|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: 
|
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
|
|
|
Anita Palavra, Zenica, Bosna i Hercegovina
Zeničanka, rođena 26. 02. 1984. godine.
Završila Gimnaziju KŠC «Sveti Pavao» u Zenici.
Diplomirana pravnica Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Ljubav prema knjizi potiče me da u slobodno vrijeme pišem kratke priče i poeziju.
Na konkurs kratke priče „Zija Dizdarević“ i konkurs za zbirku poezije „ Slovo gorčina“ prijavila sam se prije dvije godine.
Nisam objavljivala svoje radove.
Živim i stvaram u voljenoj Zenici.
Završila Gimnaziju KŠC «Sveti Pavao» u Zenici.
Diplomirana pravnica Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Ljubav prema knjizi potiče me da u slobodno vrijeme pišem kratke priče i poeziju.
Na konkurs kratke priče „Zija Dizdarević“ i konkurs za zbirku poezije „ Slovo gorčina“ prijavila sam se prije dvije godine.
Nisam objavljivala svoje radove.
Živim i stvaram u voljenoj Zenici.
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
|
Đavolji anđeo
Isprepletena stihovima nadahnute sumnje u vlastitu opstojnost, Anita Palavra otisak nade pokušava stvoriti. Naivna u pokušaju, kreira stihove blaženih formi koji stvaraju mozaik pretpostavki. Njenih htijenja da uobliči sebe u njima. Stihovima. Poezije koja i dalje traži. I, naravno, nada se. Riječ urednika Sabahudin Hadžialić 3.6.2012. |
Demon angel
Intertwined with lyrics of inspired doubts within her own existence, Anita Palavra is trying to create the impression of hope. Naive in the attempt, she is creating rhymes with blessed forms that creates a mosaic of assumptions. Of her desires to shape up herself in them. Verses. Poetry that is still seeking for. And, of course, hoping. Editor's word Sabahudin Hadzialic 3.6.2012. |
S M I R A J
Crn, pust, oronuo
pozdravlja me iz tame
sumoran, ali radoznao
baš kao i ja...
Noću mi poklanja
postelju bijelih ljiljana
parče neba zvjezdana
šumor plavih valova
šaptaje skrivene ušima
prizore skrivene očima...
Tišinu.
Vijekovima skrivenu.
Govori mi najljepše stihove
koji me uljujkuju u najslađi san.
Jutrom me budi sunčanom zrakom
veselom pjesmom pijanog slavuja
plavetnilom svilenoga neba;
smiješi mi se zelenim livadama
plavim različcima, nježnim ivančicama
dok mu sunce cjeliva prozore
a svileno nebo miuje zidine.
Priča mi priče nevjerovatne
okreće stranice polako
stranice pjesme, stranice života
pričaju mi u isti glas
svađaju se, smiju se
utihnu kad dođe čas.
Zvona pjevaju ode životu
svečano, složno, zaglušno.
Večeras mi se zvijezde smiješe
a postelja miriše na ljiljan
On i ja – besmrtni.
P O L J E L A V A N D I
Nebo je slično jezeru snova
Večeras poželi neispunjen san
Glas daljine lijeno Te zove
Dok borovi crni mirišu zeleno
Ljeto se smiješi crvenim usnama
Baca Ti bijele ruže na lice
Dok spavaš plavetnim snom
Nasmiješen trčiš zelenim livadama
Rumen, tamnoput, kroz zlatna žita
Oči plave, vedro srpanjsko nebo
Rađaš se iz tisuću morskih pjena
Nježnih, ružičastih
Voliš gordo, muški, bez daha
Omotan plavetnilom
Tvoj smiješak, neispunjen san
Mnogo obećava, a malo daje
Tvoj san je polje lavandi
Tvoj san je smijeh izvora živog
Pjevaš živo, vatreno
Ipak sjetno, k'o šumor kiše
Nježno, k'o kapi što se slijevaju
Niz prozorska stakla
Sanjaš lijeno, s očekivanjem
Djetešce slađahno, spuštenih vjeđa
Šapućeš moje ime
Neispunjen san
Nebu, jezeru snova.
K O G A D A T R A Ž I M U T E B I
Tvoje oči boje azurnog neba
Smiješe se, tepaju mi trepavicama
Usne, jagode rumene, tope se
Smiješeći mi se u transu.
Ti si Neptun sa trozubom
Vladalac tamnih dubina
Vlažne crne kose
I modrih zvijezda na licu.
Ti si zaljubljeni vjetar
Topal, strasan, pred kišu
Donosiš uvijek nevrijeme.
Ti si pjesma starinska, romantična
Trubadurska, s prizvukom tuge
Pjevušiš nježno u dolce stilu
Diraš u srce, tanke strune.
Ti si knjiga, prastara,
Nepročitana, uzvišena
Poklanjaš mi svoje stranice
Da ih pečatim svojim životom.
Što si Ti? Ko si Ti?
Dio si mene, od pamtivijeka
Dio praha, dio krvi
Ipak smo jedno –
Pjesma, ljubav, vječnost...
Ili si prošlost neznana
Ili si tajna skrivena.
A N I M U S
Obasja i mene žarko sunce
podari mi svoje zlatne zrake
sjajne, nasmiješene i tople
zamagliše mi pogled
od čežnje.
Proljetni vjetar igra se kosom
na mome vratu
draška mi kožu
i miluje nježno.
Proljetna kiša
vlaži polako
kosu, lice, ruke, vrat
ostavlja tragove.
Žudim za Tobom,
Prirodo moja!
Gledam Te, dišem i osjećam.
Ti si svuda oko mene.
Pijem iz žila rijeke života.
R E Q U I E M
Luna je noćas krvava
ko zna koje tajne skriva
dok umire u baršunastoj daljini.
Duga topla srpanjska noć.
Jedva se naziru patuljci,
ugasnule djeveruše
mladenke u krvavoj vjenčanici.
Slavuj pjeva posljednju pjesmu.
U svečanom bdijenju
odjekuje tužna serenada
pijanog pjevača.
Ili vjetar žali nadjačati plač?
Na tamnom, krvavom odru
Svemoćno Oko čuva u naručju
klonulu kraljicu plavetnih noći.
Tihi otkucaji života.
Tužno promatra Amor
krasnu usnulu nevjestu
na rukama nebeskog cara.
Srebrena suza sijevnu u noći.
Usamljen i žalostan u pustinji tame
Oko Božanstva oplakuje
i cjeliva svoju mrtvu nevjestu.
Čvrsto zagrljeni mladenci.
Bellissima Luna morta est.
Odi et amo šapuće vjetar
Problijedi selenit na Luninom čelu.
Natura spava.
A N A K R O N I S T O
Živjet ćeš danas
volio si sutra
Anakronisto moj.
Vrijeme je sat nepogrešivi
oduzimaš mu sate
dodaješ sekunde –
i svi zadovoljni.
Što će mi život
ja imam led
sladim se hladnoćom
mrtva u budućnosti.
Što će mi ljubav
ja imam zrcalo.
Čarobno.
Svaki dan pokazuje
face karnevalske.
Što ćeš mi ti, Anakronisto
ja imam oči
staklene, ostarjele.
Živim sutra
voljet ću jučer
Anakronisto moj.
Oduzimat ću sekunde
dodavati sate –
razbit ću sve satove
nepogrešive.
Sve za ona stara vremena
koja ne postoje
u prošlim vremenima.
I ledit ću led ponovno
led koji se topi
zbog tebe.
I razbit ću zrcalo
koje mi pokazuje
nasmiješenu sliku – tebe.
I iskopat ću si oči ostarjele;
pune zime,
pune leda.
Pune tebe,
Anakronisto moj.
B E S J E D A
Kaplar?
Soboslikar?
Kako da vas nazovem?
Možda samo – gospodin?
- Was hast du gesagt?
Was fählt dir ein?!
Ich bin der Führer!
Ich bin die Zukunft!
Dizali ste ruku do neba
Dizali ste ruku do sunca
Dizali ste ju do besvijesti
- Um Himmels Willen
Und so was?
Niemand kann mit uns aufnehmen
Wir sind hier die Herren
Wenn einer geboren wird
Ich möchte das uns alle sehen
Ordnung ist das halbe Leben
Die Ordnungsliebe!
Deutcher sind genauso groβ wie ich
Es sah aus das freuten sie sich
Aber vorsicht!
Das liegt auf dem Hand
Fallen für das Vaterland !
Sei pünktlich!
Opržili ste se, gospodine
Pa ste skočili u rijeku
Rashladiti svoj pepeo
- Du lügst.
Es hat keinen Sinn!
So ein Blödsinn!
Mir egal –
Ein andermal.
Mrtvac?
Prah?
Kako da vas nazovem?
Alle Zimmer sind belegt?
Wieso denn?
Der Staatsman?
Der Gauner?
Der Verbrecher!
O V D J E, U M O M T I J E L U, N E K A D A J E B I O Č O V J E K
Sladi se mojom nesrećom
smij se svakoj mojoj suzi
al' porazit ću te istinom
jačom od smrti.
Bojat' se trebaš mene
monstruma što u meni živi
raste i stavlja teško breme
u moje ruke.
Ovdje, u mom tijelu
nekada je bio čovjek
njegovao čistu dušu bijelu
nema ga više.
Tvrđavu osvoji zijer bijesna
raširi vene, oboji krv
Plavo. Duša joj tijesna
oči joj šute.
Rukama bijelim guši samu sebe
gnjevne joj oči ugasnule
umorno srce od hladne krvi zebe
pod nogama.
Ovdje, u mom tijelu
nekada je bio čovjek
Poklonio ljubavi dušu cijelu
nema ga više.
Zidine poruši zvijer bijesna
sakupi kamenje, zazida srce
napuklo. Moćna i obijesna
u Kraljevstvu šutnje.
Na tronu od suza, patnji i bola
crna i hladna čami u tami
sama, kamena, do kosti gola
u vječnost.
Ovdje, u mom tijelu
nekada je bio čovjek.
Njegovao čistu dušu bijelu
nema ga. Nema ga više.
M R T V I H M I J E D A N A D O S T A!
Mrtvih mi je dana dosta!
Poslat ću sve do đavola. I moje
besmislene snove. I mrtvo tijelo
svijetlo, sjajno, bez oblika i boje.
Sad ono blijedo i prozirno posta.
Anđeli ukraše sve što je bijelo.
Anđeli ukraše sve što je bijelo.
Ostaviše krvavo, crno, rastrgano
srce. U pustoj tmini
po grobu mome tihano, tužno
otpada s grana lišće uvelo
šapuće nježno mokroj ledini.
Šapuće nježno mokroj ledini:
Ovog što leži niko volio nije
za njega uzdaha i suza nema
ničije riječi više on ne čuje
u toj pustoj ledenoj tišini
ni plač malog crkvenoga zvona.
Ni plač malog crkvenoga zvona
neće doprijeti do njegove svijesti
otupjele al' žive, zarobljene ledom...
Očajna duša puni se obijesti
napaćena, krhka, ostavljena, bolna
sama pod vedrim zvjezdanim nebom.
Sama pod vedrim zvjezdanim nebom
čekam na posjet nepoznatog lika
spremam se za željeni razgovor.
Hoće li mu reći nasmiješena slika
izgužvana vjetrom, promočena kišom
da sam sada bijedni, izgubljeni stvor?
Da sam sada bijedni, izgubljeni stvor
niko ne zna. Ni što sam nekad bila
nikog nema da me sada pita
da izusti molitvu, upali kandila
i prije nego tu izraste korov
na drvenom križu ime da pročita.
Na drvenom križu ime da pročita
zaboravljeno dugo, zametena traga
što u slovima skriva obilje rana...
A vlasnik će njihov otići do vraga
ucviljenom stvoru nema drugog puta
kad se rado sjeti onih živih dana.
Kad se rado sjeti onih živih dana
uspomena iz sretnoga doba
sretnih lica, osmijeha i sreće
utoman bi ustao iz groba
umrtvljen od pklenskih muka!
I nada gori još ko' plam od svijeće.
I nada gori još ko' plam od svijeće
kao list na vjetru drhturi u tmini
i ubrzo izdat će ju snaga;
utrnut će izgubljena u praznini
i niko nikada pronaći neće
boravište toga zakopana blaga.
Boravište toga zakopana blaga
zatrpat će zemlja još mokra od kiše
natopljena krvlju. Samo ti ćeš naći
grob, križ na kom piše:
Ja sam tvoja draga.
Tužne li sudbine! Nećeš, nećeš doći.
Tužne li sudbine! Nećeš, nećeš doći.
Čekat ću i čekat' na tebe vječno
hoćeš li se smilovati jednom?
Koliko je to vrijeme beskonačno
to vrijeme što nas razdvaja? Neće li moći
tvoja ljubav meni mrtvoj ostati vijernom?!
Mrtvih mi je dana dosta!
Poslat ću sve do đavola...
Crn, pust, oronuo
pozdravlja me iz tame
sumoran, ali radoznao
baš kao i ja...
Noću mi poklanja
postelju bijelih ljiljana
parče neba zvjezdana
šumor plavih valova
šaptaje skrivene ušima
prizore skrivene očima...
Tišinu.
Vijekovima skrivenu.
Govori mi najljepše stihove
koji me uljujkuju u najslađi san.
Jutrom me budi sunčanom zrakom
veselom pjesmom pijanog slavuja
plavetnilom svilenoga neba;
smiješi mi se zelenim livadama
plavim različcima, nježnim ivančicama
dok mu sunce cjeliva prozore
a svileno nebo miuje zidine.
Priča mi priče nevjerovatne
okreće stranice polako
stranice pjesme, stranice života
pričaju mi u isti glas
svađaju se, smiju se
utihnu kad dođe čas.
Zvona pjevaju ode životu
svečano, složno, zaglušno.
Večeras mi se zvijezde smiješe
a postelja miriše na ljiljan
On i ja – besmrtni.
P O L J E L A V A N D I
Nebo je slično jezeru snova
Večeras poželi neispunjen san
Glas daljine lijeno Te zove
Dok borovi crni mirišu zeleno
Ljeto se smiješi crvenim usnama
Baca Ti bijele ruže na lice
Dok spavaš plavetnim snom
Nasmiješen trčiš zelenim livadama
Rumen, tamnoput, kroz zlatna žita
Oči plave, vedro srpanjsko nebo
Rađaš se iz tisuću morskih pjena
Nježnih, ružičastih
Voliš gordo, muški, bez daha
Omotan plavetnilom
Tvoj smiješak, neispunjen san
Mnogo obećava, a malo daje
Tvoj san je polje lavandi
Tvoj san je smijeh izvora živog
Pjevaš živo, vatreno
Ipak sjetno, k'o šumor kiše
Nježno, k'o kapi što se slijevaju
Niz prozorska stakla
Sanjaš lijeno, s očekivanjem
Djetešce slađahno, spuštenih vjeđa
Šapućeš moje ime
Neispunjen san
Nebu, jezeru snova.
K O G A D A T R A Ž I M U T E B I
Tvoje oči boje azurnog neba
Smiješe se, tepaju mi trepavicama
Usne, jagode rumene, tope se
Smiješeći mi se u transu.
Ti si Neptun sa trozubom
Vladalac tamnih dubina
Vlažne crne kose
I modrih zvijezda na licu.
Ti si zaljubljeni vjetar
Topal, strasan, pred kišu
Donosiš uvijek nevrijeme.
Ti si pjesma starinska, romantična
Trubadurska, s prizvukom tuge
Pjevušiš nježno u dolce stilu
Diraš u srce, tanke strune.
Ti si knjiga, prastara,
Nepročitana, uzvišena
Poklanjaš mi svoje stranice
Da ih pečatim svojim životom.
Što si Ti? Ko si Ti?
Dio si mene, od pamtivijeka
Dio praha, dio krvi
Ipak smo jedno –
Pjesma, ljubav, vječnost...
Ili si prošlost neznana
Ili si tajna skrivena.
A N I M U S
Obasja i mene žarko sunce
podari mi svoje zlatne zrake
sjajne, nasmiješene i tople
zamagliše mi pogled
od čežnje.
Proljetni vjetar igra se kosom
na mome vratu
draška mi kožu
i miluje nježno.
Proljetna kiša
vlaži polako
kosu, lice, ruke, vrat
ostavlja tragove.
Žudim za Tobom,
Prirodo moja!
Gledam Te, dišem i osjećam.
Ti si svuda oko mene.
Pijem iz žila rijeke života.
R E Q U I E M
Luna je noćas krvava
ko zna koje tajne skriva
dok umire u baršunastoj daljini.
Duga topla srpanjska noć.
Jedva se naziru patuljci,
ugasnule djeveruše
mladenke u krvavoj vjenčanici.
Slavuj pjeva posljednju pjesmu.
U svečanom bdijenju
odjekuje tužna serenada
pijanog pjevača.
Ili vjetar žali nadjačati plač?
Na tamnom, krvavom odru
Svemoćno Oko čuva u naručju
klonulu kraljicu plavetnih noći.
Tihi otkucaji života.
Tužno promatra Amor
krasnu usnulu nevjestu
na rukama nebeskog cara.
Srebrena suza sijevnu u noći.
Usamljen i žalostan u pustinji tame
Oko Božanstva oplakuje
i cjeliva svoju mrtvu nevjestu.
Čvrsto zagrljeni mladenci.
Bellissima Luna morta est.
Odi et amo šapuće vjetar
Problijedi selenit na Luninom čelu.
Natura spava.
A N A K R O N I S T O
Živjet ćeš danas
volio si sutra
Anakronisto moj.
Vrijeme je sat nepogrešivi
oduzimaš mu sate
dodaješ sekunde –
i svi zadovoljni.
Što će mi život
ja imam led
sladim se hladnoćom
mrtva u budućnosti.
Što će mi ljubav
ja imam zrcalo.
Čarobno.
Svaki dan pokazuje
face karnevalske.
Što ćeš mi ti, Anakronisto
ja imam oči
staklene, ostarjele.
Živim sutra
voljet ću jučer
Anakronisto moj.
Oduzimat ću sekunde
dodavati sate –
razbit ću sve satove
nepogrešive.
Sve za ona stara vremena
koja ne postoje
u prošlim vremenima.
I ledit ću led ponovno
led koji se topi
zbog tebe.
I razbit ću zrcalo
koje mi pokazuje
nasmiješenu sliku – tebe.
I iskopat ću si oči ostarjele;
pune zime,
pune leda.
Pune tebe,
Anakronisto moj.
B E S J E D A
Kaplar?
Soboslikar?
Kako da vas nazovem?
Možda samo – gospodin?
- Was hast du gesagt?
Was fählt dir ein?!
Ich bin der Führer!
Ich bin die Zukunft!
Dizali ste ruku do neba
Dizali ste ruku do sunca
Dizali ste ju do besvijesti
- Um Himmels Willen
Und so was?
Niemand kann mit uns aufnehmen
Wir sind hier die Herren
Wenn einer geboren wird
Ich möchte das uns alle sehen
Ordnung ist das halbe Leben
Die Ordnungsliebe!
Deutcher sind genauso groβ wie ich
Es sah aus das freuten sie sich
Aber vorsicht!
Das liegt auf dem Hand
Fallen für das Vaterland !
Sei pünktlich!
Opržili ste se, gospodine
Pa ste skočili u rijeku
Rashladiti svoj pepeo
- Du lügst.
Es hat keinen Sinn!
So ein Blödsinn!
Mir egal –
Ein andermal.
Mrtvac?
Prah?
Kako da vas nazovem?
Alle Zimmer sind belegt?
Wieso denn?
Der Staatsman?
Der Gauner?
Der Verbrecher!
O V D J E, U M O M T I J E L U, N E K A D A J E B I O Č O V J E K
Sladi se mojom nesrećom
smij se svakoj mojoj suzi
al' porazit ću te istinom
jačom od smrti.
Bojat' se trebaš mene
monstruma što u meni živi
raste i stavlja teško breme
u moje ruke.
Ovdje, u mom tijelu
nekada je bio čovjek
njegovao čistu dušu bijelu
nema ga više.
Tvrđavu osvoji zijer bijesna
raširi vene, oboji krv
Plavo. Duša joj tijesna
oči joj šute.
Rukama bijelim guši samu sebe
gnjevne joj oči ugasnule
umorno srce od hladne krvi zebe
pod nogama.
Ovdje, u mom tijelu
nekada je bio čovjek
Poklonio ljubavi dušu cijelu
nema ga više.
Zidine poruši zvijer bijesna
sakupi kamenje, zazida srce
napuklo. Moćna i obijesna
u Kraljevstvu šutnje.
Na tronu od suza, patnji i bola
crna i hladna čami u tami
sama, kamena, do kosti gola
u vječnost.
Ovdje, u mom tijelu
nekada je bio čovjek.
Njegovao čistu dušu bijelu
nema ga. Nema ga više.
M R T V I H M I J E D A N A D O S T A!
Mrtvih mi je dana dosta!
Poslat ću sve do đavola. I moje
besmislene snove. I mrtvo tijelo
svijetlo, sjajno, bez oblika i boje.
Sad ono blijedo i prozirno posta.
Anđeli ukraše sve što je bijelo.
Anđeli ukraše sve što je bijelo.
Ostaviše krvavo, crno, rastrgano
srce. U pustoj tmini
po grobu mome tihano, tužno
otpada s grana lišće uvelo
šapuće nježno mokroj ledini.
Šapuće nježno mokroj ledini:
Ovog što leži niko volio nije
za njega uzdaha i suza nema
ničije riječi više on ne čuje
u toj pustoj ledenoj tišini
ni plač malog crkvenoga zvona.
Ni plač malog crkvenoga zvona
neće doprijeti do njegove svijesti
otupjele al' žive, zarobljene ledom...
Očajna duša puni se obijesti
napaćena, krhka, ostavljena, bolna
sama pod vedrim zvjezdanim nebom.
Sama pod vedrim zvjezdanim nebom
čekam na posjet nepoznatog lika
spremam se za željeni razgovor.
Hoće li mu reći nasmiješena slika
izgužvana vjetrom, promočena kišom
da sam sada bijedni, izgubljeni stvor?
Da sam sada bijedni, izgubljeni stvor
niko ne zna. Ni što sam nekad bila
nikog nema da me sada pita
da izusti molitvu, upali kandila
i prije nego tu izraste korov
na drvenom križu ime da pročita.
Na drvenom križu ime da pročita
zaboravljeno dugo, zametena traga
što u slovima skriva obilje rana...
A vlasnik će njihov otići do vraga
ucviljenom stvoru nema drugog puta
kad se rado sjeti onih živih dana.
Kad se rado sjeti onih živih dana
uspomena iz sretnoga doba
sretnih lica, osmijeha i sreće
utoman bi ustao iz groba
umrtvljen od pklenskih muka!
I nada gori još ko' plam od svijeće.
I nada gori još ko' plam od svijeće
kao list na vjetru drhturi u tmini
i ubrzo izdat će ju snaga;
utrnut će izgubljena u praznini
i niko nikada pronaći neće
boravište toga zakopana blaga.
Boravište toga zakopana blaga
zatrpat će zemlja još mokra od kiše
natopljena krvlju. Samo ti ćeš naći
grob, križ na kom piše:
Ja sam tvoja draga.
Tužne li sudbine! Nećeš, nećeš doći.
Tužne li sudbine! Nećeš, nećeš doći.
Čekat ću i čekat' na tebe vječno
hoćeš li se smilovati jednom?
Koliko je to vrijeme beskonačno
to vrijeme što nas razdvaja? Neće li moći
tvoja ljubav meni mrtvoj ostati vijernom?!
Mrtvih mi je dana dosta!
Poslat ću sve do đavola...
| anita_palavra_pjesme.pdf |
|
|
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: orderyourcopy@diogenpro.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
