kojoj pripadam i kako na najbolji način služiti narodu? Drevna mudrost odgovara mi da jedino pravedna ustrajnost donosi sreću. Promatrajte kako ljudi hrane druge i obratite pozornost kako nastoje hraniti sebe. Uzvišen čovjek je oprezan u govoru i umjeren u jelu i piću. Ne popušta svojim željama i ne traži užitak. Blag i susretljiv posjeduje pravednost i povezuje se s pozitivnim ljudima, kako bi što bolje služio narodu. Danas se u našoj zemlji provode izbori za županijski dom Hrvatskog sabora, županijske skupštine i općinska vijeća. Ima više od godinu dana kako sam otvoreno zagovarao osnivanje Krapinsko-zagorske županije sa sjedištem u Krapini, radovao se ovim izborima, sve dok me stranački kolege – sebeljubivo plitki i poslušni gorima od sebe – nisu posve gurnuli u stranu, na šesto mjesto stranačke liste za općinsko vijeće. Zato me izbori gotovo i ne zanimaju, nimalo me ne privlače, a pobjeda moje stranke najozbiljnije me plaši zato što je na njenim listama previše prekaljenih „udbaša“ i „kosovaca“, aktivista državne sigurnosti, odnosno političke policije u bivšoj državi. Tako se na listi za županijsku skupštinu našao čovjek koji je do 1990. svake godine najmanje mjesec dana provodio u Pančevu na obuci i provjeravanju kontraobavještajaca boljševičko-komunističkog režima. Kad sam o tome progovorio na stranačkom sastanku, svi su se malčice zbunili, ali me nitko nije podržao. Na listi za općinsko vijeće nalazi se gospodarstvenik koji je pristupnicu vladajućoj stranci potpisao prije dva mjeseca, a dotad se dr. Tuđmanu podsmjehivao i izrugivao ga na svakom koraku. Doživjevši sve ovo, zaista nemam volje izaći na izbore. 9. srpnja 1993. Jučerašnji dan bio je namijenjen obiteljskom izletu. Krenuli smo u Zagreb, prvo na Mirogoj. Djeca su zapalila svijeće Stjepanu Radiću, Petru Preradoviću, Augustu Šenoi, Tomislavu Ivčiću, Draženu Petroviću, a u crkvi Krista Kralja svim umrlim velikanima Hrvatske. Potom smo se odvezli na Gornji grad, ostavili auto u Jurjevskoj ulici i pješice krenuli prema Trgu ilirskog preporoda, mimo Zvjezdarnice, Opatičkom do Kamenitih vrata. Odatle u crkvu sv. Marka, pa preko Jezuitskog i Katarinskog trga do kule Lotrščak i gradske uspinjače odakle puca predivan pogled na Donji grad. Vratili smo se do auta i produžili preko Cmroka i Prekrižja u Šestine, na grob Ante Starčevića. Htjeli smo ručati u Šestinskom lagviću, ali nije bilo pizze, te smo produžili u zoološki vrt. Nakon dvosatnog razgledavanja životinja, nastavili smo vožnjom preko Sesveta u Prepuštovec gdje smo ručali u poznatom izletištu. Djeca su bila više nego zadovoljna. U četiri popodne stigli smo preko Kašine i Laza u Mariju Bistricu. Supruga Branka dugo je klečala pred zavjetnim kipom u crkvi, a potom smo od postaje do postaje križnog puta prošli kalvarijom i odsjeli u lijepo uređenom lokalu gdje su djeca pojela pizzu. Sretan sam što dijelim sreću s članovima obitelji i uživam sa svojim najmilijima. Na takvim obiteljskim izletima uvijek se s nekom sjetom sjećam svojih hodočašća s bakom Terezijom, a ponajviše s ocem Viktorom. Bila su to druga vremena, mnogo bliža Gjalskijevim romanima, negoli li radoznalosti naše djece. Danas je, pored tolikih načina otuđivanja, prava mudrost održati obitelj na okupu, zajedno se radovati na obiteljskom izletu. Ponekad predbacujem sebi zašto tako rijetko pišem stihove. Možda upravo zbog obiteljske topline. Uz anđeoske osmijehe i bezazlenu radoznalost troje djece iščezava poriv za pisanjem stihova, iako se svog pjesničkog poziva ne mislim posve odreći. Sada je najvažnije ljubavlju zalijevati zajedništvo obitelji, kako bismo dugo, dugo ostali zdravi, vedri i zeleni. 26. srpnja 1993. Mjesecima već svako jutro, odmah nakon buđenja, čitam odlomke iz Kurana, koji mi nakon svakog čitanja postaje manje svet, a više svjetovan, u službi ovozemaljskih sila – arapskog ujedinjavanja nasuprot neiskorjenjivim Židovima. Muhamed se poslužio lukavstvom preuzimanja starozavjetnih proroka, vođa i božjih miljenika pod okrilje svoje objave, koja nasuprot prijetećem kršćanstvu naglašava jednog i jedinog Boga – Alaha – čiji su poslanici svi židovski proroci, pa i sam Isus, a najveći među njima je naravno Muhamed. Morao je biti čovjek jake vjere i uvjerenja da je na pravom putu, jer u protivnom zacijelo ne bi povukao toliko sljedbenika za sobom. A jesam li ja na pravom putu? Na što moram naročito paziti u obnašanju i izvršavanju dužnosti, želim li kročiti pravim putem? Knjiga promjena odgovara mi da treba polako napredovati, treba znati da uspjeh privlači ulizice i prišipetlje, koji ispočetka mogu biti od neke koristi, ali se kasnije zalijepe poput čička i vise na čovjeku još dugo vremena nakon što su prestali biti od bilo kakve koristi. Treba ih što prije odbaciti. 7. studenoga 1993. Suosjećam sa svojom suprugom Brankom, Hrvaticom iz središnje Bosne. Danima već strahujemo zbog ratne opasnosti njenog rodnog mjesta, gradića i općine Vareš. Prije dva mjeseca Kraljevu Sutjesku popalile su i totalno uništile muslimansko-mudžahedinske snage. Prognani Hrvati krenuli su na križni put preko Vareša u Kiseljak, Kreševo i Fojnicu. U Varešu je nastalo užasno stanje, jer se samo dio prognanika uspio preko srpskog teritorija prebaciti u Kiseljak, a veći dio ostao je u gradiću na Stavnji, uglavnom na ulicama, bez struje i vode, bez hrane i lijekova, odjeće i obuće. Pripadnici bošnjačko-muslimanske armije započeli su sredinom listopada oružani napad na područje općine Vareš i počinili masakr hrvatskog pučanstva, na što su hrvatski branitelji uzvratili spaljivanjem muslimanskog sela Stupni dô, zbog čega su muslimanski specijalci iz Sarajeva pojačali agresiju na Vareš. Tijekom agresorskih napada ubijeno je preko sedamdeset civila hrvatske nacionalnosti, od kojih su mnogi masakrirani. Posljedice napada su drastične. Iz grada se pod prisilom moralo iseliti desetak tisuća Hrvata koji su konvojima krenuli prema Hercegovini. Koliko smo uspjeli doznati, naša rodbina, naši mili i dragi, preživjeli su doduše sve te strahote, ali njihovi životi su na kocki, mnogi od njih nalaze se u konvojima bez ičega, tek s plastičnom vrećicom u ruci. A sve to zahvaljujući razularenim vojskama u kojima prevladava nedisciplina, raspirivanje nacionalne i vjerske mržnje, samovoljno zapovijedanje koje nužno vodi narodne mase, nedužno stanovništvo, u strašne nevolje i nesreću. 4. ožujka 1994. Bojim se da u svojim stranačkim kolegama nemam pravedan i pošten oslonac. Mnogi od njih ne drže nimalo do mog načelničkog autoriteta. Je li to posljedica mojih postupaka? Moram li biti odlučniji prema pojedincima koji svoj osobni interes nadređuju interesu općine? Posjedujem li zdrav osjećaj za pravednost? Kako se suprotstaviti glupostima i sitničarenjima zajedljivih ljudi koji me okružuju? Mislio sam da mogu bez dnevničkog zapisivanja, ali naprosto ne ide. Iako sam od Nove godine naovamo puno radio za svoju dušu, bez dnevničkog zapisivanja osjećam se isprazno. Zato želim nastaviti s bilježenjem važnijih susreta i doživljaja, a naročito sačuvanih prizora iz snova koje držim najvećom dragocjenošću cjelovitog bivanja ovdje na zemlji. U Zagrebu je održana sjednica vijeća nacionalne obrane na kojoj je predsjednik Tuđman obrazložio teško stanje u sudstvu, ustvrdivši da postoji komunistički lobi sa svojim mutnim željama i namjerama kočenja razvoja hrvatske države. Danas se osjećam svježe i rasterećeno, premda ne baš poletno. Razmišljam o svojoj stvaralačkoj otupjelosti, o kratkoj priči koju namjeravam napisati. Čini mi se kao da kalendarski dani neumoljivo jure, ostavljajući me na cjedilu vremena. 23. travnja 1994. Točno u jedanaest sati spustio se helikopterom na igralište kraj osnovne škole Viktora Kovačića u Humu na Sutli hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Pozdravio sam ga i rukovao se s njime odmah iza župana dr. Franje Kajfeža. U neposrednom razgovoru djeluje mnogo srdačnije nego na televiziji. Više od sat vremena razgovarali smo u uredu direktora tvornice stakla Straža. Spomenuo sam mu da se nalazi u zavičaju pjesnika Rikarda Jorgovanića, arhitekta Viktora Kovačića, patologa Ljudevita Juraka i biblicista Adalberta Rebića, što ga je očito vrlo ugodno iznenadilo. No, cijelo vrijeme susreta s Predsjednikom bio sam vrlo ojađen ljudskom niskošću predsjednika općinske organizacije Hrvatske narodne stranke koji je nepuna dva tjedna ranije za poslovnim ručkom govorio sve najgore o Tuđmanu, a prilikom današnjeg susreta zamalo da ga nije na rukama nosio i ljubio mu koljena. Prilikom uzlijetanja helikoptera domaći kuburaši svojevoljno su zapucali iz kubura, na što je oštro reagirao zapovjednik osiguranja. Žalosno je da su upravo članovi vladajuće stranke bili najglasniji u svađi s policajcima, pokazujući im svoje stranačke iskaznice i uzvikujući kako njima nitko ništa ne može. Takvo ponašanje je anarhija, a ne demokracija. Srećom, mnogo radosniji bijahu susreti s dragim gostima iz Opuzena. Naime, oko devet prije podne doputovali su iz doline Neretve članovi mješovitog pjevačkog zbora opuzenske župe sv. Stjepana, župnik don Vinko Sanader, časna sestra Marinela Delongo, Darko Popić sa suprugom Jadrankom u ime ogranka Matice hrvatske, članovi dramske sekcije, te moj kolega književnik i urednik Stjepan Šešelj, potpredsjednik Matice hrvatske. Svi gosti bit će smješteni kod naših obitelji. Za vrijeme dvodnevnog boravka pjevat će na svečanoj misi u župnoj crkvi Majke Božje Taborske te održati koncert duhovnih i svjetovnih pjesama u crkvi sv. Petra u Prišlinu. Dramsko kazalište iz Opuzena nastupit će u kinodvorani s ulomcima predstave Urotnici u čast i spomen na Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana koji su 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu bili osuđeni na smrt odsijecanjem glave i desne ruke. 11. lipnja 1994. Za predsjednika Matice hrvatske ponovno je izabran Vlado Gotovac. To me iskreno razveselilo, međutim način na koji se ta vijest publicira ponovno me prožima tjeskobom i hladnoćom zbog političke netrpeljivosti. Tom događaju jedva da je poklonjena minimalna važnost u sredstvima javnog priopćavanja, samo zato što Gotovac nije u milosti stranke na vlasti i njenih gorljivih uskogrudnika. U takvim trenucima rastužim se nad svojom pripadnošću toj stranci, i upravo me ta tuga učvršćuje u spoznaji da moram ustrajavati baš unutar nje, u njenim redovima, kao osoba koja se ne predaje, a još manje prodaje. Odlučio sam dragom Vladi napisati pismo i čestitati mu na izboru. 18. prosinca 1994. Morati je spoznajna, a htjeti osjećajna odvažnost. Prvom se ponosim, ali druga me ljulja kao nemoćnu trsku na vodi, i to ustajaloj vodi smradnog opijanja i prizemnog brbljanja. Jesam li doista nemoćna trska? Ili mogu odoljeti svim vjetrovima napasti i nastranosti? U ovim adventskim danima, kad je na djelu veliko pospremanje, moram i ja pospremiti svoje slabosti. Moram i hoću! Zapisujem ove retke nakon jučerašnjeg cjelodnevnog obiteljskog opuštanja i zapljuskivanja ljubavi, nepatvorene ljubavi žene i djece. Sanjao sam susrete s prijateljima i zbornik s mojom pričom za koju ću tek dobiti nagradu. Sanjao sam također razgovor s visokim dužnosnicima glede mog postavljanja za javnog bilježnika ili nešto slično toj funkciji, te molio pretpostavljenog, koji nije sličio dr. Kajfežu, da me barem još godinu dana ostavi na sadašnjoj dužnosti. Vjerojatno zato što nemam problema sa suradnicima, ni u poglavarstvu ni u vijeću. Prekjučer je na sjednici poglavarstva bez većih primjedaba usvojen prijedlog rebalansa za ovu i proračuna za narednu godinu. Nalazim se dakle na vrhuncu obnašanja dužnosti nakon čega neminovno slijedi silazna putanja. Ali ta putanja mora voditi do drugog vrhunca, daj Bože, da me vodi bliže samom sebi i književnom stvaralaštvu! | ||||||||||||
Eno in isto milo podnebje
5. februar 1993
Včeraj popoldan sem bil v Zagrebu na sestanku inicjativnega odbora za ustanovitev Društva hrvaško-slovenskega prijateljstva. Okrog trideset ustanoviteljev se je zbralo v prostorih zagrebške Mladinske knjige. Domačin in gostitelj je bil starejši brat Dražena Budiše, vodja sestanka pa Mladen Hanzlovski, publicist v pokoju, miren in prijeten človek. Zraven njega so v polkrogu sedeli Georgij Paro, režiser, Slavko Mihalić, pesnik, predstavniki Ministrstva za zunanje zadeve (Gregl, Morović), predstavnik slovenskega veleposlaništva (Žlebnik), Branko Čegec, pesnik, in več gospa in gospodov, katerih imena si nisem zapomnil. Vodja sestanka je vsakega pozamezno predstavil vsem ostalim, potem pa vse skupaj povabil, da v pripravljene obrazce vpišemo osebne podatke. Žal sem sredi sestanka moral odhiteti na avtobusno postajo, kajti zadnji avtobus iz Zagreba za Hum na Sutli, obsotelsko mestece s hrvaške strani pri Rogaški Slatini, ima odhod ob sedmih zvečer. Veselim se ustanovitvi društva. Morda preveč pričakujem od novih poznanstev, nameravam pa se vsekakor angažirati na čim bolj konkretnem izvirno literarnem in prevajalskem povezovanju Hrvaške in Slovenije, kajti to je eno in isto milo podnebje moje ustvarjalnosti.
Ena in ista celota
10. maj 1993.
Hrvaško obsotelsko mestece Hum na Sutli je desetletja bilo s slovenskim trgom Rogatec ena in ista delovna in življenjska celota. Po osamostalitvi Hrvaške in Slovenije je Hum na Sutli dobil status hrvaške, Rogatec pa malo pozneje status slovenske občine. Današnja občina Hum na Sutli pokriva površino okrog štirideset kvadratnih kilometrov na skrajnem zahodnem delu Hrvaškega Zagorja. Na severu in zahodu meji v dolžini sedemindvajsetih kilometrov z Republiko Slovenijo (občine Rogatec, Rogaška Slatina in Podčetrtek), na jugu in jugovzhodu pa z občinami Zagorska sela, Desinić, Pregrada in Đurmanec. Ima osemnajst vasi, v katerih živi pet in pol tisoč prebivalcev. Področje občine pokrivajo dve katoliški župniji (Taborsko in Prišlin), ena osemletna osnovna šola s petimi področnimi štiriletnimi šolami (Druškovec, Gornje Brezno, Lupinjak, Prišlin in Taborsko) in kar tri pokopališča.
Hum na Sutli je ena redkih občin, ki se lahko pohvali s kar štiri velikimi in dobro stoječimi podjetji. Največje je tovarna embalažnega stekla Vetropack, na drugem mestu je tovarna orodja in kovinskih izdelkov Omco, na tretjem tovarna plastične embalaže Stražaplastika, na četrtem pa podjetje BDF-servis, ki se ukvarja s proizvodnjo in montažo strojne opreme in jeklenih konstrukcij.
V občini Hum na Sutli je rojeno kar nekaj znanih Hrvatov na področju literature, arhitekture, patologije in teologije. Ivan KRIZMANIĆ (1766-1852), ljubitelj umetnosti in prevajalec, študiral je filozofijo in teologijo v Zagrebu, na Dunaju in v Budimpešti, kjer je po duhovniškem posvečenju bil prefekt semenišča, nato profesor v Zagrebu, potem pa dolga desetletja župnik in opat v Mariji Bistrici. V njegovem župnišču so se radi zbirali hrvaški ilirci ali preporoditelji na čelu z Ljudevitom Gajem, ki je vzel njegovo nečakinjo za ženo. Pisal je v nemščini (dnevniški potopisi) in v hrvaški kajkavščini, v katero je tudi prevajal iz angleščine. Rikard JORGOVANIĆ (1853-1880), pesnik in pisatelj, pred maturo je zapustil semenišče in delal kot uradnik v Zagrebu ter na podeželjskih plemiških dvorcih v Slavoniji. Pisal je ljubezenske in domoljubne pesmi pod vplivom Avgusta Šenoe in Heinricha Heinea, pogosto v obliki balad in romanc. V kratkih zgodbah je realistično oslikaval življenje na podeželju (Mestna in podeželjska vrtnica, Mlinarjevi otroci), v nekaterih zgodbah pa je prišla v ospredje domišljija, psihologiziranje in zanimanje za eksotičnost (Stella Raiva, Dada, Ljubezen na odru, Človek brez srca). Viktor KOVAČIĆ (1874-1924), arhitekt, po končani obrtni šoli v Gradcu je delal pri Bolletu v Zagrebu, nato pa končal akademijo na Dunaju, kjer je spoznal in se družil z velikim slovenskim arhitektom Jožetom Plečnikom. Leta 1899 se je vrnil v Zagreb in odprl svoj studio. Poučeval je na Višji tehniški šoli v Zagrebu. Kot začetnik moderne hrvaške arhitekture je odločilno vplival na razvoj domačega gradbeništva in zaščite kulturnih spomenikov. V reviji Život je leta 1900 objavil programsko razpravo „Moderna arhitektura“, šest let pozneje pa je ustanovil Klub hrvaških arhitektov. Ljudevit JURAK (1881-1945), patolog, je po končanem študiju medicine delal v Innsbrucku, od leta 1913 nadalje pa je bil ravnatelj Javnega zdravstvenega inštituta v Zagrebu. Od leta 1921 do konca življenja je bil profesor patološke anatomije na zagrebški Veterinarski fakulteti. Leta 1943 je kot član mednarodne komisije preiskoval pokol častnikov poljske vojske v Ukrajini (Vinica) in prišel do zaključka, da so ta zločin storili Sovjeti, zaradi česar je ob koncu vojne, po nalogu komunistične oblasti, aretiran in ubit.
Družinski izlet
7. julij 1993
Komaj čakam, da začnem delati in ustvarjati kot župan in pisatelj. Nikakor pa ne po vzoru Pascala Brucnerja, katerega roman Ledeni mesec prebiram te dni z velikim gnusom. Gre za ljubezenske odnose, napolnjene z egoistično nesnago. Berem to knjigo ravno zato, ker se v njej kaže usodna pomanjkljivost znanja o ljubezni, pomanjkljivost, ki v imenu javnih in intimnih svoboščin podpira egoizem in na ta način onemogoča zmožnost za resnično ljubezen. Praksa užitkov odpravlja idejo ljubezni. Ljubezen je zmanjšana na izgovor za širjenje potrošniškega hedonizma. Ljubezen se ne doživlja, pač pa samo izživlja. To izživljanje prevzema epidemične razsežnosti v sodobni družbi.
Današnji dan je bil namenjen za družinski izlet. Odpeljali smo se v Zagreb, najprej smo obiskali Mirogoj. Otroci so v arkadi znamenitih Hrvatov prižgali svečo za Stjepana Radića, Petra Preradovića, Avgusta Šenou, Tomislava Ivčića, Dražena Petrovića, v cerkvi Kristusa Kralja pa za vse tiste, ki so padli za svobodo. Potem smo se odpeljali do Gornjega gradu. Avto smo pustili v Jurjevski ulici in se podali peš do Trga hrvaškega narodnega preporoda, nadaljevali mimo zvezdarnice, do Kamnitih vrat, obiskali cerkev sv. Marka, potem pa pohiteli preko Jezuitskega in Katarinskega trga do stolpa Lotrščak, od koder je krasen pogled na katedralo in spodnji del mesta. Ko smo se naužili razgleda, smo odšli nazaj do avta in se prek Cmroka in Prekrižja odpeljali v Šestine na grob Ante Starčevića, očeta Domovine, ustanovitelja Hrvatske stranke prava. Hoteli smo nekaj prigrizniti v gostišču Šestinski lagvić, ker pa ni bilo pizze za otroke, smo nadaljevali vožnjo proti živalskem vrtu Maksimir. Po ogledu živali smo nadaljevali vožnjo skozi Sesvete v Prepuštovec, kjer smo imeli kosilo na zanimivi turistični kmetiji. Otroci so bili več kot zadovoljni.
Ob štirih popoldne smo prispeli v Marija Bistrico. Žena je dolgo klečala pred Milostno podobo Device Marije, potem pa smo od postaje do postaje opravili pobožnost križevega pota na Kalvariji. Vesel sem, da delim srečo z družinskimi člani in uživam s svojimi najbližjimi. Ob takem družinskem izletu se vedno z neko melanholijo spominjam na romanja s svojo babico Reziko, posebej pa z očetom Viktorjem. To so bili drugi časi, ki jih ni mogoče vzporejati z radovednostjo naših otrok. Danes je, ob tolikih načinih človekovega odtujevanja, res velika modrost obdržati družino skupaj in se v družinski vzajemnosti podati na izlet. Včasih sem očital samemu sebi, zakaj tako redko napišem kakšen verz. Morda ravno zaradi družinske vzajemnosti in toplote. V angelskem nasmehu in otroškem presenečanju blešči izvirna liričnost bivanja. Treba je z veliko ljubeznijo napajati družinsko skupnost, v kateri bi naj dolgo, dolgo vsi skupaj ostali zdravi in veseli.
Hišni obisk bolnika
10. julij 1993
Na današnji dan je praznovala god ranjka mati Amalija (Ljubica). Pred dvema letoma je praznovanju bil konec. Nekaj dni poprej me je zaprosila, naj bi jo z avtom popeljal skozi nekaj kilometrov odaljeno rojstno vas. Ustavil sem avto na griču. od koder si je ogledala starinsko rojstno hišo, potem pa sem nadaljeval do zaselka, v katerem je živela njena sestra, toda mati se ni hotela oglasiti pri njej. Jemala je slovo samo s pogledom. Globoko v sebi je najbrž začutila, verjetno precej nezavedno, odhod v večnost. Umrla je tri dni pozneje.
Danes sem obiskal svojega strica Jožeta na bolniški postelji. Odvzeta mu je leva stran telesa, težko govori in slabo izgleda. Razjokal se je, ko me je zagledal. Moj dragi stric, učitelj in slikar, ki je diplomiral na Višji šoli za uporabno umetnost v Zagrebu. V svojih slikah je ovekovečil življenje in običaje domačega kraja. Vsi krajani se zlahka prepoznamo na njegovih slikah – kako vriskamo in plešemo na vaški veselici (Stara gostilna), ali poslušamo tamburaše kako igrajo podoknice (Tamburaši), ali občudujemo lepoto narave (Taborski romari), se veselimo, pojemo in pijemo na ohceti (Ohcet), garamo z motiko na ilovnati njivi (Malotaborski težaki). Na njegovih slikah se lahko prepozna vsak „vandravec brez denarja“ tam nekje sredi meseca, ko mu od zadnje plače ni ostalo nič več, do nove pa bo treba še kar dolgo čakati. Je mar temu slavitelju življenja, ne glede na to, kako težko je, ostala samo bolečina in nepremičnost? Od sle po življenju samo oledenelost? Led ki se topi v nemih pogledih kmetov in kmetic z njegovih slik? Slikar se očitno poslavlja od sveta in se vrača v ospredje svojih slik.
Značajev potrebujemo
26. julij 1993
Prebiram odlomke iz Kurana, svete knjige mohamedancev. Mohamed je na zelo pobožen (in precej zvit) način prevzel krščanske vrednote. Oznanja enega in edinega Boga – Alaha – čigar poslanci so vsi judovski očaki in preroki, vključno s samim Jezusom. Največji med njimi pa je seveda sam Mohamed. Res je moral biti človek močne vere in prepričanja, da je bil na pravi poti, sicer ne bi imel toliko privržencev za sabo...
In kaj je z menoj, sem na pravi poti?
Na kaj moram biti posebej previden pri izvajanju in opravljanju svojih nalog?
Treba bo vsekakor počasi napredovati. Zavedati se moram, da uspeh priteguje predvsem priliznjence in hinavce, ki so v začetku sicer od neke majhne koristi, kasneje pa se držijo človeka kot plevel, katerega je vse težje odstraniti.
Današnji dan sem preživel z družino na kopanju in plavanju v Krapinskih toplicah in dokončal zelo naporno branje romana Noč Ksaverja Šandorja Gjalskega (1854-1935), hrvaškega književnika in politika. Avtor je s tem političnim romanom želel poudariti, kako je pred stotimi leti v hrvaški politiki bilo premalo značajev oziroma karakternih osebnosti v moralno pozitivnem pomenu besede. Značaj bi naj pomenil načelnost, poštenje in zanesljivost. Imajo ga ljudje, kateri delajo, ustvarjajo, se borijo s težavami, kateri habitualno zaupajo v Boga in lastno moč. Verjetno bo treba napisati nadaljevanje romana Gjalskega in skupaj z njim zavpiti: „Značajev, značajev potrebujemo, bolj kot kadarkoli!“
5. februar 1993
Včeraj popoldan sem bil v Zagrebu na sestanku inicjativnega odbora za ustanovitev Društva hrvaško-slovenskega prijateljstva. Okrog trideset ustanoviteljev se je zbralo v prostorih zagrebške Mladinske knjige. Domačin in gostitelj je bil starejši brat Dražena Budiše, vodja sestanka pa Mladen Hanzlovski, publicist v pokoju, miren in prijeten človek. Zraven njega so v polkrogu sedeli Georgij Paro, režiser, Slavko Mihalić, pesnik, predstavniki Ministrstva za zunanje zadeve (Gregl, Morović), predstavnik slovenskega veleposlaništva (Žlebnik), Branko Čegec, pesnik, in več gospa in gospodov, katerih imena si nisem zapomnil. Vodja sestanka je vsakega pozamezno predstavil vsem ostalim, potem pa vse skupaj povabil, da v pripravljene obrazce vpišemo osebne podatke. Žal sem sredi sestanka moral odhiteti na avtobusno postajo, kajti zadnji avtobus iz Zagreba za Hum na Sutli, obsotelsko mestece s hrvaške strani pri Rogaški Slatini, ima odhod ob sedmih zvečer. Veselim se ustanovitvi društva. Morda preveč pričakujem od novih poznanstev, nameravam pa se vsekakor angažirati na čim bolj konkretnem izvirno literarnem in prevajalskem povezovanju Hrvaške in Slovenije, kajti to je eno in isto milo podnebje moje ustvarjalnosti.
Ena in ista celota
10. maj 1993.
Hrvaško obsotelsko mestece Hum na Sutli je desetletja bilo s slovenskim trgom Rogatec ena in ista delovna in življenjska celota. Po osamostalitvi Hrvaške in Slovenije je Hum na Sutli dobil status hrvaške, Rogatec pa malo pozneje status slovenske občine. Današnja občina Hum na Sutli pokriva površino okrog štirideset kvadratnih kilometrov na skrajnem zahodnem delu Hrvaškega Zagorja. Na severu in zahodu meji v dolžini sedemindvajsetih kilometrov z Republiko Slovenijo (občine Rogatec, Rogaška Slatina in Podčetrtek), na jugu in jugovzhodu pa z občinami Zagorska sela, Desinić, Pregrada in Đurmanec. Ima osemnajst vasi, v katerih živi pet in pol tisoč prebivalcev. Področje občine pokrivajo dve katoliški župniji (Taborsko in Prišlin), ena osemletna osnovna šola s petimi področnimi štiriletnimi šolami (Druškovec, Gornje Brezno, Lupinjak, Prišlin in Taborsko) in kar tri pokopališča.
Hum na Sutli je ena redkih občin, ki se lahko pohvali s kar štiri velikimi in dobro stoječimi podjetji. Največje je tovarna embalažnega stekla Vetropack, na drugem mestu je tovarna orodja in kovinskih izdelkov Omco, na tretjem tovarna plastične embalaže Stražaplastika, na četrtem pa podjetje BDF-servis, ki se ukvarja s proizvodnjo in montažo strojne opreme in jeklenih konstrukcij.
V občini Hum na Sutli je rojeno kar nekaj znanih Hrvatov na področju literature, arhitekture, patologije in teologije. Ivan KRIZMANIĆ (1766-1852), ljubitelj umetnosti in prevajalec, študiral je filozofijo in teologijo v Zagrebu, na Dunaju in v Budimpešti, kjer je po duhovniškem posvečenju bil prefekt semenišča, nato profesor v Zagrebu, potem pa dolga desetletja župnik in opat v Mariji Bistrici. V njegovem župnišču so se radi zbirali hrvaški ilirci ali preporoditelji na čelu z Ljudevitom Gajem, ki je vzel njegovo nečakinjo za ženo. Pisal je v nemščini (dnevniški potopisi) in v hrvaški kajkavščini, v katero je tudi prevajal iz angleščine. Rikard JORGOVANIĆ (1853-1880), pesnik in pisatelj, pred maturo je zapustil semenišče in delal kot uradnik v Zagrebu ter na podeželjskih plemiških dvorcih v Slavoniji. Pisal je ljubezenske in domoljubne pesmi pod vplivom Avgusta Šenoe in Heinricha Heinea, pogosto v obliki balad in romanc. V kratkih zgodbah je realistično oslikaval življenje na podeželju (Mestna in podeželjska vrtnica, Mlinarjevi otroci), v nekaterih zgodbah pa je prišla v ospredje domišljija, psihologiziranje in zanimanje za eksotičnost (Stella Raiva, Dada, Ljubezen na odru, Človek brez srca). Viktor KOVAČIĆ (1874-1924), arhitekt, po končani obrtni šoli v Gradcu je delal pri Bolletu v Zagrebu, nato pa končal akademijo na Dunaju, kjer je spoznal in se družil z velikim slovenskim arhitektom Jožetom Plečnikom. Leta 1899 se je vrnil v Zagreb in odprl svoj studio. Poučeval je na Višji tehniški šoli v Zagrebu. Kot začetnik moderne hrvaške arhitekture je odločilno vplival na razvoj domačega gradbeništva in zaščite kulturnih spomenikov. V reviji Život je leta 1900 objavil programsko razpravo „Moderna arhitektura“, šest let pozneje pa je ustanovil Klub hrvaških arhitektov. Ljudevit JURAK (1881-1945), patolog, je po končanem študiju medicine delal v Innsbrucku, od leta 1913 nadalje pa je bil ravnatelj Javnega zdravstvenega inštituta v Zagrebu. Od leta 1921 do konca življenja je bil profesor patološke anatomije na zagrebški Veterinarski fakulteti. Leta 1943 je kot član mednarodne komisije preiskoval pokol častnikov poljske vojske v Ukrajini (Vinica) in prišel do zaključka, da so ta zločin storili Sovjeti, zaradi česar je ob koncu vojne, po nalogu komunistične oblasti, aretiran in ubit.
Družinski izlet
7. julij 1993
Komaj čakam, da začnem delati in ustvarjati kot župan in pisatelj. Nikakor pa ne po vzoru Pascala Brucnerja, katerega roman Ledeni mesec prebiram te dni z velikim gnusom. Gre za ljubezenske odnose, napolnjene z egoistično nesnago. Berem to knjigo ravno zato, ker se v njej kaže usodna pomanjkljivost znanja o ljubezni, pomanjkljivost, ki v imenu javnih in intimnih svoboščin podpira egoizem in na ta način onemogoča zmožnost za resnično ljubezen. Praksa užitkov odpravlja idejo ljubezni. Ljubezen je zmanjšana na izgovor za širjenje potrošniškega hedonizma. Ljubezen se ne doživlja, pač pa samo izživlja. To izživljanje prevzema epidemične razsežnosti v sodobni družbi.
Današnji dan je bil namenjen za družinski izlet. Odpeljali smo se v Zagreb, najprej smo obiskali Mirogoj. Otroci so v arkadi znamenitih Hrvatov prižgali svečo za Stjepana Radića, Petra Preradovića, Avgusta Šenou, Tomislava Ivčića, Dražena Petrovića, v cerkvi Kristusa Kralja pa za vse tiste, ki so padli za svobodo. Potem smo se odpeljali do Gornjega gradu. Avto smo pustili v Jurjevski ulici in se podali peš do Trga hrvaškega narodnega preporoda, nadaljevali mimo zvezdarnice, do Kamnitih vrat, obiskali cerkev sv. Marka, potem pa pohiteli preko Jezuitskega in Katarinskega trga do stolpa Lotrščak, od koder je krasen pogled na katedralo in spodnji del mesta. Ko smo se naužili razgleda, smo odšli nazaj do avta in se prek Cmroka in Prekrižja odpeljali v Šestine na grob Ante Starčevića, očeta Domovine, ustanovitelja Hrvatske stranke prava. Hoteli smo nekaj prigrizniti v gostišču Šestinski lagvić, ker pa ni bilo pizze za otroke, smo nadaljevali vožnjo proti živalskem vrtu Maksimir. Po ogledu živali smo nadaljevali vožnjo skozi Sesvete v Prepuštovec, kjer smo imeli kosilo na zanimivi turistični kmetiji. Otroci so bili več kot zadovoljni.
Ob štirih popoldne smo prispeli v Marija Bistrico. Žena je dolgo klečala pred Milostno podobo Device Marije, potem pa smo od postaje do postaje opravili pobožnost križevega pota na Kalvariji. Vesel sem, da delim srečo z družinskimi člani in uživam s svojimi najbližjimi. Ob takem družinskem izletu se vedno z neko melanholijo spominjam na romanja s svojo babico Reziko, posebej pa z očetom Viktorjem. To so bili drugi časi, ki jih ni mogoče vzporejati z radovednostjo naših otrok. Danes je, ob tolikih načinih človekovega odtujevanja, res velika modrost obdržati družino skupaj in se v družinski vzajemnosti podati na izlet. Včasih sem očital samemu sebi, zakaj tako redko napišem kakšen verz. Morda ravno zaradi družinske vzajemnosti in toplote. V angelskem nasmehu in otroškem presenečanju blešči izvirna liričnost bivanja. Treba je z veliko ljubeznijo napajati družinsko skupnost, v kateri bi naj dolgo, dolgo vsi skupaj ostali zdravi in veseli.
Hišni obisk bolnika
10. julij 1993
Na današnji dan je praznovala god ranjka mati Amalija (Ljubica). Pred dvema letoma je praznovanju bil konec. Nekaj dni poprej me je zaprosila, naj bi jo z avtom popeljal skozi nekaj kilometrov odaljeno rojstno vas. Ustavil sem avto na griču. od koder si je ogledala starinsko rojstno hišo, potem pa sem nadaljeval do zaselka, v katerem je živela njena sestra, toda mati se ni hotela oglasiti pri njej. Jemala je slovo samo s pogledom. Globoko v sebi je najbrž začutila, verjetno precej nezavedno, odhod v večnost. Umrla je tri dni pozneje.
Danes sem obiskal svojega strica Jožeta na bolniški postelji. Odvzeta mu je leva stran telesa, težko govori in slabo izgleda. Razjokal se je, ko me je zagledal. Moj dragi stric, učitelj in slikar, ki je diplomiral na Višji šoli za uporabno umetnost v Zagrebu. V svojih slikah je ovekovečil življenje in običaje domačega kraja. Vsi krajani se zlahka prepoznamo na njegovih slikah – kako vriskamo in plešemo na vaški veselici (Stara gostilna), ali poslušamo tamburaše kako igrajo podoknice (Tamburaši), ali občudujemo lepoto narave (Taborski romari), se veselimo, pojemo in pijemo na ohceti (Ohcet), garamo z motiko na ilovnati njivi (Malotaborski težaki). Na njegovih slikah se lahko prepozna vsak „vandravec brez denarja“ tam nekje sredi meseca, ko mu od zadnje plače ni ostalo nič več, do nove pa bo treba še kar dolgo čakati. Je mar temu slavitelju življenja, ne glede na to, kako težko je, ostala samo bolečina in nepremičnost? Od sle po življenju samo oledenelost? Led ki se topi v nemih pogledih kmetov in kmetic z njegovih slik? Slikar se očitno poslavlja od sveta in se vrača v ospredje svojih slik.
Značajev potrebujemo
26. julij 1993
Prebiram odlomke iz Kurana, svete knjige mohamedancev. Mohamed je na zelo pobožen (in precej zvit) način prevzel krščanske vrednote. Oznanja enega in edinega Boga – Alaha – čigar poslanci so vsi judovski očaki in preroki, vključno s samim Jezusom. Največji med njimi pa je seveda sam Mohamed. Res je moral biti človek močne vere in prepričanja, da je bil na pravi poti, sicer ne bi imel toliko privržencev za sabo...
In kaj je z menoj, sem na pravi poti?
Na kaj moram biti posebej previden pri izvajanju in opravljanju svojih nalog?
Treba bo vsekakor počasi napredovati. Zavedati se moram, da uspeh priteguje predvsem priliznjence in hinavce, ki so v začetku sicer od neke majhne koristi, kasneje pa se držijo človeka kot plevel, katerega je vse težje odstraniti.
Današnji dan sem preživel z družino na kopanju in plavanju v Krapinskih toplicah in dokončal zelo naporno branje romana Noč Ksaverja Šandorja Gjalskega (1854-1935), hrvaškega književnika in politika. Avtor je s tem političnim romanom želel poudariti, kako je pred stotimi leti v hrvaški politiki bilo premalo značajev oziroma karakternih osebnosti v moralno pozitivnem pomenu besede. Značaj bi naj pomenil načelnost, poštenje in zanesljivost. Imajo ga ljudje, kateri delajo, ustvarjajo, se borijo s težavami, kateri habitualno zaupajo v Boga in lastno moč. Verjetno bo treba napisati nadaljevanje romana Gjalskega in skupaj z njim zavpiti: „Značajev, značajev potrebujemo, bolj kot kadarkoli!“
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
