Einhorn Verlag S. Begman, Küsnacht, Schweiz
|
|
|
|
|
Berislav Blagojević, Banja Luka, Bosna i Hercegovina
Rođen 01.07.1979. godine u Slavonskom Brodu. Magistar je geografskih nauka. Objavljene knjige: „Lamentacija po Sofroniju“ (kratka proza), „Trebao sam biti riječ“ (poezija) i „Ja, Revolucionar“ (priče). Priče i pjesme je objavljivao u časopisu „Riječ“, časopisu „Nova Zora“, časopisu „Književnik“, časopisu „Koraci“, u Balkanskom književnom glasniku, online časopisima Blesok i Male novine i drugim. Kao autor je zastupljen u nekoliko zbornika: Zbornik kratkih priča „Ja sam priča“ (Banja Luka), Zbornik SPKD „Prosvjeta“ (Šamac), Zbornik poezije književnog kluba „Miroslav Antić“ (Inđija), Zbornik kratkih priča „Sea of Words“ (Barcelona, međunarodni konkurs za kratku priču), Zbornik „Najkraće priče 2009“ (Alma, Beograd) i dr. Dvije godine (2009/2010) je bio učesnik Aprilskih susreta u beogradskom SKC-u povodom konkursa „Reč u prostoru“. Godine 2010. jedna priča je uvrštena i u Antologiju kratke priče (časopis „Akt“, Valjevo). Trenutno živi i radi u Banja Luci, BiH.
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from
|
|
Blagojević! Da li je?
Prozni karakter pisca Berislava Blagojevića je izražen u: konkretnosti izraza, raskalašenosti misli ali i jednostavnosti izričaja. Uobličiti i objediniti sve navedeno mogu samo autori bogati duhom i neopterećeni svakodnevnim jadikovkama što se životom zove. Kada kažem „svakodnevnim jadikovkama“ prije svega mislim na lom koji nosi naziv „moderni način življenja“ koji se u našem obliku sveo na puko preživljavanje, trku za novcem i žurbom ka onih dva metra ispod zemlje u koju odlazimo onakvi kakvi smo i došli na nju: Goli i bosi! Ovaj autor isprepletenost svoji namjera gradi na jednostavnosti. Usudim se kazati - Čehovljevskim oblikom građenja priče jer su „...žive i prikladne uz jednostavnost ideja u kojima i druge generacije mogu vidjeti snažni odsjaj sopstvenih problema...“, kako je svojevremeno o Čehovu govorio Juri Alšic, pozorišni reditelj iz Ukrajine. Sve se može copy paste i na Blagojevića. Riječ urednika Sabahudin Hadžialić |
Blagojevic! Is he?
Character of the prose from writer Berislav Blagojevic is expressed in: the concreteness of expression, riot f the thoughts, but also with the simplicity of expression. To formulate and consolidate all of the above might be done by the side of authors only who are rich in spirit and unencumbered by the daily lamentations which is called life. When I say "daily lamentations" I think primarily about the fracture that bears the name "modern lifestyle" which is in the form of our living reduced to mere survival, the race for money and rush towards those two meters below the ground in which we all goes as we came on it : The Naked and barefoot! This author the interweaving of his his intention builds on simplicity. I dare to say in Chekhov's form of construction of the story because "... his stories live with simplicity and appropriate ideas that also other generations can see a strong reflection of own problems ...", how about Chekhov once said Juri Alšic, a theater director from Ukraine. All you can copy and paste on Blagojevic. Editor's word Sabahudin Hadzialic |
|
KAMELEONI
Ranije su bili u šumama, visili su sa grančica, drijemali na lišću. Jezicima kao strijelama sjekli su vazduh, bez glasa i bez napora. Sve što je manje od njih bilo je njihov plijen. Oni su bili sve: i kamen i kora drveta i usahli list. Oni su bili strpljivi i gramzivi i više nego što im je bilo potrebno da postanu vrhuške u lancu ishrane. Satima su znali biti nešto drugo, pretvarajući se poput čarobnjaka čas u busen trave, čas u mravinjak. Srce bi im kucalo taman koliko treba, a udisaji bi bili plitki, kratki i neprimjetni. Samo oči... Te nezasite lutalice kao točkovi vodenice nikako nemaju mira. Samo oči, te izdajničke zaobljene kupe na licu, samo su one mogle razotkriti sve te fantastične krinke. Zatim su došli među nas. Sada su u gradovima, u kućama, u parlamentima. Oni su svuda. Oni su naše komšije, vojskovođe, naši kumovi, ljubavnici... Zbog njih više niko ne razlikuje prijatelja od neprijatelja, dobro od zla, vrline od mana. Kameleoni današnjice imaju kožu za sve i presvlače se po potrebi. Uče i prilagođavaju se veoma brzo. Ponekad i ne vrebaju plijen, nego love onako, u hodu. Udružuju se formirajući čopore koji postavljaju perfidne zamke na granici sna i jave. Apetiti im rastu progrgesivno, a opsjene kojima zbunjuju lovinu postaju sve savršenije i složenije. Pa ipak, još uvijek je moguće izbjeći klopku, razlučiti obmanu od realnosti i spasiti se. Da biste kameleone mogli prepoznati na vrijeme potrebno je znati samo jedno: oni vas nikada neće pogledati u oči. Oni vas nikada neće pogledati u oči! ******************* ARISTOFANSKI ODGOJ ...slijepac, čini se, To jasno vidi da u ovo vrijeme sad ne činit dobra od koristi silne je. Aristofan, „Pluto“ Viktor je bio odlučan u namjeri da svom sinu pokuša da objasni greške koje su on i njegova supruga Svetlana načinili odgajajući ga. Priznati djetetu svoje greške je uvijek teško, ali voditi ovakav razgovor sa već odraslim sinom koji se sprema za fakultet predstavljalo je istinsko mučenje. Bio je vidno nervozan; zurio je u pod naizgled odsutno, njegovi ogromni rudarski dlanovi su se nekontrolisano znojili, a njegovo naborano čelo se usijalo, pa je pored hladnih obraza i nosa izgledalo poput vulkana na Kamčatki okruženog snijegom i ledom. Dobroćudni grmalj iz Zlatousta na Uralu nije znao odakle bi počeo i šta bi rekao Aleksandru. Nikako nije želio da njegov sin doživi istu sudbinu kao i on. A bio je na takvom putu – pošten, sramežljiv, radišan, iskren, rodoljubiv... On i Svetlana su krivi za to i Viktor je to dobro znao; ta spoznaja ga je čerečila iznutra već neko vrijeme, donoseći u njegova usta nagrizajući zadah želučane kiseline. Aleksandar je bojažljivo otvorio vrata sobe čija su dva zida bila potpuno ispunjena policama sa knjigama. Treći zid, koji takođe nije imao prozore, bio je prekriven plaketama i zahvalnicama koje je njegov otac dobio tokom godina. „Udarnik mjeseca“, „Plaketa zaslužnog socijalističkog radnika“, „Zahvalnica dobrovoljnom davaocu krvi“ i drugi beskorisni papiri bili su uramljeni u jeftine proste ramove, ali Aleksandru su značili mnogo. Odrastao je gledajući u ta poluizblijedjela slova iznad kojih je uvijek stajala crvena petokraka kao kakva čudnovata zvijezda vodilja. Otac je bio heroj u njegovim očima. Viktor je to dobro znao, pa mu je srce još jače zaigralo kada je uhvatio njegov blagi pogled, dijelom skriven iza plavih šišaka i prepun neizmjernog poštovanja i vjere. Grlo mu se toliko steglo i osušilo da nije mogao izustiti ni glasa sve dok se nije dobro nakašljao, sijući u svoju šaku mrtve klice prašine sa jalovišta površinskog kopa koje su se godinama taložile u njegovim plućima. Aleksandar je ćutke sjeo na stolicu čiji su nogari prvo bili ulijepljeni kremastim ljepilom za drvo, a potom i prikovani čavlima za isušenu sjedalicu presvučenu istanjenim bordo platnom. Otac je teško prikrivao nervozu i još teže pronalazio riječi kojim bi započeo razgovor. Kroz glavu su mu strujale hiljade misli i sjećanja, a kroz grudi neka čudna osjećanja, strahovi, čežnje, očekivanja i želje. Sjetio se kako je kao mladi inženjer rudarstva želio da postane rukovodilac u rudniku, kako je sanjao da Svetlani i sebi bar jednom priušti ljetovanje u Sočiju na obali Crnog mora, kako je maštao o spratnici sa prostranim dvorištem i kako je patio kada ništa od toga nije uspio da ostvari. Pitao se, kao onaj otac iz Aristofanovog „Pluta“, da li će njegov sin ćud da promijeni, da bude lopov, rđa i svaka nesreća, jer to je baš za život korisno... - Znaš, ja sam želio da učinim toliko mnogo za tebe i tvoju majku – kao probuđen započe Viktor. Aleksandar ga je nijemo posmatrao ne znajući šta da kaže. - Sine, ti si pametan mladić i znam da ćeš shvatiti ono što želim da ti kažem – nastavi tiho, neuvjerljivo i nekako mucajući. - Oče, nemoj da brineš; biću dobar student, marljivo ću učiti i pošteno dobiti diplomu, a onda ću se vratiti i... - U tome i jeste problem! – prekinu ga odlučnijim, suvim glasom. - Kako to misliš? – upita Aleksandar dok su mu se zjenice širile pod slabim svjetlom sobne lampe. Vrata su tiho zacviljela i Svetlana je ušla u sobu. Pogledala je prvo u Viktora, a onda i u Aleksandra i spustila poslužavnik sa čajem na niski mali četvrtasti stol koji je klečao između njih dvojice. Obojica su je ćutke ispratili iz sobe zamišljenim i nedorečenim pogledima. - Ne želim da se vratiš u Zlatoust – tiho nastavi Viktor gledajući u svoje šake. - Zašto, oče? Ne razumijem o čemu govoriš! – reče mladić šireći ruke. - Želim da odeš, završiš studije i da se obogatiš u Moskvi, ili u nekom drugom gradu, nekoj drugoj zemlji. U Zlatoustu ne možeš postati bogat; ovdje samo možeš izgarati za ideologiju i raditi u dugim teškim smjenama za džepove drugih. Ja sam ti živi dokaz, sine – reče Viktor sada već odlučnijim, glasnijim tonom. - Ali ja ne želim da ostavim tebe i majku! Ne želim da postanem bogat, meni to ništa ne znači! Novac je prljav i proklet, ti si mi to rekao! – Aleksandar je vikao, nevjerujući u ono što mu otac savjetuje. - Istina je da sam ti to rekao – nastavi smirenije. - Rekao sam to zato što sam zarađivao dovoljno tek za golu egzistenciju. Istina je, dragi moj sine, da je novac nužno zlo i da je bez njega nemoguće živjeti. Jedino bogatstvo ti osigurava slobodu, onu istinsku slobodu za kojom svi žudimo. Istina je, sine, da se već vijekovima ništa ne mijenja; najamni radnik u antičko vrijeme je bio slobodan čovjek koji je zbog siromaštva, a za novac, radio robovske poslove. Vidiš li razliku između najamnog radnika i mene, inžinjera rudarstva? Zato želim da odeš i da nađeš sreću negdje, bilo gdje. Ne zaboravi, sine, da su još stari mudri ljudi rekli „Gdje je dobro, tu je domovina“ – Viktor završi polutiho. Aleksandar ga je pogledao suznim očima i prvi put ga nazvao tatom: - Tata, to je rekao Aristofan. Isti onaj koji je rekao da „Nema smrtnika koji bi bio potpuno srećan“. ************** RUŽA Filip i Ana su tada mogli imati do trideset godina, ne više. Kupili su pristojnu kuću od uske pečene cigle nadomak grada i već su u glavama imali jasnu sliku: vinova loza pravi hlad iznad trijema, čempresi i gusta živica zaklanjaju ih od pogleda komšija, šareno cvijeće raste lijevo i desno od ulaznih vrata zajedno sa mirisnim i začinskim biljem, a pravo ispred je prekrasna ruža čije su tanke stabljike na vrhovima nosile pupoljke poput kraljevskih kruna. Kada su završili sa uređenjem unutrašnjosti novog doma, započeli su sređivanje prostora oko kuće. Tri čokota loze su postavljena tako da se stope u hladonosni zagrljaj iznad njihovih glava, a čempresi koje je Filip posadio su od one poludivlje sorte koja raste visoko i miriše na zidine srednjovjekovnih mediteranskih utvrda. Potom su posijali travu, zasadili dekorativno cvijeće i bilje, a za kraj su ostavili ružu. Nisu željeli šareni ružičnjak kojisesjesenipretvaraugrobljepolutrulihlatica, već samo jednu ružu kojoj bi se mogli u potpunosti posvetiti i u čijem bi rastu i cvjetanju mogli istinski uživati. Ružu su zajednički spustili u rupu koju je Filip iskopao prethodnog dana. Ana je bila toliko srećna da nije ni osjetila kako joj se trn podvlači pod kožu. Centralno mjesto u vrtu je sada zauzimao omanji grm koji je tek trebao da preraste u nešto što će mamiti njihove uzdahe i izazivati zavist susjeda i slučajnih prolaznika. Oko ruže su ostavili prazan prostor, tako da grm može slobodno da se razvija i da ne zapadne pod sijenku nekog jablana ili kakvog drugog zelenog gorostasa. Zemlju su oplemenili đubrivom, obilato, kao da je riječ o posljednjem i spasonosnom stablu kukuruza ili graha u vrijeme velike gladi. Vrijeme je prolazilo i ruža je rasla podižući lišće visoko ka nebu kao da joj ono pruža život a ne zemlja. U isto vrijeme kada se trn u Aninoj ruci inficirao, ružu su napale biljne vaši. Liječile su se zajedno – Anu lokalni doktor, a ružu Ana – i bolest su pobijedile zajedno; Ana sa bijelim zavojem na ruci, a ruža prekrivena bijelim prahom koji uništava uljeze. Sredinom avgusta je Filip morao na brzinu da sagradi malo privremeno drveno sklonište za ružu jer se približavala oluja čiji su gradonosni oblaci već sijali smrt na sjeveru zemlje. Uspjeli su ružu zaštititi i od leda i od vrištećeg vjetra koji čupa ruke čak i drveću. Bili su ponosni što njihovo čedo još uvijek krasi njihov vrt. Filip i Ana su lijeno i usporeno nedjeljno poslijepodne obično provodili čitajući knjige i gledajući u ružu udobno zavaljeni u dvosjed-ljuljačku smještenu na trijemu. Radovali su se svakoj novoj grančici koja se, onako svijetlozelena, stidljivom upornošću pružala u prostor ispunjen sunčevom svjetlošću. Svaki novi pupoljak je bio dočekan osmijesima, zdravicom i čašom oporoslatkastog crvenog vina, nikad mlađeg od pet godina. A onda su krajem novembra krenule kiše. Kiša je padala osamnaest dana gotovo bez prestanka. Nisu mogli da se sjete kad su zadnji put vidjeli ptice ili komadić plavetnila na nebeskom svodu. Sivilo je ispunjavalo dane i bojilo nekoć crvenonarandžaste latice u bordo, a zatim i u samrtničku boju nalik na onu koju imaju filteri cigareta. Nekad razigrano lišće je sada spavalo ukovrčeno ili potpuno izvrnuto na granama koje su ličile na noge pauka ili na mršave malaksale ruke maratonca podbočene na bolni abdomen nakon utrke. Gledali su je kako odlazi. Pred njihovim očima je život u korijenu ove ljepotice gnjilio, a oni ništa nisu mogli da učine. Nevjericu, bijes i kletve upućene ka nebu uskoro su zamijenili osjećaj bespomoćnosti i tuga. - Tako to biva sa djecom ponekad – započe Filip snažno grleći Anu dok su stajali kraj prozora i zurili u blatnjavi vrt. – Pružiš im ljubav, omogućiš im da rastu bezbijedno, brineš o njima, liječiš ih, paziš da ne nastradaju ili ne ozebu, a ona te povrijede – reče tiho spuštajući pogled na maleni ožiljak koji je na Aninoj ruci ostavio trn. - I na kraju te ostave – tužno reče Ana naslanjajući lijevo uvo na njegovo rаmе. |
Translated by the author for DIOGEN pro culture magazine
CHAMELEONS They used to be in forests, hanging from small branches, napping on leaves.They cut through the air with their tongues like arrows, effortlessly and voicelessly. Anything smaller than them was their prey.They were everything:a stone, a tree-bark, a dried leaf.They were patient and voracious, even more than they needed to come to the top of food chain. For hours they would pretend to be something else, turning – like magic – one moment into a grass bush, another moment into an ant-hill.Their heart would beat only as much as it should, their breath was shallow, short and invisible.But the eyes…Those gluttonous drifters, like mill-stones, have no rest.Only the eyes, those traitor round balls on the face, only them could reveal all those fantastic masks. Then they came among us.They are now in cities, in houses, in parliaments.They are everywhere.They are our neighbors, army leaders, our Best Men, our lovers…Because of them, no one can tell a friend from an enemy, good from evil, virtues from flaws.Present chameleons have skin for every occasion, and they change it as needed.They learn and adapt very fast.Sometimes they don’t even steak out for their prey, but hunt along as they walk.They gather up, forming flocks and setting perfidious traps on the thin line between a dream and reality.Their appetites grow progressively, while deceptions used to confuse the prey are becoming more and more complex, closing to perfection.However, it is still possible to avoid the trap, tell the deception from reality, and save oneself. In order to discover chameleons in good time, you need to know just one thing:They will never look you in the eyes! ****************** Send by author as selected short stories and approved by DIOGEN pro culture magazine: A Dilemma Nutritionists teach you what and how to eat.I don’t know exactly what they were called in the Middle Ages, when they thought young princes and princesses how to behave at the table, what, how and when to eat.The Trade itself survived to date, successfully piling-up the knowledge over the centuries.At the end of the 20th century they became a part of music, film and fashion world, and they also often advised celebrities of political establishment.Nowadays their wisdom is available to everyone – they have countless columns in magazines (or even special editions), TV series, internet blogs… They are an integral part of life of models, actresses, sportsmen, musicians…Nutritionists know what you should eat when a lunar cycle is half way; they will tell you without hesitation, if it is OK for you to eat avocado if your blood group is AB; they will advise you on vitamins, proteins, and other ‘ins…’ Nevertheless, none of these highly qualified, skilled philanthropists (since they do not share their knowledge and opinion for money) was able to solve my dilemma from long ago:Is it OK to eat a can of ‘meat breakfast’[1] for dinner? STATISTICIAN (taken from ‘Miniatures’) Numbers, averages, formulas…Every day, from seven (a.m.) to three (p.m.), five days a week.At five to three he looks at his watch.He hurries to the Bus No. 10, at 10 past three.During the ride he fills a lottery ticket.He counts coins for bread.One and forty.He presses number 6 in the elevator.He turns the stove heater to two.He switches the TV channels:Nothing on one, nothing on two… nothing on eighteen. He turns on the radio: 93,6 (FM).The Four seasons. He turns off the radio and counts the tooth brush hits. He turns off the light and lies into bed.His mind does not switch off. Childishly naive, he tries to count the sheep. Numbers, averages, formulas…He grunts, fidgets, gets up and lies down again.Under his eyelids just numbers, averages and formulas, on a dark background.He is a part of those numbers, averages.He is aware of that, but there is no escape route.He is one of those who voted at the elections; he is employed, he is one of regular TV subscription payers; he is a number.He is his own job, and he exhausts himself.He hates what he has turned into, but sees no way to change it.He is not a human being, he is a machine in service to others.He is no human, he is a statistician. THE MAGIC CARPET (taken from ‘Miniatures’) As a little child I used to listen to many stories about the magic carpet.As every obedient child I believed in them.Sometimes in my dreams I would fly on one such wide colorful woven fabric, while the tassels on its ends were jumping up and diving on a warm south.In reality I was afraid of heights, but riding the magic carpet of my dreams I was turning into a fearless hero of unending blue skies.I desired so strongly to dream of myself up there, and down there…Bicycles like mosquitoes, buildings like mushrooms, autumn tree-crowns like birch-tree besoms, no noise, no cries, no sighs.Only the river releases barely noticeable, muddy notes, as if it was suffocating.Warm noodles smell somewhere, the kind that stick to your palate and burns you to tears.Some lectures are not being taught at school...And at school they taught us how to weave our magic carpet:respect the older, look after and respect your female friends, be honest to your friends, never tell a lie and, God forbid, never steal.Mario and Miodrag and Azra and Martina and Alen and Sladjana and Danica and Sanel and Davor.[2]We all inserted our fibers into that magic fabric. * * * Now I am not afraid of heights, but I am afraid of the bottom.It has been a while since I had a dream of flying on a magic carpet, and why should I:one does not hear a river from grunts and cries of the mob, nobody rides bicycles any more, mushrooms grows in stead of besoms, while the scent of noodles got lost somewhere in our grandmothers' kitchens.Never mind, there were a lot of other noodles I got burned on.Respecting the rules imposed on me in school, from heroes of skies I came down to earthly punk.Tempora mutantur.And what happened to our magic carpet?Well, we all stabbed our knives into that magic shit. * * * But, even though cut to peaces and worn out, that carpet is still magical.It has to be so, how could one put so many lies, deceptions and other dirt that surrounds us under a common rug?It is put mercilessly, using hands and legs, elbows and knees.Buildings, roads, forests…Anything can fit under that magic carpet.Until once.And when it bursts out, I would like to be far, far away, perhaps somewhere high on the skies, on some other Magic Carpet. [1] Word game – “mesni dorucak” literary means meat breakfast, and is a popular brand name in some republics of former Yugoslavia. [2] Names that would, in the local context, typically imply to the cultural, religious and traditional belonging of those who bear them: - Orthodox, Catholic or Moslem – representing major groups living in BiH. ********************** ONOM KOJI JE ČEKAO Poznajem ga još od ranog djetinjstva i priznajem da je pomalo čudno gledati ga sada na ekranu televizora. Okružen policijom i ruljom željnom senzacija i krvi, djeluje mi samouvjereno i odlučno. I dok ga objektivi zumiraju gore na rubu ravnog krova nebodera, ne primjećujem da mu klecaju koljena ili da mu strah razmiče kapke i rogači oči. Vatrogasne sirene se jedva čuju od dreke gomile, iako bi crveni kamion naoružan trostrukim sjajnim ljestvama trebao biti mnogo glasniji jer već je u uzdrmanom kadru kamermana koji trči. Kada smo imali sedam godina njegovi roditelji su se razveli, a on je bio ubijeđen da će se njegov otac vratiti sa dalekog službenog puta, pa ga je čekao svakog dana nakon škole naredne dvije godine. Sjećam se kako je uporno čekao na klupi da ga nastavnik fizičkog u petom razredu stavi u košarkašku ekipu. Svi smo ga zadirkivali; nije imao nikakvih šansi onako kržljav, nizak i blijed. Bili smo djeca, nismo znali bolje... A on je samo ponavljao riječi koje mu je govorila majka i koje su u to vrijeme za sve nas bile nerješiva enigma: „Strpljen-spašen!“ Policijski pregovarači uopšte ne znaju šta da rade. On im ne postavlja nikakve zahtjeve, on ne plače, ne viče, on samo mirno stoji gledajući čas u nebesa, a čas u vrhove svojih stopala ispod kojih uniformisani ljudi užurbano pokušavaju da postave ogromni balon koji bi trebao da ublaži njegov eventualni pad. Sve ovo me podsjetilo na matursko veče kada je sa prekrasnim buketom u lijevoj ruci ostao naivno čekajući jednu od najljepših djevojaka u školi. Ona se za to vrijeme sjajno zabavljala igrajući sa jednim od nebrojeno mnogo zgodnih nabildanih morona iz naše škole. Godinama kasnije sam ga sreo u prijemnoj ambulanti (ja sam imao laringitis a on tešku upalu srednjeg uha). Pričao mi je kako je diplomirao prije tri godine i kako su mu već nekoliko puta obećavali posao i kako uvijek odnekud iskoči neko zbog koga on i dalje čeka - rođak, direktorov poznanik ili neko treći. Nisam znao šta da mu kažem, pa sam ćutao žaleći se na bol u grlu. Bol je zaista postojala, alinije bila ni izbliza neizdrživa koliko me činila nervoznim i razdražljivim. Zato sam valjda potpuno izgubio kontrolu kada je sestra preko reda uvela i trećeg pacijenta. Moj prijatelj se samo nasmiješio i rekao: „Strpljen-spašen“, sjećaš se? U tom trenutku sam mu zavidio, iako zapravo nisam imao na čemu da mu zavidim, osim na fantastičnim čeličnim živcima, nadljudskoj samokontroli i vještini čekanja koju je doveo do savršenstva. Posmatrajući ga kako se klati na lišajevima prekrivenoj ivici krova, počinjem da uviđam kako mora da je strašno cijeli život čekati na nešto ili nekoga i kako je čovjek predodređen da čeka samo do određene granice iza koje se valjaju nesagledivi ponori protraćenih godina, neispunjenih želja, lažnih nadanja i obećanja. On je dospio u te ponore i slobodan pad sa nebodera u njegovim očima izgleda smiješno poput preskakanja lokve zaostale od julskog pljuska. Na njegovom licu ne vidim ni strah ni očaj, jer on ih je odavno sažvakao i pljunuo u lice pogane sudbine. Posljednje što sam vidio prije nego što se ekran zatamnio je blagi, gotovo neprimjetni shizofrenični poluosmijeh. Ta krivulja njegovih usana desetinama, možda i stotinama hiljada koje ga netremice posmatraju poručuje samo jedno – ja više nemam vremena da čekam, sada vi čekajte!   |
SUSRET
Moglo je to biti jednog proljeća. Možda je to bilo i jedne od onih gladnih zima, nisam siguran. Pamtim da su ljudi u to vrijeme još uvijek sa zebnjom čučali oko tranzistora priključenog na akumulator, očekujući najnovije izvještaje sa ratišta. Bio je to običan dan: iskrzana mladost je u dokolici tumarala školskim hodnicima, profesori odsutnih pogleda bili su tek izblijedjele aveti autoriteta, a blago retardirani domar je pozivao na nastavu mahnito udarajući u metalni predmet nalik na sač. Hodnici bi uskoro odavali samo šum, tih poput onog koji daje školjka prislonjena na uvo.
Nakon uvodnih minuta komešanja profesor je prozvao desetak prezimena, među kojima se našlo i moje. Pomislio sam da ćemo iznova detaljno prežvakavati opise sela u Ani Karenjinoj, ili nešto slično. Iznenađenju nije bilo kraja kada je profesor svečanim tonom objavio kako mi, prozvani, idemo u gradsku biblioteku da se upoznamo sa jednim književnikom. Kolutanja očima, namrgođeni pogledi i nejasno gunđanje su mi jasno dali do znanja da sam ja, uz profesora naravno, jedini obradovan ovom posjetom. Da budemo načisto, nisam bio ni najbolji đak, vjerovatno ni najbistriji u razredu, ali sam volio čitati. Osim toga, ovaj nenadani izlet bi me oslobodio nastave do kraja dana, a takav poklon se nije smio protraćiti.
Vazduh je u gradskoj biblioteci bio poseban. Vlaga koja je izbijala iz zidova miješala se sa mirisom požutjelih stranica knjiga koje su se naizgled bez ikakvog reda klackale na sklepanim policama. Iznad vrata, odakle nam se do prije nekoliko ljeta mistično poput Mona Lize osmjehivao drug Tito, visila je slika Branka Ćopića. Branko je imao ozbiljan izraz lica, kao da je kudio bibliotekara koji ga je prikucao na memljiv zid da visi ovako ispresavijan i bez rama. Nije znao da ga bibiliotekar namjerno nije želio stavljati u bilo kakve okove ili okvire. Sjećam se da su pažljivo odabrane najbolje školske stolice, one presvučene prljavo-sivom tkaninom, i da su uredno poredane u krug. Iako je sve mirisalo na ishabanost, izmorenost i oskudicu, osjećao sam neku čudnu svečanost u tom skromnom ambijentu. Sjeli smo. I dok su ostali nervozno cupkali i osvrtali se preko koščatih ramena, ja sam sjedio mirno i gledao u izlizane korice u vidokrugu. Ruska književnost, pa malo dalje engleska književnost, a sa boka napada ogroman broj naslova domaće književnosti. Na toj gorostasnoj skalameriji od poda do plafona redaju se Andrić, Crnjanski, Šćepanović, Bulatović, Ćopić, pa Krleža, Ujević, Dizdar, Prešern... U to vrijeme smo već bili dobro izdresirani da i u pola noći, u mraku i gotovo na njuh, prepoznamo „naše“ od „njihovih“. Možda su baš zbunjujući signali koje je emitovala stalaža domaće književnosti bili razlog Brankovog mrgođenja? Sumnjam. Činilo se da se svi oni, i Ćopić i Crnjanski i Krleža dobro slažu. Istina, Krleža i društvo su bili na dnu, nekako zaklonjeni od pogleda i prašnjaviji od, recimo, jednog Andrića.
A onda su zaškripala vrata. Da li zbog toga što sam sjedio ili zbog toga što je bio vrlo mršav, ali čovjek koji je upravo ušao kroz vrata mi se učinio neizmjerno visok. Bio je sijed, upalih obraza i koščatih ramena blago povijenih prema naprijed. U jednom trenutku, dok je stajao nekako nakošen u poluprofilu, neodoljivo me podsjetio na Ostoju, mog djedu po majci. Već u sljedećem trenu, međutim, ponovo je to bio on – uglađen, obrijan stariji gospodin u sakou, koji se na neki grandiozan ali nikako nadmen način razlikovao od drugih, mahom umornih i neuglednih lokalnih muškaraca. Sjedeći skamenjen, gledao sam u njegove ruke koje su bile u ravnini mojih očiju. Bile su vrlo duge i tanke, a šake u kojima je držao nekoliko knjiga su bile kvrgave ali lijepe i, činilo mi se, barem dvadeset godina mlađe od ostatka tijela. Naš profesor ga je predstavio, a on se blago naklonio kao da smo mi neki veoma važan auditorijum. Zbog graje koja je još uvijek trajala nisam čuo njegovo ime. Nakon što je sjeo, rekao je da potiče iz našeg grada, da je kao mlad otišao i da živi u Beogradu. Pričao nam je detalje iz djetinjstva, zatim crtice iz karijere, pitao nas je kakvi smo đaci. Često se blago smješio, onako pažljivo, roditeljski. Onda nam je govorio o svojim djelima, a mi smo ga zapitkivali o književnosti i omiljenim knjigama kao da smo, tobože, skup kakvih kritičara. Pitanja koja smo postavljali je osmislio naš profesor, a mi smo ih pamtili kao pjesmicu na putu od škole do biblioteke. Kad malo bolje razmislim, čini mi se da je samo on razumio piščeve odgovore. To i nije bilo bitno jer je piščeva besjeda bila vrlo zanimljiva, pa su čak i oni najnemirniji pažljivo slušali svaku riječ. Kada je isteklo vrijeme predviđeno za naše druženje, on je ustao, predao nekoliko svojih knjiga na poklon bibliotekaru, okrenuo se prema nama i rekao: Život je, djeco, ponekad jako čudan. Vidite, ja sam star čovjek i može se lako desiti da sad umrem. Zamislite da mi na grobu piše da sam rođen u Bosanskom Brodu, a da sam umro u Srpskom Brodu. Ljudi bi bili u zabludi i mislili bi da su to dva različita grada...
Još jednom se okrenuo prema nama, osmjehnuo se i otišao. Nikada ga više nisam vidio.
* * *
Dugo nisam pomislio na ovaj susret. To svakako nije bila ona vrsta susreta koja mijenja čovjekov život. Ipak, to je jedna od rijetkih lijepih uspomena iz ratnog doba. Većina drugih događaja su u magnovenju, izgubljeni u vremenu i prostoru. U nekom drugom životu. U nečijoj dalekoj mladosti. Danas, petnaestak godina nakon našeg susreta, napokon počinjem da shvatam nešto od onoga što je rekao. Sada sam gotovo potpuno siguran da su posljednje riječi trebale nama, ćosavim klincima iz provincije, otvoriti oči i ukazati na univerzalnu apsurdnost rata, na beskrajnu nepredvidivost ljudskih sudbina. Možda moje oči još nisu širom otvorene; možda nikada i neće biti. Ali čini mi se da barem stidljivo škiljim za razliku od mnogih koji i dalje uporno žmire i pod kapcima vide samo zablude. Neki od njih su sjedili u biblioteci onoga dana, onog proljeća. Ili je to možda bilo jedne od onih gladnih zima. Nisam siguran.
Dan nakon našeg susreta, pitao sam profesora za ime pisca koji nas je posjetio. Bio je to Voja Čolanović.
MEETING
It could have been one spring. It might have been in one of those hungry winters, I am not sure. I remember that people still used to gather around a radio connected to a car battery, expecting the fresh news from the frontlines. It was an ordinary day: a warn-out youth was wondering down the school corridors, professors with their eyes in the distance were just the shadows of authority, and a slightly retarded major-domo calling the students to the classes, by crazily beating at a metal object, looking like a large lid. The corridors would soon be filled with nothing but a whir, similar to that heard when a shell is pressed against the ear.
After the starting flustering moments, the teacher called out a dozen of names, and mine among them. I thought that we would, once again, go through the descriptions of the villages in Ana Karenina, or something like that. Our surprise was unseen when the teacher, in a very ceremonial tone, announced that we will go to the city library, to meet a writer. Rolling eyes, angry looks and unclear mumble made it clear that I, except for the teacher, was the only one happy with the idea. To be clear on something; I was not the best student, and I probably wasn't the smartest in our class, but I liked to read. Besides, this sudden outing could free me from the rest of the classes today, and such a gift could not be wasted.
The air in the city library was a special one. The humidity coming out from the walls, mixed with the smell of yellow pages of the books which dangled on the book shelves, seemingly without any order. Above the door, from where Tito used to smile at us, mystically just like the Mona Lisa, there was now the picture of Branko Ćopić. Branko has a very serious facial expression, as if he was nagging the librarian who nailed him up on that damp wall to hang from there, crumpled and frameless. He did not know that the librarian deliberately did not want to put any frames and limitations on him. I remember the chairs; the best were selected, those upholstered in a greyish fabric. They were neatly placed in a circle. Although everything gave away a smell of being well warn out, a feeling of tiredness and poverty, I felt a strange festivity in this modest environment. We sat down. While others were nervously picking things around and looking over their bony shoulders, I sat still and looked at the warn-out book covers in my vicinity. The Russian literature and a bit further the English literature and a bulk of the domestic literature attacking from the side. From the floor to the ceiling, this grotesque structure hosted Andrić. Andrić, Crnjanski, Šćepanović, Bulatović, Ćopić, and then Krleža, Ujević, Dizdar, Prešern... At that time, we have already been well trained to recognise “ours” and “theirs” in the middle of the night, and almost following our noses. Maybe it was the signals broadcasted by the shelf were confusing ones, that brought the angry look on the Branko’s face? I doubt. I think that all of them get along just fine; Ćopić and Crnjanski and Krleža. The truth is, Krleža and company were at the bottom, somehow hidden from the looks, and placed in a dustier place than, for example, Andrić.
And then, the door squeaked. Whether because I was sting or because he was very thin, but the man who entered the door did not seem to me as a very tall one. His hair was grey, his face was hollow-cheeked and his bony shoulders were slightly bent. At one moment, as he stood there leaning, he reminded me of Ostoja, my grandfather on my mother's side. But, in the next moment, he was himself again - elegant, shaved older gentleman, wearing a jacket and who was, in a grandiose, but not intruding manner, different to other, mainly tired and unsightly local men. Sitting there, quite stupefied, I was looking at his arms, which were in the height with my eyes. They were long and thin, and his hands, in which he held several books, were bony, but beautify. It seemed to me that they were at least 20 years younger than the rest of his body. Our teacher introduced him and he slightly bowed, as if we were an important auditorium. Because of the broil, I did not hear his name. After he sat down, he said he came from our town, but he left to live in Belgrade when he was young. He told us some details of his childhood, then sketches of his careers, and asked us about our school. He often smiled, warmly and parentally. Then he told us about his works and we asked him about the literature and his favourite books, as if we were a gathering of critics. The questions we were asking were the ones made up by our teacher and we memorised them on the way from our school to the library. Thinking about it, I think that he was the only person who understood the writer’s answers. This was not important, because the writer’s oration was very interesting and even those who were the most mischievous listened to his every word. When the time foreseen for our company was over, he got up, gave some of his books to the librarian, and then turned to us and said: The life, my kids, is sometimes very strange. You see, I am an old man and I could die now. Now, my tomb stone would say that I was born in Bosanski Brod and that I died in Srpski Brod. People would be confused thinking that those were two different towns…
He looked at us once again, smiled and then left. I have never seen him again.
* * *
I have not thought about this meeting for a long time. It surely was not one of those meetings that changes the life of a man. Still, it was one of rare pleasant memories from the war. The majority of other events have been lost in time and space. In another life. In someone’s far away youth. Today, some fifteen years after that meeting, I am slowly starting to understand some of what he said. I am now fully convinced that his last words were intended for us, the young lads from the province, to open our eyes and show us the universal absurdity of the war, the endless unpredictability of human destinies. Maybe my eyes are not wide opened yet; they might never be. But, I think that I at least squint, unlike many others, who still keep their eyes shut and who see only the delusion under their eye lids. Some of them sat in that library on that day, of that spring. Or it was one of those hungry winters. I am not sure.
The day after our meeting, I asked our teacher for the name of the writer who visited us. It was Voja Čolanović.
Moglo je to biti jednog proljeća. Možda je to bilo i jedne od onih gladnih zima, nisam siguran. Pamtim da su ljudi u to vrijeme još uvijek sa zebnjom čučali oko tranzistora priključenog na akumulator, očekujući najnovije izvještaje sa ratišta. Bio je to običan dan: iskrzana mladost je u dokolici tumarala školskim hodnicima, profesori odsutnih pogleda bili su tek izblijedjele aveti autoriteta, a blago retardirani domar je pozivao na nastavu mahnito udarajući u metalni predmet nalik na sač. Hodnici bi uskoro odavali samo šum, tih poput onog koji daje školjka prislonjena na uvo.
Nakon uvodnih minuta komešanja profesor je prozvao desetak prezimena, među kojima se našlo i moje. Pomislio sam da ćemo iznova detaljno prežvakavati opise sela u Ani Karenjinoj, ili nešto slično. Iznenađenju nije bilo kraja kada je profesor svečanim tonom objavio kako mi, prozvani, idemo u gradsku biblioteku da se upoznamo sa jednim književnikom. Kolutanja očima, namrgođeni pogledi i nejasno gunđanje su mi jasno dali do znanja da sam ja, uz profesora naravno, jedini obradovan ovom posjetom. Da budemo načisto, nisam bio ni najbolji đak, vjerovatno ni najbistriji u razredu, ali sam volio čitati. Osim toga, ovaj nenadani izlet bi me oslobodio nastave do kraja dana, a takav poklon se nije smio protraćiti.
Vazduh je u gradskoj biblioteci bio poseban. Vlaga koja je izbijala iz zidova miješala se sa mirisom požutjelih stranica knjiga koje su se naizgled bez ikakvog reda klackale na sklepanim policama. Iznad vrata, odakle nam se do prije nekoliko ljeta mistično poput Mona Lize osmjehivao drug Tito, visila je slika Branka Ćopića. Branko je imao ozbiljan izraz lica, kao da je kudio bibliotekara koji ga je prikucao na memljiv zid da visi ovako ispresavijan i bez rama. Nije znao da ga bibiliotekar namjerno nije želio stavljati u bilo kakve okove ili okvire. Sjećam se da su pažljivo odabrane najbolje školske stolice, one presvučene prljavo-sivom tkaninom, i da su uredno poredane u krug. Iako je sve mirisalo na ishabanost, izmorenost i oskudicu, osjećao sam neku čudnu svečanost u tom skromnom ambijentu. Sjeli smo. I dok su ostali nervozno cupkali i osvrtali se preko koščatih ramena, ja sam sjedio mirno i gledao u izlizane korice u vidokrugu. Ruska književnost, pa malo dalje engleska književnost, a sa boka napada ogroman broj naslova domaće književnosti. Na toj gorostasnoj skalameriji od poda do plafona redaju se Andrić, Crnjanski, Šćepanović, Bulatović, Ćopić, pa Krleža, Ujević, Dizdar, Prešern... U to vrijeme smo već bili dobro izdresirani da i u pola noći, u mraku i gotovo na njuh, prepoznamo „naše“ od „njihovih“. Možda su baš zbunjujući signali koje je emitovala stalaža domaće književnosti bili razlog Brankovog mrgođenja? Sumnjam. Činilo se da se svi oni, i Ćopić i Crnjanski i Krleža dobro slažu. Istina, Krleža i društvo su bili na dnu, nekako zaklonjeni od pogleda i prašnjaviji od, recimo, jednog Andrića.
A onda su zaškripala vrata. Da li zbog toga što sam sjedio ili zbog toga što je bio vrlo mršav, ali čovjek koji je upravo ušao kroz vrata mi se učinio neizmjerno visok. Bio je sijed, upalih obraza i koščatih ramena blago povijenih prema naprijed. U jednom trenutku, dok je stajao nekako nakošen u poluprofilu, neodoljivo me podsjetio na Ostoju, mog djedu po majci. Već u sljedećem trenu, međutim, ponovo je to bio on – uglađen, obrijan stariji gospodin u sakou, koji se na neki grandiozan ali nikako nadmen način razlikovao od drugih, mahom umornih i neuglednih lokalnih muškaraca. Sjedeći skamenjen, gledao sam u njegove ruke koje su bile u ravnini mojih očiju. Bile su vrlo duge i tanke, a šake u kojima je držao nekoliko knjiga su bile kvrgave ali lijepe i, činilo mi se, barem dvadeset godina mlađe od ostatka tijela. Naš profesor ga je predstavio, a on se blago naklonio kao da smo mi neki veoma važan auditorijum. Zbog graje koja je još uvijek trajala nisam čuo njegovo ime. Nakon što je sjeo, rekao je da potiče iz našeg grada, da je kao mlad otišao i da živi u Beogradu. Pričao nam je detalje iz djetinjstva, zatim crtice iz karijere, pitao nas je kakvi smo đaci. Često se blago smješio, onako pažljivo, roditeljski. Onda nam je govorio o svojim djelima, a mi smo ga zapitkivali o književnosti i omiljenim knjigama kao da smo, tobože, skup kakvih kritičara. Pitanja koja smo postavljali je osmislio naš profesor, a mi smo ih pamtili kao pjesmicu na putu od škole do biblioteke. Kad malo bolje razmislim, čini mi se da je samo on razumio piščeve odgovore. To i nije bilo bitno jer je piščeva besjeda bila vrlo zanimljiva, pa su čak i oni najnemirniji pažljivo slušali svaku riječ. Kada je isteklo vrijeme predviđeno za naše druženje, on je ustao, predao nekoliko svojih knjiga na poklon bibliotekaru, okrenuo se prema nama i rekao: Život je, djeco, ponekad jako čudan. Vidite, ja sam star čovjek i može se lako desiti da sad umrem. Zamislite da mi na grobu piše da sam rođen u Bosanskom Brodu, a da sam umro u Srpskom Brodu. Ljudi bi bili u zabludi i mislili bi da su to dva različita grada...
Još jednom se okrenuo prema nama, osmjehnuo se i otišao. Nikada ga više nisam vidio.
* * *
Dugo nisam pomislio na ovaj susret. To svakako nije bila ona vrsta susreta koja mijenja čovjekov život. Ipak, to je jedna od rijetkih lijepih uspomena iz ratnog doba. Većina drugih događaja su u magnovenju, izgubljeni u vremenu i prostoru. U nekom drugom životu. U nečijoj dalekoj mladosti. Danas, petnaestak godina nakon našeg susreta, napokon počinjem da shvatam nešto od onoga što je rekao. Sada sam gotovo potpuno siguran da su posljednje riječi trebale nama, ćosavim klincima iz provincije, otvoriti oči i ukazati na univerzalnu apsurdnost rata, na beskrajnu nepredvidivost ljudskih sudbina. Možda moje oči još nisu širom otvorene; možda nikada i neće biti. Ali čini mi se da barem stidljivo škiljim za razliku od mnogih koji i dalje uporno žmire i pod kapcima vide samo zablude. Neki od njih su sjedili u biblioteci onoga dana, onog proljeća. Ili je to možda bilo jedne od onih gladnih zima. Nisam siguran.
Dan nakon našeg susreta, pitao sam profesora za ime pisca koji nas je posjetio. Bio je to Voja Čolanović.
MEETING
It could have been one spring. It might have been in one of those hungry winters, I am not sure. I remember that people still used to gather around a radio connected to a car battery, expecting the fresh news from the frontlines. It was an ordinary day: a warn-out youth was wondering down the school corridors, professors with their eyes in the distance were just the shadows of authority, and a slightly retarded major-domo calling the students to the classes, by crazily beating at a metal object, looking like a large lid. The corridors would soon be filled with nothing but a whir, similar to that heard when a shell is pressed against the ear.
After the starting flustering moments, the teacher called out a dozen of names, and mine among them. I thought that we would, once again, go through the descriptions of the villages in Ana Karenina, or something like that. Our surprise was unseen when the teacher, in a very ceremonial tone, announced that we will go to the city library, to meet a writer. Rolling eyes, angry looks and unclear mumble made it clear that I, except for the teacher, was the only one happy with the idea. To be clear on something; I was not the best student, and I probably wasn't the smartest in our class, but I liked to read. Besides, this sudden outing could free me from the rest of the classes today, and such a gift could not be wasted.
The air in the city library was a special one. The humidity coming out from the walls, mixed with the smell of yellow pages of the books which dangled on the book shelves, seemingly without any order. Above the door, from where Tito used to smile at us, mystically just like the Mona Lisa, there was now the picture of Branko Ćopić. Branko has a very serious facial expression, as if he was nagging the librarian who nailed him up on that damp wall to hang from there, crumpled and frameless. He did not know that the librarian deliberately did not want to put any frames and limitations on him. I remember the chairs; the best were selected, those upholstered in a greyish fabric. They were neatly placed in a circle. Although everything gave away a smell of being well warn out, a feeling of tiredness and poverty, I felt a strange festivity in this modest environment. We sat down. While others were nervously picking things around and looking over their bony shoulders, I sat still and looked at the warn-out book covers in my vicinity. The Russian literature and a bit further the English literature and a bulk of the domestic literature attacking from the side. From the floor to the ceiling, this grotesque structure hosted Andrić. Andrić, Crnjanski, Šćepanović, Bulatović, Ćopić, and then Krleža, Ujević, Dizdar, Prešern... At that time, we have already been well trained to recognise “ours” and “theirs” in the middle of the night, and almost following our noses. Maybe it was the signals broadcasted by the shelf were confusing ones, that brought the angry look on the Branko’s face? I doubt. I think that all of them get along just fine; Ćopić and Crnjanski and Krleža. The truth is, Krleža and company were at the bottom, somehow hidden from the looks, and placed in a dustier place than, for example, Andrić.
And then, the door squeaked. Whether because I was sting or because he was very thin, but the man who entered the door did not seem to me as a very tall one. His hair was grey, his face was hollow-cheeked and his bony shoulders were slightly bent. At one moment, as he stood there leaning, he reminded me of Ostoja, my grandfather on my mother's side. But, in the next moment, he was himself again - elegant, shaved older gentleman, wearing a jacket and who was, in a grandiose, but not intruding manner, different to other, mainly tired and unsightly local men. Sitting there, quite stupefied, I was looking at his arms, which were in the height with my eyes. They were long and thin, and his hands, in which he held several books, were bony, but beautify. It seemed to me that they were at least 20 years younger than the rest of his body. Our teacher introduced him and he slightly bowed, as if we were an important auditorium. Because of the broil, I did not hear his name. After he sat down, he said he came from our town, but he left to live in Belgrade when he was young. He told us some details of his childhood, then sketches of his careers, and asked us about our school. He often smiled, warmly and parentally. Then he told us about his works and we asked him about the literature and his favourite books, as if we were a gathering of critics. The questions we were asking were the ones made up by our teacher and we memorised them on the way from our school to the library. Thinking about it, I think that he was the only person who understood the writer’s answers. This was not important, because the writer’s oration was very interesting and even those who were the most mischievous listened to his every word. When the time foreseen for our company was over, he got up, gave some of his books to the librarian, and then turned to us and said: The life, my kids, is sometimes very strange. You see, I am an old man and I could die now. Now, my tomb stone would say that I was born in Bosanski Brod and that I died in Srpski Brod. People would be confused thinking that those were two different towns…
He looked at us once again, smiled and then left. I have never seen him again.
* * *
I have not thought about this meeting for a long time. It surely was not one of those meetings that changes the life of a man. Still, it was one of rare pleasant memories from the war. The majority of other events have been lost in time and space. In another life. In someone’s far away youth. Today, some fifteen years after that meeting, I am slowly starting to understand some of what he said. I am now fully convinced that his last words were intended for us, the young lads from the province, to open our eyes and show us the universal absurdity of the war, the endless unpredictability of human destinies. Maybe my eyes are not wide opened yet; they might never be. But, I think that I at least squint, unlike many others, who still keep their eyes shut and who see only the delusion under their eye lids. Some of them sat in that library on that day, of that spring. Or it was one of those hungry winters. I am not sure.
The day after our meeting, I asked our teacher for the name of the writer who visited us. It was Voja Čolanović.
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro culture magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
